Autopoiesis kao ideja

Ken Rinaldo i pitanje o granicama umjetnosti uopće

July 01, 2024
Autopoiesis 2000 KEN RINALDO
Autopoiesis, Ken Rinaldo (2000)

  U zborniku koji sam uredio The Technosphere as a New Aesthetic, Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2022. nalazi se kao zaključni prilog studija u kojoj se osim Stelarcom bavim i pokušajem analize stvaralaštva američkoga suvremenog vizualnog umjetnika Kena Rinalda. Tekst je naslovljen Synaesthetic without Sensitivity? The body as a technological construction i može ga se odnedavno čitati i na web-portalu tvdja.com  Theory, Culture and Visual Arts. https://tvrdja.com/visual-arts/synaesthetic-without-sensitivity-the-body-as-a-technological-construction/

Problem s kojim se upuštam u analizu jest odnos tijela, estetike i tehnosfere. Zašto sam za case-study jedne filozofjske, dakle, konceptualne analize izabrao samo Stelarcov posthumanizam i Rinaldov transhumanizam, uvjetno govoreći? Ponajprije zbog toga što Stelarc jest već kao umjetnik-i-kiborg s onu stranu odnosa živo-neživo, jer njegovo biološko ili ljudsko tijelo više nije neutralno niti izvan logike mislećega stroja. Senzori i implantati u tijelu pokazuju nam da se ono tzv. neljudsko, govoreći jezikom Lyotarda, upisuje u ljudsko kao njegov konceptualni hologram. Nije to, dakle, u svrhu poboljšanja kognitivnih sposobnosti čovjeka, već zato da se vidi koliko je njegova biološka zastarjelost prepreka u dosezanju nekih iskustava koja su moguća tek uz pomoć visoko razvijenih emergentnih tehnologija. Stelarc je, nema dvojbe, u tom pogledu paradigmatski umjetnik tehnosfere u njezinom putu spram sinteze mesa-metala-kôda. No, on je još uvijek vezan uz ono ljudsko-odviše-ljudsko, inače ne bi mogao promišljati i eksperimentirati s neljudskim.

Rinaldovi radovi nisu performativni u užem smislu, već su instalacije u prostoru ljudsko-neljudske okoline. Najznačajniji rad uopće ove nove umjetnosti u doba tehnosfere s kojim napuštamo sve što je dosad bilo smatrano područjem estetike, dakle prirodno-ljudske osjetilnosti, jest njegova instalacija Autopoiesis iz 2000. godine. Nastavio je u tom smjeru i u radovima iz 2005. godine u suradnji s Mattom Howardom, Autotelematic Spider Bots, te u radu iz 2011. godine naslovljenom Fusiform Poliphony u Torontu i Sao Paolu. U njima se bavi idejom kako robotizirani objekti vođeni umjetnom inteligencijom sinestetički funkcioniraju u dodiru s ‘prirodom’ kao sklopom biljaka, životinja, bakterija i ljudi.

Ono što je pritom najzanimljivije jest da je temeljni pojam tehnosfere u Rinaldovu umjetničkome promišljanju odnosa između živo-neživoga stanja upravo onaj kojim i ja završavam svoju knjigu Nihilizam i suvremenost – Na Nietzscheovu tragu. Riječ je, dakako, o samo-proizvodnji događaja ili o autopoiesisu. Što je onda zapravo postavljeno-u-prostor ako ne Ideja samo-pokretanja novoga mišljenja koje nije uopće ‘u’ prostoru, već je oprostoreno kao takvo i konstruira prostornost hiper-realnoga svijeta kao dinamičan odnos između četverstva biljaka-životinja-bakterija-ljudi?

No, autopoeitičko je djelovanje posve drukčije strukturirano od ljudskoga, jer u njemu nema onog što je imanentno čovjeku i njegovim lutanjima. Nema, naime, neizvjesnosti i kontingencije, već je sve probabilistički uspostavljeno kao promjena opcija i simulacija u programiranju novoga kao sklopa situacija i konteksta. U autopoietičkome ‘svemiru’ umjetnost je eskperimentiranje s onim što je umjetno i stoga na putu da postane čisti objekt mišljenja koji sebe sam misli.

Nedostaje nečeg što bismo rekli onako romantično-šelingovski, naime Unheimlichkeita, i to onog koji proizlazi iz strahotne patnje i boli ljudske egzistencije s kojom je od ranoga kršćanstva do formalno slikarstva Francisa Bacona, osobito njegove slike Studija prema Velásquezovu Portretu pape Inocenta X. iz 1953. godine, kad veliki engleski majstor slika histeriju, a ne sabranost onog koji je predmet umjetničke slike, umjetnost još bila u znaku traganja za uzvišenim. Ono što nam Rinaldo u tom ‘nedostajanju’ jasno pokazuje jest zapravo fascinantno i čudovišno.

Pokazuje nam da je Autopoiesis kraj metafizike umjetnosti uopće i početak interaktivne sinestetike s kojom će uskoro Autopoiesis vizualizirati samoga sebe. To je ono što je Sloterdijk u svojoj studiji o Nietzscheu nazvao okom Dioniza koje gleda samo sebe. Kad umjetnost u sebe samu ‘usisa’ Ideju, onda je od trijade performativnosti-instalacije-konceptualnosti ostalo još samo ono što je i za Deleuzea bio glavni problem s kojim se bavio u analizi slikarstva Francisa Bacona, a to je da slike nužno gube svoju slikovnost i postaju taktilno-haptičke instalacije ni na nebu ni na zemlji.

Pitanja koja Ken Rinaldo postavlja svojim radovima su najteža filozofijska pitanja danas uopće i kako se razvija ovaj furiozni život umjetne inteligencije u labosima biokibernetičara neće proći mnogo dana prije no što shvatimo da je naše mišljenje samo iluzija jednog drugog metaverzuma koje postavljeno-u-prostoru pokreće rad bakterija i virusa u stvarnome i virtualnome svijetu u kojem nema više mjesta za histeriju nekog postmodernoga pape na inkvizitorskome stolcu u ljubičasto-plavome, već samo za njegovu simulaciju i konektiranje u tehnički bezdan povijesti.

Svršeno je s umjetnošću, ali mi to još dugo nećemo priznati sami sebi, jer bi nas ta spoznaja uništila više od bilo kakve posthistorijske pohlepe, kuge, gladi, ratova i duhovne praznine.

Zar ne?

Ken Rinaldo
Ken Rinaldo

Similar Posts

Tehnosfera kao postdigitalna moda

1. Uvod Alcheringa je aboriđinski izraz za ono što Hesiod u Teogoniji naziva zlatnim dobom. Heidegger je analizom grčkoga pojma arché dospio do tzv. prvoga početka bez kojeg ne bi mogao kazati da nakon metafizike kao nihilizma slijedi spasonosni ‘drugi početak’ (andere Anfang). (Heidegger, 2005) Što nam sve to govori negoli da i u mitskoj […]

July 13, 2024

Sloboda kao eksperiment

1. Može li još zgoditi se istinsko iskrsavanje onog jedinstvenoga događaja koji se pojavio u mišljenju otvorenosti bitka iskonskim Grcima ili je ireverzibilnost povijesti fatalna sudbina kozmosa, prirode i čovjeka? Kad danas nemisaoni pozitivisti u ruhu kozmologije tvrde da je svemir nastao Velikim praskom i da će nestati vlastitim urušavanjem ili entropijom, pa je čovjeku […]

July 12, 2024