Žarko Paić

1.

Veliki i nadahnjujući sveučilišni predavači nisu uobičajenost poput susreta s nekim čovjekom na ulici čije lice zaboravljamo čim se odmaknemo na korak od njegove sjene. Oni dolaze poput meteora s neba, a njihove riječi izgovorene tiho ili gromko, ovisno o strasti i artikulaciji govora na jezicima kao odjeku uzvišenosti i unatoč velikome mnoštvu nebeskih platformi ipak postojanog babilonskoga tornja smisla postojanja, preostaju u svijesti suvremenika i u tišini ovjekovječene knjige kao neizbrisivi sedmi pečat na živoj koži svijeta. Njihova su predavanja događaji mišljenja i kazivanja i zato su jedini zbiljski trag u suvremenosti koju nikad ne može okrznuti ništa prolazno, jer je misao koja ih određuje uistinu nerazoriva.

Osim Heideggera u 20. stoljeću čija predavanja od Marburga do Freiburga i dalje još uvijek izlaze u Sabranim djelima nakladnika Vittoria Klostermanna u Frankfurtu na Majni, a 103. svezak tome je dokaz objavljen 2025. godine naslovljen trodjelno „Raum und Zeit – Stimmung und Grundstimmung – Über Marx“, o čemu će uskoro biti ekstenzivno govora i na ovome blogu zvanom Kaos, predavanja Michela Foucaulta na Collège de France u Parizu, ali i mnoga druga koje je držao diljem svijeta po sveučilištima na određene teme, zaslužuju posebnu kritičku pozornost. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mikrofizika-moci-male-povijesti/ https://zarkopaic.net/blog-post/seksualnost-bez-drugoga/)

Ono što me je uvijek intrigiralo, baveći se njegovim glavnim pojmovnim sklopovima u okviru razumijevanja suvremenosti polazeći od povijesti filozofije i društveno-humanističkih znanosti kao povijesti diskursa koji je odredio zapadnjačko mišljenje i sam život u modernome društvu i njemu pripadnim raznolikim kulturama, jest uvid u smisao književnosti. Njegova analiza Baudelairea uz onu iz pera Waltera Benjamina bila mi je pritom uistinu rasvjetljujuća za obrise ideje autonomije slobode i ljudske egzistencije iz same biti modernosti uopće. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-profanome-osvjetljenju/ i  https://zarkopaic.net/blog-post/modernost-izmedu-furije-napretka-i-dosade-ponavljanja )

U ovome razmatranju ograničit ću se na njegovo dvodjelno predavanje „Književnost i jezik“ koje je održao u Bruxellesu na Fakultetu Saint-Louis. Francuski urednici njegove knjige koju je na hrvatski izvrsno prevela Vanda Mikšić u izdanju Meandarmedia iz Zagreba, u svojoj napomeni uz predavanje upućuju na tzv. „neobičnu triangulaciju koju otkriva između jezika, djela i književnosti.“ (str. 87) I doista, ono što je ovdje „neobično“ nije ništa drugo negoli to da je pojam književnosti kojeg ima u vidu Foucault rezultat kasnoga procesa stvaranja autonomije subjekta koji nije vlasnik niti tvorac ni jezika, a ni djela, već je svojevrsni kreativni namjesnik ideje književnosti kao Knjige koja će početi svoju avanturu izgradnje modernosti i modernizma s idejom Mallarméove Knjige. U prvome dijelu predavanja Foucault navodi figure bez kojih nije moguće zamisliti njegova predavanja u 1960im godinama. Dakle, ovdje nemamo pred sobom onog kasnoga Foucaulta iz razdoblja predavanja o biopolitici, upravljaštvu (gouvernementalité), dispozitivu moći, kad minuciozno čita i nastoji objasniti zašto je kasnoantička parezija ključ za razumijevanje pojma društvene kritike i otpora javnoga intelektualca sustavnome državnome i društvenome nasilju nad slobodom pojedinca. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/parresia-vs-phronesis/ ) Umjesto toga, susrećemo se s figurama de Sadea, Cervantesa, Joycea, potom Prousta, Chateaubrianda, Racinea i Corneillea, te u drugome dijelu s mišljenjem jezikoslovca Romana Jakobsona zbog uvida u pojam „kodiranja jezika“ bez čega nema onog što će obilježiti francuski strukturalizam.

Tekstovi sakupljeni u Velikoj Strankinji prvenstveno nude tekstove (zvučne zapise, razgovore) koji drugačije sugeriraju glavne teme 1960-ih koje su zaokupljale Foucaulta. Prvo, to je ludilo, i točnije, način na koji su određeni pisci pokušali preraspodijeliti odnos između ludila i jezika. Zatim, rođenje književnosti, koje se pojavljuje kao pukotina unutar novih pozitivnosti znanja, i konačno, predavanje o de Sadeu, čije pisanje romana Justine se čita u smislu njegova odnosa prema istini, diskursu i knjizi. Ovaj posljednji tekst artikulira, kao svojevrsni zaključak, određeni odnos Foucaulta prema književnosti. Predstavlja istinski prijelaz između de Sadove figure šezdesetih godina 20. stoljeća koja se, pod znakom trostrukoga čitanja Blanchota, Bataillea i Klossowskoga, pojavila kao veliki prekršitelj i stoga osloboditelj želje i određene ekonomije pisanja, i one sedamdesetih godina gdje de Sade, s „pedantnošću, ritualom, oblikom rigorozne ceremonije“ svojih scena, odmah poprima tužniju i civiliziraniju figuru diskurzivnoga određenja seksa. (v. o tome Stéphane Massonet, „Foucault & littérature“, Acta fabula: Revue de parutions, god. 15, br. 10, prosinac 2014. Foucault & la littérature (Acta fabula) / (Acta fabula)

Dakle, što je to književnost za Foucaulta?

2.

Već na samome početku predavanja Foucault pokazuje da ovo pitanje, od kojeg je i sam Jean-Paul Sartre izveo svoje shvaćanje angažiranosti kao projekta slobode iz horizonta egzistencijalizma kao nastojanja da se svijet mijenja ne samo politički i revolucionarno, nego i estetski kojeg ne vodi autonomija teksta, već onaj etički pokretač ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti u otuđenome prostoru društvenoga sustava modernoga kapitalizma, zahtijeva obrat od onoga što o tome sude kritičari, ali i povjesničari i sociolozi. Književnost otuda postaje „svojevrsni prazni prostor koji se otvorio u književnosti, šupljina u koju bi se ona mogla smjestiti i vjerojatno sabrati cijeli svoj bitak.“ (str. 89) Ono što izaziva čitateljsku pozornost jest da se ovdje susrećemo s figurama i metaforama koje rabe mnogi francuski mislioci od Blanchota, Klossowskoga, Barthesa i Deleuzea.

Riječ je o „pukotinama“ između-bitka i ništavila. Sve što pogađa ovaj među-prostor u kojem vladaju „pukotine“ između književnosti i jezika odnosi se na nešto naizgled „profano“ što razbija tlapnje da je književnost nešto „sveto“ i „uzvišeno“. Foucault, naime, tvrdi da je gotovo neporecivo da velika imena „književnosti“ poput Dantea, Cervantesa i Euripida nisu ono što pripada pojmu književnosti. Razlog je taj što ni u Grka, ni u srednjega vijeka, a ni na početku modernosti ne postoji „triangulacija“ ili „sveto trojstvo“ onoga što određuje književnost kao poredak diskursa ili sustav u kojem, rekao bi i Roland Barthes, možemo imati ono što književnost razlikuje od retorike, drame i poezije bez njihova smislenoga poretka značenja. Ono što je ključno za nastanak književnosti koja se izjednačuje s idejama modernosti u 19. stoljeću jest postojanje jezika i djela kao uvjeta mogućnosti govora o književnosti.

        Znamo da je 19. stoljeće već u najznačajnijem ranome djelu Michela Foucaulta kao što su to Riječi i stvari: Arheologija humanističkih znanosti iz 1960ih godina ishodište svega onoga što će pojam modernosti otvoriti kao prostor i vrijeme realizirane autonomije i vladavine poretka diskursa koje obilježava ona trijada bez koje ne možemo ni zamisliti prelazak iz ljudskoga u neljudsko, iz tehnike kao sredstva za život do tehnologije kao svrhe novoga ili drukčijega života. Ta je trijada u znaku pojmova jezika kao znanja/moći kroz sintezu znanosti i tehnologije u nastanku lingvistike, rada kao izvora modernoga kapitalizma i njemu inherentne znanosti političke ekonomije, te naposljetku života kao univerzalnoga kòda moderne znanostikao što je biologija. (v. Michel Foucault, Les mots et les choses:

Une archéologie des sciences humaines, Gallimard, Pariz, 1966.)

Iz te perspektive mišljenja koje sintetizira arheologiju i genealogiju na tragu Nietzschea, razvidno je kako književnost više ne može biti ostavljena da parazitira na referencijalnim okvirima mita (kao u antičkoj Grčkoj i Rimu u dramskim djelima Sofokla i u poeziji Horacija) ili srednjovjekovnoga odnosa spram Boga u pohvali religioznosti koja postaje sublimni objekt uzvišenoga jezika u strukturi teksta. Ona mora postati književni čin transgresije. Taj pojam, kao što je poznato, Foucault je preuzeo od Georgesa Bataillea u značenju prevladavanja granica onoga što je određeno primordijalnom zabranom i shvaća se ponajprije kao nemogućnost izlaska iz stanja granice i ograničenja. Utoliko je književnost u svojim permanentnim pomicanjimaove granice u 19. stoljeću od Mallarméa, Rimbauda, Baudelairea ono što istodobno mijenja poredak ne samo estetskih, već navlastito etičkih i svih društvenih kanona ljudske individualne i kolektivne egzistencije. Seksualnost i tabu su binarne opreke ovog poretka koji funkcionira besprijekorno kao sadržajno-formalni princip moderne književnosti (od de Sadea do Flauberta i dalje).

„Moglo bi se reći, ako hoćete, da u književnosti, u onoj formi jezika koja egzistira od 19. stoljeća, postoje samo dva realna subjekta, dva govorna subjekta, a to su Edip kada je riječ o transgresiji, te Orfej kad je riječ o smrti; jednako tako postoje dvije figure o kojima se govori i kojima se istodobno, u pola glasa i kao iskosa, obraća, a te su dvije figure profanirana Jokasta i izgubljena pa pronađena Euridika. Čini mi se da te dvije kategorije, dakle kategorije transgresije i smrti, ili ako hoćete, zabrane i biblioteke, manje-više među sobom raspodjeljuju ono što bismo mogli nazvati vlastitim prostorom književnosti.“ (str. 104-105)

Ono što Foucault nastoji izvesti u svojem prijelazu preko granica povijesti i sociologije jest da književnost u njezinu profaniranju podari pojam koji moćno nadomješta ono što je poezija i drama imala u samoj izvornoj otvorenosti grčke tragedije i svim njezinim povijesno-epohalnim mijenama. Riječ je, naravno, o transgresivnome djelovanju književnosti kao sustava i poretka rušenja svih postojećih zabrana. Uostalom, 19. stoljeće u svojem ambivalentnome nastojanju oslobađanja znanosti i tehnologije od okova neslobode i jarma pokornosti Bogu i patrijarhalnim odnosima u društvu zasnovanom na nadzoru nad slobodom Drugoga istinski je pokret suverenosti i heterologije iz same biti književnosti kao sinteze jezika i djela. 19. stoljeće je razdoblje totalne otuđenosti i postvarenja čovjeka, govoreći Marxovim kategorijama iz kritike političke ekonomije (na tragu Feuerbachove kritike religije i obrata Hegelove dijalektike), ali i razdoblje bezuvjetnoga linearnoga napretka zapadnjačke racionalnosti.

Poznato je kako je Foucault u svojoj kritici prosvjetiteljstva svu svoju usmjerenost na pojam autonomije i slobode djelovanja izvodio kritikom Kanta i apologijom Nietzschea zbog njegova odricanja da povijesti shvati iz velike fikcije objavljene teodiceje. U ovom slučaju transgresija postaje unutarnji „zakon“ djelovanja književnosti. Ona jeziku i djelu podaruje elementarno značenje revolta protiv sudbine i osmišljavanje autentične egzistencije pojedinca (ne kao predmodernoga heroja ili viteza kao u slučaju Don Quijotea ili Don Juana) koji postaje upravo krik i onijemjelost jezika u vremenu posvemašnje „aktualnosti“ svijeta kao izgubljene mitsko-religiozne aure života. Zato su prelazak granica jezika i nastanak djela ujedno figure mišljenja koje se stapaju s iskonom u Grka i otvaraju prostor književnosti nadolazeće budućnosti.

3.

Književnost? Sve počinje od onoga što je nalik kozmologijskim „elementarnim česticama“ koje u svojem prolomu svemirom kao „prostorom književnosti“ unose svu energiju i materijalnost svojeg postojanja iz sinteze jezika i djela, ali problem nije ni u jeziku ni u djelu, već u toj famoznoj sintezi. Ono treće je za Foucaulta, a i za Barthesa i francuski strukturalizam, svojevrsna realizacije nečega što ima karakter univerzalne moderne strukture kao takve i što je rezultat poetsko-filozofijske ideje Stéphanea Mallarméa kao bjeline teksta u Knjizi. Književnost nisu razbacane knjige kao predmeti kapitalističke robne razmjene ili kao estetski objekti Duchampove ideje umjetnosti kao estetike ready-mades.

Ne, književnost je sinteza Knjige i svijeta koji podaruje jeziku kao djelu ono što nije više puko postojanje pogona literature u modernoj proizvodnji kulture, već proces postajanja nečega što nadilazi postojeće granice u kojima je Knjiga s Mallarméom kraj svekolike vladavine mimesisa i reprezentacije. Zato će Foucault u svojoj apologiji transgresije kao biti moderne književnosti uspostaviti drukčiji način sinteze dvojega u trećem od Hegelove dijalektike i njegova stroja ukidanja/prevladavanja (Aufhebung) povijesnih oblika koje prethode „aktualnosti“ ove suvremenosti. Evo, ovako završava prvi dio ovoga začudnoga i ujedno paradigmatskoga predavanja Michela Foucaulta o „Književnosti i jeziku“ u Bruxellesu prosinca 1964. godine.

„Književnost je transgresivni jezik, smrtni, repetitivni, udvostručeni jezik, jezik same knjige. U književnosti samo jedan subjekt govori, samo jedan govori, a to je knjiga, ta stvar koju je Cervantes, prisjetit ćete se, tako silno htio spaliti knjigu, ta stvar kojoj je Diderot u Fatalistu Jacquesu tako često htio umaknuti; knjiga, ta stvar u kojoj je, kao što znate, de Sade bio zatvoren i u kojoj smo i mi sami zatvoreni.“ (str. 122)

Problem je u tome što zatvorenost knjige prestaje biti moguće za književnost koja počiva na ideji slobode samoga jezika i postaje nužno transgresija same otvorenosti smisla života.

Književnost počinje s Knjigom i poretkom transgresije i završava s krajem jezika kao djela.