Žarko Paić

Knjiga predavanja Michela Foucaulta O VLADANJU ŽIVIMA: Predavanja na Collège de France 1979-1980., Mizantrop, Zagreb, 2019. S francuskoga prevela Maja Vukušić Zorica predstavljaju iznimno važnu poveznicu između dva naizgled heterogena i ambivalentna sklopa moći-znanja i strukture mišljenja. Prvi je dio posvećen analizi Sofoklovog Kralja Edipa, a drugi, duži posvećen trima velikim praksama oko kojih se u kršćanstvu strukturirala obveza za ljude da izraze u istini ono što jesu u svrhu oprosta njihovih grijeha: krštenje, kanonska ili crkvena pokora (vođenje savjesti). Radi se, dakle, o povezivanju kasne antike I ranoga kršćanstva. Uostalom, poznato je da se taj prijelaz za Foucaulta pojavljuje ključnom točkom promjene paradigme u shvaćanju biti tijela na Zapadu.

Razumjeti nakanu arheologijsko-genealogijskoga istraživanja tijela kao dispozitiva moći u Povijesti seksualnosti kao i kontekstu ovog djela pretpostavlja otvaranje rasprave o pojmu povijesti. S onu stranu metafizičkoga shvaćanja Zapada iz ideje opće povijesti nastaje novo doba kontingencije. Mikrofizika moći „male povijesti“ iziskuje drukčije shvaćanje ideje modernosti. Paradoks je u tome što ideja povijesti ne može postojati bez univerzalnoga zahtjeva za istinom, a razgradnja te ideje nužno uvodi u igru pojmove društvenog i kulturalnoga konstruktivizma. Drugim riječima, ono što Foucault naziva heterologijom i heterotopijom povijesti samo je unutarnja kritika njezine usmjerenosti na racionalnost i moć Zapada. Ta dva pojma čine političku strategiju znanja/moći u modernosti.

Čitav Foucaultov projekt izgradnje subjekta kao „brige za sebe“ na ishodu modernosti povratkom u stoički model estetike egzistencije povijesno-epohalnim kretanjem od problematike „puti“ (chair) preko „seksa“ do „seksualnosti“ samo je drugi put ili drugi početak mišljenja. Sjetimo se da je to bila nakana Heideggera poslije zadaće prebolijevanja metafizike subjektivnosti. Naravno, temeljna je razlika u tome što Foucault polazi od politike djelovanja. Iz slobode odluke proizlazi događaj nadilaženja uma i želje. Heidegger, naprotiv, smatra svako oživljavanje subjekta padom u metafizičko okrilje vladavine subjektivnosti. Za Heideggera se stoga društvo pojavljuje rezultatom moderne tehnike. Foucault određuje društvo sklopom odnosa moći između discipline i nadzora nad tijelom. Politika kao tehnologija života otvara utoliko pitanje o smislu tijela izvan njegova svođenja na tehno-znanstveni objekt diskursa. No, isto tako to se zbiva izvan svođenja na dispozitiv moći kao subjekt kojim se ljudsko tijelo pojavljuje u formi biomoći izloženo na dispoziciji za druge svrhe.

Tekstovi koje Foucault koristi, od 5. do 12. Predavanja u ovoj knjizi čine korpus patrističkih spisa iz prvih stoljeća, onakav kakvog je utvrdila tradicija Crkve. Apostolski oci, od Didaché (kraj 1. – početak 2. stoljeća) do Hermina Pastira (sredina 2. stoljeća) i, u manjoj mjeri, apologeta, grčkih otaca iz Aleksandrijske škole (Klement i Origen) i prvih latinskih otaca.Cjelokupna mu je nakana rekonstruirati i problematizirati kako kršćanstvo u svojim teologijsko-političkim I ujedno ontologijskim začecima bitno usmjerava problem vladanja i vladavine tijekom povijesti i kako se upravo ovaj način discipliniranja požude pojavljuje razlogom represije i emancipacije tijela.

S kršćanstvom, međutim, nastaje zabrana užitka u tijelu. Pojam grijeha zamjenjuje tragično iskustvo grčke putenosti. Naposljetku, moderno doba nasljeđuje kršćansku etiku krivnje internaliziranjem askeze. Nasuprot Freudovoj psihoanalizi kao paradigmatskome pristupu seksualnosti kroz tri faze njezina povijesnoga razvitka, Foucault uvodi u igru transformaciju i razmještanje same povijesne logike ovoga reza. Kršćanstvo ne može biti samo taj manihejski rez spram iskonske antičke slobode u seksualnosti. U Grčkoj i Rimu bila je na djelu askeza i discipliniranje tijela. Kršćanstvo se otuda ne pojavljuje tek u znaku strogih zabrana i odbacivanja slobodnih oblika ljubavi. U transformaciji i razmještanju diskursa kršćanstva tijekom povijesti seksualnosti u središte dolazi ono što se kroz tehniku askeze i kontrole čitavoga sklopa tjelesnosti pokazuje nastajanjem modernoga subjekta. Njegove su značajke u suzdržanosti racionalnoga subjekta onog nesvjesnoga.

Navedimo, naposljetku, kako Foucault određuje značenje pojma metanoia u Grka i u glavnog filozofa patristike Tertulijana:

Mislim da se ne s pojavom kršćanstva u pravom smislu riječi, nego s izvjesnim zakretanjem kršćanstva na prijelazu 2. na 3. stoljeće i, naravno, zbog truda koje je uložilo kako bi se oslobodilo, odijelilo od gnoze i od svih dualističkih pokreta, dogodilo sljedeće: da se taj veliki jedinstveni niz – metanoia ili preobraćenje, prosvjetljenje, pristup istini, otkriće istine o sebi, prepoznavanje, prisjećanje – čitav taj snop pojmova koji su bili duboko povezani u metanoi neoplatonističkog tipa, da se jedinstvo svega toga skupa raspada upravo s Tertulijanom ili, o čemu Tertulijan svjedoči, da se to u tom trenutku raspada. To je ono što se počinje prelamati u tom trenutku i vjerujem da tada za kršćansku misao, za kršćanstvo, za čitavi Zapad, počinje jedna duboko nova i svakako veoma složena povijest, povijest odnosa između subjektivnosti i istine”. (str. 143-144)

Foucault u ovoj knjizi predavanja izvodi svoja istraživanja o ranome kršćanstvu, posve izvan trenutačne intelektualne ili političke aktualnosti. U tom pogledu postaje jasno da se ovdje susrećemo s problematizacijom odnosa mišljenja i tijela izvan tradicionalne metafizike svrhovitosti. Smisao predavanja/knjige O vladanju živima jest stvaranje temelja za novu antropologiju volje za znanjem polazeći od novoga koncepta istine. Minucioznim istraživanjem spisa rane patristike o značenju puti i uopće požude u ljudskome životu, Foucault je dospio do modernoga shvaćanja politike tijela za koju, paradoksalno, iskustvo kršćanstva nije nešto tek ograničavajuće u emancipacijskome potencijalu, već se pojavljuje kao iskustvo racionalne askeze u razvitku hermeneutike sebstva.