Žarko Paić

1.

Ugledni hrvatski filozof, vrhunski stručnjak za Grke, Schellinga, Nietzschea i Heideggera, prije nekoliko godina usput u jednom nefilozofskome razgovoru, bacivši znatiželjni pogled na naslovnicu moje knjige Neoliberalism, Oligarchy and Politics of the Event: At the Edge of Chaos (Cambridge Scholars Publishing, Newcastle upon Tyne, 2020.)  rekao mi je i ovo: „Kaos? Sigurno ne misliš na onaj izvorni, u Hesioda, i mitologijski izveden i prerađen kasnije u Platona. Inače, iz nekoliko sam izvora već čuo kako je Ž. P. u posljednje vrijeme razvio jedan sustavan oblik ekstremnoga pesimizma.“

Nismo dalje razgovarali ni o kaosu niti sam se trudio razvrgnuti sud tzv. javnoga mnijenja, što bi rekli Grci doxe, da sam skrenuo u prorokovanje neposredne i opće propasti, osim što sam svojeg dugogodišnjeg prijatelja i sugovornika samo podsjetio da se kao znalac Nietzschea dobro sjeća onog mjesta iz Ostavštine na kojem tvorac ideje o prevladavanju nihilizma govori o umjetnosti i tvrdi da je Schopenhauer posve u krivu kad kaže da umjetnost iznosi pesimistička uvjerenja. Naprotiv, dodaje nakon toga Nietzsche, umjetnost potvrđuje i zato je u svojoj najdubljoj biti tragička, a ne pesimistička. Nije li znakovito da svaki javni diskurs u 21. stoljeću ponavlja temeljne pojmove i metafizike i kibernetike koji se psihologijski dovode do Zida vremena kao kraja svih uvriježenih postulata i principa poznatih još iz novovjekovlja od Descartesa i Leibniza: da je svijet misaona konstrukcija nužnosti i slobode i da mišljenje u svojim očitovanjima nikad ne može postati ono što se često prigovara Schopenhaueru kao začetniku ovog metafizičkoga pesimizma: da je tvorac navlastita etičkoga kvijetizma. Ti su pojmovi u znaku 4 K: kaos, katastrofa, kontingencija, kolaps.

2.

          Uvažena belgijska filozofkinja Isabelle Stengers, teoretičarka znanosti, vrhunska stručnjakinja za analizu Whiteheada i Deleuzea, zagovornica tzv. kozmopolitike, na jednom mjestu svoje knjige-eseja U katastrofalnim vremenima: oduprijeti se nadolazećem barbarstvu, koji uskoro izlazi u časopisu Tvrđa, br. 1-2/2025. u prijevodu s engleskoga Miloša Đurđevića, kaže sljedeće:

„Epoha se promijenila: prije pedeset godina, kad su široki vidici tehno-znanstvenih inovacija bili sinonim za napredak, bilo je gotovo nezamislivo ne uzdati se u znanstvenike i tehnologe, ne očekivati od njih rješenje problema u vezi razvoja koji su oni ponosno pogonili. Ali i ovdje je povjerenje temeljito uzdrmano, premda je to manje očito. Ni u kom slučaju nije zajamčeno da su znanosti, barem kakve su nam poznate, osposobljene da odgovore na prijetnje budućnosti. Zapravo, s onim što je nazvano “ekonomija znanja”, više-manje je izvjesno da nam odgovori koje će znanstvenici zacijelo predložiti neće omogućiti da izbjegnemo barbarstvo.„

Postavka koju iznosi Stengers nije nimalo provokativna i začudna. Štoviše, gotovo je postala samorazumljiva u mnoštvu razrađenih primjera. Već je krajem 1970ih godina dolaskom „novoga negativnoga apsoluta“ zvanog neoliberalizam u ekonomiji, politici i kulturi nastalo ozračje i duh vremena koji sam problematizirao u onoj knjizi koja ima u podnaslovu pojam kaosa, a u naslovu trijadu: neoliberalizma, oligarhije i politike događaja. Čitava stvar s ideologijom neoliberalizma nadilazi granice weberovskoga shvaćanja modernosti kao doba raščaravanja svijeta uvođenjem procesa racionaliziranja proizvodnje i birokratiziranja upravljanja sustavima i svijetom života. Naime, unatoč stalnoj kritici ove ideologije kapitalizma u njegovu kasnome vidu kao informacijsko-komunikacijskome i korporacijskome koji sve što jest želi privatizirati i potaknuti stvaranje globalnoga tržišta protiv tradicionalne politike obrane javnoga ili zajedničkoga dobra (u vlasništvu države kao subjekta moderne moći), zaboravlja se ili se previđa nešto sudbonosno. O tome Stengers govori u svojim analizama „katastrofalnoga doba“ kad spominje vjeru u tehnoznanstveni napredak svijeta prije pedeset godina i uvjerenje mnoštva da će upravo ovaj „pozitivizam“ i „scijentifizam“ biti moćno oružje u borbi protiv „rastućega barbarstva“ novog protuprosvjetiteljstva koje upravo „ovdje“ i „sada“ u liku neo-fašizma kao ekstremnoga desničarskog populizma vlada svijetom i dokida razlike u vladanju i upravljanju državom i društvima bez obzira na razlike između onog što krasi „demokratski autokratizam“ (Trumpov režim razaranja liberalne demokracije u Americi i svijetu) i „despotsku tiraniju“ (Putinov i Xi Jinpingov model posttotalitarne vladavine).

Pogledajmo ukratko što sam iznio u knjizi o neoliberalizmu, oligarhiji i kaosu. Temeljena na uvidu u Foucaultova predavanja o biopolitici, koja razmatraju pojam neoliberalizma za sve buduće odnose između pojedinaca i društva, te države i privrede, ova knjiga pokazuje da je oligarhijski model politike i upravljanja kulturom danas rezultat uspona i pada masovnih političkih pokreta. Ideologije kraja dvadesetoga stoljeća s kojima neoliberalizam savršeno uspostavlja ravnotežu ogledaju se u kombinaciji tehnoznanosti, racionalnoga izbora i individualizma. Na taj se način vladavina preokreće u kibernetičko tržište kao model upravljanja. Danas transnacionalne korporacije kontroliraju države i njihove političke subjekte, a suverenitet je iluzija zbog zastarjelosti modernoga projekta. Budući da postimperijalni poredak u 21. stoljeću zahtijeva širenje ukupne moći, a ne fragmentaciju slobode, potrebno je istražiti hibridni odnos između ekonomije i politike. Korporativni sustav aktivnosti označava subjekta svih oblika organizacije države i društva, od sindikata do sveučilišta, od institucionalizirane religije do socijalne skrbi i sporta. Posljedica toga može se vidjeti u nestanku biti društva. Ova knjiga istražuje logiku svjetsko-povijesnoga napretka od kibernetičkog sustava upravljanja i novog načina legitimizacije kapitalizma u 21. stoljeću do svih oblika suspenzije temeljnih ideja koje su obilježile politiku modernosti.

Čitava se „logika“ tzv. katastrofalnih vremena o kojima govori Stengers u svojoj knjizi-eseja, svodi na ono što po mojem sudu proizlazi iz fundamentalne sintagme 21. stoljeća: sloboda bez moći. Dakle, onaj tko u ovoj sustavnoj i bezobzirno „realističkoj“ analizi suvremenosti koju iznosim već više od 20 godina u svojim knjigama vidi oblik ekstremnoga pesimizma taj je slijep pored vlastitih zdravih očiju jer ne vidi da ni optimizam ni pesimizam nisu ništa drugo negoli kvazi-svjetonazorni psihološki efekti onog što nije ni ressentiment a ni samozavaravanje čovjeka kao zastarjeloga subjekta/aktera jedne „epohe“ koja se unatoč totalne mobilizacije tehnosfere, tehnoznanosti i know-how koncepta znanja urušava u sebi kao sinteza i realizacija 4K: kaosa, katastrofe, kontingencije i kolapsa svih postojećih sustava i životnih svjetova. Nije ovih 4K tek slučajno ovdje poredano baš tako i nije nimalo začudno zašto između kaosa i kolapsa stoje katastrofa i kontingencija. Uostalom, u svakom ludilu mora postojati neki okultni ili posve banalni razlog za djelovanje sustava, zar ne?

3.

Ima li nekog suvisloga odgovora na pitanje kako je moguće da tehnoznanosti ne raskorjenjuju i ne suspendiraju masovnu proizvodnju „gluposti“ i „barbarstva“ s kojim uvijek asociramo pojmove kaosa i katastrofe, zacijelo i kolapsa, ali pojam kontingencije teško da bi se mogao unaprijed pripisati ovom stanju stvari, rekao bi Cioran, kratkoga pregleda raspadanja? Možda bi to bilo sljedeće. Zbog toga što je kontingencija u suvremenim tehnoznanostima i pojmu tehnosfere ključan pojam za reguliranje odnosa između racionalnoga sustava i anarhistički shvaćene okoline koja je po definiciji neukrotiva, iako ovaj pojam divlje slobode jest kontekstualan: može biti pozitivan i negativan.

Kontingencija je pojam koji na nov način, primjerice u teoriji determinističkoga kaosa kazuje da je slučaj ono što određuje emergentnu strukturu mišljenja i bitka, govoreći tradicionalno metafizički. Često se u literaturi spominje primjer koji povezuje teorije emergencije i kontingencije. Primjerice, Dawkinsonov „sebični gen“, pa let ptica-selica koji smo sve do zadnjih pedeset godina smatrali nagonskim kretanjima iz jednog područja habitata u drugi zbog primarnih razloga potrage za hranom i toplijim uvjetima preživljavanja, pa se let smatrao najboljim primjerom vladavine nužnosti kao treće kategorije modaliteta u Kanta: prve dvije su mogućnost i zbilja. No, sada je kontingencija onaj prekid s kategorjjalnim „kolima bitka“, jer ptice lete transverzalno. Odjednom iz nepoznata razloga mijenjaju ustaljeni smjer leta i valja stoga promijeniti naš kategorijalni sustav mišljenja jer se nešto prekretno zbiva u okolnome svijetu (Umwelt), što bi kazao najznačajniji biolog 20. stoljeća Jakob von Uexküll.

          Uexküll je skovao tehnički termin Umwelt kako bi označio te svjetove subjektivnoga iskustva. Uexküllova misao i koncept Umwelta u njezinom središtu bili su s oduševljenjem prihvaćeni od strane njegovih suvremenika i od tada su imali mali, ali stalan utjecaj na znanost i filozofiju. Međutim, njegov pojam Umwelta također ima duboko uznemirujuće posljedice za način na koji razumijemo svijet i svoje mjesto u njemu. Uexküllova misao je trostruka provokacija: (1) On postulira svijet iskustva za svako živo biće koji je strogo izvan dosega znanstvenoga znanja, vrijeđajući bezgranični optimizam u znanosti uzrokovan stoljećima tehnoloških uspjeha i kulturne dominacije; (2) Nijedan od ovih Umwelta nema drugačiji metafizički status od ostalih. Budući da smo i mi ljudi, uključujući ljudske znanstvenike, također živa bića, svijet koji svaki od nas doživljava i proučava ne daje nam privilegirani pristup objektivnoj istini o svijetu neovisnom o umu; (3) Tvrdnja da svaka ljudska jedinka doživljava vlastiti privatni fenomenalni svijet i da nikada ne može pristupiti Umweltu bilo koga drugog, duboko je uznemirila mnoge mislioce.

Filozofska recepcija Uexküllove misli, posebno snažna u Francuskoj i Njemačkoj, razvila je niz vrlo različitih strategija za odbijanje ovog gledišta i društvenih i moralnih implikacija za koje se strahuje da će proizaći iz takvog „fenomenalnoga individualizma“. Ali nijedna od ovih provokacija nije riješena na istinski zadovoljavajući način, i možda upornost ovih uznemirujućih pitanja donekle objašnjava povijesno kontinuirani znanstveni interes za Uexküllovu misao. Nedavni porast dubljih istraživanja pokazuje da je njegova misao i danas dovoljno uznemirujuća da izazove širok raspon snažnih reakcija. (v. Žarko Paić, Tehnosfera sv. 1: Žrtvovanje i dosada: životinja-čovjek-stroj, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018.) Kako god bilo, s biologijom i sintetičkom biologijom u suvremenu je epistemologiju tehnoznanosti uveden iznimno prijeporan pojam kontingencije koji nipošto nije puka negacija kategorije nužnosti u tradicionalnoj metafizici. Naprotiv, stvari se u suvremenom neoliberalnome kapitalizmu i vladavini oligarhija unutar biopolitički uspostavljenoga sustava i svijeta života zbivaju emergentno i kontingentno, racionalno i indeterministički, pa nije nimalo začudno zašto vjera u znanstvenu sliku svijeta ne potire u zaleđe snažan prolom fundamentalizma političkih religija i njihovih križarskih „kulturalnih ratova“ protiv vladavine Uma i prosvjetiteljstva uopće.

4.

          4K potrebno je shvatiti kao četvorstvo „pobuđujućih uzroka“ koji su, za ne povjerovati, svoje vlastite posljedice. Dakle, čisti negativni autopoiesis, osim što kontingencija kao kraljevski slučaj nastanka novoga ima povlašteni „ontologijski“ status u ovome novome kibernetičkome ustrojstvu svijeta i to zato što kibernetika ne može postojati bez binarne logike reda i nereda, odnosno sustava i entropije. Evo, ovako to izgleda što mnogima još uvijek ne sjeda dobro na moždane vijuge jer su naučeni misliti iz zlatnoga doba vladavine „transcendentalnih iluzija“ po kojemu sve ima svoju glavu i rep. Ipak, nikad ne bismo trebali zaboraviti onu kinesku poslovicu koja kaže kako čovjek koji kupuje mačka u vreći dobro zna da u drugoj vreći obvezno dobiva gratis i njegov rep.

• Kaos proizvodi kaos kao katastrofu;
• Katastrofa dovodi svijet iz carstva nužnosti u rizik kontingencije;
• Kontingencija je uvijek emergentan događaj kao iznimka (slučaja) koji stvara nova pravila igre;
• Kolaps predstavlja kraj ovog procesa kolabiranja sustava i iz njega se u pravilu ne obnavlja sustav poput Feniksa iz pepela jer njegovo je značenje sljedeće:

Urušiti se” znači iznenada pasti, često zbog nedostatka potpore ili snage, poput urušavanja zgrade. Također se može odnositi na potpuni neuspjeh sustava, poslovanja ili ideje ili na iznenadni gubitak svijesti ili fizičke sposobnosti kod osobe. Riječ također može opisivati ​​predmete koji su dizajnirani da se kompaktno sklope, poput sklopive stolice. U kontekstu struktura ili predmeta: Pasti ili se urušiti: “Stari most se srušio nakon oluje”. Biti dizajniran za sklapanje: “Stol se urušava radi lakšeg skladištenja”. U kontekstu poslova, sustava ili ideja: Potpuno se srušiti: “Otpor tvrtke novim propisima se srušio”. Iznenada dolazi do propasti: “Privreda se srušila nakon rata”. U kontekstu ljudi i njihovih interakcija: Pasti u nesvijest ili postati izrazito slab: “Srušio se od iscrpljenosti”. Slomiti se fizički ili mentalno: “Srušila se nakon što je čula loše vijesti”. Kao imenica: Čin pada ili urušavanja: “Urušavanje zgrade bilo je razorno”. Potpuni neuspjeh: “Prijetnja društvenoga kolapsa nadvila se nad nacijom”.

5.

          Znate li zašto „ja“ ne mogu biti nikakav ovaj ili onaj, ontologijski ili metafizički pesimist novoga kova u ekstremnim uvjetima vladavine 4K? Odgovor je tako jednostavan. Zato jer sam sustavno odgojen i obrazovan na Hölderlinu, a čitateljima bloga zvanog Kaos već je unaprijed jasno kako ću završiti ovaj tekst o 4K. Naravno, ovako, a kako drugo, a Vi sami odlučite u mišljenju je li to znak rezignacije, defetizma, etičkoga kvijetizma, ironičnoga postmodernizma ili već bog te pita čega i da i ne:

Gdje raste opasnost, raste i ono spasonosno.