«Ili građanski rat ili posthistorija!»
Carl Schmitt
Kao što «pravi domoljub mora kreativno mrziti svoju domovinu», kako kazuje umjetnik-dekadent Pursewarden u romanu Lawrencea Durrella Balthazar iz znamenite tetralogije Aleksandrijski kvartet, tako se i kritička svijest nakon poraza i razočaranja velikim ideologijama moderne mora pomiriti sa svojevrsnom racionalnom melankolijom. Njezina bi maksima za ovo prijelazno doba posthumanizma mogla jednostavno glasiti: misli i djeluj tako kao da više nikad nećeš susresti željeno mjesto spasa!
Duhovno utemeljenje ideje Europe u XX. stoljeću – od Hofmannsthala, Valéryja do Sloterdijka – počivalo je na nadi u uskrsnuće nekog imaginarnoga novog zavičaja slobode kao mjesta dijaloga iskonske Grčke sa suvremenom pustolovinom kontinenta iluminacija i genocida. Europski je projekt stoga u kulturnome smislu prožet fatalnom dvoznačnošću. Već od istinskog početka moderne u francuskome prosvjetiteljstvu bljesnula je misao o nestanku njezine svjetske misije. Duh slobode i univerzalnosti pretpostavljao je zloduh ropstva i kolonijalizma za Druge, one neeuropske narode i kulture «izvan povijesti». Samooslobađanje u bolnoj spoznaji gubitka korijena dovršeno je na drugome kontinentu – Sjevernoj Americi.
Stoga je amerikanizam kao posljednja i jedina vladajuća svjetsko-povijesna ideologija sa svojim potrošačkim kultom, hedonizmom i religijskim fundamentalizmom evangeličkih sljedbi zapravo produžen život Europe u novome ruhu globalnoga Imperija. Spoznaju o tomu navijestio je već tridesetih godina XX. stoljeća Martin Heidegger u govoru o izvorima metafizičkoga Zapada. Kritika nacizma, boljševizma i amerikanizma ostala je, dakako, zaogrnuta nekom mističnom pričom o prebolijevanju epohe znanstveno-tehničkog porobljavanja bitka i vremena. Ali unatoč tome bez nje nije moguće shvatiti patos svih mjerodavnih knjiga 90-ih godina XX. stoljeća o biti Europe. (Peter Sloterdijk, Falls Europa erwacht: Gedanken zum Programm einer Ende des Zeitaltersihrer politischen Absence, Edition Sukrkamp, Frankfurt am Main, 1994, Konrad Paul Liessmann, Der Aufgang des Abendlandes: Eine Rekonstruktion Europas, Sonderzahl, Beč, 1994, Jacques Le Goff, Das alte Europa und die Welt der Moderne, C.H. Beck, München, 1994.)
Otrgnuti se magičnom zagrljaju nove imperijalne politike i američke kulture za Europu je od kraja II. svjetskog rata do danas uzaludan pokušaj stvaranja novog temelja. Unatoč svim lijepim riječima i misaono predvidljivim projektima i utopijama Europa je još živa jedino kao krhka tvrđava neoliberalne politike ekonomskog rasta. Bez radikalnih ideja, bez suvisle zajedničke politike odgovornosti spram vlastite okoline i svijeta uopće, posve apatično usmjerena k vlastitome probitku i oportunome ponašanju u krizama i sukobima u svojem dvorištu – kao što su ratovi na prostoru bivše Jugoslavije krajem XX. stoljeća – od svega je, naposljetku, ostala puka iluzija.
U svim filozofijskim nabačajima i književnim snoviđenjima u osvit pada Berlinskoga zida pa do trenutka kad Europa biva pritisnuta neokonzervativnom politikom Amerike pod vodstvom Georga W. Busha konačno se odlučiti između kukavičluka pod krinkom postimperijalne opuštenosti te vlastite sukrivnje za poraz humanizma i vizije novoga globalnog poretka s politikom moći – jedina utjeha i utopija nastojala se pronaći u području kulturnoga utemeljenja. Fatalnost europskog samognušanja i sukrivnje za katastrofu II. svjetskoga rata, pri čemu fašizam nije tek izričita zasluga njemačkoga naroda i njegove antidemokratske opsjednutosti karizmatskim Vođom, potakla je Hansa Magnusa Enzensbergera da nedostatak vizija i odlučnosti u izgradnji nove Europe nakon pada Berlinskoga zida proglasi kompleksom one vrste grižnje savjesti koja nikad neće priznati vlastitu odgovornost za nedjelovanje na preinaci zlokobne podjele Europe na Zapad i Istok. (Vidi: «Europa in Trümmern: Ein Prospekt», u: Hans Magnus Enzensberger, Zickzack: Aufsätze, Edition Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1999) Međutim Enzensberger ne ide radikalno dalje u kritici tog kompleksa. To bi značilo konačno odstraniti svijest da se Europa konstituira iz duha kulture. To bi, također, značilo iz temelja dekonstruirati priču o kartografiji kulturalne moći i na njoj izgrađenih utopija i ideologija masovno-psihologijske svijesti. Zašto uopće danas još govoriti o skandinavizaciji kao o nečem uzvišenome i modelski idealnom, a balkanizaciju držati strahotnim iskustvom? Ni u jednom slučaju kultura nije odredila činjenicu da se Šveđani nakon stoljeća ratova s drugim nordijskim narodima više ne kolju do istrebljenja s Dancima, nego je to učinila politička svijest o nužnosti izgradnje drukčijeg svijeta redistribucije moći. Isto vrijedi i za Balkan. On nema veze s ideologijskom opsjenom i opasnom zabludom o tzv. civilizacijskoj ili kulturalnoj uvjetovanosti ratova drukčijih naroda, vjera i kultura.
Ta kulturno-pesimistička i, zašto ne, dekadentna misao o obnovi kulture iz duha prosvjetiteljstva nije razlikovala stavove Jacquesa Derride i Jürgena Habermasa u polemici o moderni i postmoderni 80-ih godina XX. stoljeća, kao što se upravo iz njihove zabrinutosti za smisao Europe na početku XXI. stoljeća rodila ideja o nužnosti djelovanja intelektualaca i političara u smjeru drukčijeg, no ipak neprekoračiva novog kulturalnog utemeljenja. No je li takvo što još uopće moguće i djelotvorno? Kako su u pravu bili Valéry i Heidegger kad su prije zlokobnog ideologijskog rasapa na dvije ideologije (fašizam i komunizam) prorokovali da će Europa kao kvantum moći i tvorevina duha izdržati samo pod pretpostavkom nove svjetske preinake duhovnoga bitka.
Tko želi upravo danas misliti Europu cjelovito, mora konačno shvatiti da ono što preostaje tom himeričnome pojmu geopolitičkog i geokulturalnoga života nije njezina veličajna univerzalna kultura, nego pokušaj izgradnje nove postimperijalne politike. U pojmu postimperijalnoga, za razliku od Sloterdijka, ne vidim nikakvo odricanje od političke i vojne moći. Naprotiv, riječ je tek o radikalnome ozbiljenju ideja modernosti (univerzalnost ljudskih prava, sloboda, tolerancija) drugim sredstvima. Prva je pretpostavka odricanje od posve nedjelotvornog i politički frustriranog antiamerikanizma.
Europa se još od kraja II. svjetskog rata ne konstituira pozitivno, nego uistinu negativno. Ona u Americi vidi lik svoje dekadentne sudbine. To je izvor i podrijetlo neprestano obnavljanoga ironiziranja Amerike kao Disneylanda i površinske «ekstaze komunikacije», kao što je to od Baudrillarda postalo gotovo samorazumljivom gestom neproduktivne kritike konzumističkoga kiča. Nije li ipak možda sablažnjivo za suptilne metode dekonstrukcije pojma filozofa i književnika, za sve povjesničare umjetnosti, antropologe i uopće za sentimentalno ugođenu kulturnu elitu kojoj se, paradoksalno, priključuju tzv. subverzivni populisti i zagovornici kontrakulturalnih strategija u svojem antiglobalizacijskome protuamerikanizmu – radikalno razgraditi ideju Europe iz duha kulture?
Ako to učinimo, na čemu smo još uopće? Na tlu neke realpolitičke geopolitike za novo doba postimperijalne razdiobe svijeta? Ili još gore, na tlu podržavanja manihejskog amerikanizma kao «vrlog novoga svijeta» iza kojeg stoji tek gramzivost i svođenje duha na bezobzirnu logiku profita? A gdje je tu tako nostalgična, književno-sentimentalna priča o Srednjoj Europi, Mitteleuropi, o posljednjem utočištu sanjara i hodočasnika ljepote, kad je sablast jedne utopijski sjajne ideje još imala svoj imaginarni zavičaj? Zar je sve uistinu tek strahotan zaborav ili nepouzdano sjećanje na svijet određen kozmopolitizmom i tjeskobom samstvena pojedinca iz književnosti Musila, Brocha, Kafke, Zweiga, Rotha, Krleže, Kiša, Schulza…?
Ne treba zdvajati nad sablastima prošlosti. Utopijska svijest, doduše, živi od slutnje neke spasonosne budućnosti. Ali to joj nije istinsko mjesto ozbiljenja. Ona potrebuje imaginarno mjesto svojega boravišta «ovdje» i «sada». Paradoks je svake utopijske svijesti što budućnost zamišlja kao svojevrstan povratak u prošlost. Utopija je jedino moguća i nužna zapletenost svijesti u mreže imaginarne kartografije. Od Ikarijedo svih izmaštanih SF-gradova uvijek je tlo ozbiljenja realan okvir prošlosti koja traje. Izgubljeni zavičaj stoga se postavlja kao idealan prostor utopijske čežnje. Svaki nomad, lutalica i apatrid – te sudbinske figure srednjoeuropske katastrofe od Židova do intelektualca-disidenta – poput Uliksa već unaprijed zna da zavičaj u koji se vraća više nikad neće biti isti. Povratak je iluzija. Ali bez nje nije moguća ni nostalgija ni slutnja da duh europske kulture nadilazi zlokobne političke partikularizme.
Kakva zabluda! Upravo će kultura biti partikularistički svijet nesvodljivosti razlika. Srednja Europa, kako je to jedini u doba pisanja svojeg programatskog eseja kazao Milan Kundera, jest svojevrsna duhovna kartografija potrage za «izgubljenim vremenom» i svijetom zgaženim čizmom jedne «barbarske» i «neprijateljske» kulture. Za Kunderu je bilo bjelodano da je sovjetski totalitarizam istodobno bio i svojevrsna antikulturalna, barbarska neman razaranja unutarnjeg jedinstva fluidnoga kulturnog prostora nastalog na ruševinama Habsburškoga Carstva. (Milan Kundera, «Tragedija Srednje Europe», Gordogan, 17-18/1985. )
Nitko u 80-im godinama XX. stoljeća, kad se patos te kulturne analize Srednje Europe morao činiti najsuptilnijom nostalgijom, ali i programom kritike totalitarizma uopće, pa čak ni skandalozno ironičan Peter Handke, nije u Kunderinu eseju zamijetio bitnu epistemologijsku pogrešku. Naime on je kritiku totalitarizma sovjetskog tipa izveo iz kulture, a ne iz politike. Tako je otkriće svih potlačenih malih naroda s one strane Zida ideologijski sveo na narode europskoga kulturnog utemeljenja (Slovaci, Česi, Hrvati, baltički narodi). Isto je činio u svojim esejima Czeslaw Milosz. Nitko u tomu još ni danas ne uviđa bitan propust. Jer sovjetski totalitarizam nije propao zbog svoje politizirane kulture, nego zbog strahota politike na kojoj se temeljio. Sve dok se otkriće Srednje Europe u simboličkome smislu podudaralo s diobom na dva svijeta, iz temelja kulturalno različita zbog hladnoratovske politike razdvajanja svijeta na blokove, mogla je ta krhka utopija izgledati «subverzivno» i književno-teorijski simpatično. (Vidi o tome: Žarko Paić, «Gomila na granicama», u: Gotski križ, Ceres, Zagreb, 1997.)
No što je s malim narodima i kulturama cijelog sovjetskog Imperija na granicama svjetova? To nije bio Kunderin, a ni Miloszew problem. Svaka geokulturalno određujuća misao pripadništva tom krugu neizbježno je bila kulturalno «rasistička», kako bi se danas reklo koristeći se teorijom «refleksivnog ili diskurzivnoga rasizma» Étienna Balibara. Zašto? Nije li isto i s utopijom Mediterana? Tko su uopće Srednjoeuropejci, tko Mediteranci? Gdje su granice razdvajanja i tko i što ih određuje?
Mali narodi pod vlašću Habsburga i mali narodi pod vlašću Romanova/Staljina, srednjoeuropski «otpad povijesti» i euroazijski nomadi (Oseti, Gruzijci, Čečeni, Azerbajdžanci) – bili su u jednakom položaju unatoč uvjerenju da Kundera pod kulturom ne misli u posljednjoj instanciji (meta)političku granicu civilizacija. On je to izričito mislio, premda nikad nije eksplicitno iskazao takav stav. Zato je njegov esej bio izvrsno pogođen «projekt» vlastita samodokinuća. Tko naime iz duha kulture želi odrediti smisao utopije Srednje Europe, a isto vrijedi i za Mediteran kao pozitivnu utopiju, to čini samo zato što pretpostavlja neku zapreku za njezino ozbiljenje. Bez stvarnih ili imaginarnih zidova, bez ideologijske strahovlade politike nad kulturom nikad utopija Srednje Europe ne bi mogla toliko zavladati duhovnošću postimperijalne Europe periferijskih zona kao u svim onim zemljama koje su doživjele i preživjele carstvo realsocijalističkih iluzija. Nije problem u tomu što je utopijska vrijednost njegove ideje povratka «korijenima» Srednje Europe i tragediji malih naroda bila ograničena na vrijeme trajanja komunizma u Istočnoj Europi. Nakon toga «revolucionarni» poticaj eseja urušio se sam od sebe i postao divna uspomena. Upravo to vrijedi danas za sve umjetničke, filozofijske i kulturalne izvore Srednje Europe. Oni su dio jednog virtualnog imaginarnog muzeja i ništa više. Štoviše, Srednja je Europa poput Lenzova zavičajnoga muzeja ostala samo nostalgičan, turistički (transgranični) Euroland kultura.
To je sudbina postpovijesne dosade. Ali ne tek Srednje Europe, nego uopće svijeta bez utopijskih vrtova nade. Sve je danas samo gola globalitarna proza. Ona je hiperrealistična zato što je globalizacija dovršen distopijski svijet. Tek sada uistinu ima mjesta za «realnu nostalgiju». Ali one uzvišene i istodobno cinične sablasti čije prizivanje označava posljednji trenutak spasonosne katarze, koja nas oslobađa svih iluzija.
Srednja Europa ne upućuje više ni na kakvo «snoviđenje». Ostajući tek neodredivo područje zlatnih gradova, blistave secesijske i moderne arhitekture s mjerom ljudske poniznosti pred božanskim, spomen na njezinu sablasnu narav čini od njezina nemogućeg uskrsnuća tek povijest još jedne izgubljene iluzije.
Već na početku njezina duhovnoga rođenja, u spisima Huga von Hofmannsthala, nazire se ta zlokobna misao blažene i bolne krhkosti, propasti:
«…Za nas je Europa boje zvijezda, kad izroni iz zamagljene moći, ne utemeljene na sili nacionalne egzistencije, nego s jasnim okom na poslanju pred Bogom – kako bismo živjeli ako ne bismo htjeli vjerovati, a što bi bilo vrijednije vjere od onoga visokoga što se skriva i neopipljivoga što se uskraćuje okovanome umu, tijesnome srcu.”.» (Hugo von Hofmannsthal, «Das Idee Europa» (1917), u: Reden und Aufsätze II 1914-1924, Gesammelte Werke (ur. B. Schoeller/I. Beyer-Ahlert u suradnji s R. Hirschom), Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1979, str. 54.)
No zar se živi samo od hiperrealnosti, a ne i od iluzornih svjetova umjetnosti, jedinih s kojima svijet još zadobiva neki smisao?
(Poglavlje iz knjige TRAUME RAZLIKA, Meandarmedia, Zagreb, 2007.)
1. Nemjerljiv je utjecaj ruskoga književnika Fjodora M. Dostojevskog na europsku/zapadnjačku filozofiju i modernu književnost i kulturu uopće. Evo što o tome iskazuju oni namjerodavniji. Istaknut ću stajališta četiri mislioca i pisaca, dva Nijemca i dva Francuza. Friedrich W. Nietzsche u Sumraku idola ustvrđuje da je „Dostojevski…jedini od kojeg sam imao što naučiti o psihologiji…Otkriće […]
February 07, 2025
Roman jednog od najznačajnijih suvremenih američkih pisaca Dona DeLilla Cosmopolis, koji uistinu više pripada žanru poetizirane proze kao apologije New Yorka u dva njegova značenja, istinskome kozmopolitskome središtu neoliberalnoga kapitalizma i kaotičnome prostoru zadržavanja, zaustavljanja, zastoja histeričnoga čovjeka u vremenu bez otvorenosti budućnosti, predstavlja gotovo savršeni prikaz onog što u svojim teorijskim knjigama nazivam odnosom […]
February 06, 2025