Žarko Paić

U suvremenoj ontologiji tehnosfere koju sam razvio svojim filozofijskim istraživanjima pitanje je tzv. ljudskoga identiteta otvoreno ne iz autonomne logike tzv. čovjeka i njegova fantazmatskoga svijeta vladavine nad drugim bićima u formi apsolutnoga subjekta, već iz heteronomije onog što mu prethodi i onoga što ga nadilazi ꟷ životinje i stroja. U radovima Dalibora Martinisa sve je ovo već postalo dijelom arhiva „njegova“ muzeja suvremene umjetnosti kao pitanje kraja i metamorfoza identiteta kroz projekte: 1) Obraćam ti se kao čovjek čovjeku; 2) Obraćam Vam se kao majmun majmunu; 3) Request_reply.DM/2077. Nije stoga tzv. identitet ono već uvijek metafizički isto, postojano, nepromjenljivo, trajno, nesvodivo i neuništivo.

Umjesto toga, svaki je identitet kao monada bez prozora neprestana promjena i preobrazba onog što se ne može svesti ni na kakav zajednički nazivnik ljudskoga-suviše-ljudskoga jer je istodobno predrefleksivno i posthumano stanje, ono praživotinjsko i ono nadljudsko u formi „spiritualnih strojeva“ proizvođenja novih svjetova.

U najnovijem radu „Sjajni autoportret DM“ riječ je o svjetlosno-zvučnoj instalaciji koja dovodi u pitanje i pojam video-instalacije, a prikazuje umjetnika u niskoj rezoluciji čije je lice u prostoru visoko postavljeno i nužno uvećano. Kako autor dalje pojašnjava, pikseli od kojih je sastavljeno njegovo lice su u stvari žuta semaforska svjetla. No, stvar postaje izazovnija već time što se kroz njegova usta izgovaraju različite misli vrhunskih autoriteta suvremene umjetnosti i filozofije poput Nam June Paika, F.T. Marinettija, Tristana Tzare, Marcela Duchampa, Jean-Luca Godarda, Andyja Warhola, Johna Cagea, Giorgija Agambena…

Misli su kao i povijest postale „utjelovljene“ kao postmemorija onog što ujedno predstavlja svojevrsni arhiv i dispozitiv suvremene umjetnosti i ne pripadaju „subjektima“ koji ih izgovaraju u smislu nekog solipsistički prisvojenoga vlasništva dotičnih „autora“ spram kojih tzv. kulturna javnost uvijek ima određeni oblik strahopoštovanja i poklonstva, čak i kad ne dijeli njihove stavove. Na taj način DM nije više onaj koji postojano i ovjekovječeno „jest“ kao umjetnik Dalibor Martinis, a niti je njegov dvojnik ili alter ego, kao što nije niti akronim nekog heteronima po uzoru na ono što je činio portugalski pjesnik Fernando Pessoa umnažajući se u Drugome.

          Što „prikazuje“ i što „predstavlja“ ovaj novi projekt svjetlosno-zvučne instalacije „sjajnoga autoportreta DM-a“ u sklopu njegovih dosadašnjih radova u kojima je problematizirao ovo temeljno pitanje suvremenosti uopće? Ako je „čovjek“ već u svojim bitnim mogućnostima zastarjelo biće jedne biološki odvrtjele povijesti s vrhuncem u doba antropocena, onda je njegova svodivost na logiku tehnosfere prelazak u formu homo kybernetesa koje misli drukčije tako što računa, planira i konstruira svoje vlastito „Ja“ kao fraktalnu transverzalnost koja se nikad ne može razumjeti polazeći od jezika metafizike i njezina mita o vječnoj postojanosti istoga.

Taj prelazak odvija se kroz „glasove“ Drugih i kroz uspostavljanje „Velikoga Trećega“ kao „spiritualnoga stroja“ u kojem i sama ideja suvremene umjetnosti postaje u svojoj trijadi instalacije, izvedbe i konceptualnosti ono što je usmjereno u nadolazeću budućnost transmutacije događaja samoga života kao realizirane umjetnosti onkraj granica životinjskoga, ljudskoga i tehnološkoga.

Pojedinac je uvijek nepotpun i (što god on bio) uvijek se nalazi uključen u nove procese individuacije sve do svoje smrti/zastarjelosti. Francuski filozof kibernetike Gilbert Simondon se ipak ne zaustavlja na ovom konceptu individuacije, već stvara koncept transindividue u svojoj knjizi L’individuation psychique et collective (Psihička i kolektivna individuacija, Aubier, Pariz, 1989.). Transindividuacija predstavlja operaciju u kojoj određeni broj pojedinaca (rođenih iz uzastopnih operacija ovog procesa individuacije) konstruira odnos među sobom koji u konačnici tvori konzistentan agregat koji Simondon naziva transindividualnošću.

Sve je to povezano s onime što pripada razdoblju vladavine tehnosfere ne tek kao sklopa strojeva koji služe čovjeku kao njegovi „produžeci“, kako to još uvijek misle primitivni „humanisti“ svih različitih smjerova u filozofiji i umjetnosti, već kao autonomni sustavi djelovanja onkraj svih granica ljudske subjektivnosti s njezinim reliktima „ponosa i časti“, „taštine i lakomislenosti“, „gnjeva i bijesa“. Biti-preko i prelaziti granice individualnosti znači biti neprestano u stanju postajanja Drugim unutar onoga što je po svojim bitnim dosezima određeno „Velikim Trećim“, ne više kao Bogom, supstancijom, kozmogenezom.

Sada je sve konačno realizirano u samoj biti umjetnoga života (A-life) kao događaj koji ne stvara umjetničko djelo. Umjesto toga, stvaranje samo prolazi kroz govor i misli Drugih kao transmutirani jezik svjetlosne vizualizacije „lica“ Umjetnika zvanog DM u formi njegova autoportreta koji više nema nikakve striktne značajke „prisvajanja“ vlastita sebstva kao apsolutne kontrole nad svijetom privida jedne zastarjele individuacije i njezina „carstva originalnosti“. Usput, pojam transmutacije označava jednostavno preinaku, promjenu, pretvorbu jednog elementa u drugi.

Nije pitanje više ni „što“ to Umjetnik DM želi i hoće ovim projektom transindividuacije vlastite tuđosti Drugih, a još manje „tko“ zapravo sja kao žuti semafor iza njegova sjajnoga autoportreta. Ne, jedino je pitanje „kako“ nastaje ono što više nije ništa određeno nešto, taj mračni predmet transindividuacije koja prelazi sve granice „mojeg“ jezika i „tvoje“ slike bez svijeta. Jer, naime, još 1990. godine u video-instalaciji Supper at Last 1990-1992. godine Dalibor Martinis je otvorio problem „vlastite“ pretvorbe u simulakrum umjetničkoga djela bez „potpisa“ vlastoručnosti i bez apologije „subjektivnosti“.

U tom radu svaka stolica u okviru „Posljednje večere“ bila je opremljena slušalicama putem kojih su posjetitelji mogli slušati snimljene glasove poznatih osoba 20. stoljeća, uključujući Marcela Duchampa, Sigmunda Freuda, Fridu Kahlo, Elvisa Presleyja, Bertolta Brechta, Marilyn Monroe, Donalda Ducka i druge.

Svi „radovi“ DM-a odnose se na njegove i neke druge radove i kroz transmedijalnost vlastite izvedbe dovode naposljetku promatrače do toga da ni početka ni kraja uopće nema, jer sve je samo „sjajna transmutacija“ umjetničkoga događaja kojim DM i „sebe samoga“ projicira kao gledatelja u kino-dvorani među drugim gledateljima koji gleda ono što više nije ni predmet slike ni objekt vlastite zamjedbe.

To što omogućuje veliku svetkovinu pogleda u svjetlost slike nije ništa drugo negoli događaj same transmutacije života koji prolazi u vremenu tako što prelazi prostor od njegova nastanka do nestanka.

Vidjeti ono što se događa u samoj biti promjene znači biti u zajednici mišljenja i sudjelovanja kojom suvremena umjetnost nadilazi vlastite granice prostora-vremena umnažajući se u beskraj drugih glasova s kojima sve postaje ono što više nije i što će tek biti u nadolazećoj projekciji jednog drukčijega svijeta.