Žarko Paić

1.

U Velikoj strankinji Michel Foucault istražuje neraskidivu vezu između ludila, jezika i rođenja moderne književnosti. On tvrdi da je povijesno gledano diskurs ludih bio ušutkan medicinskim i društvenim razumom. Književnost tada postaje prostor gdje ta “tišina” konačno može progovoriti, nudeći fiktivni glas onima koji su isključeni. Pritom Foucault definira ludilo kao “ogledalo jezika”. Za njega moderna književnost nije samo narativ, već prostor u kojem jezik promatra sebe, testirajući vlastite granice na isti način na koji ludilo prkosi strukturama razuma. U analizi autora poput Artauda, ​​Roussela i Sadea kako bi pokazao kako njihovo pisanje koristi “jezik u ludilu” dolazi do zaključka kako tajjezik nije patološki, već transgresivan. Njegov je zadaća kršiti konvencije kako bi došao do “izvanjezične” istine koju običan jezik ne može shvatiti. Ludilo i književnost dijele “iskustvo izvanjskoga”. Oboje postoje na granici onoga što se može reći, gdje jezik riskira da se izgubi ili da se beskrajno ponavlja, a da se nikada ne ustali u fiksnome značenju.           U napomeni niza urednika saznajemo da je filozof sudjelovao u pet radio emisija u sklopu serije na RTF France III national. Naslovi su emisija bili, a emitirale su se pet tjedana uzastopno, „Ludilo i slavlje“ ( 7. siječnja 1963.), „Šutnja luđaka“ (14. siječnja 1963.), „Progon“ (21. siječnja 1963.), „Tijelo i njegovi dvojnici“ (28. siječnja 1963.) i „Poludjeli jezik“ (4. veljače 1963.). Zanimljivo je da je sam Foucault izabrao dijelove iz različitih književnih djela, od Shakespeareova Kralja Leara i Cervantesova Don Quijotea kao i korespondencije između Antonina Artauda i Jacquesa Rivièrea 1923-1924. godine, koje su glumci čitali naglas tako da je emisija imala i posve sublimni ugođaj slušanja vrhunske književnosti. Reći ću bez ustručavanja, kao davni poklonik radijskoga začaravanja ovog svijeta kroz ljepotu tišine i suzvučja duhovnoga života, bilo je to doba kad je glas imao posvemašnji primat nad slikom, a i sam se jezik dovinuo do najvećih vrhunaca u iskazivanju smisla ljudske egzistencije. To je doba minulo i možemo ga se samo sa sjetom i nostalgijom prisjećati. I to je bolje negoli pasti u ravnodušnu agoniju zaborava.

2.

          U razgovoru s Jeanom Doatom, „kazališnim i televizijskim čovjekom“, već na počecima dolazi do nečega što je naizgled krajnje začudno za Foucaulta, suvremenoga nastavljača Nietzscheova mišljenja prevladavanja nihilizma kroz estetsko opravdanje samoga života. On, naime, nasuprot Doatovu sudu o dionizijskome podrijetlu i nastanku kazališta tvrdi da je posrijedi njegova apolonska narav. Kako je to uopće moguće: zar je kazalište ekstaza racionalnosti i prijepis filozofije u sam život umjetničkoga prikazivanja i predstavljanja? Da bi dokazao svoju „skandaloznu“ postavku, Foucault predlaže jedan eksperiment koji se sastoji u slušanju prizora iz Kralja Leara u kojem je riječ o onom znamenitome „prizoru ludila“. Što to znači? Ništa drugo negoli da je posrijedi

„iznimno usamljen izraz posve tragičnog iskustva ludila. Ono je bez premca, bez ikakva premca u kulturi poput naše, jer naša je kultura u biti uvijek nastojala držati ludilo po strani i gledati na njega pomalo izdaleka, uvijek opravdavajući taj pogled  ꟷ usprkos povremenim znakovima dobrostivosti ꟷ komičnim.“ (str. 41)

Drugi je prizor koji predlaže Foucault izveden iz Cervantesova jezika, kad tvrdi da se tragičnost „Don Quijotea ne nalazi u samome ludilu, ona nije dubinska snaga njegova jezika.“ (str. 41) U čemu je bit ove razlike i fatalne srodnosti između Leara i Don Quijotea? Naprosto u tome što Lear biva svjestan da kreće na stazu posvemašnje mahnitosti s koje nema povratka, dok se naprotiv sam bistri vitez od Manche „preobraća“ iz svoje zaluđenosti viteštvom kao iluzijom stvarnosti i na smrtnoj postelji postaje „normalan“ umrijevši gotovo kao i svi drugi njegovi suvremenici. Drugim riječima, u prvome slučaju sve je fatalnost djelovanja onog što uništava ljudsku volju=slobodu za djelovanjem na preokretu vlastita života, a u drugome se ludilo nadvladava naglim preobraćenjem na iskustvo razuma s kojim slijedi druga fatalnost, ona neumitne smrti glavnoga junaka svjetske književnosti uopće.

           Na jednom mjestu Foucault dolazi u svojim razmatranjima odnosa ludila i jezika kao biti književnosti u odnosu na tzv. pravu stvarnost do ključnih postavaka koje sada opravdavaju onu početnu anti-ničeansku tvrdnju o nastanku kazališta iz duha apolonskoga uma. Da bi dokazao svoju vodeću postavku o povijesti ludila u doba klasicizma, kako inače glasi naslov njegove briljantne knjige (Folie et Déraison: Histoire de la folie à l’âge classique, Gallimard, Pariz, 1961.), on tvrdi kako će

„tijekom cijelog razdoblja klasicizma luđaci biti dijelom društvenog krajolika koji može poslužiti jedino za pobuđivanje skeptičkog nemira: najzad, možda sam i ja sam lud, ali nemam o tome pojma jer ludilo je nesvjesno, pa ako su i svi ostali ludi, nemam načina saznati jesam li ili nisam.“ (str. 45)

Nije li to važnije od prave istine o biti psihijatrije i njezina tretmana pojma ludila u dugovjekoj praksi Zapada od klasicizma, kako vremensku epohu nastanka modernosti imenuje sam Foucault? Jer to samo pokazuje da je metafizička realizacija jedinstva ideje i zbilje u samome životu uvijek pitanje: tko odlučuje o suverenosti života kao mjerodavne ideje stvarnosti ꟷ razum ili ono što proizlazi iz njegova pred-refleksivnoga temelja, a što nužno ima ipak mahnite dionizijske tragove? Ludilo je nesvjesno, kakva moćna formulacija! Ali to neće biti mlin na vodu nove psihoanalize Jacquesa Lacana koji u svojem XI. seminaru naslovljenom Četiri temeljna pojma psihoanalize također u istom tonu kaže: „Bog je nesvjestan.“

          Problem koji otvara Foucault u ruhu radijske emisije s izabranim tekstovima književne klasike o biti ludila jest ipak navlastito trans-lingvistički. Postavka kako je jezik temeljni Označitelj ljudske povijesti u njezinim epohalnim okvirima djelovanja u poznatome sklopu znanje/moć postaje odlučujuća ne iz svoje „racionalnosti“, već iz onoga što se naziva suprotnim u odnosu na vladavinu razuma, ne i uma, ako tu razliku mislimo iz horizonta njemačke spekulativne dijalektike (Verstand vs. Vernunft). Dakle, Foucaulta zanima kako je čudovišnost „abnormalnosti“ ne nešto samo po sebi „prirodno“ i stoga rezultat faktičke nužnosti biološke razlike u ljudskoj egzistenciji (netko je razuman, a netko nije, što nije rezultat njihova IQ, nego razlike u egzistencijalnome odnosu spram života kao takvoga), već kontingencija genealogije moći koja one Druge tretira kao „luđake“ polazeći od njihove utjelovljenoga jezika onkraj granica stvarnosti stvorene iz vladavine razuma kao apsolutnoga suverena bez zemlje. Usput, možda će biti od posebne vrijednosti navesti nekoliko rečenica zapažanja najznačajnijeg francuskoga povjesničara 20. stoljeća, Fernanda Braudela koji je otvorio sa svojom školom Analista posve drukčije mogućnosti shvaćanja povijesti i otuda historijske znanosti, i to o Foucaultovu djelu Povijest ludila u doba klasicizma neposredno nakon njezina izlaska.

„Ali ovo opsežno djelo uključuje daleko više od povijesti: ono sadrži viziju svijeta i čovječanstva, „filozofiju“, onu samog Michela Foucaulta, eksplicitno predstavljenu kroz demonstraciju koja, štoviše, obuhvaća daleko više od klasičnih stoljeća, veselo ih preplavljujući jer svoj poticaj crpi s kraja srednjega vijeka i lako se proteže na glavna djela Nietzschea, Van Gogha, Artauda… Suvremena psihijatrija također pronalazi svoje mjesto u ovoj uređenoj, složenoj i briljantnoj igri, kojoj iznimno istraživanje jezika dodaje zavodljive kvalitete koje se rijetko nalaze u drugim djelima.“ (Fernand Braudel, „Trois clefs pour comprendre la folie à l’époque classique[note critique] Michel Foucault, Folie et déraison: Histoire de la folie à l’âge classique, Collection «Civilisations d’hier et d’aujourd’hui», Annales, God. 17, br. 4/1962., str. 741-762.)

Braudel je jasno vidio kamo to Foucault, unatoč disciplinarnih granica povijesti i drugih znanstvenih područja društvenih i humanističkih znanosti, smjera s ekscesnim i krajnje subverzivnim razotkrićem onoga što je u zapadnjačkoj  civilizaciji ostavljeno postrance, gotovo na razini teoretske zazornosti i marginaliziranja. Ludilo kao jezik nije samo druga strana abnormalnosti društvenih odnosa koji u sebi nose klice razornosti i nasilja inherentnoga povijesno-epohalnome razvitku onoga što će kasni Foucault nazvati disciplinarnim društvom onkraj granica političke artikulacije države kao instrumenta pokoravanja slobode pojedinca višoj instanciji Moći. U Velikoj strankinji susrećemo se s daljnjim obrazloženjem istoga iz već spomenute knjige koja će biti paradigmatskom za obnavljanje interesa za sudbinom prokletih genija i književnih „luđaka“ koji su obilježili svojim transgresivnim postupcima povijest moderne književnosti. Jedan od njih je ujedno i paradigmatski slučaj za sve već rečeno ꟷ Antonin Artaud. (v. https://www.litteris.com.hr/knjige/paic-antonin-artaud-sunce-i-mahnitost/ i posljednje poglavlje https://zarkopaic.net/blog-post/masinerija-pisanje-tijelo/ )

3.

Zašto je jezik ludila upravo tih prekretnih 1960ih godina postao nezaobilaznim mjestom promišljanja i novoga iskustva s pojmovima psihijatrije i alternativnoga života u društvima kasnoga kapitalizma s vodećim sloganima potrošnje i spektakla? Naravno, nije posrijedi samo francuska filozofija i kultura u cjelini, već i talijanska, američka, kad antipsihijatrija Ronalda D. Lainga i Franca Basaigle postaju istinska toponomija slobode i demokratskoga odnosa spram izoliranih i prokazanih Drugih, Bilo je to razdoblje revolta i refleksije ne samo pojma ludila u društvima represivne tolerancije u njihovu pokoravanju neoimperijalnim osvajanjima i ratovima poput onog u Vijetnamu, da se poslužimo izrazom Herberta Marcusea, već i drukčijeg načina iskustva svakodnevice izvan službe medijskoj proizvodnji „istine“ i poželjnoga „stila života“. U Velikoj strankinji Michel Foucault to duhovno iskustvo suočenja s istinom o Drugome iz horizonta „ludila jezika kao moći“ izvodi na sljedeći, uistinu dojmljiv način.

„Stoga se postavlja pitanje: zašto je taj jezik ludila danas odjednom dobio na važnosti? Otkuda sada, u našoj kulturi, takvo živo zanimanje za sve te riječi, sve te nesuvisle, besmislene riječi koje možda u sebi nose i mnogo veće značenje? Mislim da možemo reći sljedeće: mi, u biti, danas više ne vjerujemo u političku slobodu, a osim toga san, famozni san razotuđena čovjeka, sada je postao smiješan. Od toliko tlapnji, što nam je preostalo? E pa, pepeo nekoliko riječi. Stoga se za nas, današnje ljude, ono moguće više ne nalazi u stvarima, ljudima, povijesti ili institucijama, nego u znakovima.“ (str. 66)

E, to je upravo baš to! Svijet ludila je postao jezik znakova. I kad Foucault gotovo razočarano kaže kako nestaje „sloboda koja još postoji samo u riječima…“, preostaje stoga jedino ovo: „Jezik je naš jedini resurs, naš jedini izvor.“ (str. 67) Nije stvar u tome da je doba ganuća spram patnje Drugih ono što pogađa i iskustvo patnje samoga ludila singularnoga pojedinca, a o čemu nam upravo Artaud svjedoči svojim životnim djelom pisanja iz perspektive razračunavanja s paranoidnom shizofrenijom kojom je bio obuzet do smrti. Posve suprotno, jezik ludila je „labirint nerazumnosti“ koji nadilazi granice i razuma i uma i možda bismo mogli baš zbog toga početi misliti izvan ničeanske artističke metafizike po kojoj je kazalište nastalo kao rezultat dionizijske svetkovine ludila kao bezdana samoga života, ali i protiv fukoovske izokrenute misli da je kazalište stvar apolonskoga razuma bez kojeg ne možemo dospjeti do tajne samoga jezika ludila. Oboje su možda proigrane i izigrane postavke da je nastanak određujući ne za nestanak vladavine jezika kao vrhovnoga Označitelja, već za metamorfozu iz jezika kao moći ludila u sklop slikovnoga iskustva svijeta kakvu je upravo Artaud u svojim crtežima-subjektilima otvorio kao novu mogućnost promišljanja vlastite patnje i slobode tijela u umobolnici u Rodezu na ishodu jedne mahnite epohe koja se survala u vlastiti bezdan razdora i apokalipse.

Jezik još preostaje možda jedino ono spasonosno što nas čuva i od ludila i od moći, ali samo onda kad je dosegnuta apsolutna sloboda šutnje na kraju svega što se još može i mora reći.

Ništa više od toga!