Copyright ©2026 Žarko Paić

Mašinerija, pisanje, tijelo

Laž ljudske anatomije

August 26, 2025
Mašinerija, pisanje, tijelo
Antonin Artaud

1.

Artaudov zapis iz jedne bilježnice 1946. godine, kad je već bio u Parizu, pokazuje njegovu radikalnu kritiku tjelesnosti shvaćene puko materijalistički ili, pak, idealistički. Ovo se čini nadasve važnim stoga što je već u svojim književnim počecima 1919-1920. godina u doba furioznih projekata povijesne avangarde (navastito dadaizma i futurizma) smjerao promišljanju nadilaženja granica biološki zadane tjelesnosti čovjeka. U tom zapisu, dakle, on kaže da je

ʺljudska anatomija lažna, ona je lažna i znam to jer sam to iskusio od glave do pete za vrijeme 9 godina boravka u 5 umobolnicaʺ. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 22, Gallimard, Pariz, 1986, str. 133.)

Pitanje o tzv. laži ljudske anatomije pripada ključnome momentu Artaudova shvaćanja ljudskoga tijela i njegova mjesta u onto-teo-kozmičkome poretku snaga. Posve je očito da ova kritika pogađa dva spoznajno-teoretska i naposljetku praktično-životna pristupa temeljnome problemu metafizike uopće. Kad mu se krivo pripisuje da je gotovo materijalistički i vulgarno tijelu podarivao ekstatičke dimenzije na uštrb duhovno-duševnih, isto vrijedi i za njegovu apologiju anđeoskih tijela kršćanske faze spisateljstva u umobolnicama Rodeza. Oba pristupa su međusobno isključiva, ali na paradoksalan način proizlaze iz istog izvora. Metafizika je od Platona vertikalna struktura mišljenja određena vladavinom ideja nad zbiljom. U trenutku kad se dešava obrat u biti metafizike, kako su to izveli Marx i Nietzsche, tada je na djelu imanentna transcendencija, odnosno tijelo i materijjalni aspekti samoga života postaju energetski izvori mišljenja koje sada umjesto Boga i supstancije govori o snagama života i njegovim ekstatičnim vibracijama i intnzitetima. Artaud nadilazi oba metafizička rješenja. Upravo zato mu ljudska anatomija nije nikakva istina čovjeka, već u duhu njegova neognostičkoga shvaćanja svijeta pripada onome manjkavom i nedostatnom u realizaciji Božjeg stvaralaštva. Anatomske granice su zadane onim izvanjskim tijelu samome. (Vidi o tome: Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, Palgrave Macmillan, London-New York, 2014, str. 140-162.)

To samo znači da čovjek ne može biti sveden ni na materijalnost niti na idealizam s obzirom na krajnje dosege njegove duhovnosti. Ono što tijelo uzdiže ponad ovih granica Artaud je, dakle, na brutalan način iskusio kroz praksu elektroškova. Dugo vremena tako se liječila shizofrenija. Da budemo cinični i brutalno realni. Elektricitet i električna energija jest bit modernoga svijeta. Uostalom, u McLuhanovoj teoriji medija najznačajniji pojam jest implozija medija, a to znači da je medijalnost svijeta u globalnome poretku moguća jedino zahvaljujući decentralizaciji izvora energije koji omogućuju neljudsku komunikaciju putem telefona i danas kompjutora. Samo se tijelo već shvaća kao prošireni medij djelovanja svijesti na daljinu s pomoću elektriciteta. Ideja da električna struja djeluje na mozak i njegove složene funkcije svijesti tako što šokom preusmjerava nesnosnu bol i patnje opsjednutog u stanje obamrlosti i potom vraćanja svijesti u stanje tzv. normalnog funkcioniranja kao što znamo danas je iz razloga ‘humanosti’ svedena na procvat psiho-farmakologije pametnih lijekova. Ukratko, tijelo se unutar psiho-somatskih okružja djelovanja ne može uopće više pojaviti autonomnim područjem vladavine ljudske samosvijesti bez onoga što pripada području ne-organskog ili čisto tehničkog.

U Artaudovu djelu nailazimo na ekstravagantne postavke o odnosu stroja, pisanja i tijela. Naposljetku, i njegov pojam subjektila ukazuje da se u ovoj trijadi skriva novi početak drukčijeg mišljenja obrata u biti metafizike. Od tehnike disanja do izražavanja vriskom i krikom u radio-emisijama, pa sve do razorne zazornosti kojom je šokirao prd kraj života uvodeći u poetsko-filozofijski diskurs fekalije i izlučevine, sve je to imalo funkciju posvemašnjega preokreta u shvaćanju tijela polazeći od metode osobne onto-skatologije. Evo, kako to izgleda u slučaju zvučne subverzije smisla, što doista ima bliske sveze s praksom dadaističke tehnike razaranja poetske harmonije, osobito kakvu j primjenjivao Tristan Tzara. Artaud koristi glasove-riječi k i t da bi proizveo novi učinak kao kad se želi zaustaviti rad pokvarenog stroja.

yo kutemar tonu tardiktra



you kute drikta anu tedri



yak ta kankar ege. (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 20, str. 170.)

U nekim se, pak, tekstovima izravno i spominje riječ stroj ili mašinerija. Uvijek je pritom riječ o pobuni protiv Boga ili oduzimanju njegovih moći djelovanja na čovjeka. Valja podsjetiti da to ne znači put ni u kakav ateistički svjetonazor. Stroj se pojavljuje kao ne-organski entitet. S njime ljudska svijest dobiva novu kvalitativnu moć nad prirodom i okolnim svijetom. Nije to, dakle, instrumentalno shvaćanje stroja kao tehnike kojom čovjek suvereno disponira, već dohvaćanje spoznaje kako postoji mogućnost drukčijeg odnosa između prirode i tehnologije izvan tradicionalnog modela uzrok-učinak, sredstvo-svrha. Crtež iz 1946. godine naslovljen Stroj bitka ili crtež koji se promatra sa strane (La Machine de l’être ou dessin à regarder de traviole) čini se kao da nalikuje nekom dijagramu s robotikom i automatskim pokretima, dok je na površini crteža hibridna figura. (Paule Thévenin, ʺThe Search for a lost Worldʺ, u: Jacques Derrida and Paule Thévenin, The Secret Art of Antonin Artaud, MIT Press, London-Cambridge, MA, 1998, str. 45.)

Razmotrimo li njegovu radikalnu destrukciju jezika u dijalogu s dadaizmom, te dekonstrukciju ideje mašinerije u dijalogu s futurizmom, vidimo nešto na prvi pogled zapanjujuće. Artaud je naizgled primitivno-infantilnim glosalijama ustrajno gradio novi jezik koji više nije mogao potjecati od metafizičkoga izvora kazivanja kao govora ili logosa. Stroj kao produljenje tijela i kartezijanskoj perspektivi mišljenja, međutim, ne odgovara njegovu razumijevanju trijade stroja, pisanja i tijela. Kad je iz igre izbačen logos, onda anti-logos ovdje suvereno vlada kao kraljevstvo piktograma.

Povratak animističkome shvaćanju tijela pretpostavlja sve ono što je prošao kao svoju sudbinu, od putovanja svetom zemljom znakova divlje prirode Tarahumara Indijanaca do apokaliptičkoga psiho-rastrojstva u Irskoj 1937. godine i napokon do psihijatrijskih klinika u Rodezu u kojima je manijakalno pisao-crtao sve do smrti u Parizu 1948. godine, 4. ožujka. Govori se o 406 bilježnica u kojima je od veljače 1945. do ožujka 1948. godine ostavio mnoštvo zapisa, crteža, glosalija, rukopisa prepunih črčkarija i fragmentiranih iskaza o vlastitome ludilu u tekstu. Što je stroj drugo negoli pisanje kao automat. Ali ne kako su ga pojmili Appolinaire i nadrealisti, već kao anti-logos beskraja. Jednom uključen ne može se zaustaviti u svojem mahnitome postajanju nečeg što nadilazi razliku smisla i besmisla. Ako bi se htjelo pronaći prikladan termin za ovu ontologijsku trijadu mašinerije, pisanja i tijela onda kršćansko sveto trojstvo zvuči kao ironična blasfemija. No, čini se da se trijada može razumjeti samo kao kibernetička razlika koja povijest vidi u evolucijskome nizu od životinja-ljudi-strojeva kao povijest implozije informacija u crnoj rupi mišljenja. Ta crna rupa jest Artaudovo ludilo kao osobna drama i ne-osobna spisateljska sudbina.

2.

Kako to uvjerljivo tumači Ros Murray u svojoj studiji o Artaudu, pozivajući se na knjigu Hala Fostera Prosthetic Gods u kojoj ovaj teoretičar avangarde i vizualnih umjetnosti 20. stoljeća upućuje na instrumentalnu funkciju stroja u talijanskih futurista, odnosno na postavke o proširenju tijela što tvrdi i mediolog Marshall McLuhan, problem je u tome što Artaud polazi od posve drukčijeg shvaćanja. (Ross Murray, ʺThe Machinic Bodyʺ, u: Antonin Artaud: The Scrum of the Soul, str. 144.) Naravno, za njega se tijelo ne može svesti na cjelinu u kojoj organi imaju status funkcije nečeg krajnje izvanjskoga i artificijelnoga. Uostalom, njegove postavke o tijelu bez organa (corps sans organes), što je prisvojio Gilles Deleuze u svojoj ontologiji postajanja izvedenoj s Felixom Guattarijem u knjigama Anti-Edip i Tisuću platoa, dokaz su kritike svakog opskurnoga mašinizma. Nije, dakle, stroj puko fizičko tijelo u njegovu proširenju poput bicikla. Naprotiv, tijelo ima duhovno-duševne dimenzije vitalističkoga prodora u strukturu ljudske svijesti. Ne možemo istinski misliti bez tijela. Nietzsche je bio filozof koji je ovo iskustvo proživio kao metamorfozu patnje i užitka. Ekstatički doživljaj pronalaska ideje vječnoga ponovnog vraćanja bio je posredovan trenucima tjelesnoga ushita i prekomjerne želje za spisateljskim utisnućem ove prekretne ideje u živo meso suvremene filozofije i umjetnosti. (Vidi o tome: Pierre Klossowski, Nietzsche et le Cercle Vicieux,Mercurede France,Pariz, 1969, str. 93.)

Svezom automatskoga ponašanja i pronalaskom novog u načinu skretanja s utabane staze ponavljanja svijest postaje emergentnom praksom. Ipak, ono što Artauda razlikuje od futurističkih vizija strojeva budućnosti zacijelo ne leži u negaciji njihove višestruke dimenzionalnosti i plastičnosti kojom nadomještaju ljudsku ograničenost. Pravi je razlog njegova razdvajanja od glavne struje ranog avangardnoga pristupa mašineriji jednostavno u tome što odbija svoditi ono artificijelno na ulogu umjetničkoga sredstva dehumanizacije samoga života. Drugim riječima, za njega stroj ne može biti nikakvo sredstvo reprezentacije Ideje napretka i razvitka čovječanstva. Kritika reprezentacije za Artauda označava nužnost prevladavanja metafizičke sheme mišljenja i pisanja. U svim područjima duhovnoga bitka od kazališta, filma do književnosti kao takve zbiva se taaj proces. Budući da za njega strojevi nisu proteze, a tijelo u anatomskome smislu jest laž, posve je razvidno da moramo napustiti svaku primisao kako nam tijelo kao stroj služi za neke druge uzvišenije svrhe ljudske egzistencije. Zbog toga Artaud bezobzirno odbacuje nasljeđe futurizma u razumijevanju tjelesnosti i mašinerije.

ʺNe postoji nikakva misao u futurizmu; sve su to labave reprezentacije formi, dok nadrealizam pretpostavlja formu manifestu da bi doveo na vidjelo ono ne-manifestno.ʺ (Antonin Artaud, Ouvres complètes, sv. 8, Gallimard, Pariz, 1984, str. 299.)

Ovo stajalište još je u duhu nadrealističke opsesije s pobunom samoga života protiv nametnutih normi kapitalističke moderne civilizacije. U tom smislu Artaud još nije dospio do radikalnog stava posvemašnje kritike mašinizma koji umjetnost avangarde zavodi i dovodi do izjednačenja otuđenja čovjeka u formi reprezentacije različitih sadržaja industrijske proizvodnje masovne svijesti. No, ima još nešto u svemu tome što Artauda približava dijelom avangardnome pokretu. Riječ je o paradoksalnoj svezi između zova praiskonskoga kaosa u jeziku i slici s novim dobom znanstveno-tehničke revolucije. Između iskona prirode i tehno-futurizma postoji korelacija. Tako se sama ideja vremena kao bergsonovskoga trajanja (durée) pokazuje uvjetom mogućnosti spoja nespojivoga ‒ vječnosti i vremenitosti, onog trajnog i postojanoga s promjenljivim i prolaznim u aktualnosti. Arché i mašinerija stapaju se s idejom pisanja kao korporalnoga obrata u samoj biti metafizike. Ako se spram futurizma Artaud odnosi kritički i zbog pristanka Marinettija da umjetnost potčini fašističkome militarizmu veličanjem ratne tehnologije, onda je njegova blizina s dadaizmom uistinu neporeciva. Poznato je da je upravo u dadaističkom pokretu avangarda dosegla vrhunac kad je riječ o trijadi mašinerije-pisanja-tijela.

Sve ono što je bila temeljna ideja obrata u biti metafizike ovdje se pokazalo kao radikaliziranje napada na autonomiju moderne umjetnosti i estetike. Razlog je bio u tome što je moderna umjetnost ostala u svojoj kuli bjelokosnoj udaljenoj od svakodnevice života u masovnome društvu. Ono što je nedostajalo modernoj umjetnosti pokreti avangarde poput dadaizma doveli su do krajnjih konzkvencija. Prije svega to se odnosi na realizaciju ideja da umjetnost ulazi u sam proces života kao, ničeanski govoreći, njegov stimulans za stvaralačke mogućnosti. Razaranje logičko-apofantičke biti jezika u Tristana Tzare i najava sintetičkoda doba strojeva i tjelesne artikulacije onog neljudskoga u proročko-mesijanskome tonu tekstova Huga Balla bilo je iznimno blisko Artaudovoj volji za stvaranjem onog što možemo nazvati kibrnetičkim pojmom autopoisisa. Stroj o kojem sanjaju u svojim tehno-vizijama Max Ernst i Francis Picabia upravo je realizacija ovog samo-stvaralačkog potencijala avangardne težnje za oživotvorenjem umjetnosti. No, uz jednu bitnu dodatnu napomenu. Iako je ideja kiborga i autopoietičkoga stroja nesumnjivo dijete dadaizma, valja kazati da je njihov odnos spram novih tehnologija bio istodobno i svojevrsno ironiziranje napretka u znakovima poslijeratne masovne proizvodnje protetičkih sredstava. Ta je tehnologija bila mašinizam s estetskim funkcionalizmom Bauhausa, pa je utoliko samorazumjivo da je njezin izgled bio u najmanju ruku čudovišno nezgrapan i katkad nakaradan. (Vidi o tome: Matthew Biro, The Dada Cyborg: Visions of the New Human in Weimar Berlin, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2009.)

Artaud je već 1920. godine u svojem kolažu naslovljenom Mali stroj konstruiran sam od sebe (Petite machine construite par lui-même) odgovorio na sličn dadaističke pokušaje vizija i utopija stroja budućnosti. Vidljivo je, naime, kako se ova zanesenost ulaskom tehnologije u estetsko ulančavanje modernoga svijeta događa u simultanosti s nastankom kinematoskopa. Tijelo se od mašinističke projekcije statičnoga objekta u prostoru ubrzava i postaje dolaskom zvuka na filmu događajem dinamične procedure stvaranja privida apsolutne realnosti. No, jedno je sigurno: Artaud je u nadolazećoj modernoj tehnologiji vidio sintezu intuicije i racionalnosti na višoj razini duhovnoga prosvjetljenja. Budući da nije smatrao kako tijelo u anatomskome smislu kao kalup može biti predložak za medijalno proširenje, kao što je to bila uobičajena pretpostavka instrumentalnog shvaćanja tehnologije od Marxa do McLuhana, posve je bjelodano kako je s dadaizmom i njegovim mišljenjem najavljeno u tendenciji ono što pripada kibernetičkome mišljenju autopoiesisa. Samo-kretanje pretpostavlja dokidanje svih tradicionalno shvaćenih metafizičkih dualizama. Da bi tijelo moglo dobiti svoju autonomiju potrebno je izvršiti obrat u shvaćanju njegove tzv. akcidentalnosti. Drugim riječima, potrebno je suspendirati i neutralizirati pojmovno-kategorijalno nasljeđe metafizike od Platona do Hegela. Naravno, Artaud je umjetnik-mislilac koji nadilazi diskurs filozofije i znanosti.

Zato od njega ne možemo očekivati da će nikako drukčije negoli intuitivno i proročki, na rubu iskazivosti, otvarati posve drukčiji horizont za ono do čega mu je ponajprije stalo. A to je nadilaženje tijela kao mašinerije bez duše, izlazak iz oklopa metafizike kroz iskustva ezoterično-mističnoga uvida kako između mozga i ruke postoji korelativni, nerecipročni odnos. Sjetimo se da je iz vlastite patnje u suočenju s tamnim ponorom shizofrenije iskusio užas i ono neljudsko s elektroškovima kao mašinističkom tehnikom psihijatrije. Pisanje povezuje ono tehničko u formi materijaliziranja olovke, nalivpera, pisaćeg stroja s onim tjelesnim kao sintezom mesa, kostiju, kože, živaca i mozga. Stoga pisanje nije instrumentalni medij mišljenja, nego autopoietički stroj kazivanja-vizualizacije onog što je mišlju stvoreno i neposredno utisnuto u svijest zajednice poput znakova prirode u planinskim predjelima Tarahumare naroda ili poput Van Goghovih pisama i apokaliptičkih slika nastalih uoči njegova samoubojstva.

Pogledamo li pomnije kako Artaud dolazi do svojih stavova o ʺlaži ljudske anatomijeʺ s obzirom na bit tijela, razabrat ćemo da je njegovo razumijevanje odnosa stroja i tijela sinteza drevnoga animizma i modernog vitalizma ničeanskoga tipa. Što povezuje arhajsko doba uronjenosti u prirodu kao veliku dušu s onim što se zbiva u doba vladavine moderne znanosti i tehnologije nije ništa drugo negoli respiratorni sustav. Disati znači biti.Svijest koja prolazi kroz kožu čovjeka ujedno označava i mogućnost svih modifikacija njezinih akustičnih vibracija od kašlja, vriska, krika, hripavosti, udisaja i izdisaja. Ovome dodajmo plućne bolesti popu astme, različitih smtonosnih bolesti raka, pa sve što pripada respiratornosti. Fluidnost mišljenja pronalazi svoje kazivajuće momente u dahu s kojim nastaje život. Kad imamo ovo u vidu, postaje jasnije zašto Artaud tako odrješito napada okoštali sustav mišljenja zasnovan na kartezijanskim načelima razdvajanja duhovne i tjelesne supstancije. Ništa manje u svemu tome nije pošteđen niti francuski materijalizam u doba prosvjetiteljstva s Holbachom i njegovim čovjekom-strojem. U 244. bilježnici stoji zapisano kako je

ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. (Antonin Artaud, Cahier 242, in Cahiers d’Ivry, vol. I,str. 138. prema Ros Murray,The Scum and the Soul, str. 150-151.)

Poznato je kako je Aristotel u spisu De Anima tvrdio da je duša (psyché) svekolikost bića, a ne tek vodeći atribut onog biti čovjeka. Jer kad duša ulazi u tijelo ona se pojavljuje kao udisaj, a kada smrću tijela izlazi onda se to okončava posljednjim izdisajem. Duša je etimologijski povezana s disanjem i stoga grčki izraz psyché pripada riječima koje ukazuju na zračno podrijetlo osjećaja, na njezino anđeosko ishodište. Zemlja predstavlja kraljevstvo tjelesnosti, a nebo simbolički prostor duševnosti. Disati znači biti u prirodnome ozračju mišljenja kao životnoga procesa razmjene tvari i energije bez kojih nije moguće postojati. Panpsihizam otuda uvijek dolazi u korelaciji s panteizmom. No, modernost ovog drevnog nauka Artaud pronalazi u ideji vitalističke estetike koja materijaliziranje tijela može misliti tek polazeći od njegove dinamičke komponente postajanja u beskraj različitih stanja. To znači da tijelo nije ʺlažna ljudska anatomijaʺ, već živa sinteza onoga što su na tragu Artauda razvili Deleuze i Guattari kao tijelo bez organa.

ʺMalo-pomalo uočavamo da TbO nipošto nije suprotnost organima. Njegovi neprijatelji nisu organi, već organizam. TbO se ne suprotstavlja organima, već toj organizaciji organâ koju nazivamo organizam. Artaud doduše vodi bitku protiv organâ, ali u isto vrijeme ono protiv čega je uistinu protiv, na što se okomljuje, jest organizam. Tijelo je tijelo. Ono je samostojno. Njemu ne trebaju organi. Tijelo nikada nije organizam. Organizmi su neprijatelji tijela.ʺ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2013, str. 179. S francuskoga preveo Marko Gregorić.)

3.

Ovaj znameniti pojam Deleuzove i Guattarijeve ontologije postajanja, kojeg čak i skraćeno pišu kao TbO, francuski je izraz corps sans organes, zaslužuje posebnu analizu i to, da paradoks bude potpun, ne Artaudova mišljenja, već Deleuzeova. (Vidi o tome: Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, L’Harmattan, Pariz, 2016, str. 161-229.) Razlog za to valja pronaći ponajprije u filozofijskom konstruktivizmu kojim Deleuze uvodi u promišljanje suvremenoga kapitalizma odnos između tradicionalno govoreći bitka i bivanja-postajanja (devenir). Njegov sinkretički način mišljenja pritom razmatra problem stroja i tijela polazeći od imanencije kao uvjeta mogućnosti života uopće. Stoga se Artaud uz Kafku nalazi u sklopu mislioca koji su tijelo u povijesti metafizike Zapada najradikalnije promislili, a to su Spinoza, de Sade, Nietzsche, Freud, Bergson, Klossowski. Između tijela-kao-stroja i stroja-kao-žudnje prolazi pukotina koja razdvaja ponorom ono onostrano i ovostrano. Medicinski govorći, tijelu se pristupa svagda samo kao funkcionalnome sklopu. Otuda moderna psihijatrija nij ništa drugo negoli nastavak medicine kao proučavanja ljudske anatomije i fiziologije drugim sredstvima. Psihičke bolesti su fizičke patnje u okviru labirinta ljudskih osjćaja. Kao što je svaka metafizika u bitnom pitanje o granicama fizike s obzirom na pitanje o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, bića i biti čovjeka, tako je razvidno da tijelo nužno mora imati za svoju temeljnu strukturu ono organsko u organizmu kao sustavu koje pritom nije ništa „prirodno“ organsko, već je rezultat modernih prirodnih znanosti. Da bi tijelo moglo postati autorefleksivni događaj kojim mišljenje pristupa životu ne više kao rezultatu znanosti, već kao imanenciji onog što spaja život kao svezu mehanike kretanja i vitalizam duše, nužno je rastemeljiti sve transcendentalne iluzije koje su tijekom povijesti metafizike postale dogmom kako tijelo nema svoju autonomiju i svodi se samo na materijalnost kao anatomiju i fiziologiju čovjeka.

Stroj žudnje (machine désirante) i tijelo bez organa (corps sans organes) korelativni su pojmovi za Deleuzea i Guattarija. Iako zvuče suviše mašinistički, sve poprima drugo značenje kad se uvidi da iz same imanencije života kao beskrajnoga postajanja novih formi ovaj dualizam drukčije shvaćenoga odnosa duha i tijela funkcionira izvan metafizičke sheme mišljenja i djelovanja. Drugim riječima, tijelo u horizontu shizofrenije samog kapitalizma kao društvenoga sustava proizvodnje života, marksovski rečeno, obavlja svoje fiziologijske funkcije kroz niz ekstrementalnih procesa i tako ostavlja tragove govna, sperme, krvi i pišaline u jeziku posvemašnje zazornosti samog objekta potrošnje. Artaud je u pisanju ovo prepoznao kao otvor ili rastvor ne onog materijalnog u smislu čudovišnog ili jezovitog (Unheimliche), već kao duhovno-duševnoga prolaza kroz magmu i kal samoga života. Bit se kapitalizma, dakle, za Deleuzea i Guattarija razotkriva u perverznoj realizaciji onog neljudskoga u objektima potrošnje. Stoga shizofrenija označava fundamentalni psiho-socijalni modus egzistencije čovjeka u svijetu. Što iz toga proizlazi negoli da se žudnja odvija kao moderna mašinerija u ciklusima kulturne reprodukcije kroz ustrojeni poredak represije svih prirodnih odnosa između ljudi kao simboličko i stvarno nasilje deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja. No, problem s kojim se ovdje susrećemo jest ima li Artaudovo shvaćanje tijela bez organa u njegovu spisateljskome postupku u Shizo-stanju Pisama iz Rodeza od 1944-1947. godine neku svoju navlastitu logiku koja ipak nije istovjetna Deleuzeovoj i Guattarijevoj teoriji suvremenoga kapitalizma kao shizofrenog sklopa djelovanja strojeva žudnje u tijelu bez organa?

Pojam tijela bez organa pojavljuje se u tekstu znamenitog i šokantnog radio-performansa, naslovljenoga Svršetak Božjeg suda (Pour en finir avec le jugement de dieu) emitiranog u nekoliko nastavaka studenog 1947. godine. Uz njega kao redatelja ove radio-igre sudjelovali su još Maria Casarès, Roger Blin i Paule Thévenin. Artaud je inscenirao ovaj umjtnički događaj kao terapijsku seansu u kojoj sam medij radija postaje sustav elektroda ili autopoietički stroj, a njegov glas u tonalitetima užasavajućih vriskova izaziva javna tijela na elektrošokove koji simbolički struje iz tada još vladajućeg medija prije pojave televizije. U cjelini, ovaj radikalni eksperiment u formi umjetničkoga događaja sintetizirao je njegove nadrealističke vizije u poetskome govoru, strategiju šoka i blasfemije javnog ukusa kapitalističke visoke klase-buržoazije te, naposljetku, otvorio je temeljno pitanje o granicama između normalnog i abnormalnog u svakodnevnom životu masovnoga društva. Problem koji je s ovim događajem uspostavljen bio je istodobno i ispitivanje granica njegove transgresije metafizike s obzirom na zahtjev za dokidanjem Boga kao jamstva etičko-estetske razmjene odnosa između onog zazornog i onog uzvišenog. (Antonin Artaud, Pour en finir avec le jugement de dieu, Gallimard, Pariz, 2003.)

Što je, dakle, za Artauda koncept tijela bez organa? Iako on sam i u ovoj prigodi radio-igre ustrajava neprestano na različitim iskazima o seksualnosti, fekalnosti, ekstremnoj zazornosti u shvaćanju tijela, to je samo jasna pobuna protiv Boga kao vrhovnog metafizičkoga označitelja. Mnogo je važnije da se uoči sveza između formalno dva međusobno različita svijeta. Prvi je onaj anđeoskih i djevičanskih tijela koja pripadaju ideji savršene ljubavi, a drugi je taj ukaljani svijet razmnožavanja i profane libidinalne ekonomije, da se poslužimo izrazom Lyotarda. Sve to možemo još zornije pokazati navođenjem iz pisma upućenog gospođi Adrienne Régis iz umobolnice u Rodezu 15. ožujka 1944. godine.

Za mene ljubav dolazi iz srca i penje se prema srcu i nema veze s abdomenom koji za nju znači gubitak i smrt. Onaj tko spolno voli osudio je sebe da jednog dana prestane voljeti. (…) I Zlo je unizilo Ljubav koja dolazi iz srca i Bog ju je stavio u svoje srce, a Zlo smjestilo na taj organ smrti. I nije to djelo neke slučajne, fiziološke ili znanstvene stvari, činjenična magijska operacija, djelo mračnih ljudskih htijenja, htjela je da čuvstveno načelo stvari bude usmjereno na tu točku. I ljudsko htijenje radilo je na tom djelu astralno i tajno. Stavilo je sebe na mjesto svog stvoritelja Boga i učinilo nečistim ono što bješe čisto a sa svim svojim zlim umijećem radilo na stvaranju tog nečistog organaʺ.(Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, Litteris, Zagreb, 2003, str. 206. i 207. S francuskoga prevela Marija Bašić.)

U samo tri godine kao da je Artaud promijenio svoja shvaćanja o tijelu, pisanju, Bogu, umjetnosti. Kao da je, naizgled, postao materijalistički preobraćenik koji je izgubio vjeru u suočenju s mračnim tajnama shizofrenije. Takvo stajalište je naprosto pogrešno. Rekli smo već da je njegova kritika metafizike izvedena tako da je jednakim žarom usmjerena protiv idealizacije i materijalizacije tijela. Izvori su ove onto-skatologije iz 1947. godine neskriveno gnostički. No, bilo bi isto tako krivo kazati da je u Rodezu pod djelovanjem elektrošokova i terapije dr. Gastona Ferdièrea postao smjerni katolik, on koji je izazivao svojim ponašanjem u javnosti u svim aspektima samo anarhističku pobunu protiv građanskoga društva s vrijeđanjem Boga kao lažnog svjedoka mrtve metafizike. Problem s Artaudovim pisanjem i umjetničkim djelovanjem kao Shizo-osobnosti nesumnjivo nadilazi jednoznačna rješenja u manihejskome smislu ili-ili. No, jedno se čini neporecivim. U to se možemo uvjeriti analizom njegovih tekstova, ogleda, manifesta, predavanja, pisama s putovanja Meksikom i Irskom, a isto vrijedi i za pisma iz Rodeza, kako mistično-ezoterično razumijevanje biti ljudskoga tijela pretpostavlja nužnost ovosvjetovne patnje i ponavljanja križnog puta u egzistencijalnome nabačaju sudbine kao prolaska kroz sunce i mahnitost. Ljudsko tijelo kao tijelo bez organa zaziva božansku svjetlost i ne pristaje ni na kakvo profaniranje života. Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, Clarendon Press, Oxford, New York, 2005, str. 176.)

Ono je sveto upravo na taj način da nadilazi nužnu zazornost biološki zadane egzistencije čovjeka.

ʺTijelo je za mene uvijek bilo zid između svijesti i mene samogʺ (Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, Gallimard, Pariz, 2006, str. xvi, 132.)

Između mišljenja i življenja u tijelu ovaj zid nije zauvijek preprekom istinske komunikacije između svjetova razlike. Ako je van Gogh htio prepiliti zid između stvarnosti i stvaralačkoga poriva njegova slikarstva, onda se isto može s punim pravom reći i za Artauda. Uz dodatak da je iskustvo zida istodobno zatočeništvo u vlastitome tijelu i uvjet mogućnosti slobode prelaska granica između ovostranosti i onostranosti. Da nema tijela, ne bi bilo ni ljubavi. Prepreka mora postojati. Transgresija se metafizike upravo i sastoji u tome da mišljenje i umjetnost moraju prijeći granice biološke ukorijenjenosti čovjeka da bi se dosegla drukčija mogućnost mišljenja i umjetničke egzistencije. Ono što zid čini trajnom sudbinom prepreke između svijesti i subjekta nije ništa drugo negoli to da želja za astralnim i androginim tijelom svagda ima karakter prazne homogenosti bez drame života kao takvog. Anđeli dobra i zla nikad ne mogu postati više od posrednika između kala egzistencije u formi svekolike tjelesne i duhovne patnje i nestanka boli prelaskom u čistu spiritualnost. Kako god bilo, Artaud je pred kraj života u fragmentima tekstova Suppôts et Supplication dospio do kristalizacije svoje opsjednutosti tijelom kao prostorom pisanja i kao neotklonjivim strojem za proizvodnju patnje i užitka. Autonomnost njegova shvaćanja tijela bez organa uistinu se može razjasniti tek kad imamo u vidu povijest rastemeljenja metafizike tjelesnosti. To je na vjerodostajan način uspjela izvesti u svojem tumačenju odnosa Artauda i Deleuzea francuska teoretičarka Anne Bouillon, koja tvrdi

ʺZa razmišljanje o proživljenome i živom tijelu, teologijski jezik obiluje izrazima: preobraženje, inkarnacija, uskrsnuće, metempsihoza, uzvišeno tijelo, otkrivenje. Tijelo je mističnije od duha. U imanentnoj (Spinoza) ili ateističkoj (Artaud i Deleuze) perspektivi, preobraženje je unakaženje, uskrsnuće je ponovno rođenje, metempsihoza je metamorfoza, uzvišeno tijelo je tijelo bez organa. Malo po malo, Artaud prihvaća oblik misticizma imanencije za oslobođenje tijela bez organa. Nedvojbeno, lik buntovnog Krista u Svršetku Božjeg suda otvara jači, vitalniji put, koji zamjenjuje onaj ničeanskoga nadčovjeka. Kršćanstvo je ubilo Krista: to dijele i Nietzsche i Artaud. Nietzsche bira zatim nadčovjeka kao liniju leta kada se Artaud zamišlja u Kristu osloboditelju, podučavajući tehniku ​​revolta, koja svoj puni smisao poprima s tijelom bez organa. Stoga postoji strast koju treba prijeći: preobraženje tijela pretpostavlja izobličenje, stanoviti očaj koji prelazi po liku. U tome Deleuze pokazuje Baconovo približavanje Artaudu. Mora dakle poništiti lice, kaže Deleuze u Tisuću platoa. (Tada razumijemo zašto slikari toliko vole autoportrete.) Moramo proći kroz ovu kušnju izobličenja, kada groteska otkriva uspon, ona se topi na površini, na samom licu, na unakaženom licu, otkrivajući duboki ponor.ʺ (Anne Bouillon, Gilles Deleuze et Antonin Artaud: L’impossibilité de penser, str. 163-164.)

Unatoč ovom obilju izraza koji dolaze iz teologijske tradicije kršćanstva, problem s uporabom pojma tijelo bez organa u Artauda ne može se svesti na dualizam božanskoga i ljudskoga, u gnostičkome smislu dobra i zla. Sve je to lijepo rečeno u navodu autorice koja prati liniju leta, delezovski rečeno, od Spinoze do Artauda i Deleuzea. No, jedna stvar ostaje izvan ove tradicije. Iako je posve točno da je tijelo bez organa zapravo kako kaže Adrian Morfee ʺtijelo bez Bogaʺ, jer su organi ʺparaziti koji dovode do opažajne asimilacijeʺ, (Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 189.) tjelesnost se mora razumjeti baš onako kako to Artaud sam kaže u zapisu iz 1946. godine u Rodezu. Naime, kao laž ljudske anatomije. Bog i tijelo stoga nisu u vertikalnome metafizičkom odnosu. Nisu isto tako ni u imanentnoj transcendenciji kao horizontalni okvir zemaljske perspektive s koje se seksualnost i spolna reprodukcija pojavljuju granicom između gnusobe i čistoće. Očistiti se od svega toga znači biti posvećen svojoj sudbini Shizo-pisanja vlastita tijela kroz sve križne postaje na putu ʺorfičkoga vidovnjakaʺ. Tako postaje razvidno zašto Artaud prkoseći svim društvenim, političkim i estetskim kanonima kaotičnoga 20. stoljeća, kao heretik i disident avangarde, odlučuje otvoriti posve drukčiji horizont mišljenja kao pisanja negoli je to itko učinio prije njega na tako radikalno način sveze žrtvovanja i slobode. Naravno, i Nerval i Nietzsche i Van Gogh svoje su ludilo platili suviše strahotnom cijenom odstranjenja iz javnosti i samoubojstvom.

Razlika je spram njihove sudbine u tome da nitko od njih nije od vlastita života učinio ne-reprezentacijsku izvedbu s krajnjim konzekvencijama i za bit filozofije i umjetnosti nadolazećeg doba vladavine tehnosfere. Biti zatočen u tijelu bez organa znači iskusiti novi zov slobode u buntovništvu spram metafizike kao Moći kojoj se nitko ne može oduprijeti bez da u konačnici ne postane ili lud, ili žrtvom, ili tako da poput Heidggera povjeruje kako najava drugoga početka vodi kroz tamu metapolitike ʺduhovnoga nacizmaʺ. (Vidi o tome: Jacques Derrida, De l’esprit: Heidegger et la question, Galilée, Pariz, 1987.) Tijelo se zahvaljujući ideji kibernetike u drugoj polovini 20. stoljeća otpočelo ubrzano dematerijalizirati. Mozak je umjesto ruke postao temeljni ljudski organ kao uzor za novu tehnologiju. Sjedinjujući u sebi mogućnost programiranja i vizije, automatizma i slobode kao uvida u ono što nije tu i sada, već se zbiva posvuda kao ono nadolazeće u mišljenju kao singularnom događaju, sve je realizirano što je bilo još u zamecima snom metafizičara i proroka. Utoliko je Artaudova trijada mašinerije-pisanja-tijela ništa drugo negoli vizija automatske korporalnosti koja stvara novo polazeći od samoproizvodne moći tijela bez organa.

Pas de philosophie, pas de question, pas d’être



pas de néant, pas de refus, pas de peut- être.



et pour le reste



crotter, crotter.(Antonin Artaud, Suppôts et Supplications, str. xii. 40.)

I zbog toga Artaud može pisati kao Shizo-dvojnik sebe samoga izmišljajući preokrete riječi, uvodeći u tekst subjektilna svojstva crteža-pisma, od jezika praviti govnarije i pizdarije, činiti najprovokativnije uopće moguće eksperimente u kaotičnoj tekstualnosti ludog života kao tragedije postajanja anarhističkim kraljem Sunca i Mahnitosti. Anatomija je, dakle, lažna jer ne pokazuje ovo što iz daha proizlazi kao udisaj-izdisaj neizrecivoga i nepredstavljivog. I zbog toga Artaud može reći da mu je istinsko Ja ukradeno rođenjem, da je sam svoje četvorstvo, Otac, Majka, Sin i on sâm, da je istodobno Nitko i Ništa u kozmičkoj praznini jednog svijeta koji tone u glib bez povratka, jer se u svojoj koruptnosti odrekao uzvišenosti i ljepote onog iskonskoga kakvo još možda postoji samo na rubovima i krajevima gdje je Bog rekao laku noć poput Tarahumare i Aranskih otoka, u snoviđenju mistika i ezoterika, u duhu pobune protiv svih autoriteta modernog kapitalizma kao nihilizma, u kojem je poezija odavno mrtva, a procvat pseudo-jezika znanstveno-tehničkih vizualizacija doseže vrhunac u sveopćoj kakofoniji glasova bez duše, koji bezglavo ponavljaju stupidne formule spasa religije i politike u doba karboniziranih gradova, u doba koje više nema ni vremena niti volje za ludim pjesnicima i njihovim proročanskim vizijama apokalipse…

Artaud je kroz tijelo bez organa kao ʺkonceptualnu i lingvističku igruʺ ( Adrian Morfee, Antonin Artaud’s Writing Bodies, str. 204.) dospio do kraja mogućnosti pisanja kao ideje autopoitičkoga stroja. Jer Shizo-spisatelj, izvan i unutar književnosti kako to tvrde Deleuze i Guattari u Anti-Edipu, ne može bez proboja granica. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Antiedip – Kapitalizam i shizofrenija 1, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2015, str. 126. S francuskoga preveo Marko Gregorić.) On naprosto nije zamisliv u bilo kojem reprezentacijskome žanru pisanja jer ono što se događa njemu jest jedino vrijedno egzistencijalno proživljene književnosti koja postaje viša od života samo ako je piše netko poput Artauda, bez kompromisa sa stvarnošću, bez straha od društvene odmazde i raspeća kao posljednje kazne Oca/Zakona izvršene u ime laži ljudske anatomije. Ako je tijelo bez organa ujedno dvostruko rastrojstvo, prvo metafizičkoga ustrojstva povijesti zapadnjačkog mišljenja i drugo organizacije kao sustava djelovanja države i društva u svakodnevnome životu, onda je samorazumljivo da Artaud u svojoj veličajnoj anarhoidnosti piše protiv Boga kao logosa i protiv Tijela kao materijaliziranog zločina psihijatrije u formi zatvaranja u luđačku košulju i umobolnicu.

Pisanje pripada stroju ili automatizmu drukčije svijesti od one koja se utjelovljuje u Moći reprezentacije. Ono kao vizualizirani pojam ima subjektilne mogućnosti prodora pod kožu, jer upravo je ʺsvijest/proliferacija kožeʺ. Sada postaje posve razvidno zašto s Artaudom danas više ne možemo postupati kao s herojskom figurom delezovski shvaćenog anti-Edipa. Njegovo razumijevanje Artauda i koncepta TbO pretpostavlja ipak sinkretizam Spinoze, Nietzschea i Bergsona. Artaud par lui-même, artoovski Artaud, zahtijeva pomno istraživanje onog što više nije filozofija, a niti književnost. Artaud zahtijeva istraživanje epiderme mišljenja baš zbog toga što je nadolazeće doba u znaku vladavine bezdušne mašinerije neljudskoga. U pismu majstorici tarota i vidovnjakinji Marie Dubuc iz Sceauxa, travnja 1937. godine nalaze se zastrašujuće riječi s kojima završavam ovu knjigu.

ʺŠto odlučiti, što činiti, što me čeka?



Hoću li konačno ispuniti tu osobitu Misiju preusmjeravanja svijeta



na područje duha i velikih djela, koju mi cijelu ovu godinu



najavljuje plejada proroka i vračeva,



crnih, crvenih i Bijelih.



Ili moram umrijeti otrovan ‒ i sâm?



Recite Istinu



Vaš



ANTONIN ARTAUD



Vila Penthièvre



Ulica Penthièvre 17



Sceaux



Seineʺ



(Antonin Artaud, ʺNovi zapisi iz Rodezaʺ, u: Tarahumare i druga djela, str. 245.)
Antonin-Artaud-Sunce-i-Mahnitost

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026