Copyright ©2026 Žarko Paić

Apsolut kao refleksija

Znanost povijesti i iskustvo slobode

(Sutlićevo čitanje Hegela)

February 10, 2026
Apsolut kao refleksija
Vanja Sutlić

1. O „fundamentalnome platonizmu“

Veliki mislioci promišljaju suvremenost čitanjem svojih duhovnih srodnika i tumačenjem njihovih pojmovno-kategorijalnih sklopova. Nije svako čitanje tek hermeneutička vježba prepoznavanja neskrivenih i skrivenih značenja u tekstovima bez kojih zapadnjačka filozofija kao metafizika ne bi mogla postojati u svojim bitnim dosezima povijesnoga razvitka ideje slobode kao egzistencijalnoga iskustva smislenosti bitka. Postoje i ona čitanja koja su više od propedeutike i didaktike drugim sredstvima za potrebe akademskoga pogona visokoga školstva. Nedvojbeno je jedno takvo čitanje Hegela kao paradigmatskoga mislioca s kojim okončava povijest filozofije kao apsolutnoga duha i ono iznimno koje je poduzeo Vanja Sutlić polazeći od njegova navlastitoga puta povijesnoga mišljenja. Četiri su temeljna mislioca istodobno „znakovi na putu“ onog mišljenja koje se otvara u različitim obratima kao „eksperimentalno“ i kao „trans-epohalno“, kako je to Sutlić znamenovao u svojim predavanjima o Nietzscheu i u kontekstu knjige Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju. (Vanja Sutlić, Predavanja o Nietzscheu, Matica hrvatska, Zagreb, 2022. (prir. Damir Barbarić) i Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.)

Ovi odlučujući mislioci su, dakako, Hegel, Marx, Nietzsche i Heidegger. Između njih postoje dodiri i korelacije, a ono što je nadasve intrigantno jest da je Sutlićevo povijesno mišljenje svojevrsna „transverzalna meta-ontologija“ jer sjedinjuje kritičkim preuzimanjem njihova bitna postignuća i ujedno ih „pregorijeva“ svojom navlastitom potragom za kazivanjem drugačijega jezika onkraj svih opstojećih granica metafizike. Hegel i Marx su jedan pol ove transverzalne „kvadrature kruga“ jer su vezani uz mišljenje apsoluta kao „konstruktivne“ i „destruktivne dijalektike“ rada pojma i pojma rada kao konstitutivne djelatnosti uspostavljanja ontolo-logičke strukture povijesti. Nietzsche i Heidegger su, pak, drugi pol jer su vezani uz drugačiji način mišljenja koji više ne pretpostavlja emfatički razitak povijesti iz logike napretka svijesti o slobodi s pomoću teologike-tehnologike (pojma kao rada), nego nastoje prevladati i preboljeti čitavu metafiziku Zapada polazeći od prevladavanja nihilizma i nadčovjeka kao najvišeg stupnja njegove realizacije odnosno otvoriti novi horizont u mišljenju s pomoću događaja (Ereignis) kojim se izvorni smisao bitka i vremena „spašava“ od svođenja na tehnički sklop bitka kao postava (Gestell). Hegel i Marx predstavljaju „progresivni“ i „revolucionarni“ tijek povijesti filozofije i njezino ukidanje u praksi rada kao znanstvenoj povijesti s kojom povijest postaje jedinstvo teorije i prakse, ideje i zbilje, transcendencije i imanencije.

Nietzsche i Heidegger su, formalno kazano, „regresivni“ i „transmetafizički“ mislioci koji dovode u pitanje sav patos i dinamiku realizirane filozofije u zbilji i smjeraju svojim mitopoetskim kazivanjem u obrat u samoj „biti“ metafizike kao zapadnjačke povijesti. Sva četiri mislioca su pripadni onome što više nije tradicionalno filozofijsko mišljenje i što zahtijeva produbljeno tumačenje njihovih pojmova unutar i izvan same matrice mišljenja koja od Platona postavlja neprekoračivi okvir i horizont svekolike moći jezika kao medija spoznaje i komunikacije. No, nije problem u tome što Vanja Sutlić minucioznim i sustavnim čitanjem njihovih misaonih tragova u tekstu uspostavlja nove, originalne i nesvodive izvide i uvide u kraj metafizike uopće, već u tome što se filozofija kao iskustvo refleksije i slobode, ili mišljenja i bitka (čovjeka) naposljetku razotkriva iz onoga što nadilazi granice i jezika i filozofije, a što pripada unutarnjoj strukturi i ustrojstvu zapadnjačke metafizike. Što je to drugo negoli sveza i odnos ideje i egzistencije čovjeka u njegovim najnavlastitijim mogućnostima onkraj svih redukcija na psihologiju, biologiju i antropologiju.

Hegel zaključuje čitavu povijest kao zbivanje duha u svjetskoj povijesti, a sam pojam „duha“ (Geist) nije tek realizacija teologijskoga shvaćanja mišljenja i bitka. Zaključivanje označava ono dvojako:

(1) kraj povijesti u napretku svijesti o slobodi kroz realizaciju subjektivnoga, objektivnog i apsolutnog duha;

(2) otvorenost-zatvorenost epohalno određenoga načina artikulacije samoga „duha“ kao „uma“ u povijesti koji se očituje kroz spekulativno-dijalektičko odvijanje borbe na život i smrt onoga što je pripadalo dovršenoj epohi povijesti poput, primjerice, grčke filozofije s njezinim razvitkom pojma kao ideje, jer neponovljivost i jednokratnost povijesnoga zbivanja uspostavlja svoju apsolutnu moć svagda u ovjekovječenoj sadašnjosti onoga što dolazi kao znanstveno znanje (episteme) umjesto mudrosti (sophia) na kraju već iscrpljenih mogućnosti samoga „duha“.

Vanja Sutlić jasno je uvidio da je s Hegelom i njegovim mišljenjem u onto-logičkome smislu povijest dospjela do znanja o sebi samoj kao znanstvenoj konstrukciji onog Istoga u razlikama (esencijalizam=supstancijalizam same Ideje povijesti) i da je stoga upravo mislilac apsoluta kao refleksije dovršitelj testamenta metafizike u formi filozofije povijesti. S Hegelom, dakle, nastaje doba kraja povijesti i doba stalnoga nadmašivanja i beskonačne vrtnje u krugu onog što pripada bivanju (Werden) kao realiziranome bitku i mišljenju kao jedinstvu i istovjetnosti supstancije i subjekta u pojmu apsoluta (Absolute). Istinski početak mišljenja „kraja povijesti“ sa svim konzekvencijama za „sudbinu“ zapadnjačkoga mišljenja i njegove povijesne egistencije zbiva se u Hegelovim pojmovno-kategorijalnim sklopovima. Sutlić to eksplicitno određuje na sljedeći način.

“Što je pojam za Hegela? Pojam je jedinstvo općeg, posebnog i pojedinačnog – i to je ujedno sloboda. Sloboda u onom smislu u kojem je unutrašnja, onto-logička nužnost stvarno sloboda apsolutne ideje; time što se ona konstituira u svim svojim momentima, u svojoj cjelini (u ovom slučaju kao opći duh ili kao svjetski duh), ona je nužna (ne u smislu slijepe nužnosti, u smislu prirodnoznanstvenog determinizma). Tvrdnja da sve što jest u svojoj biti proizlazi iz pojma znači primat esencije pred egzistencijom, znači da bit (ono što) onog što jest određuje njegovu egzistenciju (da jest). Kada dakle Hegel kaže da pojam općeg duha u sebi uključuje slobodu, onda to naravno nije pojam u smislu obične psihologije ili formalne logike (tj. u kolokvijalnom i posebno-znanstvenom smislu), nego pojam koji u sebi kao prevladane momente sadrži i bitak i bit, a bit opet i zbilju i nužnost. Tu je izražen radikalniji idealizam od Platonova idealizma izraženog idejama. Strogo govoreći, sva je metafizika u svojoj biti ─ idealistička, jer tvrdi primat zakona pred onim što se po zakonu zbiva, svejedno je li taj zakon shvaćen u smislu prirodnog zakona ili zakona u smislu logike ili uopće ne zakona nego samo ideje itd.” (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, Demetra, Zagreb, 1994., str. 29-30. (prir. D. Barbarić, B. Drbohlav i D. Savić)

Odakle nužnost povezivanja pojma u Hegela sa slobodom? Je li sloboda zapravo „pojam“ kao konstrukcija metafizike kojoj u njezinoj „biti“ stoji kao ishodište ideja, jer bez ideje kao konstrukcije povijest ne može postojati kao smisleno zbivanje u svojoj apriornosti i transcendentalnome značenju nabačaja slobode? Očito je da u Hegela kao sustavnoga mislioca koji pretpostavlja za svoje izvode pojam apsoluta kao refleksije i pojam slobode kao sustavnoga i egzistencijalnoga određenja čovjeka u njegovoj „biti“ iz njegova odnosa spram apsoluta mora kretanje misaonoga zbivanja imati strukturu tautologije. Ono isto, međutim, pretpostavlja udvajanja i umnožavanja, a tako funkcionira i čitava povijest metafizike od njezina početka do kraja, od prvoga uzroka do posljednje svrhe (arché-eshaton). U Sutlićevu se objašnjenju ove „tautologije“ jasno pokazuje kako Hegel „konstruira“ iz „biti“ apsolutne filozofije sam život ili zbiljsko kretanje pojma u okružju svojih supstancijalno-subjektnih određenja, a sve je to poznato i u onoj krilatici samog autora Fenomenologije duha koji je jednom rekao na prigovor da zbilja i svijet pojavnosti u činjenicama odstupa od razine djelovanja ideje kao misaonoga horizonta života: „Utoliko gore po činjenice!“ U jednom ključnome momentu svojih predavanja o svjetskoj povijesti, Hegel je kazao i ovo:

“Filozofija povijesti nije ništa drugo negoli misaono razmatranje iste…Jer čovjek je misleće biće i na taj se način razlikuje od životinje…(…) Povijest se a priori konstruira.” (Georg W. F. Hegel, Vorlesungen über die Philosophie der Geschichte, Werke 12 – Theorie Werkausgabe, Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1970., str. 557.)

Kao da ovu „samorazumljivost“ previđamo time što povijest u uobičajenom shvaćanju izvodimo iz ljudske nesvjesne i ujedno spontane djelatnosti praktičnoga vođenja života u okvirima tzv. objektivnih okolnosti i tzv. subjektivnih situacija. Ne, povijest nije samo za idealističku metafiziku kakva je Hegelova par excellence ꟷ čista konstrukcija „a priori“. Ona je to i za Marxov „historijski materijalizam“ koji umjesto pojma uvodi u optjecaj rad u njegovoj istovjetnosti prakse i proizvodnje koji „stvara“ povijest po mjeri svjesne djelatnosti promjene „biti“ prirode i „biti“ čovjeka. Može li biti uopće povijesti koja ne bi bila „konstruktivni“ čin mišljenja? Kad bi to bilo moguće, onda bismo mogli zaključiti da povijest nije ništa drugo negoli aposteriorno zbivanje kaosa i entropije. To bi značilo da se onda i prvi uzrok i posljednja svrha (zakon kauzaliteta i načelo teleologije) neutraliziraju i suspendiraju i od povijesti kao smislenoga događanja ideje, prakse i proizvodnje svijeta sve postaje ono što Gilles Deleuze naziva “planom imanencije“. (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Što je filozofija?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S francuskoga preveo Marko Gregorić. Vidi o tome: Žarko Paić, Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea, Mizantrop, Zagreb, 2022.)

Povijest se u strogome smislu, a to je uvijek i jedino filozofijski izvedeno u okviru spekulativne dijalektike pojma i refleksije, može jedino misliti kao konstrukcija. Otuda je Sutlićevo razumijevanje ovog problema u Hegelovu mišljenju na istoj razini onto-logičke „strogosti“. Naime, konstruirati nešto nije nikakav čin logičke apstrakcije, već konkretne razvijenosti pojma koji se zbiva u vremenu kao struktura koja omogućuje smisleno pojavljivanje bitka kao bivanja. Apriorno stoga nema ovdje isto značenje kao što to možemo izvesti u Kanta, kad je riječ o transcendentalnim uvjetima nastanka sintetičkih sudova kao što su oni o prostoru i vremenu. Štoviše, Hegel pojam konstrukcije razvija iz njegove temeljne postavke kako je istina cjelina i zbog toga se svi momenti posredovanja u nastanku apsolutnoga pojma odnosno ideje moraju kroz ukidanje-prevladavanje (Aufhebung) očuvati i uzdignuti na višu razinu (tollere, conservare, elevare). Ako je, dakle, povijest konstrukcija apsolutnoga duha u njegovoj trijadi umjetnosti, religije i filozofije, onda je samorazumljivo da je takva povijest u svojoj biti ─ znanstvena povijest. (Vidi o tome: Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest: Povijesno mišljenje kao kritika kriptofilozofijskog ustrojstva Marxove misli, Globus, Zagreb, 1987. 2. izd.)

Kad Sutlić tvrdi da je s Hegelom uspostavljeno stanje mišljenja po kojem je čitava povijest metafizike zapravo svojevrsna povijest idealizma, onda je ovdje posrijedi nešto odlučujuće za nakanu svekolikoga filozofijskog mišljenja prije Hegela i poslije njega s, naravno, drukčijim načinom izvođenja kao što su to paradigmatski slučajevi Marx i Nietzsche. Naime, u dvanaestoj bilješci predavanja „Uvod u povijesno mišljenje: Povijest u Hegelovoj filozofiji“ posthumno objavljene knjige, a riječ je o predavanjima održanim na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu školske godine 1980/1981., kaže se da iz razloga

„Hegelova platonizma dolazi primjerice do njegova razlikovanja prave, onto-logičke vremenitosti i obične, kronologijske vremenitosti. Pravo vrijeme kod Hegela nazivamo onto-logičkim vremenom, za razliku od običnog vremena koje Hegel opisuje u početnim paragrafima Filozofije prirode (usp. Enzyklopädie, β 257 9 259).“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 30.)

Da bismo razumjeli razlog ovog „fundamentalnoga platonizma“ koji jest zapravo ključ za razvitak i promjene epohalnih likova same povijesti metafizike od Grka do srednjovjekovnoga kršćanstva i novovjekovnoga racionalizma znanstveno-tehničke konstrukcije bitka uopće, nužno je razabrati da je svakovrsni dualizam koji otpočinje istinski s Kantovim idealizmom transcendentalnoga područja čistoga uma i empirijskoga svijeta činjenica naprosto upisan u ono što bi za metafiziku Zapada kazao suvremeni talijanski filozof Emanuele Severino, u njezinu „fundamentalnu strukturu“. (Emanuele Severino, La struttura originaria, Adelphi Edizioni, Milano, 1981.) Razlika između izvornoga kao fundamentalnog razumijevanja bitka, bića i biti čovjeka naspram vulgarne strukture bivanja kao prolaženja i banaliziranja življenja u industrijski konstruiranome društvu, a to je uostalom i Heideggerova analiza još iz razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeita) iz 1927. godine, proizlazi iz razlikovanja onog prvotnoga kao autentičnog i onog što je izvedeno iz temelja metafizičkoga ustrojstva prirode i povijesti kao neautentično zbivanje koje inače Vanja Sutlić u svojoj Praksi rada kao znanstvenoj povijesti naziva „procesima pseudo-sinteze“. (Vanja Sutlić, Praksa rada kao znanstvena povijest, str. 32.)

Pravo je pitanje, međutim, zašto se takvo razlikovanje ovog „fundamentalnoga platonizma“ u Hegela nastavlja i u Marxovim i Nietzscheovim tekstovima o kapitalizmu i o nihilizmu. Je li to zbog toga što ono istinsko vrijeme i naravno istinski „duhovni bitak“ čovjeka ono što je onkraj metafizičkoga „fundamentalizma kao esencijalizma“ ili je posrijedi problem što i svaki „revolucionarni“ čin „obrata“ ove „izvorne strukture“ mišljenja povijesti nužno mora imati znakove i tragove onog što je u tradiciji metafizike imalo značenje vulgarnoga i drugotnog, te što je otuda podložno različitim vidovima ove fatalne pseudo-sinteze u „svijetu rada“? Svi su dualizmi metafizike u njezinoj realizaciji u kibernetici samo modifikacije procesa „imanentne transcendencije“. Sve ovo je očito ostatak nečega što proizlazi iz Hegelova razumijevanja apsoluta kao refleksije iz koje se konstruira znanost povijesti i iskustvo slobode.

2. Ima li povijest smisla?

Mišljenje je uvijek jednostavno kazivanje o složenosti samoga svijeta u kojem se pojavljuje i temeljni problem metafizike od iskona do danas i to kao pitanje: ima li povijest smisla? Reći da je bilo nužno i neizbježno da se nakon rasapa grčke paideiae i sumraka kršćanske ekumene pojavi novi vijek koji će umjesto filozofije i teologije uspostaviti ideju „novoga“ na temelju uspona prirodnih znanosti (matematike i fizike te kemije i biologije) i tehničke artikulacije bitka, bića i biti čovjeka nije ništa samorazumljivo. Povijest očito ne može biti shvaćena kao ireverzibilna „velika priča“ u kojoj je sve kao u grčkoj tragediji samo rezultat čovjeku neprovidne Božje ruke koja i samo zlo preobražava činom teodiceje u krajnju svrhovitost i otuda podaruje na kraju sintezu prvoga uzroka i posljednje svrhe. Nužnost i slučaj kao kategorije modalnosti nisu mogući bez odnosa spram mogućnosti i zbilje. Čovjek se u svojem egzistencijalnome nabačaju svagda pojavljuje kao biće mogućnosti. Otuda nije začudno zašto Hegel prevladava i Aristotelove i Kantove kategorije modalnosti i dolazi do postavke da je sloboda spoznata nužnost (causa sui). No, ova nužnost nije poricanje mogućnosti promjene stanja kakvo jest, dakle zbilje, nego viša spekulativno-refleksivna moć mišljenja kao konstrukcije duha kroz njegova tri stadija/forme/lika: subjektivnost, objektivnost i apsolutnost. Ono što je pritom odlučujuće jest Hegelov put mišljenja koje Vanja Sutlić određuje na sljedeći način. Nije slučajno baš taj način onaj koji povezuje i Hegela i Sutlića, jer drukčije biti ne može ako čitavu metafiziku uvjetuje i nosi onaj „fundamentalni platonizam“.

Naime, Sutlić u svojim predavanjima „Povijest u Hegelovoj filozofiji“ izričito pokazuje da je za njegovo (dakle Hegelovo) razumijevanje odnosno pojam povijesti predložak „onto-logička struktura povijesti…kako je ona po prvi put razvijena u njegovoj Filozofiji prava a sažeta u Enciklopediji“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 3.) Za Sutlićevo povijesno mišljenje od krucijalne je važnosti rang i poredak onog što se s Hegelom pojavljuje naposljetku kao filozofija povijesti, jer je upravo ta sintagma uvjet mogućnosti za razumijevanje i odgovor na pitanje ima li povijest smisla. Da bi se, pak, moglo uopće pristupiti određenju samoga „smisla“ onog što označava u Hegela filozofija povijesti, Sutlić mora izvesti u tančine sve bitne pojmove koje obilježavaju ono što se naziva Hegelovim sustavom apsolutne znanosti duha. Budući da je spekulativno-dijalektičko mišljenje „istine kao cjeline“ izvedeno kroz sustav, onda je izvjesno je „sustav ideal Hegelove filozofije“, a pojam znanosti u svojoj znanstvenosti pretpostavlja da je „filozofija shvaćena kao znanost kat’ egzohen kada je sustavna. Reći „sustav“ i reći „znanost“ jedno je te isto.“ ( Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 5.)

Ova tautologija nije puka logika Istoga u kojem je sve „isto“ sa stajališta apsoluta koji sintetizira subjektivni i objektivni duh, ali tako da ih ukinute po sadržaju čuva i uzdiže u formi novoga mišljenja koje je u svojoj aktualnosti istodobno jedinstvo sustava i metode. Duh znanosti kojeg Hegel provodi u svojim refleksijama o povijesti pripada „momentu zbivanja logosa kao onto-logičke strukture svega što jest“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 7.)

Logos se, dakako, temporalizira i zato je Hegelovo razumijevanje odnosa vječnosti i vremenitosti ono koje kao i Aristotelovo proizlazi iz shvaćanja „ovjekovječenoga trenutka“ kao nunc stans. Svako apriorno shvaćanje mišljenja već uvijek pretpostavlja kako se ono logičko već in nuce nalazi u povijesnome, kako se ono božansko kao područje vladavine vječnosti same ideje nužno mora temporalizirati i stoga je vrijeme za onto-logičku strukturu metafiziku ne samo izvedenica iz ovog nunc stans, već se isto pojavljuje i u istraživanjima teorije relativnosti Alberta Einsteina za kojeg dioba vremena na prošlost, sadašnjost i budućnost nije ništa drugo negoli ljudska konstrukcija na razini fikcije. To ne znači, međutim, da povijest valja sagledati iz njezine posvemašnje neodređenosti i čistih kontingencija kako to danas tvrde različiti „dekonstruktori“ i kozmologijski novi spekulativni materijalisti. Umjesto „nužnosti“ na djelu je vladavina „slučaja“, in-determinizma, emergencije i kontingencije.

Kad kažemo da unatoč prividnome kaosu kojim vlada slijepi slučaj kao suprotnost nužnosti u prirodi i u ljudskome djelovanju povijest sagledana iz perspektive apsoluta kao refleksije naposljetku „ima smisla“, što zapravo znači taj iskaz? Sutlić će to reći ovako postavkom pitanja.

Središnje pitanje svake filozofije povijesti jest upravo to pitanje: ima li povijest smisla, može li se nazrijeti svrha povijesnog zbivanja, je li ona neko napredovanje ili nazadovanje, postoje li posljednji, savršeni stadiji, posljednje stvari (eshaton, eshatologija) povijesti, postoje li uopće tendencije ili ‘latencije’ (rečeno Blochovim riječima) u povijesti – ili je to kaos, igra ljudskih strasti, kako kaže Hegel; da li je povijest besmisleni skup slučajeva ili je to smisleni kontinuitet (kontinuitet-diskontinuitet)?“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 34.)

Već je otuda bjelodano da pitanje o smislu pretpostavlja djelatnost „osmišljavanja“ bitka. Uostalom, Sutlićev je put spram povijesnoga mišljenja od Biti i suvremenosti do Prakse rada kao znanstvene povijesti put dijaloga s mišljenjem bitka i vremena u Heideggera, a kao što je poznato temeljni odgovor Heideggera u Bitku i vremenu (Sein und Zeitu) na pitanje o „smislu bitka“ (Sinn der Sein) proizlazi iz odredbe slobode ljudskoga tubitka (Dasein) kao egzistencije. Osmišljavanje bitka nije ništa drugo negoli drukčiji put kojim Heidegger od mišljenja zgode (Ereignis) najavljuje svoje razračunavanje s Hegelovom spekulativnom dijalektikom i njezinim filozofijskim shvaćanjem povijesti kao „spoznate nužnosti“ koja određuje povijest metafizički, što će reći „onto-logički“.

Sutlić pritom u svojem tumačenju Hegela polazi od onog što je već dostignuto u dva puta rastemeljenja metafizike kao cjeline: jedan je Marxov, a drugi Nietzscheov. Oba su, unatoč bitnih razlika u pristupu, srodna po tome što kao i Sutlić vide kako je svako razračunavanje s metafizikom grosso modo razračunavanje s Hegelovim sustavom i metodom vladavine uma koji uvjetuje i nosi svu dinamiku kretanja i moć kategorijalnih izvođenja filozofije povijesti. Ono što je u Hegelovu „fundamentalnome platonizmu“ gotovo nerazorivo i stoji kao temeljni problem i za suvremeno mišljenje tehnosfere jest njegova filozofija apsoluta kao refleksije iz koje proizlazi kao rezultat ne više najviša mudrost svijeta, nego znanost povijesti i iskustvo slobode čovjeka kroz sintezu supstancije i subjekta. Povijest, dakle, nije više ni nužnost ni slučaj, već „prijelaz ideje u povijest“, što znači da se čitava problematika ovog osmišljavanja onog što je o-sebi bestemeljno kao što je to sloboda događa u sferi „objektivnoga duha“ s njegovim momentima kao što su „prirodno pravo, moralitet i običajnost“, jer Hegelova Filozofija prava „završava s onto-logičkom strukturom objektivnog duha kako se ona manifestira, objavljuje u vremenu“. (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 21.)

Ovo „objavljivanje“, što implicira teologijski trag u Hegelovu kazivanju i to na navlastiti način filozofijske teodiceje, (Karl Löwith,Weltgeschichte und Heilsgeschehen: Die theologischen Voraussetzungen der Geschichtsphilosophie, J.B. Metzler, Stuttgart, 2004. Vidi također: Piere Chétalat, „Hegel’s philosophy of world history as theodicy: on evil and freedom“, u: Will Dudley (ur.), Hegel and History, SUNY Press, New York, 2009.) odnosi se na promišljanje svjetske povijesti koja pripada „strukturi objektivnoga duha u vremenu“ i već je time razvidno da povijest u svojem „osmišljavanju“ nadilazi horizont vladavine nečega što je samo empirijski dano u svojem fakticitetu, jer to više onda ne bi bila metafizički shvaćena povijest razvitka duha u vremenu kao napretka u svijesti o slobodi, već puka kronotopija zbivanja u svim smjerovima, naprosto besciljno vrludanje, ne i lutanje „svjetovima“. (Vidi o tome: Žarko Paić, „Nihilizam i povijest: Što je preostalo od postmoderne?“, u: Nihilizam i suvremenost: Na Nietzscheovu tragu, Litteris, Zagreb, 2021., str. 257-305.)

Logičko prethodi povijesti u Hegela. Razlog leži u tome što „fundamentalni platonizam“ pretpostavlja metafiziku u svojem onto-teo-antropo-logičkome ustrojstvu. Smisao povijesti, da anticipiramo ono što proizlazi iz Hegelove filozofije povijesti, ne može biti ništa drugo osim sinteze slobode i egzistencije povijesti kao boravišta i prostora-vremena zbivanja „svjetskoga duha“ ozbiljenjem apsoluta u vremenu. Sutlić to izvodi još preciznije. Pokazuje, naime, kako metafizika u svojem razvitku promišlja vlastiti krug krugova od Grka do moderne zapadnjačke vladavine svijetom kao logosom.

„Tako se logika pokazuje kao logika u vremenu, a logika u vremenu je povijest filozofije. ꟷ Utoliko se može reći, da se kod Hegela filozofija povijesti reducira na povijest filozofije, a ova na onto-logičku strukturu koja je izložena u Enciklopediji, i time je svjetska povijest zapravo „izlaganje i ozbiljenje općeg duha“, koji se jedanput zove svjetski duh, drugi put apsolutna ideja.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 30.)

Pogledajmo zašto se svjetska povijest iskazuje u Hegela različitim izrazima. To očito nije „slučajno“. Sutlić u tumačenju osmišljavanja kao procesa podarivanja unutarnje svrhe ili teleologijskoga načela koju povijest nužno mora imati da bi uopće bila poviješću navodi primjedbu uz 343 β Filozofije prava i u šesnaestoj bilješci spominje stajalište Arthura Schopenhauera koji

„protiv Hegela zastupa tezu da povijest nema nikakvog smisla jer u njoj nema ničeg što bi se moglo podvesti pod pojam. Tako npr. u Parerga i paralipomena on tvrdi, da onaj tko pročita Ksenofontovu Anabasis zna cijelu povijest jer je ona uvijek jedno te isto: „besmislena volja“, igra strasti, volja za voljom, nezadovoljstvo, interesi itd. povijest nema nikakvog smisla osim da je jedna velika patnja, bez napredovanja i nazadovanja; igra je uvijek ista, samo se kostimi mijenjaju.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 33.)

Na koji se način može razumjeti postavka o onto-logičkoj strukturi Hegelove filozofije povijesti? Nije li to zapravo retoričko pitanje. Jer, kakva bi to bila „filozofija povijesti“ koja bi za svoj predmet, za svoju noemu, imala poprište posvemašnjega kaosa i entropije kakvu anticipira Schopenhauer za ono što se „danas“ čini gotovo samorazumljivim, da naime povijest „više“ nema smisla, jer je na djelu ono što određuje tzv. posthistorijsko razdoblje u kojem ne postoji više ideja slobode i svrhovitosti napredovanja nakon što je sve reducirano na sukobe i ratove u tzv. velikome prostoru (Gro§raum) kako Carl Schmitt definira globalno-planetarni poredak totalne mobilizacije kapitala, tehnologije i znanosti. Umjesto toga, u doba tehnosfere vladaju samo kontingencije, kaos i entropija, ali s dodatkom metastabilnosti upravljanja takvim svijetom. (Vidi o tome: Žarko Paić, Nemezis: Aporije političkoga i politike, Naklada Breza, Zagreb, 2022.) Smisao bitka u jeziku mišljenja suvremene filozofije od Heideggera i Sutlića do poststrukturalizma Derridae i Deleuzea pripada pitanju o smislu povijesti na specifičan način razračunavanja s Hegelom i njegovom spekulativnom dijalektikom kojoj u temelju stoji pojam refleksije.

Sutlićev je pristup Hegelu u njegovim predavanjima s kraja 1968-1969. te 1980/1981. godine proveden s nakanom da se otvori problem kako ideja znanosti kao tehno-logike povijesti suvremenog svijeta proizlazi iz onto-logičke strukture koja se na drukčiji način u Marxa prevodi u praksu radu kao znanstvenu povijest. Ključno je za Sutlićevu analizu, u srodnosti s Heideggerom i u razlici spram njega, razumijevanje pojma refleksije u Hegela. Vidjeli smo da je to i za Heideggera bilo odlučujuće, a u važnim suvremenim tumačenjima Hegelova kraja metafizike isto tvrde i Walter Schulz te Dieter Henrich. No, navlastitost je Sutlića vidljiva u tome što on i sam bitak u Hegela ne može svesti na predmetnost predmeta, dakle na neku vrstu bezuvjetne subjektivnosti koja postavlja objekt kao predmet mišljenja iz sebe same, već je za shvaćanje bitka potrebno još nešto više. Što?

“U filozofiji prirode i filozofiji duha Hegel pokazuje kako se čiste misli probijaju kroz formu prirode i duha kao ono što je zapravo zbiljsko i što toj formi daje karakter čiste forme, to znači prave forme, koja je čisti čin, a koja je, kao što znate, u Aristotela čisto mišljenje (noesis noesos). U relaciji Platon-Aristotel-Hegel dovršava se to mišljenje iz kojeg mi još uvijek ne znamo izaći. Sva filozofija identična je s metafizikom i njezinom unutrašnjom raščlambom, ukoliko ona, misleći sve, sve ukida u misli. Nema bitka izvan refleksije, koja je, kao samorefleksija, apsolutno postavila sve. Stoga bitak nije predmet, bitak je postavljanje refleksije, njezino vlastito postavljanje. Ako bitak uzmemo kao kategoriju među kategorijama, kako je to htio Hegel, ili kako je transcendentalna metafizika od skolastike naovamo u njemu vidjela jednu od transcendentalija, tada je refleksija bitak. Zato i pokušaj prevladavanja refleksije, prevladavanja tog jezika refleksije mora biti pokušaj prevladavanja takvih odlučujućih riječi kakva je na primjer riječ bitak.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), str. 119.)

Bitak se ukida u logičko-povijesnoj artikulaciji postavljanjem refleksijom posredovane predmetnosti. Složenost te operacije mišljenja zahtijeva podrobno objašnjenje. Sutlić tvrdi da je sa stajališta realizirane apsolutne metafizike nemoguće ostaviti pojam bitka, a posljedično i biti čovjeka i svekolikih bića, da to tako kažemo, nedodirljivim nakon što je čitava paradigma zapadnjačkoga mišljenja dospjela do svojeg kraja. Sve se mora rastemeljiti i razgraditi. Refleksija postaje „bit“ spekulativne dijalektike Hegela. U trideset i drugoj bilješci Sutlićevih predavanja o Hegelu stoji najznačajnija rečenica uopće koja sažima problematiku spekulativne dijalektike na sljedeći način:

“Refleksija je taj Bog metafizike”.(Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), str. 120.)

Ova formulacija je naprosto nenadmašna. Iz nje razabiremo kako zahvaljujući upravo refleksiji nastaje odnos konačnoga i beskonačnog, te prirode i duha. Kako je to uopće moguće? Je li refleksija ključna riječ/pojam ne samo za Hegelovu spekulativnu dijalektiku, već i za čitav njemački idealizam?

„Hegelovo izjednačenje mišljenja, refleksije i bitka jest dovršenje metafizike i njezino ukidanje, jer se zadaća nužno postavljena ovim izjednačenjem, zadaća da se duh pojmi kao sad jedino u sebi i kroz sebe samu posredujuća refleksija, pokazuje kao nerješiva. Hegelov sistem jest ‘sofistika’, tj pokušaj da se onom nemogućem pusti da se pojavi kao moguće. Ova sofistika nije subjektivna i proizvoljna, ona je unutar metafizike neizbježna. Aporija metafizike nužno tjera prema ovom Hegelovu sistemu. Aporija metafizike, pak, leži u tome što ona kao refleksija ukida vezanost uz bitak, dok bez bitka ipak ništa ne može biti spoznato. No nerješive aporije preuzeti na sebe i htjeti ih riješiti, to ne iziskuje samo oštrinu mišljenja, nego odricanje od te neposrednosti, jedno ‘dospijevanje-u-neizvjesnost’, koje se tako kao u Hegelovu mišljenju unutar zapadnjačke metafizike nikad više nije ‘posrećilo’.” – Walter Schulz, „Hegel i problem ukidanja metafizike”, u: Josip Brkić (izbor i pogovor), Čemu još filozofija, Cekade, Zagreb, 1982. 2. dopunjeno izd., str. 293.. S njemačkoga preveo Branko Despot. Isto tako i: Walter Schulz, Bog novovjekovne metafizike, Matica hrvatska, Zagreb, 1996., str. 84-85. S njemačkoga preveo i pripremio Damir Barbarić.)

Da bismo to shvatili, potrebno je preciznije vidjeti odnos refleksije s apsolutnim pojmom. Naime, tek sa stajališta filozofijskoga uvida u bit apsoluta kao realizirane znanosti iskustva svijesti, govoreći jezikom Fenomenologije duha, dolazimo do svih temeljnih pojmova Hegelove onto-logike. Tako uistinu postaje bjelodano ono što je Sutlić uspostavio još u Biti i suvremenosti. Riječ je o drukčijem rastvaranju tradicionalne ontologije za razliku od Heideggera na putu spram povijesnoga mišljenja na tragu Marxa. To je značilo i drukčije shvaćanje čovjeka izvan svakog antropologizma. Jer čovjek ne može biti subjekt ove teodiceje reflektiranoga bitka. Stoga sve dosadašnje antropologije gube vjerodostojnost. Tko polazi od ideje čovjeka kao subjekta povijesnoga zbivanja u smislu njegova antropocentrizma nužno promašuje razumijevanje filozofije povijesti u Hegela, ali isto tako i njegovih najutjecajnih nasljednika kao što su to Marx i Nietzsche. (Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967., str. 103-108.)

U Sutlićevu tumačenju ključno je za Hegelovu filozofiju povijesti pitanje svrhe (teleologije). Čini se kao da je tzv. perfektibilnost ili „usavršavanje“ ljudskoga roda još od Kanta i prosvjetiteljstva ono što se čini neproblematskim. I to se na još izričitiji način pojavljuje u Marxovu historijskome materijalizmu unutar kojeg se njegova „vjera“ u bezuvjetni napredak i razvitak proizvodnih snaga (industrije, znanosti i tehnologije) smatra onim što razlikuje pojam modernoga „progresizma“ od nemodernoga „regresizma“. (Vanja Sutlić u kontekstu drugoga dijela knjige posthumnih predavanja Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx pod naslovom „Drugi dio: Marxovo mišljenje historije i zameci povijesnog mišljenja“ tvrdi rezolutno „da razvoj proizvodnih snaga kao razvoj i sam ima epohalni karakter, nije Marxu ni na kraj pameti. Takva misao za njega bi označavala ne samo kraj tehničke i tehnologijske (u užem smislu riječi) primjene prirodnih znanosti, nego i kraj razvoja prirodnih znanosti, a ovo bi pak, za Marxa, značilo i kraj osnovnog uvjeta egzistencije ljudskoga rada.“ – Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 138. )

No, postavimo pitanje: što je smisao ili svrha onto-logičkoga razumijevanja povijesti u Hegela? Je li to napredovanje u svijesti o slobodi kao pojam apsoluta koji na „kraju povijesti“ kao mišljenje mišljenja (noesis nošenost) misli samo-sebe u apsolutnoj proizvodnji svijeta kao povijesne sinteze prirode i duha realizacija čitave povijesti filozofije kao metafizike i to kroz „fundamentalni platonizam“ kao sintezu theoriae, praxisa i poiesisa? Ako je odgovor potvrdan, je li Sutlić u pravu kad je na jednom mjestu svoje Prakse rada kao znanstvene povijesti označio Hegelov apsolut ne više atributima božanskoga u smislu teologije, već atributima tehnologije u smislu samoproizvodnje „novoga“ iz čistoga mišljenja kao jedinstva supstancije i subjekta?

Da bismo pokazali kako Sutlić već 1968/1969. godine u njegovim Predavanjima o Hegelu izričito tvrdi kako je s Hegelom i njegovim mišljenjem apsoluta kao refleksije dosegnuta razina ne više onto-logičke strukture realizirane metafizike, već tehno-logičkoga ustrojstva mišljenja „kraja povijesti“ izvest ćemo nešto interpretacijski „nekorektno“. Naime, pokazat ćemo što u Predavanjima o Hegelu i filozofiji povijesti iz 1980/1981. iznosi o problemu „kraja povijesti“. Kao što je poznato, ta je postavka izazvala još za Hegelova života niz kontroverzi, a neprestano se i nakon njegove smrti u promišljanjima osobito Karla Marxa, te u 20. stoljeću u Alexandre Kojèvea i naposljetku krajem 20. stoljeću u teoremu američkoga sociologa i politologa Francisa Fukuyame dovela do silnog nerazumijevanja i osporavanja i to, da paradoks bude potpun, sredstvima logike tzv. zdravoga razuma po kojoj dok je čovjeka povijest mora nužno postojati, a kad čovjeka nema u njegovoj egzistenciji onda valjda više i nema razloga za postojanje povijesti. (Alexandre Kojève, Introduction à la lecture de Hegel: leçons sur la Phénoménologie de l’Esprit professées de 1933 à 1939 à l’École des Hautes Études, Gallimard, Pariz,1980. i Francis Fukuyama, The End of History and the Last Man, Free Press, New York, 1992. O tome vidi: Žarko Paić, Događaj i praznina: Ogledi o kraju povijesti, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007.)

Sutlić, dakle, pokazuje i dokazuje kako valja razlikovati

„unutrašnju, onto-logičku vremenitost, u smislu unutrašnje negacije, „Aufhebunga“ (koja nosi čitav sistem i zaokružuje ga, zatvara krug svih krugova u pojmu apsolutne ideje, tj. apsolutne ideje koja samu sebe poima ꟷ a to je filozofija), koja se vremenski dade odrediti kao „nunc stans“, „vječno sada“, od vanjske, kronologijske vremenitosti, koja se sastoji iz niza „sada“, čiji je samo jedan dio aktualan, dok prošlost „više nije“ kao sada, a budućnost „još nije“ kao sada.“(Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 40.)

Što to drugo znači negoli da je „kraj povijesti“ pitanje odnosa onto-logičke i kronologijske vremenitosti same povijesti koja se ne može reducirati na ono što je bila glavna ideja Bergsonova pojma vremena, naime trajanje (durée). Povijest je svagda epohalni horizont zbivanja odnosa između bitka, bića i biti čovjeka (povijesnoga sklopa) za razliku od svih ovako ili onako mišljenih redukcija u filozofiji i znanstvenoj kozmologiji (Bergson i Einstein). Filozofija je istodobno za Hegela apsolut kao refleksija i povijesno zbivanje apsolutnoga duha u vremenu, pa povijest filozofije za razliku od povijesti umjetnosti i povijesti religije ima primat u shvaćanju duhovnoga bitka čovjeka zbog toga što čovjek nije biologijski, ni psihologijski, a ni antropologijski uspostavljen kao sklop života-duše-duha, već se povijesno konstituira kao egzistencijalni nabačaj slobode. Otuda za razliku od trajanja koje sa sobom povlači pitanje tzv. prolaznosti vremena kao tijeka ili toka zbivanja, Hegel misli vrijeme iz onto-logičke strukture onog „fundamentalnoga platonizma“ kao apsolutnu ideju.

Apsolutni duh mora „pasti u vrijeme“ ne kao u prazni prostor fakticiteta zbivanja, već kao u epohalni horizont osmišljavanja bitka kao takvoga. U tom smislu Hegelova postavka o „kraju povijesti“ ne odnosi se samo na kraj umjetnosti kako je to izveo u Predavanjima iz povijesti estetike jer umjetnost više ne odgovara na najviše duhovne potrebe čovjeka u doba vladavine apsolutne znanosti (duha), nego pogađa istom mjerom i religiju i filozofiju (područje ljudskoga doživljaja svetoga i područje čiste refleksije kao takve). Nije, dakle, riječ o nečemu što bismo mogli razriješiti otklanjanjem ove Hegelove postavke tako da ju proglasimo „apokaliptičkom“, a zbiljsko stanje navodno dokazuje činjenice protiv Hegela jer kvantitativno govoreći nikad više umjetnosti, religije i filozofije, iako je sadržajno i kvalitativno stvar njihove protežnosti ispod razine Hegela u gotovo svim pokušajima njegova „prevladavanja“. Kako Sutlić objašnjava postavku Hegela o „kraju povijesti“?

„Prava vremenitost spada u poklapanje onto-logičke strukture objektivnog duha s vremensko-prostornom zbiljom. S obzirom na aktualitet država, to je još uvijek jedno „treba“, jer ni u jednoj državi nije ostvareno u potpunosti. Tek kada će se vremenitost i prostornost kao izvanjska zbilja poklapati s unutrašnjim kretanjem dijalektičko-spekulativnog niza kategorija onto-logike objektivnog duha, kada će se ideja i zbilja posve, do istovetnosti poklapati, onda je ꟷ po svojoj unutrašnjoj mogućnosti ꟷ za nas, prema Hegelu, povijest gotova. No ona je gotova već u pojmu; radi se dakle (jer unutrašnja pretpostavka postoji) samo o realizaciji pojma, o tome da se unutrašnjost i vanjskost moraju identificirati. Na tome je putu čitava svjetska povijest.“ (Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 40.

Zaboravlja se „danas“ u doba realizirane vladavine kibernetike u pojmu tehnosfere da Hegelov „kraj povijesti“ nije nikakva spekulativno-refleksivna fantazma njemačkoga idealizma. Posrijedi je događaj dokidanja cjelokupne ideje zapadnjačke metafizike i pojma svrhovitosti same „svjetske povijesti“ koja se sasušila kao Duchampovo sušilo za boce u jednolikome zbivanju apsolutnoga aktualiteta tehnoznanstvene produkcije ne više bitka i bića, već čistih kontingencija kao informacija za svakidašnju uporabu unutar pragmatike znanja. Podrijetlo ili genealogija filozofijskoga pojma tehnosfere kojeg uvodim u svoja promišljanja suvremenosti nakon „kraja povijestI“ uz Heideggera, Deleuzea, Whiteheada i Simondona nedvojbeno vodi do samoga Hegela. Vanja Sutlić je to, dakle, još 1968/1969. uvidio i precizno pokazao jezikom pretkazanja vremena koje više nema ništa ni onto-logičko niti teo-logičko, već samo i jedino ono što proizlazi iz biti tehno-logike. Evo tog zaključnoga citata iz njegovih ondašnjih Predavanja o Hegelu.

“Kad se trudimo suvremeni svijet vidjeti kao uniformiran i posredovan samim sobom, i kad smatramo da su sve fiksne supstancije postale funkcijama, štoviše dalje od funkcija, indiciranjima, da je sve osebično, bez obzira na to nastupa li kao stvar ili kao osoba, izgubilo svoju stabilnost i jest još samo po kretanju cjeline, onda ustvari ne govorimo ni o čemu drugom nego o svijetu koji je realizirao ovu misao totalne refleksije. I to je još jedan put do toga da u Hegelu vidimo filozofa ovoga svijeta totalnog funkcioniranja i operacionaliziranja svega, totalnog indiciranja svega svačim i totalnog raspolaganja svakog svime za sve. Ovu misao refleksije treba formalizirati do tog stupnja i ogoliti je tako da Hegelovu filozofiju ne pokriju određenja kao što su duh, apsolut i ideja, koja njegovu filozofiranju još uvijek daju teološki karakter, nego da do izražaja dođe upravo onaj nerv, ona dinamika koja iz Hegelova mišljenja čini anticipaciju tehnološkog mišljenja.” (Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016., str. 100. (Prir. Damir Barbarić)

3. Kraj principa individuacije

Anticipacija onog što Sutlić naziva „tehnološko mišljenje“ Hegel je zadobio tako što je čitavu zapadnjačku metafiziku u onto-logičkome smislu shvatio kao zadaću i smisao povijesti koja u svojoj posljednjoj svrsi postaje krug krugova sjedinjene mudrosti kao znanosti (sophia kao episteme). Zbog toga je od samoga početka njegove misaone nakane bilo bjelodano kako se svekolikome kaosu slijepoga slučaja mora suprotstaviti filozofija koja počiva na ideji aposluta kao refleksije. Tek otuda je moguće u luku od Fenomenologije duha do Enciklopedije filozofijskih znanosti sagledati kako je napredak u svijesti o slobodi neupitno i razvitak u „tehnološkome mišljenju“ bez kojeg Zapad tone u bezdan ravnodušja spram smisla bitka uopće.

Čini mi se da je Sutlić u svojim promišljanjima Hegela dospio do toga da je mogao njegovu zadaću i stvar mišljenja odrediti začecima povijesnoga mišljenja ponajprije stoga što je filozofija povijesti kao bit cjelokupne zapadnjačke civilizacije ništa drugo negoli autentični „pronalazak“ Zapada od Grka do suvremenosti. Sve „velike priče“ o tzv. povijesnim narodima i njihovu poslanstvu u svjetskoj povijesti koja je za Hegela krajnje radikalizirano povijest carstava od Grka i Rimljana preko Orijenta do uloge Engleske i Njemačke u moderno doba vladavine europskoga duhovnoga kruga samo su realizacija političkoga i politike kao događanja u kojem znanost povijesti i iskustvo slobode postaju u dijalektičkome shvaćanju prevladavanja/ukidanja (Aufhebung) nužne artikulacije onog što stoji iza ove veličajne „tehnodiceje povijesti“. To nije ništa drugo negoli apsolutna znanost (svjetskoga) duha koja se realizira u zbiljskome pojmu samoga „svijeta“ kao refleksivne konstrukcije.

„Što je to uopće ─ apsolut? Nema dvojbe da je to ono što proizlazi iz biti metafizike kao uspostavljanja mišljenja koje ne misli o predmetnosti predmeta u smislu Husserlove noeme kao intencionalne svijesti, jer bi to značilo da je mišljenje neka stvar, biće, puko nešto u smislu aliquid ens. Apsolut je ono što mišljenju u njegovoj posredovanoj neposrednosti omogućuje da reflektira o samom činu mišljenja kao teoretskom, praktičkom i poietičkome djelovanju. Apsolut, nadalje, pretpostavlja jedinstvo kategorijalno-pojmovnoga sklopa u kojem supstancija postaje subjekt i to procesualno, jer je početak mišljenja za Hegela označen time što su i bitak i ništa ono isto. Na to ćemo se još vratiti i nastojati pokazati konzekvencije ovog ontologijskoga stava za razumijevanje apsolutnoga karaktera kraja metafizike kao enciklopedije filozofijskih znanosti. Za sada se zadržimo na pojašnjenju sinonima kojima se određuje pojam apsoluta. Pozovimo se pritom iznova na Heideggera, koji smatra taj pojam ključnim za nakanu cjekokupnog njemačkoga idealizma od Kanta, Fichtea, Shellinga do Hegela. Uglavnom, to je pronađena riječ-pojam koji omogućuje onto-logički karakter metafizike uopće, a Hegelu uz to daje još veće mogućnosti mišljenja unutar i izvan putanje određene još od Aristotela preko srednjovjekovne skolastike do Decartesa, Spinoze i Leibniza. Naime, apsolut proizlazi iz logičko-temporalnog ustrojstva bitka u horizontu beskonačnosti i vječnosti.“ (Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, u: Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam, Mizantrop, Zagreb, 2023., str. 179-180.)

No, apsolut je čista aporija metafizičkoga mišljenja i na njegovu tlu. Razlog leži u tome što je posrijedi mišljenje koje sebe misli tek s pomoću refleksije koja je svagda istodobno razmišljanje „o“ svijetu i njegovo negiranje, razmatranje svijeta kao „slučaja“, da to kažemo u maniri Wittgensteina, i njegovo negiranje. Apsolut je apsolutno mišljenje samoga apsoluta, dakle, čista tautologija kao misaona konstrukcija koja se razvija u vremenu i stoga ima karakter onto-logički pojmljene povijesnosti. Kada sve to imamo u vidu, onda je Sutlićeva analiza Hegelova „principa individuacije“ ono što tek „danas“ ima svoju načelnu novost jer je pojam singularnosti u smislu pojedinačnosti i univerzalnosti kao sinteze postao zaslugom poststrukturalizma u mišljenju Gillesa Deleuzea i digitalnoga konstruktivizma zrak kojeg udišemo. Uostalom, temeljna postavka posthumanizma govori o „kraju povijesti“ kroz ideju eshatologijski dosegnute tehnološke singularnosti koja sve sjedinjuje: i duh i materiju, i kozmos i mikrokozmos, i kreacionizam i spiritualizam. No, ovaj „princip individuacije“ u Hegela pokazuje kako se ono opće i pojedinačno u svjetskoj povijesti nužno prelama kroz posebnost.

„…smisao konačnoga je u tome da se prevladava i postaje beskonačno. (…) Princip individuacije koji nam se tu nadaje jedan je od najtežih filozofijskih problema uopće i on se u različitim modificiranim oblicima javlja od početaka zapadnjačke metafizike do danas. (…) Princip individuacije je u metafizičkom okružju uvijek hiletički, a ne formalni moment (tako je npr. kod Aristotela); drugo, to je egzistencijalni, a ne esencijalni moment ꟷ da nešto jest, a ne što nešto jest (primjer: ono što je neki čovjek kao čovjek, zajedničko je svim ljudima, ali ljudi su međusobno ipak različiti i pitanje je otkuda ta razlika).“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 54.)

Ako se Hegelova „anticipacija tehnološkoga mišljenja“ kako ju je odredio Vanja Sutlić shvati i kao razrada „principa individuacije“ na kraju metafizičke sheme zapadnjačke povijesti, vidjet ćemo da je „fundamentalni platonizam“ kojeg provodi Hegel u ideji apsolutnoga duha kao sustavno raščlanjene povijesti pojma (refleksije) ono što je gotovo neprobojno utemeljenje povijesti polazeći od znanstvene logike konstrukcije ne više bića kao bića, već bivanja (Werden) kao stanja promjene bića. Iako je, kako kaže Sutlić dalje u raščlambi „principa individuacije“ upravo Nietzsche „učinio prvi korak u tom pravcu da se princip individuacije misli sâm, van metafizičke pozadine, i to tako da se sve što jest razmatra kao „poredak po vrijednosti“ (Rang-Ordnung), tako da razlika, a ne zajedništvo, postaje centralni problem.“ (Vanja Sutlić, Uvod u povijesno mišljenje: Hegel-Marx, str. 54.)

Sve je to samorazumljivo u kontekstu razračunavanja mislioca prevladavanja metafizike kao što su Marx i Nietzsche te Heidegger. No, problem je u tome što je upravo to tzv. tehnološko mišljenje, koje nazivam tehnosferom, istodobno i ono što Sutlić ne razmatra u svim konzekvencijama. Ono je, naime, najavljeni kraj principa individuacije jer razlika zajedništva i razlike više ne proizlazi ni iz esencijalnoga razumijevanja ideje povijesti, a niti iz egzistencijalnog nabačaja ljudske slobode kao singularnog događaja. Tehnosfera, naime, nije više ono što se pojavljuje kao povijesno-epohalno stanje „principa individuacije“ ni „odozgo“ (univerzalno) ni „odozdo“ (singularno). Umjesto toga, sam je princip razlikovanja svjetova prirode i duha, transcendencije i imanencije onkraj metafizičkih granica ideje i pojave, bitka i bića, božanskoga i ljudskog. Jedini je princip na kojemu počiva transklasična logika tehnosfere onaj tehnološke singularnosti koji nadilazi i „štostvo“ (quiddittas) i „dastvo“ (quoddittas) bitka uopće. Štoviše, tehnosfera počiva na onome što više i nije princip, već tautologijska performativnost onoga što je samoproizvodnja apsoluta drugim sredstvima (autopoiesis). (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. I-V, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019.)

Riječ je o „principu transindividuacije“ kojim se ono živo razlikuje ne više od mrtvoga, već samo od umjetnoga, ali i ta je razlika u svojoj „esencijalnosti“ ne-bitna zbog toga što je prostor-vrijeme izvedbe tehnosfere u okviru onoga što Deleuze u Razlici i ponavljanju (Différence et répétition) naziva „virtualnom aktualizacijom“. (Gilles Deleuze, Différence et répétition, PUF, Pariz, 2011.) Apsolut se, dakle, s Hegelom pojavljuje kao početak „kraja principa individuacije“ iz jednostavnog razloga što je u apsolutnome pojmu ukinuta suprotnost subjekta i objekta. Nakon Hegela svi povratci tzv. subjektu (revolucije, etike, ekologije, politike, kulture itd.) nisu samo kardinalni promašaji njihovih zaastupnika u rasponu od neokantovstva do neohegelovstva pa sve do neomarksističkoga lakanizma, već i pokazatelj kako se nakon Nietzschea ne može ustrajavati više do iznemoglosti na „principu razlike“ bez uvida u ono što je Vanja Sutlić postavio kao pitanje: otkuda uopće potječe ta razlika?

U doba tehnosfere sve postaje apsolutna singularnost onkraj razlika biti i egzistencije, temelja i bezdana. Stoga je moguće kazati da je uz Heideggerovo razračunavanje s Hegelovim „fundamentalnim platonizmom“ jednako tako na najvišoj razini spekulativnosti uopće analiza Vanje Sutlića koja uvodi u suvremenost i filozofijski diskurs upravo ono što je tako fatalno izostalo u gotovo svim interpretacijama smjernih i filologijski vjernih „hegelijanaca“ različitih duhovnih profila. To je toliko jednostavno i toliko čudovišno što proizlazi iz Hegelova mišljenja apsoluta kao refleksije u znanosti povijesti i iskustvu slobode.

Što je to drugo negoli onto-tehno-logika kraja povijesti kao posljednje svrhe svekolika zbivanja ljudske slobode u njezinoj singularnosti i faktičnosti razlika u zajedništvu.

No, smisao povijesti sveden na posljednju svrhu tehnološkoga mišljenja ꟷ nije li to inherentni nihilizam čitave povijesti metafizike kao sudbine Zapada od početka do kraja njegova nesvodiva duhovnoga putovanja?

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026