Žarko Paić

U mojoj nedavno objavljenoj knjizi Čemu glazba? (Litteris, Zagreb, 2025.) u „Proslovu“ nalazi se i ovo pitanje. „Zašto je umjetnost posljednja alternativa dosadi i ispražnjenosti života u doba videocentrizma tehnosfere kojeg odlično ironijski prikazuje jedan aforizam Franza Werfela: što više praznine, to više brzine? Prije no što u zaključku odgovorim, potrebno je kazati sljedeće. Tehnosfera nije ni tehnika, niti tehnologija, koje imaju svoju funkciju kao sredstvo ljudskoj volji i u povijesnome razvitku uvijek su instrumenti za neku drugu svrhu. Razlog je taj što lopata kao ni mehanički stroj ne misli. To su alati ljudske moći iza kojih stoji pragmatično znanje. No, tehnosfera misli jer je riječ o umjetnome mozgu koji se sastoji od inteligencije (računanja i konstrukcije) i intuicije (mašte i vizije). Razlika je u tome što je umjetna inteligencija kognitivni stroj koji počiva na kvantifikaciji informacija i vizualizaciji događaja. Slika prethodi jeziku, a ne obratno. Stoga je digitalna slika vizualizirani koncept, a ne imitacija i kopija neke već postojeće slike, primjerice, Kleeova Angelusa Novusa.

Već je iz ove radikalne promjene odnosa jezika i slike jasno da je problem s razvitkom tehnosfere kao samosvrhe koja nadilazi granice ljudskoga uma u brzini pohranjivanja i preradbe informacija u tome što je njezina logika u autonomnome djelovanju. Ovaj novi „apsolut“ nije stoga tek puki alat ljudskoga mišljenja koji fascinira svojim kognitivnim moćima i estetskim izgledom, već ponajprije ono što umrežavanjem informacija (tzv. Internet stvari) sam jezik kao „alat spoznaje“ i ljudske komunikacije svodi na problem algoritama i transdukcije. Prva žrtva ove superinteligencije postaje jezik i tzv. književno prevođenje. Prirodni će jezici biti muzealizirane tvorbe zastarjelih kultura i zastarjeloga „čovjeka“, a prevođenje tekstova koji pripadaju veličajnoj prošlosti od antike do naših dana obavlja već sada Google-translator, ChatGPT ili će to činiti već neki drugi možda moćniji i učinkovitiji sustavi preradbe i pohrane informacija. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/kraj-prevodenja-kao-prevodenje-kraja-jezika/ )

I što ćemo sada kad je sve to dospjelo do onoga što Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? nazivaju svezom kaosa i reda, u kojem vlada „beskonačna brzina“ tehnoloških promjena? Zaustaviti ovaj proces koji ide do toga da čovjek postaje suvišan u veličajnim igrama s jezikom poezije i filozofije kojeg prevoditelji iz jednog u drugi jezik izvode s lakoćom umijeća i težinom zadaće mišljenja u prevođenju Dantea, Nietzschea ili Mallarméa?

To je, naravno, bezizgledno poslanstvo bilo koje sustavne politike kulture u Europi, iz jednostavnog razloga što ovo nije stvar „suverenizma“ nikakve nacije-države, već planetarna moć izgradnje jedne posve nove i krajnje čudovišno racionalne civilizacije koja stvara istodobno čovjeka kao homo kybernetesa i kao subjekta globalnoga primitivnog društva. Jer znanje postaje od ideala prosvijećenosti jedino pragmatična korist za procvat informacijskoga kapitalizma. Čitave generacije mladih već su „usisane“ u megastrojno „učenje“ kojim tehnosfera ovladava i ljudskom intuicijom i snovima baš kao u filmu Wima Wendersa znakovita naslova Unitil The End of the World.

Mi, kojima je jezik sjaj u tami i putokaz svekolike otvorenosti osmišljavanja svijeta, mi, koji smo svoj život zavjetovali filozofiji i umjetnosti ne možemo olako pristati na ovu demonsku fascinaciju kojim ljudsko umijeće i nesvodljivi talent osobnosti postaje puki broj i slika učitana u posthumani sklop budućnosti. Tehnosfera je sveza kibernetike i transhumanizma, dakle, mišljenja kao računanja, konstrukcije i ulaska u doba koje više nije ono što Nietzsche naziva ljudskim, suviše ljudskim i to zato što je njezina bit u stvaranju „umjetnoga života“. Umjetnost kao posljednja preostala alternativa ovom procesu „dehumaniziranja“ i prelaska u posthumano stanje nužno mora ostati nedodirljiva na to da se jezik podvrgne zahvatima umjetne transplantacije smisla ljudske egzistencije.

Kako? Tako što će protiv „neminovnosti“ napretka i razvitka svijeta kao informacijskoga laboratorija za tehnoznanstvene eksperimente čuvati svezu tradicije i suvremenosti kroz novo majstorstvo i umijeće apsolutne kreativnosti koja ne dolazi iz svijeta znanosti, već iz slobode i imaginacije umjetnosti i filozofije. A one nemaju nikakvu drugu svrhu osim u mišljenju otvorenosti novoga svijeta i njegove moguće razlike spram ovog mahnitoga narcizma i totalnog nihilizma u znaku apsolutne vladavine broja i slike.