Žarko Paić

1.

Knjiga Nietzsche: Einführung in das Verständnis seines Philosophierens (hrv. Nietzsche: Uvod u razumijevanje njegova filozofiranja) njemačkog filozofa i psihijatra Karla Jaspersa, napisana je 1934., a objavljena 1936. godine. Ova opsežna monografija smatra se jednim od najvažnijih i najutjecajnijih djela o Friedrichu Nietzscheu u 20. stoljeću uz knjige Eugena Finka i Karla Löwitha, Gillesa Deleuzea i Pierrea Klossowskoga. Jaspers ovdje spaja svoje psihijatrijsko znanje i egzistencijalističku filozofiju kako bi pružio sustavan i cjelovit uvid u Nietzscheovu misao. Nije nimalo uzgred kazati da je pisao knjigu u vrijeme uspona nacizma u Njemačkoj. Kako je sam istaknuo u kasnijim predgovorima (1946. i 1950.), njegova namjera je bila suprotstaviti se nacionalsocijalističkome iskrivljavanju i prisvajanju Nietzschea tako što će otkriti stvarni, duboki i proturječni karakter njegove filozofije. Prema Jaspersu, Nietzsche se ne može svesti na fiksni sustav ili dogmu. On tvrdi da Nietzsche namjerno koristi proturječnosti kako bi potaknuo čitatelja na vlastito mišljenje i buđenje vlastite egzistencije (Existenzerhellung). Da bi se Nietzsche doista razumio, potrebno je pratiti kretanje njegove cjelovite misli, a ne samo izolirane izjave.

2.

Kao bivši psihijatar, Jaspers daje također stručnu analizu Nietzscheova života i njegove progresivne bolesti. Za razliku od onih koji su Nietzscheovu filozofiju odbacivali kao plod ludila, Jaspers medicinske podatke koristi kako bi osvijetlio njegovu sudbinu i pokazao kako je on, unatoč bolesti (i kroz nju), dosegao jedinstvene filozofijske spoznaje. Djelo je strukturirano kroz analizu Nietzscheova života, njegovih temeljnih ideja o čovjeku, povijesti, istini, te kroz njegovo viđenje svijeta uključujući koncepte poput volje za moć i vječnog vraćanja jednakoga.

Knjiga se i danas smatra nezaobilaznom literaturom za svakoga tko želi dublje proučavati Nietzschea, ali i samu njemačku filozofiju egzistencije. U Jaspersovu tumačenju Friedricha Nietzschea, pojam nadčovjeka (Übermensch) prestaje biti politički ili biološki ideal i postaje egzistencijalni poziv. Silan je misaoni trud ove knjige u pročišćenju od nacionalsocijalističkih tumačenja koje su pojam nadčovjeka svodile na rasnu i fizičku nadmoć. Sve do danas ovaj opskurni „biologizam“ često se provlači i u suvremenim pristupima Nietzscheu. Zato Jaspers naglašava da Nietzsche pod nadčovjekom ne misli na višu biološku rasu, vladajuću klasu ili evolucijski korak u smislu darvinizma. Nadčovjek je simbol unutarnje, duhovne i moralne preobrazbe pojedinca, a ne fizičke dominacije nad drugima.

Kada Nietzsche proglašava da je “Bog mrtav”, to znači da su tradicionalne vrijednosti i metafizički oslonci nestali, ostavljajući čovječanstvo u opasnosti od potpunog nihilizma (besmisla).U tom vakuumu, “posljednji čovjek” (der letzte Mensch) bira udobnost, površnost i sigurnost stada. Nasuprot njemu, nadčovjek je onaj tko ima hrabrosti stvoriti vlastite vrijednosti iz same svoje egzistencije, bez oslanjanja na izvanjske autoritete.Jaspers stoga ističe da nadčovjek kod Nietzschea nije konačno, statično stanje bića koje se može jednom zauvijek dosegnuti. Čovjek je “most, a ne svrha”.Otudanadčovjek označava trajni proces u kojem pojedinac neprestano nadvladava samoga sebe, svoje slabosti, društvene uvjetovanosti i zonu lagodnosti. To je ideal kojim smjeramo naprijed, a ne usputna postaja na putu..Za Jaspersa, Nietzscheov nadčovjek se prepoznaje po sposobnosti da integrira patnju i bolest u svoj život i iz njih izađe jači (što oslikava i samoga Nietzschea).Nadčovjek u potpunosti potvrđuje život kakav jest, s obje njegove strane – i kreativnome i destruktivnome. On posjeduje snagu za amor fati (ljubav spram sudbine), što znači željeti da se svaki trenutak života ponovi beskonačno mnogo puta (koncept vječnoga vraćanja jednakoga).Jaspers naposljetku zaključuje da Nietzscheov nadčovjek ne treba biti uzor kojeg slijepo imitiramo. Naprotiv, taj pojam nas treba otrgnuti iz kolektivnoga sumnjičenja i potaknuti da u sebi probudimo ono što Jaspers naziva egzistencija – autentično, slobodno i odgovorno vlastito biće.

3.

U Jaspersovu tumačenju Nietzscheovo shvaćanje volje za moć (Wille zur Macht) doživljava sličnu transformaciju kao i pojam nadčovjeka. On se pritom odlučno suprotstavlja vulgarnome shvaćanju moći kao političke tiranije, ratnoga nasilja ili pukog gospodarenja nad drugim ljudima. Umjesto toga, on volju za moć tumači kao temeljni ontologijski princip i unutarnju snagu usmjerenu na samooblikovanje. U svojoj monografiji Jaspers ovaj koncept raščlanjuje kroz nekoliko ključnih razina.

Jaspers ističe da za Nietzschea volja za moć nije samo ljudska psihološka crta, već sama bit zbilje. Cjelokupni svemir, priroda, život i materija pokretani su tom silom. To je stalna energija rasta, širenja, prevladavanja prepreka i stvaranja novih oblika iz kaosa. Svijet ne miruje; on je vječno kretanje te stvaralačke i destruktivne sile.

Najviši oblik volje za moć za Jaspersa nije izvanjska dominacija nad slabijima, već potpuna kontrola nad samim sobom. Istinski moćan pojedinac (nadčovjek) kanalizira svoje nagone, strasti i slabosti kako bi od sebe stvorio “umjetničko djelo”.Sirova sila se kroz kulturu, umjetnost, znanost i filozofiju spiritualizira i pretvara u stvaralačku energiju. Nemoćni ljudi traže moć nad drugima (kroz resentiman ili tiraniju), dok istinski snažni traže moć nad vlastitim bićem. Jasno je, dakle, da Jaspers ovdje spaja sublimnost i kreativnost polazeći od obrata u samoj biti metafizike, kao što bi to rekao Martin Heidegger u svojoj slavnoj dvosveščanoj studiji o Nietzscheu.Jaspers objašnjava otuda da prema Nietzscheu ne postoji “objektivna istina o sebi”. Svaki filozofijski sustav, moralni zakon ili znanstvena teorija zapravo su izraz volje za moć koja nastoji strukturirati i interpretirati stvarnost kako bi u njoj lakše djelovala i preživjela.Volja za moć se pritom manifestira u davanju smisla. Kada se stare vrijednosti uruše, na scenu stupa kreativna volja za moć koja postavlja nove tablice vrijednosti. Prevrednovanje dosadašnjih vrijednosti postaje imperativ u mišljenju i djelovanju autentičnoga filozofa, njegova navlastita stvaralačka egzistencija.

No,Iako Jaspers duboko cijeni Nietzscheov uvid, on kao filozof egzistencije postavlja važne kritičke granice ovome modernome shvaćanju smisla filozofije i življenja uopće. Jaspers, naime, smatra da Nietzscheov pokušaj da cijeli svijet i ljudsku sudbinu objasni isključivo kroz imanentni princip volje za moć ostaje nepotpun. Prema Jaspersu, ljudska autentična egzistencija (Existenz) sadrži slojeve – poput moralne odgovornosti, ljubavi i odnosa prema transcendenciji – koji se ne mogu potpuno i bez ostatka svesti samo na dinamiku moći i njezinu ontologiju. U konačnici, Jaspers tvrdi da volju za moć trebamo shvatiti kao poziv na vitalnost i duhovnu snagu kojom nadvladavamo vlastitu pasivnost i društveni konformizam. U svojoj monografiji Nietzsche: Einführung in das Verständnis seines Philosophierens, Karl Jaspers ideju vječnoga vraćanjajednakoga (die ewige Wiederkunft des Gleichen) definira kao Nietzscheovu najtežu, vrhunsku i sudbonosnu misao. Jaspers je ne promatra kao puku znanstvenu ili kozmologijsku teoriju o cikličkome vremenu, već prvenstveno kao radikalno egzistencijalno iskustvo. U analizi poznatog Nietzscheova misaonoga eksperimenta s demonom: što ako bi ti netko rekao da će se tvoj život, sa svim patnjama i radostima, ponavljati u beskraj točno onakav kakav je bio? ꟷ za Jaspersa, ova misao djeluje kao pročišćenje ljudske duše. Slaboga čovjeka ideja o vječnome ponavljanju iste patnje baca u očaj. S druge strane, snažnoga čovjeka (nadčovjeka) ona motivira da svaki trenutak proživi toliko autentično i snažno da može poželjeti njegovo vječno vraćanje. Ovo nema nikakve veze s obnovom Sizifove muke u novome kontekstu. Naprotiv, misao pretpostavlja radikalan raskid s vulgarnom predstavom o „napretku“ i „razvitku“ čovjeka u smislu njegove biološke zadanosti i stalne promjene u linearnome shvaćanju bitka.

Jaspers stoga pokazuje kako su volja za moć i vječno vraćanje neodvojivi. Volja za moć je sila koja stvara, oblikuje i nadvladava prepreke, dok je vječno vraćanje kozmički okvir u kojem se ta kreativna sila neprestano dokazuje.  Prihvaćanje vječnoga vraćanja predstavlja vrhunac Nietzscheove dionizijske afirmacije svijeta. To znači reći “da” životu u cjelini – ne unatoč patnji, nego zajedno s njom. Nakon “smrti Boga” i gubitka kršćanske linearne povijesti (koja vodi prema spasenju), čovječanstvu prijeti besmisao.Vječno vraćanje jednakoga otuda vraća težinu i sakralnost svakom pojedinačnome trenutku. Ako se ovaj trenutak vraća zauvijek, onda on ima apsolutnu vrijednost sada. Čovjek više ne odgađa smisao za zagrobni život, već ga mora ostvariti u ovome životu.Kao filozof egzistencije i zagovornik osebujnoga vida religiozne transcendencije, Jaspers ovdje uočava duboko unutarnje proturječje (paradoks) u Nietzscheovu mišljenju Naime,ako je sve unaprijedodređeno i ciklički se ponavlja u detalj, kako je onda moguća ljudska sloboda i stvaranje nečeg novoga (što zahtijeva koncept nadčovjeka)?

Jaspers tvrdi da Nietzsche namjerno ostavlja ovaj paradoks otvorenim. Svrha ove ideje nije ponuditi logičnu teoriju o fizici svemira, već stvoriti unutarnji potres u čitatelju. Ona nas prisiljava da preuzmemo apsolutnu odgovornost za vlastite odluke i sudbinu u svakoj sekundi postojanja. U svojoj monografiji o Nietzscheu, Karl Jaspers analizi kritike kršćanskoga morala pristupa s posebnom pažnjom. S obzirom na to da je knjigu pisao u jeku uspona nacizma – režima koji je također napadao kršćanstvo, ali iz posve drukčijih, rasističkih i barbarskih pobuda – Jaspersu je bilo ključno pokazati kako je Nietzscheova kritika zapravo duboko filozofijski i egzistencijalni čin, a ne vulgarni antisemitizam ili puko divljaštvo.

4.

Jaspers minuciozno objašnjava Nietzscheovu postavku o povijesnoj “pobuni robova u moralu”. Prema toj teoriji, rano kršćanstvo je nastalo iz resentimana (potisnute nemoći, zavisti i ogorčenosti) slabih i potlačenih prema jakima i ponosnima. Kršćanski moral je, prema Nietzscheu, preokrenuo antičke vrijednosti: ono što je bilo zdravo, ponosno i snažno proglašeno je “zlim”, dok su slabost, poniznost, siromaštvo i trpljenje proglašeni “dobrim”. Jaspers ističe da Nietzsche u tome vidi opasnu “protu-prirodu” koja slavi nijekanje života umjesto njegove afirmacije. Jaspers, kao psihijatar, posebno cijeni Nietzscheovu psihološku oštroumnost. Nietzsche pokazuje kako kršćanski koncept grijeha i loše savjesti zapravo predstavlja čovjekovu prirodnu agresiju i volju za moć okrenutu prema unutra, protiv samoga sebe. Izmišljanjem “onostranoga” svijeta (raja, pakla, Boga), kršćanski moral sustavno obezvrjeđuje jedini stvarni svijet koji imamo – ovaj zemaljski. Patnja se u kršćanstvu ne rješava, nego se opravdava i produžuje kroz ideju o nagradi na drugom svijetu.

Jaspers naglašava jedan od najvećih Nietzscheovih paradoksa: kršćanstvo je samo sebe uništilo. Kršćanski moral je stoljećima njegovao apsolutnu volju za istinom (iskrenost pred Bogom). Ta ista volja za istinom na kraju se okrenula protiv dogmi i same metafizike, što je dovelo do znanstvenog prosvjetiteljstva i spoznaje da je “Bog mrtav”. Kada kršćanski moral padne, europski čovjek ostaje bez ikakvog moralnoga kompasa, što rađa moderni nihilizam. Kao filozof egzistencije, Jaspers ovdje radi jasnu distinkciju i brani Nietzschea od površnih tumačenja. Nietzsche u svojem djelu Antikrist ne napada samog Isusa iz Nazareta. Za Nietzschea je Isus bio “sveti praktičar” koji je doista živio svoju istinu, izvan dogmi i crkvene politike. Nietzscheov stvarni neprijatelj je institucionalno kršćanstvo (počevši od apostola Pavla) koje je Isusovu praksu pretvorilo u crkvenu dogmu, teologiju i sustav moći zasnovan na strahu i krivnji. Kako, dakle, u ovoj iznimno važnoj knjizi tumačenja Nietzscha iz horizonta filozofije egzistencije Jaspers rješava najteži problem uopće bez kojeg je sve što je dosad rečeno u njegovu tumačenju nedostatno za razumijevanje ovog mišljenja u odnosu spram naše suvremenosti?

Iako Jaspers smatra Nietzscheovu kritiku nužnom i neophodnom za otvaranje očiju modernome čovjeku, on kao filozof postavlja granicu. Upozorava pritom da Nietzsche, u svojem radikalnome odbacivanju kršćanskoga morala, riskira da izgubi iz vida istinsku transcendenciju i duboke moralne impulse koji su također dio ljudske povijesti. Za Jaspersa, Nietzscheova kritika ne smije biti razlog za uništenje morala, već poziv na buđenje autentične i odgovorne vlastite egzistencije koja sama odgovara pred onim što je nadilazi.

U Jaspersovu tumačenju, projekt prevrednovanja svih vrijednosti (Umwertung aller Werte) predstavlja logični vrhunac i konačni cilj cjelokupnog Nietzscheovoga filozofiranja. Jaspers u svojoj monografiji naglašava da ovaj pojam ne označava puki vandalizam ili uništenje morala, već stvaralački čin najvišeg reda koji nastupa nakon što je dijagnosticirana “smrt Boga” i nastupio nihilizam. Jaspers odlučno odbacuje tumačenja prema kojima je Nietzsche zagovarao kaos, anarhiju ili povratak na životinjske nagone. Prevrednovanje ne znači “čini što god želiš”. To nije samo kritika postojećega morala (destrukcija), već postavljanje novih temelja (konstrukcija). Tradicionalne europske vrijednosti (moral, metafizika, religija) bile su utemeljene na “onostranome” svijetu i Bogu. Budući da su ti temelji u modernome dobu srušeni, stare vrijednosti su izgubile svoj stvarni autoritet i postale su licemjerne maske. Ako čovječanstvo ne stvori nove vrijednosti, past će u pasivni nihilizam – stanje u kojem ništa više nema smisla, što vodi u duhovnu smrt i pojavu “posljednjega čovjeka”. Prevrednovanje je, prema Jaspersu, Nietzscheov pokušaj da spasi čovječanstvo od te sudbine.

Jaspers objašnjava da u novome sustavu vrijednosti mjerilo više nije “Božja volja” ili “zagrobna nagrada”, već sam život u svojoj punini. Dobro je ono što potiče životnu snagu, kreativnost, hrabrost, samosvladavanje i mentalno zdravlje. Loše je ono što život guši, slabi, poriče ili vodi u resentiman (ogorčenost).Čovjek sada postaje jedini zakonodavac. On više ne otkriva vrijednosti koje su već negdje zapisane, nego ih sam stvara i jamči za njih vlastitim postojanjem.Kao filozof i psihijatar, Jaspers s velikom empatijom analizira zašto ovaj projekt na kraju nije dovršen: Biti onaj koji sam stvara vrijednosti za cijelo čovječanstvo bez ikakvog oslonca u tradiciji ili Bogu bio je strahovit psihološki i filozofski teret. Nietzsche je planirao napisati svoje glavno sustavno djelo pod naslovom Volja za moć: Pokušaj prevrednovanja svih vrijednosti, ali ga je u tome spriječio mentalni slom krajem 1888. i početkom 1889. godine. U tome autor ove knjige vidi tragediju mislioca koji je sagorio u pokušaju da sam ponese sudbinu cijele epohe.

Za Jaspersa, vrijednost ovog koncepta nije u tome što nam je Nietzsche ostavio gotov “novi moralni zakonik” (jer ga nije ostavio), nego u tome što je ogolio našu vlastitu odgovornost. Prevrednovanje svih vrijednosti je trajni egzistencijalni zadatak za svakog pojedinca: ono nas prisiljava da preispitamo zašto vjerujemo u ono što vjerujemo i živimo li doista autentično. U svojem tumačenju, Karl Jaspers analizi Nietzscheova ludila u Torinu u siječnju 1889. godine pristupa s jedinstvene pozicije – istodobno kao vrhunski filozof egzistencije i kao iskusni psihijatar. Za Jaspersa, Nietzscheovo ludilo nije puka biografska crtica niti razlog za odbacivanje njegove filozofije, već duboki, tragični element koji je neraskidivo povezan s njegovim mišljenjem.

5.

Jaspers se bavi medicinskom poviješću bolesti i zaključuje da je Nietzscheov slom bio rezultat organskoga procesa (danas se najčešće smatra da je riječ o progresivnoj paralizi uzrokovanoj neurosifilisom).  Kao psihijatar, Jaspers oštro odbacuje teorije koje su tvrdile da je cijela Nietzscheova filozofija plod ludila. On naglašava da su Nietzscheova djela do kraja 1888. godine (poput Ecce Homo i Antikrista) plod genijalnoga uma koji radi na samom rubu izdržljivosti, a ne proizvod mentalne bolesti. Bolest je bila biološka sudbina, a ne izvor njegove filozofije. On analizira takozvana “pisma ludila” (Wahnsinnszettel) koja je Nietzsche početkom siječnja 1889. slao prijateljima (poput Franza Overbecka i Jacoba Burckhardta) i povijesnim osobama, potpisujući se kao “Dioniz” ili “Raspeti”. Za Jaspersa, trenutak u kojem Nietzsche gubi razum označava prekid onoga što je u njegovoj vlastitoj filozofiji najvažnije: egzistencijalne komunikacije. Nietzsche ulazi u svijet potpune izolacije u kojem više nije moguć dijalog s drugim ljudima, čime se njegova filozofijska misao trajno zaključava.

Nietzsche je godinama živio u gotovo potpunoj intelektualnoj i društvenoj izolaciji. Nitko ga nije stvarno razumio, a njegova djela su se slabo prodavala. Pokušaj da sam provede “prevrednovanje svih vrijednosti”, da proglasi “smrt Boga” i ponese sudbinu zapadne civilizacije stvorio je strahovit psihološki pritisak. Jaspers smatra da je Nietzscheov um “sagorio” pod težinom vlastitih misli. Njegova psiha bila je rastegnuta do krajnjih granica, pa je organska bolest lakše i brže uništila njegove kognitivne funkcije. Jaspers ne gleda na Nietzschea u ludilu s sažaljenjem, već s dubokim poštovanjem prema njegovoj sudbini. On ga vidi kao žrtvu vlastitog filozofijskoga eksperimenta. Nietzsche je bio spreman ići do samoga kraja, u bezdan, kako bi istražio krajnje granice ljudskoga postojanja. Jaspers otuda zaključuje da Nietzscheov slom služi kao dramatično upozorenje. Mi ne možemo i ne trebamo imitirati Nietzscheov životni put, jer on vodi u propast. Nietzsche je bio “iznimka” (Ausnahme) koja je morala stradati da bi nama, koji ostajemo u sferi svakodnevne egzistencije, otvorila oči za opasnosti nihilizma. (v. o tome: https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ )

Nakon sloma 1889. godine, Nietzsche je živio još 11 godina u stanju potpune mentalne tame, pod njegom majke i sestre, sve do smrti 1900. godine. Upravo u tom razdoblju počinje manipulacija njegovim rukopisima.

U Jaspersovu tumačenju Friedricha Nietzschea, pojam nihilizma (Nihilismus) nije samo jedna od usputnih tema, već središnja povijesna i egzistencijalna dijagnoza modernoga doba. Jaspers u svojoj monografiji naglašava da Nietzsche ne izmišlja nihilizam niti ga zagovara; on ga prepoznaje kao neizbježnu sudbinu zapadne civilizacije i nastoji pronaći lijek za njega. Za Nietzschea nihilizam nastupa onoga trenutka kada vrhovne vrijednosti (poput Boga, apsolutne istine, onostranoga svijeta i univerzalnoga morala) izgube svoj autoritet. Kada se ti tradicionalni metafizički oslonci uruše, čovjek se suočava sa spoznajom da svijet sam po sebi nema unaprijed zadan cilj, svrhu niti objektivni smisao. Ta spoznaja – da je sve privid i da ništa nema apsolutnu vrijednost – rađa radikalni nihilizam.

Jaspers detaljno analizira Nietzscheovu distinkciju između dviju vrsta odgovora na gubitak smisla: pasivni nihilizam (pad u dekadenciju) je stanje u kojem čovjek, suočen s besmislom, gubi svaku životnu snagu i volju. On postaje “posljednji čovjek” (der letzte Mensch) – biće koje teži samo udobnosti, sigurnosti, površnoj zabavi i konformizmu unutar stada. Za Jaspersa je ovo najopasniji oblik nihilizma jer vodi u duhovnu smrt čovječanstva. Aktivni nihilizam (sila razaranja) jest znak povećane snage duha. Aktivni nihilist svjesno i nasilno uništava preostale lažne vrijednosti, iluzije i licemjerni društveni moral kako bi očistio prostor za nešto novo. Prema Jaspersu, Nietzsche nihilizam ne vidi kao konačnu sudbinu ljudskoga duha. Nihilizam je, naprotiv, samo bolest kroz koju moderna Europa mora proći. on je nužna kriza, “najstrašniji gost” koji kuca na vrata, ali koji ujedno prisiljava čovjeka na buđenje.Tek kada čovjek dotakne samo dno nihilizma i shvati da mu nitko izvana neće ponuditi smisao, on biva prisiljen aktivirati svoju volju za moć i sam postati stvaratelj novih vrijednosti (kroz prevrednovanja svih vrijednosti i ideal nadčovjeka).

Kao filozof egzistencije, Jaspers u Nietzscheovoj borbi protiv nihilizma vidi najveći izazov za modernoga čitatelja. On nas upozorava da se nihilizam ne može pobijediti bježanjem natrag u stare, preživjele dogme ili jeftini optimizam. Moramo imati hrabrosti pogledati besmisao u oči. Nihilizam je, u Jaspersovim očima, vrhunski test naše egzistencije. On nas naposljetku stavlja pred izbor: hoćemo li potonuti u pasivnost i postati dio bezlične mase, ili ćemo preuzeti apsolutnu odgovornost za vlastiti život i sami unijeti smisao i vrijednost u svoje postojanje.

6.

Možda bi za kraj ovog teksta o Jaspersovu tumačenju Nietzschea valjalo dodati još i ono što je neizbježno u svim raspravama o dosezima njegova mišljenja za suvremenost. Riječ je o Heideggerovoj kritici Jaspersova pristupa Nietzscheu koji u biti cilja na Jaspersovo psihologiziranje i egzistencijalno rastvaranje Nietzschea, umjesto na prepoznavanje njegove svjetsko-povijesne, metafizičke dimenzije. Dok Jaspers Nietzschea vidi kao mislioca koji razbija fiksne sustave, Heidegger ga smatra vrhuncem zapadnjačke metafizike. 

Je li izlaz iz ovog prijepora u kojem s jedne strane imamo „psihologiziranje“ i „antropologiziranje“, a s druge strane „kraj metafizike“ i „pokušaj njezina prevladavanja“ u onome trećem: naime, u promišljanju onog sudbonosnoga kao što je to pitanje o smislu umjetnosti kao „stimulansa života“ koje zahvaljujući Nietzscheu postaje jedino preostalo pitanje o „smislu bitka“ u doba apsolutne vladavine tehnosfere kao nihilizma? Bez umjetnosti kao mogućnosti posljednjeg spasa života od redukcije na aktivno-pasivni nihilizam sve je prepušteno pukome trajanju onog što više nije stvar nadčovjeka niti njegovih prevladavanja svih dosadašnjih vrijednosti.