Žarko Paić

Odmah na početku najznačajnije književne studije Hermanna Brocha, Hofmannsthal i njegovo doba, čitamo kako se duh neke epohe prepoznaje po arhitekturi njezinih fasada. Usuprot proširenome uvjerenju kako je bečka arhitektura sredine 19. stoljeća bila u znaku otmjenosti i elegancije neoklasicizma, pisac romana-ideja Mjesečari bezobzirno razara taj stav i tvrdi da je arhitektura u doba rođenja Huga von Hofmannsthala, najznačajnijeg austrijskoga književnika dekadencije fin de sièclea, bila ʺjedna od najgroznijih u povijesti svijeta. Bilo je to doba eklekticizma, razdoblja lažnoga baroka, lažne renesanse, lažne gotike.ʺ (Hermann Broch, Dichten und Erkennen. Essays, sv. I, prir. Hannah Arendt, Sabrana djela, Rhein-Verlag, Zürich, 1955., str. 7.) Nekoliko sam puta pisao u različitim prigodama o Brochovoj ‘radosnoj apokalipsi vrijednosti’ i njegovoj kritici duha racionalne moderne koja je prognala ljepotu iz svoje arhitektonske vizije svijeta kao kapitalističkoga napretka. No, ono što je bila glavna Brochova zaokupljenost u kritici duha vremena nije ništa arhitektonsko po-sebi, već upravo ovaj fenomen pseudo-stilova iz povijesti umjetnosti koji svi pripadaju europskome kontekstu figuracije, a ne apstrakcije. Nije pritom Broch ljubitelj ravnih ploha i homogene praznine moderne apstrakcije i ikonoklazma, a još manje bilo kakvog senzibiliteta Bauhausa ili avangardne lozinke Adolfa Loosa ornament je zločin. Daleko od toga. Problem s kičem koji Broch radikalno prezire u bečkome historicizmu arhitektonske opsesije s povratkom ornamenta na fasade rezidencijalnih i povijesno-političkih zgrada u samome središtu uokolo Ringstrasse nastaje otuda što se suprotstavljaju u gradnji dva načela mišljenja i oblikovanja: racionalizam i dekoracija. Kad to imamo u vidu, onda se čini da je Beč kao grad-slika Habsburškoga Carstva zaustavljen zauvijek u vremenu jednog navlastitoga dekorativnoga racionalizma koji unatoč svekolikome Brochovu kritičkome promišljanju odnosa novoga i tradicionalnog nije potonuo u bezdan sentimentalizma. Da paradoks bude potpun, sve što je Broch smatrao ‘najgroznijim u povijesti svijeta’ privlači i dan-danas rijeke posjetitelja kojima svo to oživljavanje pseudo-ljepote iz baroka, renesanse i gotike s fasada iz 19. stoljeća nije nimalo užasavajuće. U čemu je onda problem s ovim ornamentalnim eklekticizmom moderne arhitekture? U tome što ga neobrazovane mase obožavaju ili u tome što je možda nakon avangardne jednolikosti i jednoznačnosti gradnje kuća kao funkcionalnoga znaka u 20. stoljeću ono već tradicionalno u odnosu na ‘novo’ postalo melem za oko i odmor za dušu? Radikalizirajmo to na sljedeći način. U modernoj arhitekturi i urbanizmu postoji manihejski sukob između dviju koncepcija oblikovanja grada u ideji, praktičnoj realizaciji i pokušaju vizije Grada za nadolazeću budućnost. To su one bečkoga ‘konzervativca’ Camilla Sittea i pariškoga ‘progresista’ Le Corbusiera. (Camillo Sitte, Gradogradnja prema umjetničkim načelima, Littteris, Zagreb, 2010. S njemačkoga prevela Jasenka Mirenić Bačić i Le Corbusier, Tri temeljna humanistička načela – Urbanizam triju naseobina, DAGGK, Karlovac, 1998. S francuskoga prevela Sanja Bingula.) Između ova dva načina mišljenja i gotovo ‘metafizike arhitekture i urbanizma’ nema mogućnosti suglasja. To je ništa drugo negoli radikalno suprotstavljanje pojmova povratka tradicije i bezuvjetnoga napretka. Usto, posrijedi su graditelji i vizionari iz dva ključna grada europskoga modernizma, Beča i Pariza. Samo se uz ove gradove povezuju posve jasno i samorazumljivo pojmovi dekadencije i avangarde, fin de sièclea i obnove tradicije. Zar nije dovoljno spomenuti razliku u književnome senzibilitetu i neobičnu srodnost, primjerice, pjesnika poput Hofmannsthala i Baudelairea. No, kao paradoksalnu bismo činjenicu mogli uzeti to što je jedan od najvećih filozofa 20. stoljeća, Ludwig Wittgenstein, sam projektirao i izgradio svojim rukama privatnu kuću koja je uzorni slučaj avangardnoga funkcionalizma i minimalizma. To, pak, znači da ne bismo mogli olako Beču pripisati auru grada dekadencije, a Parizu avangarde, jer je potonji osim Corbusiera dao i najznačajnijeg avangardnoga umjetnika 20. stoljeća, naravno uz Kazimira Maljeviča, tvorca pojma readymade ili estetskoga objekta Marcela Duchampa. Ovi su gradovi poput delezovskoga binarnoga koda, paradigmatski primjeri logike kontinuiteta i diskontinuiteta u arhitekturi i urbanizmu, jer su na najmanje nasilan način inkorporirali srednjovjekovnu urbanu jezgru u razornu i estetski fascinantnu složenost modernosti. Kad sam pisao četvrti svezak Tehnosfere posvećen pitanju o arhitekturi i njezinim mogućnostima gradnje i oblikovanja tzv. generičkih i digitalnih gradova, ključno poglavlje bilo je drugo, naslovljeno ‘Kraj metropolisa? Od strojeva do slikaʺ, a u Corbusierovu prilogu modernoj slici svijeta prepoznao sam logiku mehaničkoga stroja ili one tehnologije koja poput medija označava proširenje ljudskoga tijela u beskonačnu mrežu funkcija neljudskoga. Svi su moderni gradovi nužno to, bez ikakve iznimke, jer kapitalizam zasnovan na znanosti-tehnologiji-industriji kraja 19. i početka 20. stoljeća ideju stroja upisao je u ono što Deleuze i Guattari u svojim istraživanjima na tragu Antonina Artauda nazivaju TbO, tijelom-bez-organa. (Žarko Paić, Tehnosfera, sv. IV, Sklop i petlja: Što je preostalo od arhitekture?, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2019., str. 159-214.) Usput, moja posljednja rečenica ovog poglavlja glasi: Doba je arhitekata prošlo. Nasuprot tome, Camillo Sitte već u naslovu svojeg programatskoga djela iskazuje bit stvari kao alternativu ovom modernome mašinizmu i urbanističkome umrežavanju struktura i funkcija grada kao stroja koji ne može imati ‘milosti’ spram puta magaraca, pa nužno stvara apologiju brzine i učinkovitosti automobila, željeznice, sklopova i petlji autoputeva koji se u ideji metropolisa pojavljuju kao sredstva za posljednju anti-eshatološku svrhu čitavoga napretka, a to je ništa drugo negoli kapitalistička logika beskonačne akceleracije viška vrijednosti u profitu. Stroj je unutarnja logika modernosti i kapitalizma i kraj svake moguće ljudske ukorijenjenosti u prostor, njegove egzistencijalne slobode otpora onome neljudskome. Sitteova je alternativa u gradogradnji na umjetničkim načelima poštovanja povijesnih stilova u organskome rastu i životu grada. Drugim riječima, umjesto bezdušne mašinerije i tiranije betona i čelika u avangardnoj dehumanizaciji samoga života, imamo čežnju za smirajem i povratkom ljepoti i uzvišenosti tradicije kroz ono što od grčkoga polisa do renesansne palače svagda dovodi čovjeka do osmišljavanja njegova prirodnoga mjesta u svetosti urbanoga života. Ako je ključ avangardnoga napretka u arhitekturi i urbanizmu u viziji grada kao stroja ili proširene tvornice na industrijsko uokruženje jezgre grada, onda je za pristalice ove umjetničke arhitekture nalik starim majstorima iz doba gotike, renesanse i baroka trg i kruženje oko njega u svim aspektima svojevrsna metafizika slobode i dokolice. Corbusier bježi od trga i njegove mistike kao vrag od tamjana, a Sitte ni za živu glavu ne želi izaći u ‘pakao realnoga’ i doživjeti kaos i entropiju kapitalističke apologije betona i čelika. Treće kao da ne postoji u ovom sukobu arhitektonsko-urbanističkih koncepcija. Je li uistinu baš tako, zar stvarno nema izlaza iz začaranoga kruga ove manihejske logike između avangarde i retrogarde, da se poslužimo izrazom arhitekta Kennetha Framptona, zagovornika tzv. kritičkoga regionalizma? Naravno da možda postoji neka rupa u mreži kroz koju bismo pronašli taj famozni ‘treći put’ između kriminalaca betona i staze magaraca. Ali, ništa od svega nije realno jer je suvremena arhitektura i urbanizam 21. stoljeća osim neprestanih trendova uvijek istog dosadnoga retro-futurizma kao i u modi mnogo vike ni za što. U doba tehnosfere jasno je da su svi mogući gradovi linearni, ‘pametni’, generički i da je svijet globalne arhitekture u bitnome fraktalni kozmopolis koji poštuje tzv. kulturne razlike samo zato da bismo imali ‘smotru folklora’ zvanu očuvanje tisuću cvjetova tradicije. Umjesto tzv. tiranije kurbizijeovskoga grada-kao-stroja i plemenite siteovske nostalgije za izgubljenom nevinošću djevičanskih izvora bečkih trgova u analogiji s grčkom agorom i renesansnim trgom, izbačeni smo u arhitekturu i urbanizam suvremenog determinističkoga kaosa i entropije. To je ono što Hubert Damisch naziva gradnjom nebodera za potrebe autizma narcističkoga grada sastavljenog od korporativnih zdanja ureda na visokim tornjevima, trgovačkih centara i sportskih stadiona, tzv. skyline čime zemlja kao temelj arhitekture prestaje biti izvorište sklada, oblikovanja i složenosti svijeta uopće. (Hubert Damisch, Skyline: The Narcisstic City, Stanford University Press, Stanford-California, 2001.) Ne možemo preokrenuti smjer povijesti nikakvim tzv. usporavanjem ili tzv. održivim razvitkom, jer su to sve floskule koje ni po čemu ne odgovarju tendencijama u suvremenoj arhitekturi i urbanizmu. To je bijeg od stvarnosti u narkotizirani san izgubljenih u prostoru-i-vremenu. Zašto? Zato što kapitalizam nije u svojim kognitivno-informacijskim i političko-ideologijskim značajkama više stvar Europe i Zapada, već Azije i njezinih autokratsko-totalitarnih vizija budućnosti, a Kina je u tome predvodnik ove čudovišne logike industrijsko-postindustrijske ‘velike priče’ o napretku do krajnjih granica svemira. Za kapitalizam ovog ‘novoga doba’ poslovni toranj ili skyline samo je nastavak mašinizma Corbusierovih vizija drugim sredstvima. Alternativa ovom retro-futurizmu kojeg savršeno predstavlja Langov film Metropolis ne postoji nigdje, pa je siteovsko snatrenje o umjetničkoj gradogradnji naizgled propala utopija povratka izvorima. No, ostaje nešto drugo od njegovih opsesija trgovima i fontanama, ornamentima i skladom ulica. To što preostaje jest zaštita urbanih jezgri i u hipermodernim japanskim i kineskim gradovima iz jednostavnog razloga što ljudi vole tradiciju i u njoj se osjećaju ugodno i opušteno, iako znaju da ondje više nitko ne živi, da su iz Venecije i Dubrovnika gotovo iščezli ‘autohtoni’ stanovnici i da je pošast tzv. kulturnoga turizma doveo do de-supstancijalizacije povijesnih gradova pretvorenih u muzeje i spomenike veličajne prošlosti. Uživao sam u Brochovim tekstovima o bečkome kič-historicizmu, o nastanku duha praznine i vakuumu vrijednosti koji je iz masovnoga društva zaborava istinske i autentične kulture doveo do uspona nacističke Gleichschaltung-mašine razaranja svijeta. U njegovim esejima i studijama, kakva je i ova veličanstvena o Hofmannsthalu i njegovu dobu, a isto tako i u romanu Mjesečari filozofijsko-kulturalni umeci u književni tekst gotovo da su važniji od priče i radnje. No, ima nešto začudno u tome što s vremenom i zaboravom povijesti njegova bezobzirna kritika duha vremena i sama postaje duh muzealizirane prošlosti. Ono što je toliko lucidno kritizirao u bečkome arhitektonskome historicizmu, taj njegov pseudo-stil eklektičnoga spajanja ornamentalnih prizora na fasadama zgrada iz baroka, renesanse i gotike, čini se da je neutralizirala i suspendirala ta fatalna dosada, ne bih išao tako daleko i rekao ‘ružnoća’, funkcionalističke avangarde. Wittgensteinova kuća na paradoksalan je način pravo ogledalo ovog zloduha funkcionalizma koji je čak i kič-razglednicu s motivima Beča iz doba rođenja Hofmannsthala učinio posve prihvatljivom dozom eklektičke nostalgije za izgubljenim vremenom sitteovske gradogradnje. Problem je što je ovo doba tehnosfere poput Duchampova ʺsušila za boceʺ i usisava u sebe i sve povijesne stilove fin de sièclea Beča i Pariza, i svu mahnitu obuzetost strojevima i logikom napretka u arhitekturi i urbanizmu, i retro-futurizam, i put u svemir, sve, naprosto sve, što još možemo zamisliti da postoji u mišljenju i zbilji. Najveća mogućnost otpora ovom dobu nastavka vakuuma vrijednosti zato je nomadsko mjesečarenje gradovima i pustinjama, bez želje za popravkom svijeta i njegovih uzvišenih i banalnih zdanja utonulih u trule temelje povijesti.