Žarko Paić

Još jednom valja nešto reći o razlikovanju estetičkoga i umjetničkog, jer čini se da ni danas, kad je već sama zbilja digitalnog doba postala stvar estetizacije, ne znamo pouzdano što je jedno a što drugo u svojoj bitnoj nesvodivosti. Zato ćemo za autentičnoga misaonog svjedoka uzeti Umberta Eca, autora knjige Estetički problem u Tome Akvinskoga (Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2001., S talijanskog prevela Sanja Roić, s latinskog preveo Augustin Pavlović o.u.) Eco nas ponajprije želi izbaviti od neznanja o srednjem vijeku, pa tako i od posve pogrešnih uvjerenja kako je skolastika bila inferiorna po tim pitanjima jer je transcendentalija ljepote uvijek bila na zadnjem mjestu. Bog je ponajprije Jedan, dobro i istina, biće čistog savršenstva, pa tek naposljetku ukazuje se čovjeku i kroz sjaj i koprenu ljepote. Eco stoga polazeći od ‘utemeljitelja’ filozofijske estetike Baumgartena nabraja sva njezina značenja, a to su

ʺscientia cognitionis sensitivae, theoria liberalium artium, gnoseologia inferior, ars pulchre cogitandi, ars analogi rationis (znanost osjetilne spoznaje, teorija slobodnih umijeća, niža gnoseologija, umijeće lijepog mišljenja, umijeće onog što je analogno u razumu)…No ako pod estetikom razumijevamo područje interesa za vrijednost ‘ljepote’, njezinu definiciju, njezinu funkciju i način njezina proizvođenja i upotrebe, onda je srednji vijek govorio o estetici. (…) Definiramo ‘estetičkim’ problem moguće objektivne konzistencije i subjektivnih okolnosti nekog posebnog iskustva koje se u svakidašnjem jeziku naziva ‘ljepotom’, dakle problem ‘lijepih’ predmeta i tzv. ‘estetskog užitka’. To iskustvo nije nužno vezano uz umjetničku činjenicu, jer ne kažemo da su ‘lijepi’ samo neki ep ili neka slika nego i neki konj, zalazak sunca ili neka žena i, u krajnjem slučaju, neki zločin ili obilan i profinjen obrok. O ‘umjetnosti’ govorimo također i kad ukazujemo na neki pedagoški projekt (socijalistički realizam), neko funkcionalno rješenje (industrijski dizajn), životno iskustvo (happening), eksperimentiranje u jeziku (Joyce) ili neko kombinacijsko manipuliranje elementima (umjetnost koju proizvode elektronska računala).ʺ(str. 10-11)

Prije negoli krenem u analizu razlike estetičkoga i umjetničkoga, zar nije sjajno da je Eco još 1970. godine kad je objavio ovu knjigu bio posve izričit da je kompjutorska manipulacija elementima zapravo umjetnost, a da danas mnogi uvaženi estetičari neće to priznati u slučaju onog što čini moćna AI s njezinim algoritmima. Uglavnom, vidimo da je razlika svagda ona koja estetičko smješta u područje bitka prirode, iako je zločin čin ‘duhovne prirode’, dok ono umjetničko sagledavamo iz sveze duha, društva, života, jezika i tehnike. Ono što ipak izostaje u Ecovu nabrajanju baumgartenovske terminologije leži izvan područja tradicionalno shvaćene estetike. Posrijedi je, naime, uvid koji spominju u svojim razmatranjima kritike novovjekovne metafizike i navlastito estetike i Heidegger i Gadamer tvrdeći da je 18. stoljeće kad je nastala estetika bilo doba rađanja racionalizma i moderne tehnike. Stroj koji određuje ovaj mathesis universalis je početak mehaničke ere s kojom je nastalo posvemašnje ubrzanje života, a umjetnost je u svojem profanome liku postala ništa drugo negoli estetička oblikovateljica etičkih vrlina modernosti koje je slavio Schiller u svojim Pismima o estetičkome odgoju. Sve što je estetika značila u doba svojeg nastanka danas više ne znači, iako je od svega ostalo neupitno nešto izvan svakog spoznajno-teorijskoga relativizma tako blisko postmodenoj kritici metafizičkoga univerzalizma. Ljepota nije ništa ovjekovječeno jer to ponajprije nije stvar tzv. kompjutorske umjetnosti, već nešto što nadilazi granice i estetičkoga i umjetničkoga i pojavljuje se u entitetima ne kao privid istine i dobra, već kao sinteza tehničko-ljudske djelatnosti i sinteza prirode-i-duha. Ona je, dakle, istodobno epifanija i transcendentalija te konstrukcija i egzistencijalija u posve drukčijem razumijevanju od onog tradicionalno metafizičkoga.

Nije slučajno Eco nastojao promisliti zašto se baš ljepota i ono estetičko pojavljuju u sv. Tome Akvinskoga, te zašto je unatoč naizgled posljednjem mjestu ranga transcendentalija stvar drukčije postavljena. Usmjerenost Bogu kao stvaratelju svijeta koji za razliku od grčkih bogova stoji izvan ove metafizičke igre neba i zemlje, besmrtnika i smrtnika tako što ju uopće omogućuje značila je upravo ono što Ernst Robert Curtius u djelu Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje, Matica hrvatska, Zagreb, 1971. S njemačkoga i latinskoga preveli Stjepan Markuš i Tomislav Ladan, tvrdi kako

ʺmoderni čovjek uvelike precjenjuje umjetnost, jer je izgubio osjetilo za inteligibilnu ljepotu koje su imali neoplatonizam i srednjovjekovlje…Ovdje se misli ljepota o kojoj estetika nema pojma.ʺ (navedeno prema Umberto Eco, isto, str. 15.)

I doista, nije ovdje riječ o apologiji katedrala i Kristova žrtvovanja u umjetnosti romanike, gotike i baroka, već o nečemu presudnome za svaki pokušaj razlikovanja estetičkoga i umjetničkog. Moja je postavka da u srednjovjekovlju ne postoji ni estetički niti problem umjetnosti naprosto zato što je to epoha vladavine transcendentalija i epifanije ljepote, a to je savršeno dobro znao mladi James Joyce kad je na tragu Tome Akvinskoga unio u svoj umjetnički koncept zagonetan pojam epifanije ili bogojavljanja kroz epifenomene modernog života. Srednjovjekovlje u latinskome jeziku uzvisuje i uspostavlja kanon ljepote prije renesanse zato što u duhu neoplatonizma ljepotu shvaća kao medij ili božansko posredovanje između ideje stvaranja i umjetnosti. Taj medij pretpostavlja inteligibilnost koja vodi čovjeka kroz sfere estetičkoga bitka do etičko-religiozne istine kršćanstva. Katedrala otuda nije preokrenuti grčki hram u metafizičkome smislu koji oponaša krug pet transcendentalija na zemlji i u duši čovjeka na njegovu putu do besmrtnosti. Ljepota mora iz ovog okružja izvorne svetosti pasti u vrijeme profanoga razlikovanja estetičkog i umjetničkog tek s modernim idejama konstrukcije i egzistencijalija kao što je to pojam tzv. estetskoga užitka kojim se moderni čovjek uspostavlja kao samosvjesni i refleksivni subjekt vlastita života.

Kad je, dakle, iz ljepote iščezla inteligibilnost nastalo je doba muzeja i sekularnih prostora izlaganja umjetničkih djela, pri čemu moderna književnost za razliku od klasične djeluje u situaciji obezboženosti čitatelja koji traži iskustvo slobode i autonomije singularnoga pojedinca. Joyce je to opisao u Portretu umjetnika u mladosti. Umjesto inteligibilnosti dobili smo nadomjesnu ljepotu prirode-i-duha kao uzvišenosti koja se više ne može deducirati iz Božje moći stvaranja svijeta umjetničkim djelom, nego se svagda radi o tehničkoj konstrukciji onog što izaziva divljenje i fascinaciju umjetničkim djelima do mjere nesuglasja između dva osjećaja, onog estetičkoga i onog umjetničkog. Već u 19. stoljeću i to na njegovu kraju Nietzsche vidi kako se dekadentni stil u umjetnosti pojavljuje kao modus vivendi spasa umjetnosti od njezina tehničkoga nihilizma i raščovječenja. Umjesto toga, silazak u sam ‘pakao realnoga’ dovodi do toga da od transcendentalija kao egzistencijalija ostaje samo trag ljepote kao onog strašnoga ili Unheimlich, kako to pjeva Rilke u Devinskim elegijama. Ljepota nije mrtva, već je poput grčkih bogova i kršćanskoga Boga, kako je to mitopoetski promislio Hölderlin, napustila svijet i prebiva samo kao sjećanje na veličajnu prošlost i njezine davne dane u sjeni katedrala i u spokojstvu svetosti na ovoj zemlji. Umberto Eco kod Tome Akvinskoga pronalazi dubinu i plastičnost onog estetičkoga visio s kojim dolazi do suglasja Boga i čovjeka, racionalne i intuitivne spoznaje svijeta u kojem ljepota naposljetku postoji ne više kao dokaz savršenstva Božjega djela stvaranja, već kao ono što omogućuje estetičkome i umjetničkome njihovu razliku čak i kad je sve konstrukcijski tehnizirano do krajnjeg stupnja neljudskoga.

Imamo estetiku da ne bismo propali od ljepote.