Žarko Paić

Paul Valéry u tekstu Filozofija plesa, naravno, uzima upravo argentinski tango za primjer svojeg promišljanja odnosa tijela i onog što u umjetnosti pripada djelovanju. Povezujući fiziologiju i unutarnji život francuski pjesnik, mislilac i simbolist par excellence dolazi do toga da ples smatra nečim metafizički uzvišenim što i nije nikakva posebna novost, jer su i Grci i sufijski mistici, i plesači tradicionalnoga kazališta s otoka Balija, i afrički vračevi i ekstatički rock and roll zanesenjaci na istom tragu bez obzira na to kako i s kojim načinom obrazloženja pristupaju ovoj poeziji duhovnoga kretanja koje iziskuje zanos i disciplinu tijela. No, Valéry govori izričito o filozofiji plesa, pa već ta činjenica mora stvoriti pomutnju utoliko više što je u 20. stoljeću renesansa plesa usponom popularne glazbe i performativne umjetnosti dovela do inflacije korištenja pojma filozofije baš posvuda i nigdje, a to se još više nastavlja danas kad čak i televizijske kuharske zvijezde govore o svojoj ‘filozofiji’ spravljanja pašticade ili bosanskoga lonca. No, nemojmo ironizirati ono o čemu piše Valéry jer o čemu god on piše, to je najviša razina stila i estetskoga užitka. Ples o kojem razmišlja ovaj pjesnik ‘Mlade Parke’ i najznačajniji mislilac krize europskoga duha u 20. stoljeću postavlja pred filozofa i filozofiju svojevrsni korporalni misterij, i o tome Valéry ovako zbori.

ʺMoj filozof, ili ako vam se više sviđa, um koji boluje od manije ispitivanja, postavlja  pred plesom svoja uobičajena pitanja. On primjenjuje svoja zašto i svoja kako, svoje uobičajene instrumente razjašnjavanja koji su sredstva njegove umjetnosti; on, kao što ste zamijetili, pokušava zamijeniti neposredan i prikladan izražaj stvari, više ili manje bizarnim formulacijama koje mu dopuštaju povezati tu dražesnu činjenicu – Ples, s cjelinom onoga što zna ili vjeruje da zna. On nastoji produbiti misterij tijela koje, odjednom, kao učinkom unutarnjeg šoka, ulazi u neku vrst života koji je istodobno vrlo nepostojan i vrlo uređen; istodobno vrlo spontan, no vrlo kompleksan i posvema sigurno elaboriran.ʺ (Paul Valéry, ‘Filozofija plesa’, Tvrđa, br. 1-2/2021., str. 123. S francuskoga preveo Mario Kopić)

Dakle, filozof i filozofija pred misterijem tijela kao da zanijeme. No, to ipak nije točno. Valéryja ne mislim ispravljati ili ga poučavati ono što je on znao mnogo bolje, naime to da je Nietzscheov Zaratustra plesač nad ponorom svijeta i da je upravo tijelo ono kojemu nakon dugovjeke metafizičke tiranije Uma valja udijeliti našu beskonačnu milost i svekoliku pozornost u mišljenju. Ipak, je li to još dostatno da bismo dohvatili ‘bit’ plesa? Očigledno da nije, pa stoga Valéry gotovo u maniri fenomenologa našeg primarnoga iskustva tijela plesu pridaje ono što naziva ʺopćom poezijom djelovanja živih bićaʺ (str. 125) Najljepši dio eseja je kad kaže kako je metafora ‘jedna vrsta piruete idejeʺ (isto). Ostavimo sada njegov tekst i pogledajmo baš kako to izgleda kad u argentinskome tangu tijela plesačice i plesača tvore duhovnu asimetriju slijedeći ritam strastvene glazbe koje nema bez harmonike, klavira i violine.  Karakteristike su ovog plesa trzaji (prvenstveno glavom), strastveni progresivni pokreti, nagla zakašnjenja i strogo odvajanje figura, nema dizanja i spuštanja. Europski tango zahtijeva strogo podudaranje s ritmom. Fraziranje je vrlo bitno. Izvodi se u dvočetvrtinskome taktu, a naglasak je na prvom i trećem udarcu. Ako treba još potpore u dokazu koliko li je filozofija plesa potaknuta fantastičnom glazbom za tango i milonge, poslušajmo Moderato Mistico u izvedbi besmrtnoga Astora Piazolle i sve će se odjednom pojaviti u čaroliji jednostavnosti ove patnje i melankolije koja postaje titraj animae mundi.

Ples je glazbeno podrhtavanje zemlje, njezin glas iz tame i svečana ekstaza života.