Žarko Paić

Ne bih možda ništa imao za dometnuti na onu Cioranovu iz Brevijara poraženih da je ʺglazba nadomjestila religiju spašavajući uzvišenost od apstraktnosti i jednoličnosti. Glazbenici? Senzualci uzvišenosti.ʺ (Emil Cioran, Brevijar poraženih, Meandarmedia, Zagreb, 2009., str. 45. S francuskoga prevela Vanda Mikšić). Osim konstatacije da to vrijedi samo za ‘veliku glazbu’, a da je sve drugo osim toga ništavilo banalnosti. U glazbi 21. stoljeća uglavnom više ne vidim ništa. To podjednako vrijedi za tzv. popularnu glazbu kao zabavu i za tzv. ozbiljnu glazbu koja je u eksperimentalnom smislu doživjela vrhunac s onim što je do kraja 20. stoljeća izvodio grčki neaovangardni kompozitor Iannis Xenakis. Sjetimo se njegova nastupa na Zagrebačkome bijenalu. Taj inženjer, arhitekt, matematičar sjedinjavao je sve bitne aspekte utjelovljenoga znanja koje proizlazi iz biti tehnosfere ‒ računanje, planiranje, konstrukciju. Ono što je činio Le Corbusier u arhitekturi, to je nastavio Xenakis kad je 1958. godine na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu dizajnirao tzv. Philips Paviljon, sintetizirajući u njemu mnogolikost formi od trokuta do piramidalnih struktura. Time je već najavio i svoju glazbenu zaokupljenost konstruiranjem tzv. matematičkih kompozicija. Jasno je bilo da to više ne može biti mimetički skrojena muzika, već hibridni sustav glazbenoga ritma koji je u remek-djelu Metastaseis došao do krajnjih mogućnosti stvaranja novoga u glazbi s pomoću kibernetičkih izračuna. Ono što nazivamo ‘glazbom’ postalo je komponiranje kao kompjutorska simulacija algoritama s jedinstvenim i sintetičkim zvukovima. Kompjutorski program koji je kreirao za svoju glazbenu kompoziciju zvao se UPIC, a da nije umro 1999. godine, danas bi bio uzdizan do neba kao vizionar jer od 2023. godine programi umjetne inteligencije GOOGLE-a i Microsofta imaju u svojim izvedbenim mogućnostima i glazbeno metastaziranje.          

Tzv. elektronska glazba, koju mnogi nazivaju ‘revolucijom’ otpočela je još 1953-1954. godine s već spomenutom Metastaseis. U to doba kompjutorski genij Claude Shannon zajedno s Weaverom stvorit će pretpostavke za matematičku teoriju komunikacije. U svakom slučaju, njegova je glazba za razliku od konceptualne umjetnosti Johna Cagea i njegovih aleatoričkih načela u kojima ono neodređeno i spontano uvjetuje glazbeni performativ, ono što nužno ima u sebi element racionalnosti i kontrole. Paradoks je Xenakisove glazbe što je unatoč radikalne avangardnosti ona skladana za tradicionalne instrumente, a pisao je i orkestralnu te komornu glazbu, isto kao i vokalnu i zbornu, pa čak i solističku za glasovir. Kad sve ovo imamo u vidu, onda se uistinu postavlja pitanje je li Cioranova misao o nadomještanju religije s glazbom i glazbenicima kao namjesnicima uzvišenosti uopće moguće povezati s glazbom 20. stoljeća? Odgovor je ne. I ljepota i uzvišenost i glazba koja još podsjeća na sve klasične pojmove estetike od Kanta pa do Nietzschea odavno se ne pojavljuje kao bit suvremenosti. Što bi onda Xenakisova Metastaseis mogla značiti u ovom jasnome obratu metafizike u kibernetički sustav algoritama i konstrukcije u kompoziciji ako ne kraj glazbe kao kraj religije. Matematička teorija komunikacije u svojem načinu mišljenja koristi signale i kodove, pojmove informacije i kontrole, a njezin je prolaz od prvog uzroka do posljednje svrhe uvijek i samo deterministički zadan odnosom između medijalnosti i šuma u procesu komunikacije koji se mora otkloniti da bi tzv. recipijent shvatio poruku. Kibernetička je glazba eksperiment, a ne osmišljavanje, njemački Besinnung, kako bi to kazao Heidegger. No, ono što nas ovdje ponajprije zanima jest ima li takva glazba, kojoj je Xenakis dao najznačajnije impulse i stvaralački imaginarij, nešto što čovjeka kao egzistencijalnoga namjesnika ‘bogova’ i Boga na zemlji pogađa istom snagom kao i drevna grčka muzika u doba tragedija Euripida? Ako nema, onda je to ne-muzika i njezin je razvitak samo u razvitku tehnosfere kao autopoietičkoga stroja za proizvodnju informacija koje mogu biti sve što postoji ne samo u prirodi, već i u svemiru. No, ono što ne mogu, jest da u događaju harmonije i disharmonije otvaraju ekstatičku dramu ljudsko-neljudske ‘tragedije’ kojoj ni riječi niti slike više nisu dostatni za doživljaj apsolutne katarze. Božansko je posljednja riječ za uzvišenost glazbenoga doživljaja, koja čak i kad nema svojeg označitelja i svodi se na puki znak za nešto ‘onostrano’ i otuda ‘neodređeno’ pogađa nemogućnost suvisloga kazivanja o biti glazbe. Zato je najbolje poslušati Xenakisovu Metastaseis i nakon toga svečano zašutjeti.