Filozofski roman?

Od Candida do Mučnine

July 18, 2024
Voltaire
François-Marie Arouet Voltaire

Ako za suvremenost izraz „usmena književnost“ može imati smisla samo u duhu radikalnoga cinizma, primjerice kad oslijepjeli Homer u invalidskim kolicima diktira gluhom mu zapisivaču nove nastavke spjeva Odiseja jedne druge Ilijade bez bogova i heroja, ali zato još napetija i okrutnija od lažnoga izvornika, onda izraz „usmena filozofija“ nije toliko promašen, jer znamo da Sokrat nije pisao svoja promišljanja biti pravedne zajednice u Grka, a filozofiranje za razliku od filozofije pripada istinskome načinu ljudske egzistencije u njezinoj performativnoj jednokratnosti kao uvjetu mogućnosti smislenoga života uopće. Dakle, književnost napreduje od spjeva do romana tako što ono „usmeno“ postaje u najgorem slučaju seansa čitateljske kulture javnih zbivanja koje ljudi čak i slušaju zato što su mazohisti koji uživaju u tome da ih pisci maltretiraju svojim „autentičnim“ govorenjem nalik lošem hip-hop brundanju ili patetičnim izljevima sentimentalnih doživljaja slomljene subjektivnosti, ili zato što nemaju pametnijega posla pa nastoje utući vrijeme dosadom tzv. kulture interaktivnosti. Filozofija isto tako „napreduje“, pa se njezin razvitak u formi iskaza govora mišljenja (logos kao mythos) pojavljuje kroz mitopoiesis (Heraklit-Parmenid i drugi predsokratski mislioci), dijaloge i pisma (Platon), znanstvenu raspravu (Aristotel). Novo doba koje nazivamo modernim postaje pritom posljednja granica u kojem se stapanje mišljenja i kazivanja ꟷ filozofije i književnosti ꟷ izvodi kroz ono što bi bilo nemoguće bez dva kraljevska „žanra“ koje su proslavili Francuzi. Riječ je o romanu i eseju.  Prvi je „abortirani“ spjev bez poezije, a drugome pripada slava sekularizirane filozofijsko-znanstvene rasprave koju od zamora teške artiljerije diskurzivnosti spašava tzv. stilsko umijeće pisanja. U oba slučaja svjedočimo nepatvorenome oblikovanju novoga duha vremena koje zahtijeva eklektički kanon hibridnosti tzv. ozbiljnoga humora i popularizirane rasprave za učeni narod.

Francuzi su kao narod razuma i emocionalnosti istinski subjekt prosvjetiteljstva u povijesti zapadnjačke metafizike u njezinoj „silaznoj putanji“ koju drugi zovu dekadencijom. Zato su i mogli „izmisliti“ posve novi žanr koji sjedinjuje nespojivo ꟷ refleksivnost i pripovijedanje u formi tzv. filozofskoga romana. Evo, kako to objašnjava André Maurois u predgovoru izdanju Voltaireovih Romana i pripovjedaka, sv. 1, August Cesarec, Zagreb, 1990., prijevod R. M. Šurbatović, str. 3:

„Filozofski roman teška je književna vrsta, zato što je hibridan. On je esej ili pamflet, jer u njemu pisac hoće da izloži ili da napadne izvjesne ideje. On je i roman, jer opisuje izmišljene događaje. Ali on ne može biti ni tako ozbiljan kao esej, ni tako vjerojatan kao roman. Uostalom, on ne teži toj vjerojatnosti i rado naglašuje karakter intelektualne igre, koji mu je svojstven. Ni Voltaire, stvarajući Candida, ni Anatole France, pišući Otok Pingvina, ni Wells, izmišljajući otok doktora Moreaua, ne misle ni jednog trenutka, da će čitalac uzeti te fikcije za stvarnost. Naprotiv, čini im se poželjnim, da se filozofski roman pokaže kao neko fantastično pripovijedanje.“

          Da, sve je iskazano točno, uz jednu kritičku opasku. Ako je posrijedi nova forma diskursa u doba prosvjetiteljstva u Europi koja otpočinje u 18. stoljeću posebno u Francuskoj i Engleskoj, onda valja kazati da je ova „hibridnost“ posve uvjetna, gotovo prividna. Naime, hibrid je pojam koji pretpostavlja jednaki udjel dvojega u svojoj „novosti“ proizvođenja bića. Hibridnost je učinak i finalni uzrok nekoga bića koji se ne može pojaviti bez miješanja supstancija. Ono treće što nastaje djelovanjem dvojega pretpostavlja, dakle, formalnu jednakost dvojega u sintezi. Jedno ne bi smjelo imati veći kvantitativno-kvalitativni udjel od drugoga. Dakle, filozofija i književnost trebali bi načelno biti ravnopravni u ovoj „intelektualnoj igri“. No, je li to baš tako? Naravno da nije. Tzv. filozofski roman proizlazi iz biti filozofije, a to znači da se u njemu samo na drukčiji način od tradicionalnoga diskursa izvode, objašnjavaju i iskazuju filozofijski problemi i pitanja od onoga što pripada romanu kao navlastito književno kao što je to pripovijedanje s radnjom i likovima o predmetu kao takvome (priroda, ljudski svijet, neljudsko). Razlika tzv. filozofskoga romana od svih drugih romana koji mogu biti uključeni u njegovu strukturu mišljenja kao pripovijesti (fr. récit), a to su, primjerice, povijesni, pikarski, psihološki roman, jest jednostavno u tome što filozofija ne „priča priče“, već kazuje u pojmovima koji metafizički prethode zbilji i odnose se kao ono apriorno i transcendentalno u odnosu na empirijski svijet činjenica. Zato je zanimljivost upravo francuskoga tzv. filozofskoga romana koji istinski otpočinje s Voltaireom i njegovim Candidom, a završava sa Sartreovom Mučninom u tome što je ovaj konflikt ideje i pojave nužan rezultat razvitka i napretka ideje slobode u povijesti (filozofije). Naime, Voltaire kao što je poznato pripada razdoblju prosvjetiteljstva, racionalizma i kritike dogmatskoga teizma i deizma u filozofiji 18. stoljeća te kao intelektualni srodnik Rousseaua i enciklopedista ima zadaću da u duhovnome smislu, dakle ideji, pripremi tlo za radikalan metafizičko-povijesno-politički obrat. Riječ je o onome što će Francuska revolucija 1789. simbolički i zbiljski označavati i što znači sve do danas: ozbiljenje apsolutnoga duha moderne slobode kao načela individualizma i autonomije subjekta polazeći od kritike religiozno-političkoga autokratizma.

Nije li iznenađujuće da je nastanak tzv. filozofskoga romana bitno povezano s ambivalentnim događajem razvitka i napretka svijesti o slobodi, kao što bi to rekao Hegel u Fenomenologiji duha? Zbog toga je ova posebna vrsta romana istodobno i kritika svakog oblika ropske svijesti u svim aspektima dijalektike koja počiva na hegemonijalnome odnosu gospodara i sluge. Drugim riječima, nastanak, ali ne i kraj tzv. filozofskoga romana pretpostavlja ulazak u prostor-i-vrijeme onog predmodernoga stanja društva i države koje se određuje kao odnos prirodnoga i društvenoga stanja, barbarstva i civilizacije. Već spomenuti André Maurois s pravom tvrdi kako

„će filozofski roman i filozofska priča cvjetati u vrijeme, kad se ideje razvijaju brže od ustanova i običaja. Tada književnici, gonjeni potrebom da kažu što misle, ali smetani strogošću policija, cenzura ili inkvizicija, pokušavaju da pobjegnu u apsurdnost i da se učine nepovredivim čineći se nevjerojatnim. Takav je bio slučaj u Francuskoj u XVIII. stoljeću. Prividno je monarhija još bila moćna; ona je branila vjersko i filozofsko gledanje minulih vjekova. Ruka njenih sudaca bila je teška. Ustvari su pisci i elita bili prihvatili nove ideje i željeli ih izraziti. Nije im bilo sasvim nemoguće da to otvoreno učine. Filozofski rječnik, Esej o ćudorednosti i Enciklopedija to najbolje potvrđuju.“ (str. 3-4)

Voltaireov Candide ili optimizam (Candide ou l’optimisme) objavljen 1759. godineparadigmatski je slučaj ovog hibridnoga žanra između eseja, pamfleta i romana. Usto, to je pripovijedanje koje ideje uzima kao likove koji su svagda više imaginarne fikcije negoli zbiljski model ljudske komedije i tragedije postojanja. Pojam koji neizbježno prati ne samo Voltairea, već i Montesquieua, La Rocefoucaulda, D’Alemberta kad se upuštaju u to da alegorijski govore kritički protiv anciene régimea i njegovih političkih perverzija kao relikta feudalnoga apsolutizma čini se da je svojevrsna aura tzv. filozofskoga romana. Riječ je o moralizmu. No, nije posrijedi puko „moraliziranje“ koje više pripada konzervativnim običajima društvenih odnosa visoke klase i njezine ideologije obrane tradicije svim vojno-političko-kulturalnim sredstvima. Umjesto toga, moralizam upućuje na obrat u samoj biti ljudske etičko-političke usmjerenosti spram nadolazeće zajednice, spram onoga što kasni Jacques Derrida naziva nadolazećom demokracijom (démocratie à venir). Moralna istina, kakvu zagovara Voltaire u Candidu, često je hibridna tvorevina jezuitske teologije koja ga je duhovno oblikovala i radikalni okret u razumijevanju povijesti onkraj vladajuće monadologijske metafizike Leibniza. Poznat je njegov ironični stav spram Leibnizove teodiceje po kojoj je ovaj svijet najbolji od svih svjetova jer počiva na logici dostatnoga razloga i posljednjoj svrsi bitka koju podaruje Božja milost. Problem je s Voltaireovim filozofijsko-književnim obrascem mišljenja u tome što iz njega ne proizlazi ni apsolutno dobro ni apsolutno zlo. Možda je to ponajbolje izvedeno u pripovijesti Mikromegas, koji je prethodnik svih ironičara i zajedljivaca kraja 20. stoljeća, poput primjerice Michela Houellebecqua, jer izruguje ljudsku narav, a čitava njegova „filozofija“ nije drugo negoli neka vrsta kritičke preradbe Blaise Pacala i Rogera Bacona. Tzv. filozofski roman u doba njegova nastanka s Voltaireom ne može postojati bez dvojega: s jedne strane neke okvirne apriorno uzete fllozofijske orijentacije kao ontologije, etike-politike i estetike, a s druge strane fikcionalne mreže priča koje nužno moraju ostati izvan granica tzv. moralno ozakonjena poretka cenzure i ćudoređa kao glavnog temelja društvenoga konzervativizma.

Candide je otuda lik koji prikazuje i predstavlja Voltaireov duh kritičke pobune protiv tradicije i autoriteta, protiv dogmatizma vjere, protiv ideoloških laži kao što su lažno domoljublje i lažni moral, protiv svijeta koji je kao i čovjek postao prostor ukaljanosti i totalnoga kaosa i koji baš zato zahtijeva mogućnost radikalne promjene. Ali, Candide, kao što znamo, biva protjeran iz svoje zemlje, pikarski tražeći idealnu zemlju koja pruža utočište slobodnim misliocima i idealistima. Stoga nije nimalo začudno što sam doživljava na kraju razočaranje i iz pesimizma postavlja imperativ obrađivanja vlastita vrta. Kroz usta filozofa Panglossa, predstavnika optimizma, Voltaire iskazuje mogućnost promjene samoga svijeta. To, naravno, nije imanentno ideji romana koji je od samoga početka u djelu španjolskoga pisca Cervantesa kritika svake nerealne teodiceje bila ona filozofijska ili teologijska. Roman je oslobođen od zahtjeva da njegovi likovi služe popravku svijeta, premda ono suprotno, destrukcija i ozračje duhovne melankolije u likovima koje će ponajbolje podariti u svojim djelima moderna književnost od nihilizma Dostojevskoga do Camusovih egzistencijalističkih „stranaca“, uvijek ima skrivenu prednost zbog toga što zbiljsko stanje svijeta u doba znanstveno-tehničke raskorijenjenosti zemlje smjera svojem iščeznuću. Što, dakle, naposljetku tzv. filozofski roman u doba prosvjetiteljstva krasi ako ne ljekoviti ironični humor s kojim Candide u sedamnaestome poglavlju ovog romana maestralno zaključuje:

„Kad su se vratili na granici Orejona, Cacambo reče Candidu:
ꟷ Vidite li, da ova hemisfera ovdje nije bolja od one druge; poslušajte me, vratimo se u Evropu najkraćim putem.
– Kako da se tamo vratimo – reče Candide – i kamo da idemo? Ako se vratim u svoju zemlju, tamo Bugari i Abari sve kolju; ako se vratimo u Portugal, tamo će me spaliti; ako ostanemo ovdje u ovoj zemlji, izlažemo se svakog trenutka opasnosti, da nas nataknu na ražanj. Ali kako da se odlučim, da napustim dio svijeta, u kome živi gospođica Cunegonda?“ (str. 217)

Zašto sam rekao da tzv. filozofski roman završava sa Sartreovom Mučninom (La Nausée) iz 1938. godine? Samo iz ovog razloga. Jean-Paul Sartre filozof je i književnik, najznačajniji intelektualac 20. stoljeća, tvorac egzistencijalizma i pojma angažirane književnosti koja ima posljednju zadaću u promjeni smisla bitka polazeći od egzistencijalne slobode samstvenoga pojedinca. Taj i takav pojedinac može biti samo umjetnik koji refleksivno proživljava vlastitu tjeskobnu egzistenciju. Otuda je naslov njegova romana savršeno pogođen. La Nausée ili na hrvatski Mučnina, u kongenijalnome prijevodu pjesnika Augustina Tina Ujevića, Zora, Zagreb, 1952. godine, jedini je pravi tzv. filozofski roman jer više ne problematizira niti mogućnost i nužnost optimizma, teodiceje, promjene tradicionalnoga društva, ozbiljenje slobode u svijetu. Isto tako, to nije alegorija; nije povijesni niti pikarski roman, a autor nije morao unatoč svemu što je javno izrekao protiv vlasti i poretka u liberalno-demokratskoj Francuskoj bježati da spasi živu glavu u Švedsku kod kraljice Kristine kao nekoć Réne Descartes ili se potucati po Europi u bijegu pred režimima apsolutističke vlasti svoje domovine kao Voltaire koja mu je namijenila torturu i spektakularnu lomaču kao uzvišenome piscu kojeg s užitkom čitahu i cenzori i inkvizitori, i javne dame i kneginje, i kardinali i maršali pod uvjetom da mišljahu kako žaoke njegove bezobzirne satire pogađaju ipak samo onog Drugoga, a ne njih.

Mučnina pripovijeda o Antoineu de Roquentinu, koji utjelovljuje Sartreove ideje o fenomenologijskoj psihologiji imaginarnoga i onu najznačajniju misao njegova ateističkoga egzistencijalizma kako egzistencija prethodi esenciji. (v. o tome: Žarko Paić, Projekt slobode: Filozofija i angažman – Jean Paul-Sartre, Nova Istra, Pula, 2007.) Glavni lik piše apokrifni životopis markiza de Rollebona, koji je upravo u doba enciklopedista i materijalista u predrevolucionarnoj Francuskoj lutao zemljom i sablažnjavao pseudo-ćudoredno odgojeni puk. Tzv. filozofski roman sa Sartreom je konačno doživio vrhunac zato što je po svim odrednicama odgovarao ideji modernoga romana par excellence. Glavni lik nije bio alegorijska fikcija, već univerzalna egzistencijalna singularnost čovjeka koji u svojoj odluci da slobodu živi kao vlastitu odluku nadilazi sve moralno obzirne društvene granice. Antoine de Roquentin, usto, nije nikakav heroj niti antijunak svoga vremena, već iznimka koja stvara pravilo u otuđenome svijetu modernoga kapitalizma u kojem pojam egzistencije postaje ekskluzivno pravo na život koji se umjetnošću suprotstavlja svekolikoj faktičnosti mučnine.

I da zaključimo. Roman koji ima značajke filozofskoga diskursa nakon Mučnine više ne može biti, jer više nema filozofa-pisaca koji misle da svoje konceptualne hibride od riječi i slika mogu „literarizirati“, pa se događa nečuveni paradoks. Tzv. filozofske romane pišu još samo ne-filozofi koji akademsku filozofiju preziru, a metafiziku poput astrofizičara ostavljaju na životu samo kao pitanje o svrsi velike tajne stvaranja svijeta. Tako je suvremeni roman postao sve-i-svašta i sve-i-ništa, jer naše hiperracionalno doba tehnoznanosti i umjetne inteligencije potrebuje pripovijedanje, u to nema nikakve dvojbe. Samo je pitanje je li roman još uvijek unatoč proširenju njegove forme i sadržaja do neslućenih razmjera podoban žanr za ono što je preostalo od filozofije. Što je to preostalo ne od mišljenja, već od jezika? Ništa drugo negoli rupa-u-bitku što bi rekao Sartre u njegovu temeljnome filozofijskome djelu Bitak i ništavilo (L’Etre et le Néant) iz 1943. godine. Taj ontologijski „otvor“ ujedno ima mogućnosti da postane beskrajna praznina ili beskonačna otvorenost novoga. Možda ipak stoga nakon Candida i Mučnine ima izgleda za roman ideja kao ideju romana u doba tehnosfere?

Jean-Paul Sartre
Jean-Paul Sartre

Similar Posts

Veliki pjesnik Aleksandrije, božanskoga Grada

Opsjednutost suvremenosti s onim iskonskim grčkim, arhajskim, kad je svijet još bio istinski otvoren u svojoj tragičnosti i iskustvu nepokorive slobode u dijalogu s božanskim kao ljudskim likom u kipovima i sjenama na zidovima možda je samo iluzija koju je stvorila moderna poezija. Dva su pritom ključna i mjerodavna svjedoka ovog divnoga samozavaravanja da će […]

November 01, 2024

Povijest kao melankolija

Iz paučine vlastite biblioteke i njezine utonulosti u davne dane kad su knjige imale dostojanstvo i rang najviše vrijednosti ovog odvrtjeloga vremena izranja na stol iznova veličanstvena knjiga, jedna od onih spram koje imam posebnu smjernu naklonost. Napisana je auratskim stilom čiste ljepote kazivanja o epohi iščeznuća s naslovom koji zauvijek ostaje naprosto savršen: Jesen […]

October 31, 2024