Žarko Paić

Zar svi neprestano ne govore kako se „sve srozalo“? Srozao se rang i dostojanstvo življenja u društvima spektakla; sve je postalo potrošivo i razmjenjivo poput Shakespearea i kobasice; ništa više, navodno, nema svoju pravu vrijednost. Kad je to uistinu počelo, taj nezadrživi proces srozavanja biti stvari i samoga bitka uopće? Nije li to pogađalo već i drevne Grke koji su mistifikaciju zlatnoga doba u Hesiodovoj Teogoniji zajedljivo držali lažnom slikom sklada bogova, prirode i ljudi, te se utjecali poput likova iz Aristofanovih komedija onime što pripada pohvali zbiljskoga stanja života u stalnim mijenama okrutnosti i vedrine, propasti i uspona čovjeka. Ali, ipak, ne možemo ne pristati na postavku da je taj proces srozavanja ranga u osmišljavanju bitka otpočeo već u samome iskonu kao događaj neminovnosti i neizbježnosti same koruptnosti tvari od koje smo sastavljeni u svojem mitu o vječnome životu i divnoj postojanosti.

          U ogledu Franza Werfela „O najčišćem blaženstvu čovjekovom“, pisac podsjeća na Emersonov izrijek: „Svaka je riječ prvobitno bila uzvišena pjesma. Danas je grob muze.“ (Franz Werfel, Između gore i dolje, Moderna vremena, Zagreb, 1999., str. 90. S njemačkoga prevela Daniela Tkalec.) Srozavanje je ponajprije obezvređivanje smisla mišljenja kojem jezik nije puko sredstvo iskazivanja ideja, već jedina svrha osmišljavanja svijeta. Zbog toga Werfel mora idealizirati tzv. iskonsko stanje jezika kad je Riječ uzdignuta na dvije noge postajala tijelom i podarivala mu najveću moguću uzvišenost. Srozao se, dakle, jezik i to do najneznatnijih elementarnih čestica njegove biti koja proizlazi iz govora. Govorenje nije tzv. lijepo kazivanje, jer ni Demosten ni Ciceron nisu bili govornici kićenoga stila u njihovu retoričkome umijeću, već apofantički propovjednici istine u javnome djelovanju u zajednici.

          Nije teško razaznati kako je sve to prisutno u javnome govoru politike kao i u govoru umjetnosti, navlastito u dramskoj književnosti i filmu. Srozavanje nije nikad jednoznačnost ukaljanosti onog što je nekoć bilo postulat i kanon. To je bilo jasno Nietzscheu kad je otpočeo s mišljenjem dijagnostike europskoga nihilizma kao procesa koji će trajati više od stoljeća i dovest će do krajnjih posljedica obezboženja svijeta i uspostavljanja novih vrijednosti kao pseudo-veličina kao utjehe za „posljednjeg čovjeka“. Već je s povijesnom avangardom uoči Prvoga svjetskoga rata postalo jasno da je u ime borbe protiv lažne vjerodostojnosti klasičnih vremena i njezine patetične i beživotne umjetnosti proces srozavanja uzeo maha jer je u ime tzv. stvarnoga života s ulice, iz tvornica, birtija i bordela govor poprimio anti-auru osvetničke psovke i apologije vulgarizma kao demokratskoga prava na samopriznanje da nitko nije vredniji od Drugoga.

          U filozofijskome objašnjenju procesa srozavanja jezika u 20. stoljeću možda je ponajbolju analizu podario Heidegger u njegovu glavnome djelu Bitak i vrijeme IZ 1927. godine s pojmom tzv. govorkanja (das Man) kao kolektivno ustrojenoga sklopa banalnosti, trivijalnosti i običnosti kojim „čovjek“ koristi jezik u službi ogoljavanja zbilje i tako ga pretvara od svrhe zbrinjavanja bitka u puko sredstvo komunikacije koja je uvijek na kraju propaganda medijskoga društva spektakla. U isto vrijeme i na istom jeziku, dakle njemačkome, nastaje najznačajniji roman europske avangarde, onaj Alfreda Döblina, Berlin Alexanderplatz, u kojem glavni lik Franz Biberkopf predstavlja anti-junaka, dobričinu i ubojicu, čovjeka s ulice, neotesanca i plemenitoga divljaka, koji govori jezikom udomaćene urbane psovke pomiješane s atrakcijama iz novina i radio-vijesti. Govor, dakle, postaje Babilonska ludnica u kojem srozavanje ranga nije samo ono negativno, već pozitivno samooslobađanje od užasne patetike i nevjerodostojnosti zagovaratelja iskona i zlatnoga doba.

          Ali, nemojmo utvarati da je jezik ono što je najsrozanije uopće u sveopćoj povijesti srozanosti koju drugi nazivaju nihilizmom. Jezik je uvijek pouzdani pokazatelj rasapa smislenoga sklopa bitka, bića i biti čovjeka. Ne i više od toga. Ono srozano je gubitak smisla i pad ranga kao takvoga. Pretpostavlja se, neupitno, da je ono prije no što se srozalo na razinu masovno-ništavne potrošivosti stvari, na logiku puke beznačajnosti, bilo u svojem dostojanstvu autentično i uistinu primjereno ljudsko-prirodnome odnosu kakav još postoji samo kao iznimka. To je kao kad ushićeni zanijemimo pred ljepotom malih stvari poput voštanice u tmini ili poput usamljenoga krajolika u nekom skrivenom klancu ponad uskovitlana mora. Ne bismo mogli imati svijest o srozavanju bitka, o njegovu obezvređivanju i obesmišljavanju ako ne bismo mogli zamisliti upravo neki simbol ili znak tzv. zlatnoga doba. Rođenje, nastanak, iskrsavanje nečega novog, sve je to događaj onog što su Grci znamenovali riječju-pojmom arché i u njoj razabrali upravo ono što je Emerson podario riječi kao izvorno uzvišenoj pjesmi.

          Očuvati tu žuđenu autentičnost u sebi i dati je Drugima kao svoj dar pripada već snazi božanskoga. I zato Werfel ima pravo kad sliku zlatnoga doba kao mitsku sliku savršenstva svijeta izjednačuje s riječju blaženstvo. U njoj se stapaju mit i religiozno iskustvo, jer biti blaženikom označava već nadilaženje povijesne srozanosti na kal i traume življenja s Drugima. Blaženstvo je stanje nadilaženja kretanja u tjelesnim mukama singularnosti. Ipak, svijest o tome da je sve postalo srozano u našem dobu tehnosfere ne znači i posvemašnju ravnodušnost spram onog što bijaše prethodeće ovom iskustvu napuštenosti, otuđenja, postvarenja i totalnoga raščovječenja.

          Zato srozavanje nije stvar nekog fenomena u svijetu kojeg jezik ꟷꟷiskazuje i označava svojim „jezičanjem“, onim hajdegerovskim prokletstvom masovnoga das Man koji od svega veličajnoga stvara ništavne Svatkoviće/Nitkoviće, ono što Paul Celan u jednoj pjesmi ispjevava kao sivilom zastrto Nigdje (Das Seidenverhangene Nirgend). Srozavanje pripada rasapu povijesnoga smisla svijeta i pogađa sve, baš sve u svojoj sveopćoj nivelaciji i ništenju od autentičnosti ljudske egzistencije do prirode i božanskoga. Nije, dakle, srozano samo ono izvanjsko i unutarnje, već i čitav metafizički poredak-rang bitka, bića i biti čovjeka. Čini se samorazumljivim da onome urušenome, raspadnutome, degradiranome, obezvrijeđenome valja vratiti status i dostojanstvo. Već je o tome pjevao Hölderlin u svojem Patmosu i podario ideju spasonosnoga mogućnostima povratka izvorsnome grkstvu i Grcima.

          Prevladati stanje srozavanja svega što jest očito je istoznačno s idejom spasonosnoga dpgađaja obrata i preokreta same biti metafizike. Spasonosno je tijekom povijesti imalo grčko-skolastičke obrise: mit i religiju. Nakon totalne tehnoznanstvene Odiseje neljudskoga u 21. stoljeću neće nas od srozavanja spasiti ni arché niti onaj Heideggerov „posljednji bog“ koji dolazi kao događaj (Ereignis) iz nadolazeće budućnosti. Ne zato što je kasno za svaki budući spas, već zbog toga što je ideja spasa besmislena ako se radikalno ne mijenja i ono što je uzrok svekolike koruptnosti svijeta kao takvoga, ono što je obavijeno tajnom i čudovišnim događajem bezdana mišljenja i bitka. To što je u kontingentnoj nužnosti naprosto užasavajuće i nesvodivo na um i njegova pravila, što preostaje kao možda posljednje pitanje kraja metafizike u apsolutnoj vladavini neljudskoga „jest“ ꟷ zlo.

          Srozavanje života na bezmjerje ništavila pripada tom neiskazivome događaju koji nikad nije mišljen dostatno „visoko“ i primjereno vremenu u kojem ako postoji još nešto „autentično“ onda je to samo „autentično zlo“. Ima li izlaza iz ove slijepe ulice kraja metafizike u doba neljudskoga i njegovih novih patvorina?