Žarko Paić

Američki jug odiše mirisom rasističkoga bijesa, kuhanim kukuruzima s prijesnim graškom i ocvalim trešnjama. Svi veliki filmovi o tome poput onih braće Cohen kamerom ulaze u ždrijelo močvare pokazujući dva svijeta u ozračju represivne tolerancije liberalne demokracije, što bi rekao Herbert Marcuse. Jedan je svijet onaj s bjelačkim upravnim središtem grada i aristokratskim ljetnikovcima s igralištem za golf i vrtne zabave sa švedskim stolom na kojem obvezno stoji kristalna zdjela s vrućim punčem i srebrnom ‘šefljom’, a uz stol tipovi poput briljantnoga Kevina Spaceya, gradonačelnika i velikoposjednika u jednom filmu ogovaraju ženu šefa policije, bezobrazno mjere veličine stražnjica crnačke ženske posluge i dogovaraju noćnu akciju lokalnog Ku-Klux-Klana protiv bijelih doseljenika iz Nizozemske koji odveć revno i doslovno shvaćaju Kristove poruke ljubavi iz Evanđelja podrazumijevajući tu i ljubav spram bližnjih koji su tamne boje kože i govore slangom swampa. Drugi je onaj svijet kojeg sam vidio jedne nedjelje u Atlanti nakon posjete memorijalnome centru Martin Luther King. I dvorana i čitav prostor činio mi se poput oronulog vatrogasnoga doma iz Martinske Vesi na koju smo nekoć dolazili skelom iz Dubrovčaka preko Save da vidimo autentičnu divljinu i pastoralu koje više nema jer je pretvorena u eko-park Lonjsko polje. Usput, tu su negdje i jednog snimatelja dokumentarnih filmova o Krleži, Matošu i slovenskome slikaru Zoranu Mušiću, dok je zumirao gnijezdo roda na drvenome trijemu izgrizle ne divlje, već domaće svinje da se potom mjesecima oporavljao od teških ozljeda. Svijet crnačke agonije življenja u getima uz močvaru u svim je filmovima uvijek nepodnošljivo očajan i jedino što mu podaruje navlastitu auru jest taj furiozan i uzvišen delta-blues kojeg se može slušati satima čak i bez bourbona i sode.

U američkoj književnosti druge polovine 20. stoljeća osobito dojmljive kratke priče nadahnute katoličkom tradicijom koja je istodobno dijelom bila i kritika rasizma pisala je Flannery O’Connor, autorica slavne knjige A Good Man is Hard to Find and Other Stories iz 1955. godine. U njezinim prozama često se pojavljuju likovi zadrtih propovjednika ili ljudi koji su izgubili vjeru u Boga nakon nekog traumatskoga doživljaja iz prošlosti, kao i lažnih proroka Sudnjega dana koji utemeljuju Crkvu bez Krista. Priče su joj žive, vjerodostojne, majstorski napisane, pa nije čudo što je proglašavana ženskim Faulknerom utoliko više što na iznimno složen način sjedinjuje gorljivu strast njezinih aktera za ozbiljenjem božanske države slobode i pravednosti sa zbiljskim životom izgubljenih iluzija ljudi koji se utapaju u alkoholu, postaju sadistički ubojice, luđaci i kriminalci. Živjela je skromnim životom na majčinoj farmi u Milledgevilleu. Doista, 0’Connor pripada jedinstvenom i krajnje radikalnome krilu američkog katoličkoga fundamentalizma, a pogledam li neke njezine fotografije na njima vidim ženu koja ni po čemu ne odaje duh intelektualnoga modernizma Amerike. Uglavnom je odjevena u haljine umjerenog konzervativizma kao iz filmova Davida Lyncha, koje ilustriraju ćudorednost, idilu i smjernost tradicije onog što se u sociologiji naziva američkim komunitarizmom. Ona je po svemu utjelovljenje starih južnjačkih ideala, a to znači bogobojaznost, poštenje, tegoban rad, čast i pravednost. Knjiga koja ju je proslavila već u naslovu ima nešto iznimno ‘herojsko’. Riječ je o kvaliteti  ‘dobroga čovjeka’ kojeg se teško nalazi jer je moralnost ravna nuli u masovnome demokratskom društvu. Uglavnom, čini se da je slava ove spisateljice nalik pjesnikinjama Sylviji Plath i Emily Dickinson, ali bitno različita u biti stvari, ne u zagovoru ljubavi i radikalno drukčije pozicije žene u američkome društvu tradicionalizma vrijednosti, već u tome što njezina težnja za moralnošću pojedinca uključuje i priznanje drugosti Drugoga ‒ rasno nesvodivoga čovjeka koji proživljava užas ropskoga poniženja kao nigger. Flannery 0’Connor je, dakle, postala neupitnim uzorom bjelačke borbe za dostojanstvo i ljudska i građanska prava Afroamerikanaca krajem 1950ih i početkom 1960ih godina. Umrla je 1964. u trideset i devetoj godini.

U nizu novih publikacija o njoj, biografija i kritičkih eseja, kao i objavljenoj prepisci naslovljenoj The Habit of Being, te osobito u kritičkoj analizi njezina života i djela Angele Alaimo, Radical Ambivalence, čini se da je uvelike reputacija O’Connor kao spisateljice-heroine antirasizma dovedena u pitanje. Na mnogim mjestima ove knjige čitamo tako iz nekih njezinih pisama da je kao katolička autorica nedvojbeno uvjerena u

ʺintegracionizam u načelu i segregacionizam u praksi. Ne volim crnce. Svi mi oni idu na živce i sve više vidim da mi se ne sviđaju. Posebno oni novijeg kova. (…) Kad kažem da ih ne volim, mislim na one crnce poput filozofskih proroka kakav je James Baldwin, neznalice koji nikad ne šuti. Baldwin nam pod nos nabija što znači biti crnac u Harlemu, ali isto nam želi reći i puno više od toga. M. L. King, barem ja tako mislim, nije u godinama u kojima bi trebao biti kao veliki svetac, ali on čini napokon ono što može i treba činiti. (…) Bi li Baldwina itko smatrao ozbiljnim kao osobu da je bijelac? Nitko s njim ne bi bio ni minute.ʺ

Flannery 0’Connor smeta to što je Baldwin ono što eventualno može biti samo bijeli Francuz, egzistencijalist i avangardist poput Sartrea ili Blanchota, ali ne i negro. No, nije toliko problem neki esencijalistički kulturalni rasizam američke južnjačke spisateljice koju su ‘precijenili’ ne kao književnicu, već kao moralističku propovjednicu antirasizma što je ona u tendenciji i bila, ali tako da sve ostane na razini apstraktnog političkoga univerzalizma borbe za prava Afroamerikanaca. Zato su svi obožavali M. L. Kinga, pa čak i notorni Charlton Heston, koji se usput budi kazano slikao s piscem Baldwinom, radikalnim ‘negroistom’ odnosno borcem za partikularni identitet potlačenih afroameričkih crnaca na skupu u Washingtonu na kojem je propovjednik King izrekao misao koja nikoga ni na što ne obvezuje, jer je puki moralni postulat: I have a dream. I baš zato što je moral jedno, a radikalna politika konkretne bobe za pravo na posebni identitet drugo, i notorni Heston, borac za pravo na nošenje oružja u skladu s Prvim amandmanom američkoga Ustava, kojeg Donald Trump obožava ne kao glumca, već kao američkoga domoljuba i WASP-privrženika, i spisateljica kultne antirasističke knjige priča mogli su tolerirati ‘Gandhija’ iz Memorijalnog centra iz Atlante koji izgleda poput vatrogasnog doma iz Martinske Vesi, ali ne i Baldwina koji im je neopisivo pio krv na slamku svojim pariškim negro-egzistencijalizmom. San je iluzija i uglavnom se ostvaruju samo košmarne vizije. Realnost rasizma na američkome jugu i šire nadilazi okvir katoličkoga fundamentalizma i kad je književno na najvišoj razini fikcije.

U onom filmu u kojem Kevin Spacey tako nadmoćno i savršeno igra bjelačkoga konfederalista najstrašnije je to što on prezire svoje rasno-kulturalno bliske zemljake kao neobrazovanu bagru zadojenu starim rasizmom bijelih kukuljica i gorećih križeva u noći, ali ništa ne čini protiv njih i njihovih ubilačkih metoda. Još je strašnije što osim notorne seksualne žudnje za crnkinjama u njima vidi ono što bijele žene, po njemu, kao da više nemaju na američkome Jugu. Što? Čestitost, ćudoređe i moralnu čistoću.

A Good Man is Hard to Find.