Žarko Paić

Neka ne lažu više svi oni koji samoobmanjujući trube na sva zvona kako je ovaj hipermoderni svijet koji su najavljivali Rimbaud u Sezoni u paklu, talijanski futuristi kao biciklisti u maršu na Abesiniju i Teslina prva trepteća žarulja najbolji od svih svjetova i kako je zapravo divno što se svaki božji dan/noć otvara negdje novi muzej već nečega: primjerice, traume, torture, strave i užasa, banalnosti dobra, starudije s tavana i novotarija iz pakla, informacije-povratne sprege-kontrole-komunikacije, a to je kao što znate četvorstvo kibernetike iz koje nastaje pojam tehnosfere. Taj prividni prolom uskladištene i memorirane želje za održivošću prohujalnoga vremena sadašnjosti koju Gilles Deleuze u svojem najznačajnijem djelu Razlika i ponavljanje naziva „virtualnom aktualizacijom“ u tendenciji smjera stvaranju svijeta kao arheologije vječne budućnosti.

Stvari postaju predmeti, a predmeti objektima masovne potrošnje koja se u uporabi neviđenom brzinom „troši“ ne zbog starosti proizvoda (primjerice, Iphona ili prenosivoga računala), već zato što je informacijski kapitalizam nalik totalnome ubrzanju vremena reprodukcije same ideje kapitala, pa je logična posljedica ove mahnite objektivacije života u tome da konstrukcija već računa unaprijed s točno određenim vremenom trajanja proizvoda. Pogledajte kako info-objekti prestaju funkcionirati već nakon pet godina i postaju groblje IT-slonovače.

O tome je zanimljivo pisao francuski postmoderni sociolog Gilles Lipovetsky u svojim novijim knjigama, navlastito u onoj koju sam objavio kao urednik naslovljenu Paradoksalna sreća: Ogled o hiperpotrošačkom društvu, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2008. S francuskoga prevela Jagoda Milinković. Problem, međutim, nije u starosti funkcionalnoga objekta koji odgovara novim potrošačkim potrebama permisivnih društava ne više samo Zapada, već globalno umreženih krajolika ljudske komunikacije. Potrošnja je samo druga vrsta proizvodnje kao produktivna potrošnja što je polit-ekonomski bilo bjelodano još i Marxu u doba pisanja prvoga sveska Kapitala. Ono o čemu je ovdje ponajprije riječ jest transcendentalna struktura konstrukcije samoga pojma tehničkoga vremena kao virtualne aktualizacije objekata, a ne više stvari i predmeta.

Naše metamoderno doba koje uopće nema značajke epohe i dobnosti kao vremenske zaokruženosti, već je ponovljiva neponovljivost beskonačne brzine protoka novih informacija, određuju tri postmetafizičke moći oblikovanja samosvijesti onog što još tradicionalno nazivamo „kulturom“. To su: (1) estetizacija života, (2) historiziranje povijesti i (3) muzealiziranje ideja. Kad ovo imamo u vidu, onda je posve razvidno da je ovaj kapitalizam koji se razvio u trećem desetljeću 21. stoljeća izveden iz želje čovjeka za vlastitim ovjekovječenjem u liku estetski oblikovanoga objekta koji misli samoga sebe kroz vrijeme kvantificirajuće-projektivnoga računanja i u prostoru sveopćega muzealiziranja ideja.

Nije više muzej, dakle, skladište stvari i predmeta iz daleke prošlosti i još bliže historijski obrađene neposrednosti političkih revolucija i obrata u svakodnevnome životu. Njegova je zadaća „danas“ da estetski dizajnira „događaje“ (events) kao istraživanje odnosa između prošlosti i budućnosti koja nije prostor neizvjesnosti i nenadanosti. Umjesto toga, budućnost (futur) postaje probabilizam kulturnoga efekta posvemašnje vizualizacije kao fascinacije onim imaginarnim bilo da je riječ o „iluzijama“ za djecu i odrasle, ili o „deluzijama“ za nerođene i starce koji opsjednuti željom za besmrtnošću žele ostati „ludim“ i „kreativnim“ tako što se neprestano pomlađuju i sami postaju svojim vlastitim muzejom apsolutnoga narcizma. Nećemo više u muzejima, kako to tvrde i filozofi poput Lübbea i Vattima, tražiti arheološku kost pra-ulješure ili antropološki trag genija iz Afrike u liku australopitekusa sa cyber-naočalama. Ono što želimo od ubijanja vremena u ovim mračnim komorama izleta u svoje imaginarno kao Nad-Realno jest čisti lakanovski kazano užitak (jouissance) u inscenaciji događaja.

Zato su danas svi muzeji postali dječja zabavišta i starački domovi za posjetitelje koji putuju svijetom kao estetskim Jurskim parkom želeći vidjeti ono još-ne-viđeno u virtualnoj aktualizaciji što su već vidjeli kao platonsku ideju ili formu mentis na svojem pametnome računalu kao vizualizaciju traume, torture, strave i užasa, banalnosti dobra itd. I neka mi nitko više ne govori da je time muzej izgubio svoju historijsku vrijednost čuvanja stvari-predmeta-objekata od propasti u realnome svijetu. Jedini pravi i autentičan muzej koji sjedinjuje procese estetiziranja života i historiziranja povijesti jest muzej ideja s kojim naša transmoderna postmodernost svijeta ulazi u stanje arheologije vječne budućnosti.

Mi želimo odmor od ove „beskonačne brzine“ i pogled u čistu pojavnost stvari kao predmeta osjetilnosti koja bijaše bila temelj povijesnoga protjecanja i povijesnoga sjećanja, a ne historijskoga pamćenja. Prvo je čin predrefleksivne svijesti koja uživa u ljepoti i uzvišenosti sačuvane grčke maske iz doba Mikene i Sofoklovih tragedija o kralju Edipu, Agamemnonu i Klitemnestri, i želi je vidjeti u staklenoj vitrini „živu“ i očuvanu za vječnost. Mi ne želimo da nas u muzejima teroriziraju s Baudrillardovim simulakrumima i simulacijama, video-zidovima i info-bitovima jer je to samo nastavak tehničke slike drugim sredstvima i to nitko živ ne „puši“, jer mu je svega preko glave na sučeljima svojih autonomnih objekata umjetnoga pamćenja. To je ono drugo, čin posthistorijske svijesti na zalazu svojih stvaralačkih mogućnosti, jer umjesto nas „misle“ naši kodovi.

Kad se spuštamo u podzemlje nekog muzeja terora i torture, onda želimo osjetiti onaj iskonski strah i strepnju od praznoga prostora gotičke jeze kostura iz Hamletove tvrđave, a ne biti fasciniran simulacijom horrora spiritualne vizualizacije ništavila kao nadomjeska za užitak u strahovlašću neumrle povijesti kao Unheimlichkeita. Historiziranje povijesti je, dakle, estetizacija kao dizajniranje „racionalne katarze“, kako je to lucidno govorio Hermann Broch u svojim spisima iz masovne psihologije panične svijesti. Ono „živo“ postalo je muzealizirana smrt imaginacije u korist simboličke vladavine inscenirane događajnosti povijesti koja nema u sebi više ništa povijesno kao otvarajuće, već se zamrzava u datotekama i vizualijama cyber-muzealiziranja.

Muzeji su stvoreni u isto vrijeme kad i disciplina humanističkih znanosti ꟷ povijest umjetnosti. Bilo je to početkom 19. stoljeća kad je,  uostalom, Hegel i proglasio u ideji „kraj povijesti“ (umjetnosti). Modernost kao industrijski kapitalizam čiste tehnologije osvajanja i prisvajanja zemlje, njezina iskorištavanja i stvaranja Novoga kao tehno-kulture, označavao je pojam procesualnosti i preobrazbe samoga života u stroj vremena kao vječne akceleracije. Najbolje je to prikazao u svojim romanima američki pisac Thomas Pynchon kao simulakrum Kafke i Joycea na n-tu potenciju. Pokazao je, naime, da je razlika između termodinamike strojeva 19. stoljeća i neutronske bombe i gama-zraka kasnoga 20. stoljeća pitanje svijesti koja više ne može ljudski-suviše-ljudski osjećati i doživljavati realnost kao stalnu transformaciju prostora-i-vremena, već je to moguće jedino strojevima pamćenja i autonomnim objektima (robotima) koji nadilaze granice Humanuma već time što sebe neprestano obnavljaju kroz procese historiziranja i muzeliziranja.

Imati svijest o sebi znači imati pamćenje koje nepouzdano sjećanje pojedinca ispravlja i popravlja tako da ga apsolutizira kroz sliku i broj, jer je riječ kao temelj jezika ono što izaziva zaborav pra-jezika u korist čiste informacije događaja. Zato su muzeji od skladišta sjećanja postali megaračunala historiziranoga pamćenja.

U knjizi Danila Kiša, Enciklopedija mrtvih ovo se književno predskazuje kao mogućnost razotkrivanja događaja počinjenih u prošlosti koji se ne mogu nikad prebrisati iz sjećanja. Problem koji Kiš postavlja u svojoj knjizi pripovjedaka o genealogiji i budućnosti zla u povijesti jest temeljno pitanje današnje muzeolatrije uopće. Ima li tzv. povijesna istina razlog za svoje objektiviranje kao slike-znaka u vremenu ako ne dopušta zaboravu da ostvari spokojstvo čovjeka koji je traumatiziran u prošlosti nekim strašnim događajem poput genocida Židova u naci-logorima smrti? Muzeji su i skladišta sjećanja i tvornice pamćenja, ali su prije svega prostori kontemplativne tišine i šetnje mračnim komorama naše čudovišne povijesti koja je utoliko gora ukoliko je živa tradicija kao u onim slikama-artefaktima Anselma Kiefera s izložbe Stelle cadenti iz 1999. godine u Torinu, na kojima razabiremo tamni sjaj žrtvopisa u triptisima s kojih tragovi skorene zemlje i vlasi ostaju na bodljikavoj žici s krvlju i kalom kao dokaz da je ono što preostaje trauma sjećanja koju nikad ništa neće prevladati, a najmanje muzeolatrijska primijenjena psihoanaliza.

 Mi živimo između dva vremena koja se međusobno zatiru, prošlosti i budućnosti, i od svega ostaje samo virtualna aktualizacija prostora onog što se više ne rasprostire, već implodira u samome sebi poput svake akumulirane praznine događaja.