Žarko Paić

         Bilo je pet povijesnih vizija i realizacije ideje sveučilišta od Grka do tehnosfere. 1. Platonova akademija, 2. Skolastički samostani, 3. Renesansni humanitas, 4. Humboldtova reforma modernoga univerziteta, 5. Bolonjska ideja interdisciplinarnog obrazovanja. Pogledajmo kako to izgleda u pregledu temeljnih pojmova metafizike. Platon i Grci shvaćaju svijet kao postojanost bitka u promjenama, a znanje je ono koje proizlazi iz filozofije kao majke svih znanosti. Akademija je mjesto izolacije od izvanjskoga svijeta, ali ne u prostornome smislu boravka u vjerskome hramu ili u zatvoreničkoj ćeliji. Filozofija se poučava izvan javnosti,  u tišini i spokojstvu slobodnoga vremena, scholé. Škola nije rad, nije služba, nije vjerski obred, nije sportski stadion i vježbalište.

         Ono što Grci pronose kao ideju svoje ‘kulture’, kao paidea, jest mišljenje kao filozofija kojoj je u temelju logos i istraživanje istine u dijalogu s Drugime. Tome usuprot, srednjovjekovno kršćanstvo uistinu je izvorište modernih sveučilišta, jer sjedinjuje ulogu vjerskoga odgoja u samostanima i militarne organizacije prema načinu discipliniranja i nadzora nad gojencima koje sprema za ‘život’ s pomoću teologije kao uputstva za razumijevanje svijeta čiji smisao je priprema čovjeka za blaženstvo ‘drugoga svijeta’ vječne istine i dobra. Nije li znakovito da ovu ulogu i moć kršćanske vjere u promicanju ideala duhovnosti i moralne stege u kritičkome shvaćanju protiv slobode i razvitka stvaralačke imaginacije naglašava ingeniozno u svojem ranome književnom djelu i James Joyce. Portret umjetnika u mladosti pokazuje život moderne Irske koju iznutra drži kao okovanu lažnim moralom upravo katolički drill i posvemašnja vladavina nad obrazovnim ustanovama društva i države.

Ipak, teologija nije, dakako, samo drugo ime za strah na Zapadu, da parafraziram knjigu Jeana Delumeaua, već i preoblikovanje grčkoga duha filozofije i njegovo uskrsnuće u renesansnome životu. No, humanitas će u svoju putanju svjetskoga duha unijeti pojam umjetnosti kao duhovno-materijalnoga stvaralaštva i tako ideji Čovjeka podariti metafizički sjaj ljepote i uzvišenosti koja prirodu idealizira, ali i stvara uvjete za dolazak novog doba vladavine znanosti kao univerzalnoga mathesisa.

Četvrti povijesno-epohalni događaj sveze duha i prirode jest Humboldtova ideja reforme modernoga univerziteta. No, nije to pobjeda Hegelova i Herderova shvaćanja apsolutne znanosti i nacionalne kuture, već početak znanstvenoga racionaliziranja modernoga društva i države. Prirodne znanosti i znanje kao volja za moć postaju paradigmatski okvir svih temeljnih promjena koje će obuhvatiti 20. stoljeće kao stoljeće masovnoga znanja i obrazovanja na Zapadu. Povijest se uistinu do tada odvija kao linearni razvitak vladavine i promjena u statusu moći onog što Ernst Cassirer naziva simboličkim moćima. Od filozofije, teologije, umjetnosti do znanosti duh Europe i Zapada prožima Ideja znanja kao glavni referencijalni okvir. Ovo znanje je ujedno apsolut i povijest smisla ljudske egzistencije. Čovjek je kroz ove četiri paradigme razvitka i napretka dospio do svojeg kraja kao biće univerzalnosti i stvaralačke evolucije.

         Peta forma pojavljivanja znanja koncem 1990ih označila je ulazak u  doba tehnosfere i zato je umjesto sveučilišta kao sinteze filozofije-teologije-umjetnosti-znanosti u smislu procesa prijenosa obrazovanja na najvišoj razini ključno mjesto ubrzanja života kao tehnogeneze dobio istraživački laboratorij tehnoznanstvene logike računanja-planiranja-konstrukcije. Jezik je ustuknuo pred slikom kao vizualizacijom događaja, a imaginacija pred kvantifikacijom bitka kako je to formulirao još davno Max Planck. Sveučilište je izgubilo svoj smisao upravo u doba mahnite interdisciplinarnosti kao izlike za kraj čovjeka u njegovu prelasku u stadij homo kybernetesa. Kome još treba uopće bilo kakvo univerzalno znanje ako umjetna inteligencija samo-stvaralački ‘misli’ i ‘konstruira’ svjetove kao pragmatiku znanja u sklopu tehničkoga shvaćanja know-how ili onog što kasni Wittgenstein naziva ‘jezičnim igrama’ (Sprachspiele, language games)? Nikome! 

           Kao profesor estetike i medijskih studija na TTF-u još prije 20 godina sve sam ovo i ovdje rečeno pretkazao i najavio svojim knjigama i predavanjima. Sve, dakle, piše jasno i izričito, bez ikakve potrebe da se glumi apokaliptička crna vrana, Nostradamusov dvojnik ili duhovni meteorolog za treće desetljeće 21. stoljeća. To je tako i bit će uskoro posve bjelodano da ne postoji više ni jedan dostatan razlog da se utvara kako se možemo negdje vratiti u neku imaginarnu prošlost.

           Ako i sam katkad to namjerno ludički činim, onda je to jedino iz potrebe da se ovoj ne-duhovnoj situaciji vremena pronađe alternativa u mišljenju visokoga ranga i dostojanstva u kazivanju. Oni koji dolaze bit će suvišni već time što će ih umjesto Ideja znanja i obrazovanja voditi kroz preostali život dispozitiv Moći apsolutne virtualizacije Ničega. Filozofija i umjetnost jedine su još preostale alternative protiv ulančavanja i duha plitkosti u svemu i svačemu.

To su još jedino preostale krhotine otvorenosti svijeta koje pružaju mogućnost osmišljavanja ovog kaosmosa i njegovih sjajnih neodređenosti.