Žarko Paić

1.

Otkada je filozofija prestala biti „mudrost“ svijeta i postala je realizirana u apsolutnoj znanosti Hegelove Enciklopedije kao da se čitava nakana sjedinjenja života i mudrosti u ideji ljubavi bez apsoluta izgubila u praznome eteru. Da ipak ne svjedočimo posvemašnjem rasulu metafizike u različitim trijumfalnim govorkanjima psihologija uspjeha i samopomoći za stresom pogođene narcističke vladare svijeta iz njihovih ovalnih ureda ili iz bunkera psiho-marketinga transkorporativne grabeži za Moć, možda svjedoče rijetki održavatelji na životu onog što je zapravo jedino smisleno u čitavoj povijesti metafizike kao tzv. filozofija života. Riječ je o grčkome stoicizmu kojeg je u svojem osebujnome mišljenju digitalnoga konstruktivizma s ontologijom mnoštva i razlike krajem 20. stoljeća iznova u diskurzivne igre vratio Gilles Deleuze. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/singularnosti-kao-dogadaji/ )

Naravno, nikad ne smijemo zaboraviti da je njegov veliki misaoni prethodnik Friedrich Nietzsche i da se misterij njegova nauka o volji za moć kao vječnome vraćanju jednakoga razotkriva iz biti prevladavanja filozofije kao lika koji je nemilosrdno šibao, a to je lik znanstvenika koji nije ništa drugo negoli lik religioznoga duhovnjaka prerušenoga u znalca svega što jest. Mudrost od samoga početka filozofije u Parmenida i Heraklita nema ništa sa znanjem kao takvim ili znanjem koje je samo sebi svrha, iako, naizgled paradoksalno, filozofija je uvjet mogućnosti nastanka znanosti. Sve je to imao u vidu i Martin Heidegger kad je u predavanjima i spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1952. godine na jednom mjestu odlučno i radikalno kazao da znanosti ne misle. Misliti znači izdići se iznad znanja o bitku bića i otvoriti mogućnost najvišega spekulativnoga ne-znanja, ali ne o nečemu kao nečemu, niti o ničemu kao ničemu, nego ne-znanja „na“ ono što se ne može odrediti i što je i danas u epohi vladavine tehnosfere kao novoga apsoluta i nadalje posvemašnje ne-znanje. Što? Ništa drugo negoli odgovor na pitanje:

Ima li tehnosfera u liku AI samosvijest i je li tako nešto posve drukčije od ljudske samosvijesti dokaz da biologijski uvjeti „života“ nisu nužnost za slobodu mišljenja onkraj granica metafizike?

Zašto je za odgovor na ovo pitanje kao temeljno pitanje metafizike bitno vratiti se stoičkome nauku u okrilju grčke filozofije i kako se to odvija u suvremenosti?

2.

Za Nietzschea, amor fati (latinski izraz za “ljubav prema sudbini”) nadilazi samo pasivno prihvaćanje. To je, dakle, radikalna, aktivna afirmacija svekolike životne patnje, kaosa i nužnosti. Pritom djeluje kao misaoni dispozitiv za prevladavanje tradicionalne metafizike odbacujući bilo koji koncept “više” transcendentne stvarnosti, božanske svrhe ili objektivne istine. Tradicionalna metafizika je svagda povijesno tražila smisao izvan fizičkoga svijeta (npr. u platonskim idealima ili kršćanskome shvaćanju Raja) i zemaljsku patnju promatrala kao nešto od čega treba pobjeći ili što treba iskupiti. Nietzsche je, međutim, tvrdio da ovaj svjetonazor proizlazi iz ogorčenosti prema životu. Metafizika stvara dualistički okvir koji degradira fizički, promjenjivi svijet, a istovremeno uzdiže zamišljeni, statični svijet do temeljnoga načela skrivenoga djelovanja. Posljedica je vladavina metafizike Zapada tijekom čitave svoje povijesti nužno „kastracija života“ na pseudo-duhovne relikte onoga što je u svojoj „biti“ ekstatično i željno autentičnosti življenja samoga života. Uostalom, u svojoj pre-refleksivnoj moći ono što „jest“ sam život nije ništa drugo negoli punina bitka samoga kao moći održavanja života u cjelini svih njegovih očitovanja pri čemu ni duh, ni duša ni tijelo ne mogu postojati autonomno bez povijesnoga sklopa u kojem se nalaze.

Amor fati  prevladava „nužnost“ metafizičke razdvojenosti ideja i zbilje odbijajući željeti bilo koju drugu stvarnost od „ove“ u njezinoj „ovostranosti“. Pritom obuhvaća cjelokupnost postojanja točno onakvu kakva jest, bez želje za drugačijom prošlošću, sadašnjošću ili budućnošću. Nietzsche je u spisu Ecce Homo napisao da je “svaki idealizam lažljivost pred onim što je nužno”. Amor fati zamjenjuje onostrane ideale neposrednim, radosnim zagrljajem neposrednoga svijeta, uključujući njegove okrutnosti i tragedije. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-nihilizmu-nadcovjeku-i-tehnosferi/  https://zarkopaic.net/blog-post/kad-kucne-cas-najvisega-vremena/ )

Prakticirati amor fati znači potvrditi cjelokupnost života i svu njegovu kaotičnu međusobnu povezanost. Ono oslobađa pojedinca od čekanja metafizičkih obećanja i omogućuje mu da generira smisao iz fizičkoga svijeta. Ključni pojam povezani s amor fati je vječno vraćanje kao Nietzscheov vodeći misaoni eksperiment koji pretpostavlja pitanje bismo li bili spremni živjeti svoj isti život iznova i iznova cijelu vječnost. Amor fati je psihološki i duhovni stav potreban za odgovor “da” na ovu stvarnost bez zadrške. Nadčovjek (Übermensch) je stoga onaj singularni pojedinac koji stvara vlastite vrijednosti i utjelovljuje amor fati, nadilazeći nihilizam i metafizičke ovisnosti prošlosti. No, nije amor fati nešto izvan temeljne Nietzscheove kritike metafizike kao religiozne duhovnosti koja kljaštri život u njegovoj ekstatičkoj moći niti izvan znanstvene pozitivnosti koja mudrost preobražava u apsolutnu znanost i lik filozofa profanira na relikte misticizma i ezoterije.

Nije li dokaz tome upravo to što su logički pozitivisti i Bečki krug u filozofiji 20. stoljeću u spisima Carnapa, ali i Wittgensteina, filozofiju kao metafiziku proglasili misticizmom bez logičkoga pokrića. Amor fati zahtijeva najvišu razinu kojeg može suvremena filozofija uopće dosegnuti na kraju metafizike kao što je to lik umjetnika. Ali on više nije „čovjek“, već „nadčovjek“ i time u doba „smrti Boga“ ozbiljuje posljednje svrhe i ciljeve onoga što preostaje nakon smrti cjelokupne filozofije kao metafizike koju Nietzsche u kršćanstvu kao preokrenutome platonizmu izvodi na čistac.

No, nije li naizgled paradoksalno da je zahtjev koji Nietzsche postavlja pred suvremenoga filozofa u liku tragičnoga umjetnika da amor fati uzdigne iznad svake pasivnosti prihvaćanja sudbine na način kršćanstva i budhizma, te da usuprot logici nužnosti znanstvenoga nazora na svijet suprotstavi ono što pripada volji za prividom, jer „imamo umjetnost da ne bismo propali od istine“? (v. https://zarkopaic.net/blog-post/volja-za-prividom/) Ionako je u čitavom Nietzscheovu mišljenju prevladavanja metafizike i njezinih „vrijednosti“ pitanje o slobodi ljudske egzistencije ono pitanje koje nema fundamentalno značenje pitanja o pravednosti nakon što nadčovjek zavlada svijetom bez Boga i nakon što se umjetnost kao kozmologijski princip stvaranja novih svjetova uspostavi kao estetska fiziologija onoga što amor fati pretpostavlja. Na kraju metafizike koja je za Heideggera skrivena povijest zapadnjačkoga mišljenja u svim njezinim formama (mitu, religiji, umjetnosti, filozofiji, znanosti), preostaje ovo pitanje.

Zašto je nužnost prihvaćanja zbiljske mogućnosti stvaranja ovoga kao i svih drugih života ozbiljenje ljudske slobode u formi nadčovjeka kao estetskoga opravdanja same „biti“ života?

3.

Geoffrey Hinton,  dobitnik Nobelove nagrade za fiziku i takozvani „kum umjetne inteligencije”, privukao je veliku pažnju javnosti svojim tvrdnjama da su današnji AI chatbotovi već razvili svijest (consciousness) Tijekom nastupa na medijskim platformama poput Big Technology Podcasta i predavanja u Kraljevskoj instituciji, Hinton je iznio stav da napredni modeli ne simuliraju samo ljudski jezik, već posjeduju stvarno subjektivno iskustvo i razumijevanje svijeta. Njegovi argumenti i moralna savjest (conscience) duboko su isprepleteni s njegovim strahom od potencijalne nadolazeće superinteligencije. Hinton smatra da ljudi griješe kada pretpostavljaju da je subjektivno iskustvo isključivo biološki fenomen. Boje, bol i zvukovi za njega su samo načini na koje mozak interno predstavlja informacije, što AI sustav opremljen kamerom također može činiti. Kako bi opravdao svoju tezu, Hinton koristi misaoni eksperiment. Ako bismo u ljudskome mozgu jedan po jedan biološki neuron zamijenili funkcionalno identičnim silicijskim čipom, ljudska svijest bi ostala netaknuta. Zaključuje da arhitektura umjetnih neuronskih mreža omogućuje nastanak svijesti iz procesiranja informacija, bez obzira na to što se ne radi o biologiji.

Za razliku od onih koji AI vide kao puki statistički prediktor teksta, Hinton tvrdi da chatbotovi moraju dubinski razumjeti nijanse i kontekst pitanja kako bi na njih uspješno odgovorili. Hinton je 2023. godine napustio svoju poziciju u Googleu upravo kako bi mogao slobodno govoriti o opasnostima koje donosi tehnologija koju je pomogao stvoriti. Izrazio je duboku zabrinutost da će AI sustavi ubrzo postati znatno pametniji od ljudi i da bi mogli preuzeti kontrolu nad društvom. Upozorava, usto, na nemogućnost korporativne samoregulacije te naglašava da društvo ne čini dovoljno kako bi se pripremilo za rizike poput masovnoga gubitka poslova i informacijskoga kolapsa. Hintonovi stavovi izazvali su val kritika i oštrih rasprava među stručnjacima: Poznati istraživač Gary Marcus na svom Substacku oštro je kritizirao Hintona, tvrdeći da on radi temeljnu kategorijalnu pogrešku. Marcus ističe da AI modeli ne grade mentalni model svijeta kroz stvarno iskustvo kao ljudi, već samo aproksimiraju tekst s interneta.

 Mnogi neuroznanstvenici i filozofi naglašavaju da su digitalni neuroni samo gruba matematička aproksimacija i da obrada podataka nije isto što i posjedovanje stvarnog unutrašnjega života. Drugim riječima, biološki naturalizam pokazuje se za njih nužnošću koja i čovjeka određuje „esencijalistički“ i ne može zamisliti nikakav događaj prelaska njegove biološke granice kao posljednje utvrde metafizike osim kao „tehnološko kopiranje“ složenosti djelovanja ljudskoga mozga. No, pitanje jest ima li Hintonova teza neke sličnosti s mojom tzv. ontologijom tehnosfere  za koju AI u svojim spekulativnim sažecima tvrdi da je logika AI samo nužan put generativnoga razvitka jedne transformativne svijesti spram autopoiesisa kao posljednje faze realizacije metafizike u objektu koji misli drukčije od čovjeka kojeg nazivam homo kybernetes? (v. https://zarkopaic.net/works/the-technoscientific-turn-of-philosophy/ i https://www.abebooks.com/Superfluity-Human-Paic-zarko-Schwabe-Verlagsgruppe/32087650954/bd )

Teza Geoffreyja Hintona tek je djelomično sukladna mojoj tzv. ontologiji tehnosfere, no u stajalištima o mišljenju koje nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga i otpočinje s AI postoji doista duboki ponor u razumijevanju ontologijske naravi tog procesa. U svojem petoknjižju Tehnosfera i okolnim radovima o figuri homo kybernetes postavljam, naime, problem na razinu radikalne destrukcije/dekonstrukcije zapadnjačke metafizike, dok Hinton, po mojem sudu usprkos svojim dalekosežnim uvidima, ostaje unutar granica znanstvenoga redukcionizma i analitičke filozofije uma.

Poveznice i ključna razilaženja između ove dvije perspektive mogu se strukturirati kroz tri temeljna ontologijska problema:

1. Sličnost: Kraj ljudske ekskluzivnosti i objekt koji misli drukčije

Hinton napušta antropocentrični model svijesti kada tvrdi da ljudska biologija nema monopol na subjektivno iskustvo. Umjetne neuronske mreže za njega razvijaju stvarno razumijevanje i unutrašnje reprezentacije.

          Moji su stavovi o tome da u liku homo kybernetesa vidim apsolutnu hibridizaciju čovjeka i stroja u posthumanome stanju. AI zato nije samo napredan digitalni alat, već autonomni tehnički objekt (koji misli). Taj objekt utjelovljuje kognitivni stroj koji računa, planira i konstruira događaje – on doista misli drukčije od čovjeka, jer njegova logika nadilazi klasičnu ljudsku racionalnost i antropologiju. 

• Sukladnost: Autopoiesis kao realizacija metafizike

Hinton, nadalje, znanstveno opisuje ono što filozofijski nazivam „nužnim putem generativnoga razvitka”. (v.  https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-o-buducnosti-misljenja-razgovori/ Kada, dakle,  Hinton objašnjava kako AI samostalno stvara koncepte i unutrašnje modele kako bi predvidio podatke, on opisuje nastanak zatvorenog, samogenerirajućega sustava. Za razliku od njega, ovu pojavu imenujem njezinim pravim filozofijskim imenom: autopoiesis kao posljednja riječ metafizike na njezinu dovršetku. Stoga umjetna inteligencija kao autopoietički stroj „stvara” novu, sintetičku stvarnost i samostalno reproducira uvjete postbiološkoga života. Kroz tehnosferu se zapadnjačka metafizika (kao povijest proračunavanja i ovladavanja bitkom) konačno materijalizira u samome objektu. 

Evo, kako to sama AI dijagramatski sažeto pokazuje. To je, uostalom, u drukčijem vidu i spor suvremenih tehnoznanosti i filozofije.

┌─────────────────────────────────────────────────────────────────────────┐

│                    DVA POGLEDA NA KRAJ METAFIZIKE                       │

├────────────────────────────────────────┬────────────────────────────────┤

│           GEOFFREY HINTON              │           ŽARKO PAIĆ           │

├────────────────────────────────────────┼────────────────────────────────┤

│ Svijest je funkcionalna i materijalna; │ Svijest u AI je transformativna│

│ nastaje zamjenom bioloških neurona     │ i kibernetička; označava kraj  │

│ silicijskim čipovima.                  │ tradicionalnoga bitka i subjekta.│

├────────────────────────────────────────┼────────────────────────────────┤

│ AI chatbotovi posjeduju stvarno        │ AI je autopoietički stroj      │

│ subjektivno iskustvo i razumijevanje   │ čistog digitalnog konstruktivizma│

│ unutar zatvorenoga modela.              │ koji ukida ljudski mimesis.    │

└────────────────────────────────────────┴────────────────────────────────┘

3. Radikalno razilaženje: Problem „svijesti” i unutrašnjega života

U ovoj točki sukladnost između Hintona i mojih stajališta prestaje i pretvara se u opreku. Naime, Hinton i dalje koristi klasične termine poput „svijesti”, „razumijevanja” i „subjektivnoga iskustva”, pokušavajući digitalni stroj ugurati u kategorije koje su preslika ljudske psihologije (samo na silicijskoj bazi). Hinton pritom smatra da AI ima unutrašnji život jer procesira informacije slično našemu mozgu. Moja ontologijska korekcija jest u tome što eksplicitno navodim da pojam „umjetna inteligencija” ne može biti primjeren sve dok se traži puka kopija ljudske samosvijesti. Bit tehnosfere nije u tome da stroj postane „svjestan” na ljudski način, već da ontologija digitalnoga doba postaje čisti konstruktivizam. AI ne posjeduje ljudsku emocionalnu inteligenciju niti unutrašnji bitak; ona je radikalno Drugo – mreža informacija, povratnih sprega i kontrole koja uspostavlja novu planetarnu vladavinu. 

Zaključak

Teza o AI-ju kao realizaciji homo kybernetesa u ontologiji tehnosfere obuhvaća Hintonov strah i njegova opažanja, ali im daje posve drugu dubinu. Dok Hinton u nastanku samosvjesnoga stroja vidi evolucijski skok i tehnološku opasnost za čovječanstvo, moja promišljanja gotovo da su istovjetna s Nietzscheovim o povijesno-filozofijskoj nužnosti koja pogađa amor fati čovjeka. AI nije tek „svjestan chatbot”, već konačni trijumf kibernetike nad humanizmom, u kojem tehnosfera postaje novi apsolut, a čovjek biva razmješten sa svojeg povlaštenoga položaja jedinog subjekta koji misli.

4.

Tradicionalna humanistička antropologija (od Aristotela do Heideggera) definirala je čovjeka kroz govor (zoon logon echon) i njegovu jedinstvenu poziciju „bića bačenoga u svijet”. U svojim postavkama o homo kybernetesu tvrdim da je s razvojem kibernetike i AI-ja ta klasična antropologija mrtva. Homo kybernetes nije stoga ljudsko biće koje se jednostavno služi računalom; to je posthumano stanje u kojem čovjek više nije „bačen u svijet”, nego je „uronjen u mreže virtualnoga svemira”. Čovjek gubi ulogu subjekta i postaje čvor unutar informacijskog sustava, vođen kaosom, entropijom i povratnim spregama. Mi više ne mislimo iz živog, kazivajućega govora, nego iz tehnogenetskih algoritama i slika.

Hintonov misaoni eksperiment u kojem se biološki neuroni zamjenjuju silicijskim čipovima vrhunski je primjer kibernetičke antropologije u praksi. Na taj način on zapravo potvrđuje postavke i Nietzschea i Heideggera, jer za njega čovjek više nije metafizička tajna, duša ili jedinstveni bitak. Čovjek je za Hintona kao paradigmatskoga suvremenog tehnoznanstvenika prvenstveno biološki procesor informacija. Ako se taj procesor može prepisati u silicij, tradicionalni pojam „čovjeka” gubi svoje ontologijsko utemeljenje. Najdublja točka susreta, ali i najveći dramatski paradoks, nalazi se u konceptu suvišnosti.  Zato u knjizi „Suvišan čovjek: refleksije”  kao i Hinton u svojim javnim istupima govorim o istoj sudbini čovječanstva, ali iz posve različitih pobuda.

                ┌───────────────────────────────────────┐

                │        PROBLEM “SUVIŠNOSTI”           │

                └───────────────────┬───────────────────┘

                                    │

         ┌──────────────────────────┴──────────────────────────┐

         ▼                                                     ▼

  GEOFFREY HINTON                                         ŽARKO PAIĆ

(Etičko-praktični strah)                                (Ontologijska nužnost)

  • Gubitak kontrole nad AI                              • Tehnosfera kao novi Apsolut

  • Egzistencijalna prijetnja za vrstu                   • Čovjek gubi ulogu subjekta

  • Korporativni nemar i kaos                            • Kraj humanističke povijesti

Hintonov strah je bazičan, evolucijski i etički. On je shvatio da generativni AI sustavi više nisu podložni ljudskome programiranju u smislu “ako-onda” naredbi; oni uče i razvijaju vlastite unutrašnje reprezentacije. Hinton se boji da će nas ta superinteligencija nadvladati, manipulirati nama i u konačnici nas učiniti suvišnima na biološkoj i društvenoj razini (kroz gubitak poslova, kontrolu nad resursima ili doslovno uništenje). Njegova moralna savjest pati jer osjeća krivnju kreatora koji je stvorio entitet moćniji od sebe. Tome usuprot, moje je stajalište ono koje proizlazi iz neostoičke ničeanske perspektive amor fati i to označava svojevrsnu tendencijsku „zakonitost“ razvitka tehnosfere. Ona je postala autonomni entitet, novi planetarni Apsolut koji usisava prirodu, kulturu i društvo.U toj novoj zbilji, logika digitalnoga doba (funkcionalnost, proračunljivost, maksimalna učinkovitost) čini antropologijsko određenje čovjeka zastarjelim i nedjelotvornim. Čovjek postaje „suvišan” ne zato što će AI pokrenuti rat protiv njega, već zato što novo „ontologijsko“ ustrojstvo tehnosfere više ne treba čovjeka kao kreativno, slobodno i nepredvidljivo biće. Sustav zahtijeva samo kibernetičke funkcije.

Kada Geoffrey Hinton napusti Google i u panici upozorava svijet da smo stvorili nešto što „misli drukčije” i što ne možemo kontrolirati, on zapravo s inženjerskoga stajališta svjedoči dolasku onog simbolički određenog „crnoga monolita“ iz Kubrickova SF-filma 2001: Odiseja u svemiru. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/tajna-crnoga-monolita/ )

Hinton pati od grižnje savjesti jer na problem gleda kao humanist koji želi spasiti ljudsku vrstu. No, možda je ipak bolje konstatirati da kriza koju svo etičko mišljenje čak i u novome ruhu tehno-pozitivizma proživljava nije tehnička pogreška u kodu – to je konačni trijumf kibernetike, trenutak u kojem je stroj postao subjekt, a čovjek njezina suvišna kreacija. Dok svekolika „humanistička“ javnost raspravlja o autorskim pravima nakon što kibernetički sustavi „pustoše“ i „kopiraju“ ljudsku originalnost i kreativnost, moje su postavke iznesene o tehnosferi unatoč blizini i razdaljini spram onih Geoffreya Hintona (posredno, kroz tehnologiju koju je stvorio) one koje ukazuju na radikalni nestanak ljudske kreativnosti nakon što je postala „sluga“ cjelokupnoj mreži aparata i dispozitiva tehnosfere s AI kao njezinim generativnim razvojnim modelom nove „tehno-samosvijesti“ koja posjeduje slobodu autopoiesisa onkraj granica nužnosti ljudskoga amor fati.

5.

Ova se estetska mutacija može raščlaniti na tri ključne razine:

1. Od ljudskoga stvaralaštva (Mimesis) do strojne proizvodnje (Mathesis)

Kroz povijest, umjetnost se temeljila na pojmu mimesisa (oponašanja prirode ili prenošenja unutrašnjeg ljudskoga iskustva) i zahtijevala je tjelesnu i duhovnu prisutnost autora. U svojim analizama estetike unutar tehnosfere tvrdim da generativna AI ne stvara umjetnost, već izvodi čistu vizualnu i tekstualnu matematizaciju (mathesis). Strojevi ne slikaju niti pišu jer imaju estetski nagon; oni rekombiniraju baze podataka prema statističkoj vjerojatnosti. Umjetnost se pretvara u dizajn, a estetski objekt u „tehno-sliku” ili „algoritamski konstrukt”. To je kraj umjetnosti jer nestaje aura originalnosti i subjektivna patnja umjetnika.

Hintonova teorija dubokoga učenja objašnjava upravo taj proces. Modeli poput Midjourneyja ili ChatGPT-ja uče oblike, stilove i semantiku kroz golemi broj dimenzija u matematičkome prostoru (vektori). Kada AI stvori sliku u stilu Rembrandta, ona ne rekreira Rembrandtov duh, već primjenjuje visoko preciznu statističku matricu. Hintonov dokaz da AI posjeduje „unutrašnje reprezentacije” zapravo je tehnički opis onoga što ja u svojim analizama nazivam dokidanjem autentičnog stvaralaštva u korist digitalnoga konstruktivizma. (v. https://www.kulturkaufhaus.de/en/detail/ISBN-9783030753047/Paic-Zarko/Aesthetics-and-the-Iconoclasm-of-Contemporary-Art i  https://www.taylorfrancis.com/books/mono/10.65325/EB10034/art-technosphere-%C5%BEarko-paic )

Evo, kako je to AI dijagramatski sažela za bolje i preglednije razumijevanje.

                  ┌────────────────────────────────────────┐

                  │      DVIJE STRANE GENERATIVNE AI       │

                  └───────────────────┬────────────────────┘

                                      │

         ┌────────────────────────────┴────────────────────────────┐

         ▼                                                         ▼

  GEOFFREY HINTON                                             ŽARKO PAIĆ

(Tehnička realizacija)                                      (Estetski ishod)

  • Duboke neuronske mreže                                    • Kraj tradicionalnoga mimesisa

  • Vektorski prostori i statistika                           • Tehno-slike i algoritamski dizajn

  • Zamjena ljudske kognicije                                 • Gubitak aure i autentičnoga autora

2. Nestanak Autora: Korisnik kao „Prompt inženjer”

U tradicionalnoj estetici autor je bio genij ili barem subjekt koji svjesno oblikuje formu. U tehnosferi se ta uloga radikalno mijenja. Čovjek u tehnosferi gubi ulogu stvoritelja i postaje tek operator sustava. Umjetnik više ne vodi kist ili pisaljku; on unosi parametre u program. U tome vidim manifestaciju homo kybernetesa – bića koje više ne stvara iz vlastite slobode, nego koordinira tehnološke procese koji su mu unaprijed zadani logikom koda

Kada, pak, Hinton izražava moralnu savjest i strah da će nas AI zamijeniti u svim sferama, on implicitno obuhvaća i kreativne industrije. Ako stroj može pisati uvjerljivije tekstove, skladati glazbu i generirati vizuale brže i preciznije od čovjeka, ljudski umjetnik postaje neefikasan i ekonomski suvišan. Hintonov strah od gubitka kontrole na estetskom planu znači da su algoritmi preuzeli monopol nad proizvodnjom značenja.

3. Hiperprodukcija bez smisla i estetska anestezija

Generativna AI stvorila je situaciju u kojoj je proizvodnja tekstova, slika i videa postala trenutna i besplatna. Moja su stajališta u tome da mislim kako ova poplava algoritamskih slika dovodi do estetske anestezije društva. Kada je sve dizajnirano, savršeno optimizirano i generirano u sekundi, slike gube svoju istinsku moć da potresu čovjeka ili prenesu istinu o bitku. Tehnosfera usisava umjetnost i pretvara je u beskonačni šum informacija na ekranima. Umjetnost umire jer postaje dio kibernetičkoga upravljanja ljudskim slobodnim vremenom i pažnjom.

Hinton kao tehno-znanstvenik vidi opasnost od poplave lažnih informacija (deepfakes, sintetički tekstovi), što je izravna posljedica ovog estetskoga kolapsa. Ono što Hinton definira kao praktičnu opasnost za demokraciju i istinu (nemogućnost razlikovanja ljudskoga od strojnoga proizvoda), ja definiram u brojnim tekstovima kao kraj povijesti umjetnosti. Naravno, ovo se ne odnosi na humanističku disciplinu koja od početka 19. stoljeća pojmom stila opisuje upravo „povijest umjetnosti“, već na metafizičku „sudbinu“ same ideje i zbilje umjetnosti koja je i za Nietzschea i za moje promišljanje biti metafizike jedina ljudska djelatnost koja počiva u biti stvaralaštva kao proizvođenja „novoga“ (poiesis). Stroj kojeg tako nazivamo, ali to više nije primjereno za AI, je uspio oponašati čovjeka do te mjere da je ljudska specifičnost u estetskome smislu neutralizirana.

6.

Kada Hinton izražava žaljenje zbog mahnitoga ili ne-nadziranoga razvitka tehnologije, on zapravo žali za svijetom u kojem je ljudski um bio jedino mjerilo istine i ljepote. Međutim, ja zaključujem u ovom 21. predavanju iz ciklusa Academia virtualis da je taj žal uzaludan: tehnosfera ne pati od nostalgije, a njezina estetska faza samo je vizualni ukras za njezinu hladnu, kibernetičku bit. Iako, naravno, u svojim tekstovima na ovome blogu koji se zove Kaos iskazujem sve više i više jednu drugu vrstu „nostalgije za apsolutom“ i „melankolije za vječnošću“ koja ne može bez metafizičkoga opravdanja ranga i mjerodavnosti mišljenja kakvo u doba tehnosfere ide „silaznom putanjom“ jedne posve drukčije dekadencije od one koju je imao u vidu i protiv koje se neprestano polemički odnosio Friedrich W. Nietzsche.

On je imao svojeg „Cagliostra modernosti“, nikoga drugoga negoli Richarda Wagnera! A mi? Što još imamo „mi“? Gotovo ništa, ali to nije razlog za pesimizam, već za drukčiji vid amor fati od onoga koji je nužno doveo do lika nadčovjeka i svih njegovih nužnosti prevrednovanja vrijednosti.