Žarko Paić

1.

Studirao sam politologiju na ondašnjem Fakultetu političkih nauka Sveučilišta u Zagrebu od 1979. do 1982. godine, a magisterij iz filozofije sam obranio 1986. godine na istom fakultetu baveći se projektom slobode u egzistencijalizmu Sartrea u razlici spram Heideggerova bitkovno-povijesnoga mišljenja pod mentorstvom Vanje Sutlića. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/projekt-slobode/) Imao sam izvrsne profesore iz filozofije politike: Antu Pažanina, Davora Rodina i Zvonka Posavca, te iz filozofske i političke antropologije Branku Brujić. Tijekom studija nastojao sam razumjeti bit političkoga i politike u povijesno-epohalnome smislu pojavljivanja od drevnih Grka i metafizike Platona i Aristotela, preko skolastičkoga shvaćanja odnosa božanske i svjetovne države (sv. Augustin i sv. Toma Akvinski), te novovjekovnoga obrata u shvaćanju politike kao instrumenta suverenosti od Bodina i Machiavellija do ključnih političkih mislilaca uopće zapadnjačke modernosti kao što su to Jean-Jacques Rousseau i Thomas Hobbes.

No, moje je pravo zanimanje za ovaj radikalan obrat od formalno svrhe ljudske egzistencije u dosezanju dobra kao slobode, jednakosti i pravednosti do „realističke“ antropologije političkoga nasilja i umijeća vladavine nastupilo s uvidom u razliku između Hegelova shvaćanja državnoga prava i Marxove kritike građanskoga društva u kojem je prepoznao pervertirani oblik djelovanja kapitalizma kao supstancije-subjekta neljudske vladavine onkraj granica smisla ljudske egzistencije, koju su u svojim knjigama o tome posebno upečatljivo izvodili Vanja Sutlić i Davor Rodin. Na ovome blogu možete čitati niz interpretativnih tekstova o njihovu doprinosu razumijevanju suvremenosti u kojoj i političko i politika gube svoju vjerodostojnost i čitav se povijesni svijet 20. stoljeća raspada u fragmente i u 21. stoljeću u fraktale praznoga totaliteta života. Sve ovo govorim stoga da bih otvorio pitanje o nihilizmu politike koje sam iscrpno i detaljno analizirao osobito u tri svoje paradigmatske knjige: Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2012.), Doba oligarhije: Od informacijske ekonomije do politike događaja (Litteris, Zagreb, 2017.) i Nemezis: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.)

U „Predgovoru“ Nemezisa pokušao sam sintetizirati sve već promišljeno i izvedeno na sljedeći način.

„Simboličko značenje grčke božice Nemezis, koja upravlja ljudskim usudom, i to na taj način što čovjeku dodjeljuje ono što mu pripada, prema zasluzi,  sreću ili nesreću određuje bit naše suvremenosti. Mitologijski se lik Nemezis na početku još razlikuje od božice osvete (Erinije). No, s vremenom ta se razlika gubi i značenje postaje istoznačno s odmazdom. Rimljani, pak, u svojoj praktičnosti i odsutnosti smisla za razumijevanje grčkog pojma tragičnoga svode Nemezis na Fortunu, božicu sreće ili nesreće, da to kažemo šekspirijanski, već kako se kome svidi. Kada otklonimo sve što u međuvremenu ima prizvuk ljudskog-odveć-ljudskoga u njezinome upravljanju ljudskim životom, preostaje ipak pitanje koje je mučilo i Grke u iskonu nastanka pojma političkoga, politike i politizacije uopće: nije li upravljanje ili vođenje ljudskoga života ono što nikad ne može biti tek racionalnim mišljenjem dosegnuto, što nužno ima u sebi neki preostatak tragičnoga koje ljude, bogove i prirodu dovodi u odnose nesvodive odluke iz bezdana same slobode?

Nihilizam u kojem se političko kao politika realnih interesa subjekata/aktera danas vodi gotovo da je nedodirljiv i nesaglediv iz položaja metafizičkoga načina mišljenja. U ovoj knjizi to je sustavno interpretacijski izvedeno s obzirom na analizu Hegela, Marxa i Sutlića, Axelosa i Deleuzea polazeći od onoga što nazivam vladavinom tehnosfere. Posrijedi je korak s onu stranu povijesne dijalektike, ali i s onu stranu spora između svođenja politike na tehnokratski ekonomizam, znanost i kulturu, što je, uostalom, već Carl Schmitt jasno uspostavio u svojem zahtjevu mišljenja političkoga kao autentičnoga načina ljudskoga djelovanja u svijetu. Ova knjiga, koja pritom u dvije studije tematizira i mišljenje političkoga u djelu Foucaulta, baveći se analizom onoga što kao politički populizam skrnavi smisao demokracije u suvremenosti i završavajući s tekstom o razumijevanju židovskoga pitanja u djelu Hannah Arendt, te raspravom o odnosu ideje sveučilišta i vladavine tehnosfere, pokazuje koliko je još uopće moguće očekivati od smisla djelovanja ako je ono podvrgnuto stalnoj težnji za prelaskom granica globalitarne ekonomije s njezinim neoliberalnim credom da Korporacija nadomješta Državu i da joj ograničava područje njezine vladavine.

Pitanje koje postavljam u koracima poduzetim u ovome smjeru nije ono agambenovsko što preostaje od političkoga i politike u doba ovog nihilizma kojeg je imao u vidu još i Benjamin u svojem Teologijsko-političkome fragmentu razlikujući metafizički cilj od smisla povijesti. Čini se da jedino još odlučno pitanje za mišljenje koje političko i politiku smatra prvom i posljednjom riječju obrata iz bezdana zla u mogućnost otvorenosti ljudske povijesnosti proizlazi iz najveće moguće prijetnje s kojom se danas suočavamo. Nije to čudovišni strah od apokalipse antropocena s kojim se već na kraju 20. stoljeća mijenja shvaćanje političkih ciljeva, nego ponajprije tjeskoba koju izaziva mogućnost obnove „totalitarnih solucija“, kako je to na kraju najznačajnijeg političkoga spisa moderne Izvori totalitarizma iskazala Hannah Arendt. Misliti političko i politiku u doba tehnosfere znači prijeći granice binarnoga stroja slobode i moći kao radikalnih suprotnosti. To neopozivo znači kretati se rubom filozofije politike i političkih znanosti jer je sve postalo fluidno, kontingentno i stoga čak i glavna riječ za smisao identiteta danas kao što je to kultura ne može više biti putokazom spasonosnoga rješenja. Što uistinu preostaje političkome mišljenju na tragu Schmitta, Arendtove i Foucaulta nije drugo negoli preispitivanje kategorijalne praznine svih određenja i shvaćanja koja su nam priredila konceptualni labirint iz kojeg kao da više ne možemo izaći van. Razlog ovog kretanja u začaranome krugu neoliberalizma, fundamentalizma i populizma nije u tome što ne postoji mogućnost proboja metafizičkoga kruga mišljenja političkoga i politike. Naprotiv, razlog leži u tome što je svijet kao prostor-vrijeme ozbiljenja tehnosfere nemoguće vratiti u zlatno doba modernosti kada je još postojala iluzija razdvajanja države od društva, što je s usponom neoliberalizma u ekonomiji i politici 1970-ih godina konačno srušeno u krhotine.

Što nam, dakle, preostaje činiti u mišljenju političkoga i politike danas? Odgovor koji mi se jedino čini smislenim proizlazi iz napuštanja sheme metafizike i kibernetike kao njezine legitimne nasljednice u našem vremenu. Događaj slobode nadilazi, naime, sve druge događaje kao sklop kontingencija i izvedbi. Nije stoga politika postala besmislenom zato što se njezina izvedba zbiva u društvima spektakla i hiperkonzumerizma u kojima i šarlatani i opsjenari suvereno vladaju ovim svijetom organizirane frivolnosti i ravnodušnosti. Problem je u tome što nikakve nove „revolucije“ i nikakvi novi „građanski ratovi“ ne mogu stvoriti svijet po mjeri onoga što su Platon i Aristotel izveli iz arhajskoga doba svjetske povijesti ─ sretan život u prijateljstvu sa slobodnim ljudima u zajednici (polis-politeia). Ono s čime se Mi „danas“ suočavamo predstavlja najteži problem uopće u svjetskoj povijesti. To je trenutak kada politika ustupa mjesto korporativnoj mreži događaja bez subjekta, kada se u postimperijalnoj suverenosti svaki povratak smislu države i društva u modernome razlikovanju čini nemogućim poslanstvom. Nalazimo se, dakle, izbačeni u prostor raskorijenjenosti, između sve većeg zahtjeva za suverenošću države i sve manjim izgledima za ostvarenjem izvornih ideja ljudskoga zajedništva bez kojih političko i politika postaju perverzijom istine, slobode, jednakosti i pravednosti. Što je, naposljetku, ono političko i politika kao takva? Ništa drugo negoli čudovišni događaj-slučaj slobode od kojeg ovisi sudbina ljudskoga života u povijesti. Političko prethodi politici jer je uvjet mogućnosti djelovanja u cilju ozbiljenja slobode, jednakosti i pravednosti. Politika se, pak, odvija u nužnosti sukoba između djelujućih subjekata/aktera stoga što je riječ o težnji za vladavinom u zajednici kao naciji-državi, carstvu, mreži događaja koja više nema ni središta niti ruba. Stoga se „bit“ političkoga kao prostora slobode i politike kao akumulacije moći ne zbiva više u razlikovanju države i društva. Ono što je našom sudbinom odnosi se na „veliki prostor“ (Groβraum), kako to određuje Carl Schmitt u „Nomosu Zemlje“ u kojem iščezavaju stare granice između kontinenata i moderno shvaćene suverenosti.

Ova knjiga pokušaj je sažetka jednog mišljenja s kojim dovršavam vlastiti uvid u „bit“ onoga što se događa s čovjekom kojemu je politika od uzvišene zadaće tvorbe dobroga života postala nihilističkim pitanjem preživljavanja i priznanja (thymos) u odsutnosti jednostavnosti smisla življenja. Sve je u tome kako pristupiti jednokratnome životu koji se sustavno tehnologizira i postvaruje, postaje ništavnim i potrošivim u želji za njegovim ovjekovječenjem u „umjetnome životu“ (A-life). Ako je estetsko danas kao dizajniranje života u estetskim objektima poprimilo značajke dematerijaliziranja, onda je političko od volje za moć postalo jedino preostalo područje neizvjesnosti i rizika slobode, pa makar i u vidu negativne projekcije ljudskih strasti i umno postavljenih ciljeva. Na kraju povijesno iscrpljenih mogućnosti stvaranja univerzalne kozmopolitske zajednice ili „homogene svjetske države“ (Kant-Kojève), čini se da preostaje još samo posljednji eksperiment slobode u stvaranju „novoga“ svijeta izvan svođenja političkoga i politike na sredstvo za neku drugu svrhu.“

Može li ipak još nešto dodatno reći o onome što nazivam nihilizmom politike i čemu je posvećeno ovo 17. predavanje Academiae virtualis?

2.

U čemu je zadaća mišljenja političkoga kao uvjeta mogućnosti politike ili slobode koja iz mogućnosti drukčijega svijeta pada u bezdan moći tako što se, kako je to jednom izvrsno zamijetio Giorgio Agamben, preobražava iz svrhe uzvišenoga osmišljavanja sretnoga života u zajednici u instrument manipulativno-autoritarno-totalitarne vladavine čija je posljednja svrha (telos) ne u obogotvorenju vječnoga nasilja i diktature ili tiranije na čelu s apsolutnim suverenom bez zemlje u liku narcističkoga psihopata kao utjelovljenja Levijatana i Behemota, već u totalnoj mobilizaciji onoga što je zapravo neljudsko? Jednostavno, u tome da ne misli više tzv. autentičnost izvora samoga pojavljivanja političkoga i politike u ideji grčkoga polisa koji je zauvijek otišao s nestankom grčkoga povijesnog svijeta koju su sami Grci nazivali paideia.  Isto tako, u tome da ne misli više ono što je u svim formama politizacije i repolitizacije već promišljeno kao prostor i vrijeme globalne postimperijalne suverenosti kao što je to izvedeno u pojmu „velikoga prostora“ (Gro§raum) u Nomosu zemlje Carla Schmitta. (v. https://hrcak.srce.hr/file/382056 ) Ni idealizirana „prošlost“ niti pervertirana-realistička „sadašnjost“ nisu više dostojni zadaće mišljenja političkoga i politike.

Što još onda preostaje osim „nadolazeće budućnosti“ koju uglavnom tijekom povijesti metafizike i nihilizma politike nazivamo utopijama, jer su distopije ionako samo degenerirana negacija onog utopijskoga kao takvog? No, u svim svojim prilozima ustrajno sam na tragu Hegela, Marxa i Heideggera (a Marx nema nikakve veze s utopizmom jer to komunizam u ideji nije, što se može pokazati već njegovom radikalnom kritikom socijal-utopista i anarhista od Fouriera do Proudhona i Bakunjina) upućivao da je za razumijevanje biti političkoga i politike nužno izvesti destrukciju metafizičkoga pojma vremena. Dakle, otpada i ekstaza ili dimenzija „budućnosti“. Čini se da nije ostalo više ništa i da je nihilizam politike gotovo izjednačen s onim što je već Schelling baveći se pojmom slobode otvorio kao nesvodivost apsolutnoga zla. A to je ništa drugo negoli tautologija nihilizma koji u političkome i politici (slobodi i moći) na kraju povijesti ništi sve postojeće tzv. vrijednosti. Ipak, postoji i ono „četvrto“ koje pretpostavlja istinsko vrijeme u kojem se političko kao sloboda i politika kao moć otvaraju u suvremenosti s njezinom apsolutnom značajkom tehnološke strukture nihilizma.

To je događaj moći slobode kao otvorenosti mišljenja onog što je medijalnost same egzistencijalne sudbine/udesa čovjeka u doba tehnosfere. Posrijedi je stoga ono što jest „između“ dvojega kao metafizičke povijesti Zapada=svijeta, što omogućuje ili da sam život postane vrijedan odluke o uspostavljanju najviših vrijednosti uopće koje su čovjeku imanentne ili da sve potone u bezdan vječne tame. Već spomenuti Giorgio Agamben pokušao je na tom tragu misliti „bit“ političkoga i politike izvan tradicionalnoga shvaćanja u rasponu od Aristotela do Hobbesa. Njegova je definicija politike sljedeća.

„Politika jest izvedba medijalnosti: ona je čin stvaranja značenja vidljivoga kao takvoga. Politika nije sfera onog na kraju u sebi niti, pak, značenja podčinjenoga kraju; naprotiv, ona je sfera čiste medijalnosti bez kraja koja se usmjerava kao polje ljudske akcije i ljudskoga mišljenja.“ (Giorgio Agamben, „Notes on Politics“, u: Means without End: Notes on Politics, University of Minnesota Press, Minneapolis-London, 2000., str. 115-116.)

„Izvedba medijalnosti“ ꟷ što to u konzekvenciji za razumijevanje nihilizma politike i njegova prevladavanja uopće znači? Agamben se ne vraća na pozicije instrumentalizma novoga vijeka kojeg možda ponajbolje oslikava političko mišljenje Machiavellija s poznatom maksimom cilj opravdava sredstva. To bi uistinu bio pad u bezdan gologa nasilja i bezobzirne vladavine suverenosti ne naroda, već države kao instrumenta nasilja i represije u realizaciji ciljeva koji su uvijek zapravo čista fikcija onoga što je Carl Schmitt nazvao sekulariziranjem teologijskih sadržaja politike. Umjesto toga, Agamben kao post-fundacionalist pokušava vratiti dignitet drukčijem pojmu politike kao sredstva ili instrumenta onog što je ionako u području koje Walter Benjamin 1921. u Teologijsko-političkome fragmentu naziva „svetošću cilja“ koji je onkraj eshatologije svjetske povijesti.

Kad, dakle, politika postaje „izvedba medijalnosti“, tada se susrećemo s nečime što je između tradicionalnoga shvaćanja metafizike politike i suvremenih istraživanja njezina novog određenja u doba koje više nije određeno ni pojmom polisa, a niti republike, već imperija. Iako to, doduše, Agamben neće reći, jer mu je u posljednjim nakanama svojevrsni mesijanizam politike kao svetoga događaja spasa čovjeka izvan granica institucionalnih mreža organizirane religije poput kršćanstva, židovstva i islama. To „između“, koje je ovdje neiskazivo jer je prostor nove intervencije u već ideologijski određene ove ili one politike, desne ili lijeve, fašističke ili komunističke, liberalne ili autoritarne, demokratske ili diktatorske, postaje jedini pravi problem zadaće mišljenja političkoga i politike u suvremenosti.

3.

U kojem se prostoru-i-vremenu događa „medijalna izvedba“ političkoga i politike u doba post-imperijalne suverenosti? To je prostor-i-vrijeme nihilizma trećeg poretka kibernetike koji se određuje kao autopoietička bit tehnosfere. Nije to, dakle, tzv. stvarni prostor-i-vrijeme, već virtualna aktualizacija stvaranja „novoga“ u smislu računanja-planiranja-konstrukcije u kojem se simultanost događaja pojavljuje kao transverzalna mreža posthumanoga stanja kao vladavine koja sjedinjuje odluku i normu, događaj i upravljaštvo (gouvernementalité). Ono što preostaje od političkoga i politike nije više sagledivo iz nikakve političke filozofije ili antropologije politike, jer pravi ciljevi osmišljavanja zajednice u doba post-imperijalne suverenosti nisu više sadržani u obnovi neke imaginarne zajednice nalik grčkome polisu i renesansnoj republici. Mi živimo od razdoblja modernoga kapitalizma u latentnoj situaciji nastanka i širenja imperija i nastanka supersila iz duha korporativne ekonomije i politike. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/novi-levijatan-ili-o-sumraku-americke-demokracije/ )

Sve drugo je nostalgija za odavno proigranom i izgubljenom prošlošću iz koje se mjeri utopizam nadolazeće budućnosti i zato je svaki oblik takve idolatrije „iskona“ i „futurizma“ ništa drugo negoli ostajanje unutar horizonta metafizičkoga nihilizma politike. Prostor-i-vrijeme su epohalno određeni i procesom tehnologijskoga ubrzanja sve postaje rezultat čiste kvantifikacije i vizualizacije, pa tako i ono političko i politika u srazu s onim neljudskim kao totalnom mobilizacijom tehnosfere. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/doba-nemezisa/ )

Ono što je rezultat ovog nihilizma politike bez izgleda njegova prevladavanja, jer je čovjek izgubio ontologijski status subjekta političkoga događanja i sva se „medijalna izvedba“ politike svodi na navigaciju kontingentnim prostorom-i-vremenom svekolike borbe za onim što Deleuze i Guattari nazivaju procesima deteritorijaliziranja/reteritorijaliziranja (kapitala, zemlje, informacija), jest pokušaj ovladavanja životom kao biopolitičkim strojem posve raskorijenjene egzistencije.

U ime čega voditi borbu za dignitet „čovjeka“ u doba tehnosfere i post-imperijalne suverenosti? U ime naroda, nacije, čovječanstva ili…? Već je Hannah Arendt nakon nacističkoga plana istrebljenja Židova u Auschwitzu nakon kraja 2. svjetskoga rata i suđenja Göringu i drugim ratnim zločincima pokazala da je raspad suverenosti nacije-države i ljudskih prava dospjelo do posvemašnjeg nihilizma kraja povijesti iz jednostavnog razloga što se ovaj nečuveni genocid nije mogao razumjeti u kategorijama ljudskosti i humanizma. Suđenje za apsolutni zločin počinjen nad Židovima moglo je biti jedino u ime apstraktne i univerzalne „čovječnosti“ jer je sama negacija ovog kozmopolitskoga postulata dolazila iz područja čistoga zla onog neljudskoga.

Političko kao sloboda i politika kao moć mogući su tek kad se dospije u mišljenju onkraj granica „medijalne izvedbe“ i pokaže da je jedino događaj-kao-odluka o kontingenciji u post-imperijalnoj suverenosti ono moguće i spasonosno što unutar nihilizma politike ukazuje na autentičnost jednog i neponovljivoga vremena u kojem se sabire i prošlost i sadašnjost i budućnost zajedništva koje nije nikad postojeća faktičnost, već postajanje onoga što povezuje i ljudsko i neljudsko.