Žarko Paić

Stari svijet umire, novi je još u porođajnim mukama: sada je vrijeme monstruma.

Andrej Nikolaidis

1.

Monstruozni svjetski poredak počiva na kriminalnim državama i bolesnim narcističkim društvima ꟷ tako se može odrediti ono što u knjizi Nemezis: Aporije političkoga i politike (Naklada Breza, Zagreb, 2022.) pokazujem kao svezu Schmittova Groβrauma i Arendtina totalitarizma. Ova se sinteza u kontekstu suvremenoga svijeta očituje kroz nekoliko ključnih sklopova. Ponajprije kroz geopolitiku imperijalnih sfera (Großraum). Carl Schmitt je, naime, postulirao ideju Großrauma kao prostora nadvladanog suverenitetom jedne dominantne sile (hegemona) koja suspendira klasično međunarodno pravo u ime vlastite sigurnosti i ekspanzije.

U “kriminalnim državama” današnjice, ovaj se koncept koristi za opravdanje agresivnoga imperijalizma, transnacionalnog terora i brisanja granica, bolje reći njihove suspenzije u ime „prirodnoga prava“ i „božanskoga nasilja“ u pervertiranome smislu onoga što je rani Walter Benjamin podrazumijevao pod anarhističkim pojmom Revolucije staroga (kapitalističkoga) svijeta i njegovih opskurnih demona uništenja. (v. https://hrcak.srce.hr/file/302469) Kroz totalnu kontrolu i sklop novih ideologija totalitarizam 21. stoljeća maršira onkraj i kroz institucije. Nadovezujući se na Hannah Arendt, tvrdim kako suvremeni autokratski sustavi ne trebaju nužno klasičnu partijsku infrastrukturu. Umjesto toga, oni koriste tehnosferu i digitalni prostor za uspostavu totalne kontrole, permanentnoga straha i ideologijskoga terora.  Bolesna narcistička društva postaju najčudovišniji fenomen današnjice. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/masakr-i-narcisticko-drustvo-spektakla/ )

Poveznica između Schmittova političkoga cinizma i Arendtina opisa otuđenoga pojedinca stvara podlogu za uvid u kolektivni narcizam. Društva postaju atomizirana, ali istovremeno hipnotizirana nacionalnim mitovima o vlastitoj viktimizaciji i veličini. To im omogućuje da bez moralnih dilema participiraju u destrukciji Drugoga. U Nemezisu govorim o “doba postimperijalne suverenosti” u kojem svjedočimo hibridnim oblicima vladavine: praznome središtu moći koje zauzimaju autokratski vođe, dok se iza fasade suverenih država krije kriminalna logika moći, resursnoga grabeža i destrukcije slobode. Struktura je ovog poretka transverzalna Mreža u kojoj se nalazi ujedno trijada ideologija-politika: (a) fundamentalizma kulture (b) populizma politike i (c) neoliberalizma ekonomije koja spaja liberalne demokracije i autokratsko-despotske načine vladavine kroz globalno upravljanje (Governance).

2.

Zašto su države kriminalne? Zato što im je supstancija tehno-korporativna i nadilazi njihovu subjektnu strukturu desničarskih ideologija post-fašizma, a to znači da je proces mafijizacije onaj koji dovodi do “zarobljavanja države” kroz korporativnu agendu privatiziranja investiranja i ubiranja profita. Slučaj TRUMPA je apsolutna paradigma i svi drugi su u tom sustavu zapadnoga neoimperijalizma samo vazalnoga-satelitskoga karaktera. PUTIN u autokratskoj Rusiji to provodi kroz državno-oligarhijsku politiku, a XI JINPING to isto u Kini čini kroz partijsko-oligarhijski sustav državne kolonizacije okolnoga svijeta.

Zašto su društva bolesna? Zato što su korporativno deteritorijalizirana i ostavljena na milost i nemilost tradicionalnome načinu djelovanja kroz mafijaški codex socijalne bliskosti i straha od Drugoga kao neprijatelja, te upravo društva postaju jezgra monstruozne brutalnosti svjetskoga poretka jer su načela djelovanja ona koja dovode lude careve (diktatore) i idiokratski sustav vladavine do prijestolja. Sustav ideologijski počiva na obrnutome Freudovu načelu psihoanalize: “Wo Ich war soll Es werden”, a to nije manipulacija “odozgo”, već načelo slobodnoga ropstva sustavu na kojeg se prenose sve ovlasti. Mase žele upravo takav sustav i u njemu participiraju kao funkcije i strukture poretka. Upravo je to problem nemogućnosti bilo kakve globalno-planetarne Revolucije tehno-korporativnoiga kapitalizma “danas”. (v. https://www.amazon.co.uk/Neoliberalism-Oligarchy-Politics-Event-arko/dp/1527544788 )

Ovaj uvid demontira iluziju o ideologijskome sukobu “Zapada i Istoka”, “demokracije i autokracije”, pokazujući da svi globalni akteri zapravo igraju u istoj predstavi, pogonjeni istom supstancijom: tehno-korporativnim kapitalizmom i procesom mafijizacije. (v. https://www.revue-ballast.fr/bernard-stiegler-le-capitalisme-conduit-a-une-automatisation-generalisee/ )

Da bismo dodatno osvijetlili ovu mračnu, ali precizno ocrtanu anatomiju našeg doba, možemo je strukturirati kroz tri ključna stupa.

Transverzalna Mreža i “Zarobljena država”

Države više nisu suvereni politički subjekti u klasičnom modernome smislu; one su postale ljušture, tehno-korporativni servisi za privatizaciju profita i socijalizaciju gubitaka. Ova trijada funkcionira kao savršen operativni sustav. Fundamentalizam kulture služi kao anestetik za mase (stvara identitetske ratove, štiti “tradicionalne vrijednosti” ili simulira progresivnost). Populizam politike daje privid demokratskoga legitimiteta i kanalizira opravdani gnjev naroda u prazne spektakle. Neoliberalizam ekonomije je stvarna supstancija koja neprimjetno povezuje prividno suprotstavljene sustave kroz globalno upravljanje (Governance). U tom kontekstu, modeli upravljanja postaju zapanjujuće slični, unatoč različitim fasadama.

Trump (Zapadni neoimperijalizam) ꟷ Apsolutna paradigma gdje korporativni logos izravno sjeda na tron političke moći. Država se vodi kao obiteljska korporacija, a saveznici postaju vazali koji plaćaju reket (kroz vojnu ili ekonomsku zavisnost).

Putin (Ruski državno-oligarhijski model) ꟷ Spoj bivših obavještajnih struktura i resursnih oligarha gdje je mafijaški kodeks lojalnosti postao ustavni poredak.

Xi Jinping (Kineski partijsko-oligarhijski model) ꟷ Tehnološki totalitarizam gdje partija djeluje kao megakorporacija, a digitalni nadzor i državni kapitalizam služe za kolonizaciju domaćega prostora i vanjskih tržišta.

Bolesna društva i “slobodno ropstvo”

Tzv. današnja društva nisu pasivne žrtve manipulacije “odozgo”. Naprotiv, društva su aktivna jezgra monstruozne brutalnosti. Zbog deteritorijalizacije (gubitka stabilnih ekonomskih, socijalnih i prostornih oslonaca), ljudi se povlače u pred-moderne oblike organizacije kojim suvereno vlada mafijaški kodeks socijalne bliskosti. Unutar tog kôda, preživljavanje ovisi o svrstavanju uz “svoje” (pleme, naciju, klan) i radikalnome strahu od Drugoga kao neprijatelja. U klasičnoj psihoanalizi cilj je emancipacija subjekta: da racionalni, svjesni subjekt (Ja) ovlada nesvjesnim, nagonima i strahovima (Ono). Suvremeni poredak radi upravo suprotno. On zahtijeva ukidanje subjekta, regresiju u nagonsko, u gomilu, u čisti nagon za samoodržanjem i destrukcijom. Mase dobrovoljno prenose svoju slobodu i ovlasti na “lude careve” (idiokrate), jer u njihovoj brutalnosti pronalaze opravdanje za vlastitu potisnutu agresiju i oslobađanje od moralne odgovornosti. To je, u punom smislu riječi, slobodno ropstvo.

Nemogućnost planetarne Revolucije

Ova transverzalna umreženost objašnjava zašto je klasična revolucija danas strukturno nemoguća. Kada bi se srušio jedan diktator ili jedna politička garnitura, tehno-korporativna matrica ostaje netaknuta jer ona ne ovisi o pojedincu. Mreža nema jedno središte koje se može „božanskim nasiljem“ zauzeti. Budući da su same mase integrirane u sustav kao njegove funkcije (kroz potrošnju, digitalnu participaciju, ovisnost o tehnosferi i želju za čvrstom rukom), svaki pokušaj pobune biva trenutno apsorbiran, komodificiran i pretvoren u novi proizvod na tržištu neoliberalnoga kapitalizma. Sustav je postao toliko sveobuhvatan da sam sebe reproducira kroz našu vlastitu želju za potčinjenošću.

Diljem svijeta svjedočimo kako se ova dijagnoza obistinjuje i kako u političkome diskursu i vladavini nastupaju samo novi monstruozni vođe koji savršeno odgovaraju bipolarnome poremećaju suvremenog tehno-korporativizma kako su ga precizno ocrtali Deleuze i Guattari u Tisuću platoa: Kapitalizam i shizofrenija 2. (v. https://nemo-casopis.com/objava/drustvo-kao-stroj-na-putu-spram-totalne-kontrole) Naime, vođa korporacije mora biti ono što predstavlja lik psihopatološkoga Narcisa iz knjige Christophera Lascha, Narcistička kultura (v.  https://zarkopaic.net/blog-post/vrijeme-patoloskih-narcisa/ ), a ja o tome govorim u svojem tekstu o videopolitičkome obratu populizma. (v. https://www.openstarts.units.it/server/api/core/bitstreams/f41732b9-5674-43a8-89ea-8919826117ee/content )

 Dakle, sve drugo je neutralizirano i marginalizirano i nema nikakvu moć. Pitanje je revolucije jedino i izričito pitanje totalne moći za moguću promjenu ovog monstruoznoga svjetskoga poretka zasnovanog na asimetričnoj transverzalnosti pet Imperija (SAD, Rusija, Kina, Indija i Europa). Pritom su Indija kao latentni imperij i Europa kao “Levijatan od porculana” ovdje izvan velike igre.

3.

Suvremeni tehno-korporativizam pati od inherentnog bipolarnoga (shizofrenoga) poremećaja: s jedne strane, on neprekidno deteritorijalizira (ruši granice, tradicije, moralne obzire i stabilne strukture radi protoka kapitala i tehnologije), dok s druge strane panično reteritorijalizira (stvara nove, monstruozne oblike fašizacije, lokalne identitetske ratove i kulturne fundamentalizme kako bi zadržao kontrolu nad masama). U tom shizofrenome rascjepu, idealan vođa više nije klasični karizmatik ili prosvijećeni apsolutist. To mora biti psihopatološki Narcis. On nema stabilan politički program, već je čista slika, videopolitički konstrukt u kontekstu populizma.

Takav je vođa nužno je lišen empatije, ali posjeduje savršen instinkt za eksploataciju tuđih resursa, strahova i nesigurnosti. Njegova “ludost” i ekscentričnost nisu anomalija sustava, već njegova nužna funkcija. Korporativni logos zahtijeva vođu koji može apsorbirati i kanalizirati kolektivnu shizofreniju masa.

Ako je sve ostalo (klasični parlamentarizam, nevladin sektor, akademska kritika, lokalni aktivizam) uspješno neutralizirano, kooptirano i marginalizirano, tada klasični pojmovi “otpora” gube svaki smisao. Oni nemaju nikakvu ontologijsku ni operativnu moć u srazu s transverzalnom asimetrijom pet Imperija. Ako je tehno-korporativni poredak uspostavio totalnu kontrolu nad životom (biopolitika) i tehnologijom (tehnosfera), svaki pokušaj parcijalne promjene biva trenutačno progutan od strane Mreže. Da bi se ovaj monstruozni poredak promijenio, kontrarevolucionarni ili revolucionarni subjekt morao bi posjedovati asimetričnu totalnu moć koja je sposobna:

1. Iskopčati (desubjektivirati) tehno-korporativni logos iz same strukture globalnoga upravljanja.
2. Srušiti kibernetičku i financijsku matricu koja napaja i spaja liberalne demokracije i despotske autokracije.

Međutim, ovdje se otvara ključna, upravo nemezijska aporija postmodernoga doba: Može li se razviti Totalna Moć za oslobođenje, a da ona sama u trenutku svojeg konstituiranja ne postane novi, još čudovišniji oblik totalitarizma? Ako je za rušenje planetarne tehno-korporacije potreban mehanizam jednake ili veće totalne moći, nismo li tada osuđeni na vječnu reprodukciju istog monstruma pod drugim imenom? Kako unutar te potrage za Totalnom Moći uopće misliti emancipaciju, a da ona ne sklizne u novu, planetarnu diktaturu tehno-partijskih ili tehno-vojnih elita?

S obzirom na to da su Indija i Europa izvan “velike igre”, može li se konačni sraz ove totalne moći odigrati kao unutarnja implozija jednog od tri preostala imperija (SAD, Kine ili Rusije), ili je vjerojatniji scenarij globalni tehno-ekološki slom koji će prisilno detronizirati “lude careve”?

Mislim da je vjerojatnije i-i kao logika doba tehnosfere, dakle i jedno i drugo. To je singularni događaj tehno-korporativne Apokalipse i sve drugo je zapravo čak i nemoguće zamisliti, da parafraziramo onaj poznati izrijek Fredrica Jamesona o kapitalizmu i kraju svijeta. Ova poznata parafraza Jamesona (koju je dodatno popularizirao Mark Fisher u konceptu kapitalističkoga realizma v. https://my-blackout.com/2018/06/08/mark-fisher/ ) – da je lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma – ovdje doživljava svoju krajnju, ontologijsku realizaciju. U dobu razvijene tehnosfere, kapitalizam i svijet su postali jedno te isto. Svijet više nema vlastitu supstanciju izvan tehno-korporativnoga logosa. Stoga, kraj tog poretka nužno znači i kraj svijeta kakvog poznajemo. Ovaj singularni apokaliptični događaj operira kroz dvije neraskidive poluge:

Logika tehnosfere kao samodestrukcija ꟷ Tehnosfera nije neutralan alat; ona posjeduje vlastitu, autonomnu težnju prema maksimizaciji učinkovitosti i kontrole. Kada “ludi carevi” i njihova bolesna narcistička društva dosegnu vrhunac svoje destruktivne moći, sustav se počinje urušavati pod vlastitom težinom. Imperiji (SAD, Kina, Rusija) u svojoj borbi za asimetričnu totalnu moć neizbježno pokreću procese koje više ne mogu kontrolirati – bilo kroz kibernetički rat koji proždire vlastitu infrastrukturu, bilo kroz resursno pražnjenje planeta.

Implozija kroz ekološki i tehnološki rez ꟷ Unutarnji slom politike i izvanjski slom biosfere nisu dva odvojena procesa, već bipolarni izraz iste krize. Narativ o “zelenoj tranziciji” ili “održivome razvitku” samo je još jedna maska neoliberalne ekonomije u sklopu Globalnoga Upravljanja. Kada se ti konstrukti raspadnu pod naletom realnih ekoloških kataklizmi, tehno-korporativni aparat gubi materijalnu bazu za svoje funkcioniranje.

Zato „moja“ Nemezis, u svjetlu ove Jamesonove aporije, prestaje biti tek teorijska kritika i postaje najava ontologijskoga zida „kraja povijesti“. Izvan ovog singularnoga sloma doista je nemoguće zamisliti alternativu, jer je tehnosfera kolonizirala samu ljudsku imaginaciju. Revolucija se stoga više ne može dogoditi kao svjesni čin političkoga subjekta koji juriša na barikade. Ona kao totalni obrat metafizike u realizaciji kibernetike nastupa jedino u svojoj posljednjoj mogućnosti kao samourušavanje monstruoznoga stroja – kao trenutak u kojem sustav sam sebe “iskopčava” iz struje, ostavljajući iza sebe prazninu u kojoj se tek treba vidjeti hoće li išta ljudsko uopće preživjeti.

4.

Odakle potječe onaj znameniti Hölderlinov stih kojim smo se, mi zatočenici mitopoetskoga iskona, uvijek znali oslobađati u svojim spekulativnim borbama s vjetrenjačama i drugim demonima? Stih, naravno, u prijevodu glasi: „Wo aber Gefahr ist, wächst / Das Rettende auch.” (“Ali gdje je opasnost, raste / i ono spasonosno.”) Ako i nisam u pravu, moram to biti jer je sve drukčije besmisleno. Potječe, dakle, iz temelja zapadnjačke filozofije u jednome Heraklitovu fragmentu u kojem se kaže:

          Ne nada li se, neće se susresti nenadano, jer je ono neistraživo i nedokučivo.