Žarko Paić

Dragi Žarko,

najpre čestitke na 1000 dana KAOSA. Za mene je Vaš blog poticajan i dragocen odgovor na mrtvilo u koje nas uvlači svet tehnosfere u kome se najčešće nude gotova i predvidiva rešenja. Svakodnevno pisanje otvara horizont već zaboravljene lepote života u kojoj čovek još može biti stvaralac vlastitog sveta. Kreator i maštar. Mreža tekstova oslobođena akademske uniformisanosti, kroz teme koje se prepliću, račvaju, razilaze i sjedinjuju, sve to za nas posvećenike tekstu, knjizi, rečima i ako hoćete grštvu daje vedrinu i dubinu o kojoj je pisao Nietzsche kada je život i muziku usporedio sa idilom oktobarskog dana u podne.

Mogli bismo se pozvati i na Deleuzeov pojam pukotina, rezova. Ili kada D.H. Lawrence piše u predivnom putopisu Italija o bavarskim seljacima pa na jednom mestu kaže da njihova pojava zrači večnom otpornošću na životni tok i njegovu toplinu. Kao što bavarski seljaci nadmašuju život svojom neobičnom, otvorenom lepotom postojanja, tako i svi mi koji pišemo – branimo život kao potencijalnu metamorfozu lepote, erosa i lutanja. 

Marguerite Duras u kratkoj knjižici Pisati, dragi Žarko, pisanje povezuje sa samoćom. Danas je teško biti sam, teško je usled neprekidne buke tehnologije, informacija, telefona, poruka, poziva… Onaj ko svakodnevno piše stoga brani ontologijsku pozadinu čoveka, spaja šumove i tišinu, otvara puteve i stranputice. Jedini način da filozofija jeste i da još bude znači prepustiti je tom svakodnevnom istrajavanju na rečima, spasiti je od sveopšte popularizacije raznih ideoloških i ”analitičkih” učitavanja. Samoća pisanja, posebno danas, znači imati hrabrosti da je stvoriš. Duras u pomenutoj knjizi kaže – stvorila sam samoću jer sam odlučila da pišem knjige. Pisanje u samoći za mene je iskonsko posredovanje između tradicije i sadašnjosti, ona nit koja svet još drži u granicama ljudskosti, a da ne bi zapao u čistu posredovanost između stroja i čoveka. Otuda je za mene Vaš blog nešto najvažnije što me u mnogim teškim danima hrabri i podstiče. Otkrivate mi autore, knjige, puteve i stranputice, zablude i naposletku lepotu posvećenosti. Pesma i tekst kao dela duha, uči nas Valéry, uvek ostaju nedovršeni budući da je duh neograničen. 

Čestitam Vam na ovom jubileju i samo želim da znate da, a ovoga puta ne preterujem, u mnogim momentima Vaš tekst ujutru podstakao je moj rad i ne samo to – dao mi je često snagu da se suočim sa apatijom u kojoj živimo. Pomogao mi je da pisanjem proslavim lepotu kao još jedinu odbranu od naleta uniformisane biti tehnosfere koja je postala, kako ste lepo uočili, autopoiesis, samostalni stvaralac svoga sveta.

Budite dobro i istrajno,

Nenad

Dragi Nenade,

          Zahvaljujem na lijepim riječima uz 1000 danaKaosa. Dopustite mi da u ovom odgovoru na Vaše zahvalno pismo/esej uz ono što emanira ovaj blog kao eksperiment duhovnoga bitka u mojim kasnim godinama kažem nešto o „sebi“ kao piscu. Mislim da ste pritom otvorili najznačajnije pitanje ljudske egzistencije u doba tehnosfere koju svi gotovo da zaobilaze ili ne uviđaju dalekosežne posljedice našeg dobrovoljnoga ropstva nadmoćnoj logici Mreže u koju smo uronjeni. To pitanje glasi: postoji li još uvijek samoća kao uvjet mogućnosti stvaralačkoga života bez koje pisac naprosto nije zamisliv? Izvrsno ste kazali da je danas teško biti sam, a to je obrat onog što Tin Ujević u svojoj Svakodnevnoj jadikovci pjeva ovako: „Kako je teško biti sam…“

Za razliku od stanja posvemašnje težine podnošenja svakodnevne samoće koju svi kad čuju ovaj divan Tinov stih poistovjećuju sa stanjem vlastita „subjekta“ utonuloga u tugu, sjetu, tjeskobu nastalu zbog vlastite životne odluke da se ne vežu u životu uz Drugoga ili zbog gubitka Drugoga kao neprežaljenoga suputnika u trajanju egzistencije do njezina kraja, vi kazujete nešto čudovišno suvremeno: teško je biti sam jer ovu samoću nešto onemogućuje. Što?

Već je 1987. godine Jean Baudrillard u eseju Ekstaza komunikacije ukazao na problem i na fenomen ovoga „posthumanoga stanja“. Sjećate se, on govori o nužnosti jedne „interaktivne samoće“ u doba vladavine digitalnih terminala. U svojim predavanjima pod nazivom Academia virtualis (2024-2026) objavljenim u formi e-knjige (v. https://zarkopaic.net/blog-post/academia-virtualis-2024-2026/ ) pokazao sam da je tehnosfera ne samo autopoietički sustav vladavine četvorstva informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije, već i onoga što nadilazi svu povijesno-epohalnu moć metafizike time što više ne postoji razlika izvanjskoga i unutarnjega, transcendencije i imanencije, prirode i kulture.

Umjesto toga, izbačeni smo u stanje permanentne nužnosti pseudo-komunikacije 24 sata koja ukida ono što čini „bit“ naše ukorijenjenosti u slobodu koja prestaje biti smisao življenja i stvaranja novih svjetova bez prostora samoće i vremena njezine samotnosti.

Ono što nestaje s čitavim svijetom metafizike jest bit čovjeka kao egzistencijalnoga događaja vođenja vlastita života bez izvanjskoga uzroka i tuđe volje. U Vašem iskazu „teško je biti sam“ posrijedi je upravo ono najčudovišnije (Unhemiliche) što više nije vezano uz Tinovu dijagnozu stanja u modernome svijetu „otuđenosti“ i „postvarenosti“ čovjeka kojemu nedostaje Drugi kao njegov sudrug, sestra i brat, srodnica i supatnik u živome trpljenju ovog života koji postaje dosada i banalnost trajanja na najvišoj razini društvenosti uopće. S tehnosferom, dragi Nenade, nestaje subjektivnost „čovjeka“ kojemu samoća podaruje njegov autentični duhovni dom i prebivalište.

Zato se samoća sve više pokazuje „estetskim imperativom“ egzistencije jer je ugrožena od svih Drugih koji nas sile na „interaktivnost“ u svakodnevnoj komunikaciji. Pisanje je otuda „moj“ (a to znači i „Vaš“) posljednji odlučni zahtjev za obranom teritorija „vlastite“ slobode. To znači da je povijest „moje“ slobode ujedno i povijest „moje“ samoće. I zato ću se podsjetiti na ono što sam Vam na početku pretkazao: naime, na to da ću nešto reći o sebi kao „piscu“. Nadam se, bez napasti narcističkoga pada u bezdan svoje izgubljene „subjektivnosti“. Bilo je to ovako.

Svoju životnu knjigu Sliku bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti (https://www.superknjizara.hr/hr/slika-bez-svijeta-ikonoklazam-suvremene-umjetnosti-2006-zarko-paic) završio sam u proljeće 2006. godine. Kada sam pisao zadnje poglavlje, zapravo epilog knjizi u kojoj govorim o nadolasku doba tehnosfere i kraja slike u tradicionalnome shvaćanju koje je vladalo do avangarde u 20. stoljeću kao zlatno doba mimesisa i reprezentacije, osjetio sam silno uzbuđenje što je moj misaoni projekt dokrajčivanja metafizike i s njom estetike i same biti umjetnosti pri kraju. Posljednje rečenice su mi dolazile ne više kao oslobođenje od iluminacija koje su me vodile u smjeru vlastita otkrića pojma koji će me opsjedati i obuzimati me spekulativno i refleksivno sve do danas, već kao nešto intuitivno zadržavajuće i gotovo blokirajuće.  (v. https://zarkopaic.net/works/knjiga-lutanja/ )

Recimo to jasnije ꟷ kao ono neiskazivo zastrašujuće kojim se inače filozofijski od Longina do Kanta i Lyotarda nastoji opisati ono uzvišeno, sublimno. Nakon što je knjiga završena i najavljeno je doba tehnosfere kao apsolutne slike bez svijeta koja tvori neskrivenu „bit“ ove naše suvremenosti, sljedećih sedam mjeseci nisam više uopće mogao napisati ni jednu suvislu rečenicu. Bio sam u stanju onog čovjeka iz jedne Kafkine parabole koji ukopan stoji na jednome mjestu i ne može se više pomaknuti ni natrag ni naprijed. Sve mi je izgledalo besmisleno: i filozofija i umjetnost, i znanost, a o religiji nemam što ni govoriti jer nisam muzikalan na objavu božanskoga. Usto, utonuo sam u duboki bezdan ne-djelovnosti ili što bi rekao James Joyce u pismu bratu u Dublin dan prije no što će napustiti Pulu veljače 1905. godine i zaputiti se u Trst: Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.

Ništa nisam više mogao čitati. Od jutra do mraka vrijeme je protjecalo kao puko bezizgledno trajanje koje se ne može po analogiji prikazati stanjem duboke dosade o kojoj Heidegger govori u svojim predavanjima iz 1929/1930. godine u Freiburgu pod nazivom Temeljni problemi metafizike: Svijet-konačnost-samstvenost (v. https://www.amazon.de/Die-Grundbegriffe-Metaphysik-Endlichkeit-Klostermann/dp/3465040937 ) Bilo je to jedno razdoblje „duboke nelagode“ koja egzistencijalnu otvorenost svodi na rituale besmislenoga preživljavanja bez obzira na dodatne stimulanse tzv. užitaka.

Što me je „spasilo“ i „izbavilo“ iz užasa ovog stanja koji me je obuzeo do prijetnje razaranja i uništenja? Mišljenje kao pisanje, ali ne u narcizmu vlastite nemoći stvaranja svijeta koju sloboda pretpostavlja time što sam (vjerujem kao i „Vi“ i svi „Mi“) u svakome „novome početku“ izručen strahu od rizika promašaja koji tekst sa sobom nosi, već u nastojanju da nakon uvida u bit suvremenosti koja je bila intuitivno iluminativna odlučno krenem u sustavno promišljanje ovog tzv. svijeta i to bez ikakva kompromisa s onim izvanjskim i unutarnjim, s institucionalnim akademskim ništavilom i vlastitim demonima koji me i nadalje prate na ovome putu koji nema svojeg posljednjeg cilja ni svrhe. Jer je sve u svakome trenutku smisleno i svrhovito sve dok ovaj život misaono održavamo na dostojnoj razini ljepote postojanja i etički odlučne distancije od užasa svekolika zla kako sam to napisao u studiji Malum postmetaphysicum koja će se uskoro pojaviti u tematskoj cjelini Kako misliti zlo novoga broja časopisa Europski glasnik br. 31/2026.

Paradoks je, dakle, naše ushitne tehnosferom ovladane suvremenosti što je „ontologijski“ sve više i više isprazno zato što je spektakularno obuzeto prolomom slika bez svijeta, a to znači nemogućnošću dosezanja dobre stare samoće koja nas je održala na životu podarujući nam ono najbitnije uopće: naime, nužnost distancije spram Drugoga, a ne bezuvjetno ropstvo njegovim zahtjevima. Znate li što je najveći problem s kojim se svi susrećemo u ovoj mahnitoj igri tehnosfere i „suvišnoga čovjeka“? (v. https://www.inlibra.com/en/document/view/detail/uuid/7536078c-6315-31c1-9f13-5d7376b1eb7d )

To što nam je oduzeta autentična i jedino smislena samoća tako što nam je oduzet i taj bezuvjetni Drugi o kojem je nakon Lévinasa postalo izlišno svako filozofijsko utemeljenje etike u svijetu bezavičajnosti i gubitka svjetovnosti svijeta. Mi ne živimo više u doba razlike „subjekta“ i „objekta“, unutarnjega i izvanjskoga, koji je omogućavao susret sebstva kao „Ja“ i Drugoga kao „Ti/Vi“.

Umjesto ovog odnosa, na djelu je vladavina „Velikoga Trećega“ u liku tehnosfere kao nečega posve čudovišnoga koje nadilazi granice ljudskoga i neljudskoga zato što je riječ o vladavini autopoietičkoga stroja mišljenja nad životom čovjeka kao egzistencijalnoga „slučaja“ slobode. To sam pokazao u svojoj knjizi The Return of Totalitarianism: Ideology, Terror, and Total Control (v. https://books.apple.com/us/book/the-return-of-totalitarianism/id6445003485 ) obratom slavne Freudove formule psihoanalize: „Wo Ich war soll Es werden“ („Gdje je bilo Ja, treba dospjeti Ono.“) Eto, to je kraj subjektivnosti i totalna kontrola nad našom „samoćom“.

Živjeti svoju samoću znači biti, a to nas oboje naravno povezuje u izboru po srodnosti, u stanju splendid isolation. To je jedan od mojih tekstova na ovome blogu zvanom Kaos  s kojim bih završio ovo razmatranje koje ste potaknuli svojim pismom. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/splendid-isolation/ )

I da se ne ponavljam, još samo ovo. Kraj subjektivnosti omogućuje nam drugu vrstu stvaralački uzvišene samoće za koju besmrtni i veličajni Tin Ujević u svojoj pjesmi „Pobratimstvo lica u svemiru“ pjeva:

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

S izrazima odanosti i duhovne bliskosti,

Vaš

Žarko