Splendid isolation

U nužnome razmaku i zbiljskoj blizini

March 17, 2024
Nostalgija Tarkovski
Nostalgija - Andrej Tarkovski (1983)

Iako izraz splendid isolation u značenju ‘sjajne izdvojenosti’ potječe iz položaja britanske vanjske politike koja nije htjela biti nikakvim političkim ugovorima vezana s državama u sukobu da bi potom mogla između njih arbitrirati, njegovo je značenje u širem smislu u navlastitoj posebnosti, težnji za posvemašnjom autonomijom, volji za življenjem u samoći. Svi mi filozofi moramo biti nužno izdvojeni od mase i javnosti da bismo mogli  misliti i pisati-kazivati. U ‘Predgovoru’ svojoj knjizi Ljudi u mračnim vremenima, zbirci ogleda i članaka, Hannah Arendt kaže:

ʺNema, prema Heideggeru, bijega iz ‘neshvatljive trivijalnosti’ ovog običnog svakodnevnog svijeta osim povlačenjem iz njega u samoću koju su filozofi od Parmenida do Platona suprotstavljali političkoj sferi.ʺ (Hannah Arendt,  Ljudi u mračnim vremenima, TIM press, Zagreb, 2019., str. 9. S engleskoga preveo Srđan Dvornik. )

Zato je ‘sjajna izdvojenost’ ujedno i uspostavljanje vidokruga iz kojeg se ono javno i zbiljsko bolje može osvijetliti ako je onaj koji motri događaj ili pojavu dovoljno udaljen od njezine blizine. To je sam Heidegger imenovao odnosom razmaka i blizine, Distanz und Nähe. Biti u samoći znači biti bliže sebi jer ljudska je duša ona kojoj godi dijalog sa samom sobom. Nije začudno zašto su filozofi ono što su Grci nazivali idiotes, osim Sokrata, dakako. Biti-nezainteresiran za političke poslove, za prihvaćanje tzv. javne odgovornosti u prihvaćanju dužnosti djelovanja u javnoj upravi, ne znači biti posve nesklon promišljanju biti društva i države uopće. Suvremeni primjeri ovog angažmana su talijanski postmoderni filozofi s ljevice poput Massima Cacciarija i Gannija Vattima. Prvi je bio ne baš osobito dojmljiv gradonačelnik Venecije, a drugi je bio ne baš osobito glasan član Europskoga parlamenta. Što bih o tome imao reći osim da je političko nešto posve drugo kao nabačaj iskonske slobode odluke o egzistencijalnome ustrojstvu bitka i vremena od politike kao tehnologije upravljaštva i logike Moći. Najbolji primjer slučaja ‘poraza mišljenja’ bio je Alexandre Kojève kad je postao tehnokrat Europske zajednice.

Nikad nisam imao nikakvu etičku dvojbu o svojem izboru ‘sjajne izdvojenosti’ u svim aspektima mišljenja i življenja u odbijanju da se politički angažiram. Prvo, to bi bio užasno nepotreban gubitak slobodnoga vremena u zamjenu za strasti i razočaranje stalnog Kulturkampfa s masovnim diskursom trivijalnosti i banalnosti, das Man. Drugo, to bi bilo iznevjerenje vlastita poziva ‘duhovnoga bitka’ da filozofiju živim bez kompromisa s demonskim zovom tzv. autentične politike. Ponovno se valja vratiti promašenome slučaju Heideggerove metapolitike nacizma i njegova Rektoratstva u Freiburgu 1934. godine. Zar to moralno-političko pokleknuće nije dostatan razlog radikalnoga povlačenja u ‘sjajnu izdvojenost’? Ne slažem se da je to pitanje svjetonazora i temperamenta. Sve bez razlike pogađa osamljenost. Suočiti se s njezinim izazovima pretpostavlja vladavinu nad samim sobom, ponajprije obuzdavanjem svojih nesvodivih strasti, što ne znači postati asketski jezuit veganizma bez duha.

Najbolje je svu tu psihologiju samo-izolacije, svu njezinu opasnost i spasonosnost, prikazao Nietzsche u svojim pismima iz Ostavštine, u Gaya Scienzi i u S onu stranu dobra i zla. Živjeti na samotnim vrhuncima ne može svatko. Zato filozof ne mora nakaradno oponašati život pustinjačkih redova ranih kršćana ili skrivati se od javnosti poput ekscentrične filmske zvijezde. Biti ekscentričnim u punom razmjeru vrijedi samo za filozofa, a Plessnerova definicija čovjeka kao ekscentrične pozicionalnosti jedna je od najpogođenijih analiza u suvremenoj antropologiji. Sve je zapravo tako jednostavno kao i sam život u svojoj složenosti. Samoća je duhovna povlastica stvaralačke usmjerenosti k onom što sama stvar mišljenja nalaže kao fundamentalnu zadaću filozofije.

Biti posvećen vlastitome putu mišljenja znači živjeti izvan i na rubu Svega-Jednog, u mraku hramova i u pustinjskoj kolibi, izvan-mase i izvan-sebe da bi samo mišljenje dospjelo do Tebe-kao-Drugoga bez kojeg ni ova sjajna samoća ne bi imala nikakvog smisla.

Giorgio De Chirico - Plaza (Piazza) (1913.)
Giorgio De Chirico – Plaza (Piazza) (1913.)

Similar Posts

Grube veličine

Paul Valéry u znamenitome ogledu ‘Kriza duha’ iz 1919. godine govori o problemu koji je inače u svojim filozofijskim promišljanjima od 1930ih do smrti 1976. godine najvjerodostojnije tumačio Martin Heidegger. RIječ je, naime, o kvantifikaciji i pragmatizaciji mišljenja koje postaje svjetsko-povijesnom sudbinom kraja metafizike u kibernetici. No, Valéry je pjesnik i filozofijski esejist, pa njegove […]

June 24, 2024

Fiziognomika?

Adornov izraz fiziognomikaiz njegove knjige o Gustavu Mahleru možda bi valjalo shvatiti kao moć mitopoetske ‘re-inkarnacije’ čovjeka, ne, dakako, u budističkome smislu. Mi opažamo Drugoga ponajprije polazeći od njegove singularne tjelesnosti i to kao prikazivost lica s očima, čelom, ustima, nosom, ušima, vratom, potom rukama i nogama, trupom, stražnjicom. Tijelo uistinu ima ono što su […]

June 23, 2024