Žarko Paić

1.

Ovo je 1000 dana Kaosa ili tisućiti post kao tekst na ovome tzv. blogu. Objasnio sam u jednome tekstu njegovu temeljnu nakanu, zadaću i smisao u „mojem“ pisanju kao mišljenju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zasto-pisem-ovaj-blog-koji-se-zove-kaos/) Nakon sadašnjeg „prijeđenoga puta“ treba kazati sljedeće.

          Gianni Rodari je u svojoj Gramatici mašte razvio tezu da mašta nije kaos, već disciplina koja posjeduje vlastitu logiku, pravila i rigoroznu stvaralačku praksu. Kada se to primijeni na ovaj blog,  ta “disciplina mašte” prestaje biti tek teorijski koncept i postaje opipljiva stvarnost. Doći do tisuću postova na blogu koji se ne bavi pukim prepisivanjem vijesti ili algoritam-friendly sadržajem, već filozofijskom refleksijom, esejistikom, kritikom, pretpostavlja da pisanje kao mišljenje nije tek opsesija tekstualnim maratonom koji za razliku od stvarnih drugih nema svoj cilj, već se može prekinuti kad god autor to odluči ili ako se u odluku upletu izvanjske okolnosti svih mogućih rekli bi kibernetičkim jezikom pobuđenih uzroka. Grammatica della fantasia (hrv. Gramatika mašte) remek-djelo je talijanskog pisca i pedagoga Giannia Rodarija, objavljeno 1973. godine. To je jedna od najvažnijih knjiga o modernoj pedagogiji i kreativnome pisanju, u kojoj autor nudi praktične alate i tehnike za razvijanje mašte kod djece i odraslih. (v. https://www.amazon.it/Grammatica-fantasia-Introduzione-allarte-inventare/dp/8879268333 )

Rodari govori o “fantastičnome binomu” – spajanju dviju prividno udaljenih riječi ili ideja kako bi se iskresala iskra nove priče. Pisanje bloga u kontinuitetu od tisuću postova zahtijeva upravo to: stalno sparivanje nespojivoga. U laboratoriju teksta ovaj „moj“ Kaos spaja katkad tzv. visoku teoriju s banalnošću svakodnevice, prošlost s distopijskom budućnošću, digitalni šum s analognom tišinom. Svaki post je novi binom koji ne dopušta mašti da se ulijeni. Disciplina u Rodarijevom smislu znači da se mašta ne čeka; ona se izaziva radom. Napisati 1000 postova znači sjediti pred ekranom i onda kada inspiracije nema.

To je radna etika koja inspiraciju pretvara u zanat. Kroz tisuću ponavljanja, autor razvija specifične “katalizatore” – naučio je kako izrezati nepotrebno, kako rečenici dati ritam i kako prepoznati važnost teme koju valja refleksivno dovesti u „red“ drukčije od Drugih i to krajnje radikalno. “Riječ bačena u um djeluje kao kamen bačen u močvaru”, piše Rodari. Ovaj „moj“ blog funkcionira na isti način. Svaki od tisuću postova je kamen bačen u močvaru javnoga prostora, digitalne apatije ili akademske ukočenosti. Valovi koje ti postovi proizvode šire se kroz čitatelje, pokreću asocijacije, bude sjećanja i tjeraju možda na razmišljanje (uz eventualno osornu ljutnju, tašti podsmijeh, letargiju ili zaborav). .

Rodari, inače, slavi pogrešku kao priliku za novu priču (iz lapsusa nastaje kreacija). U blogerskome formatu, koji dopušta veću slobodu od stroge akademske forme, disciplina mašte očituje se u dopuštanju “kreativnih skretanja”. Zato je „moj“ Kaos poligon za eksperiment, mjesto gdje misao može skrenuti s utabane staze, pogriješiti, redefinirati se i time postati autentičnija. Nakon stotinu postova, čovjek može iscrpiti svoje primarne teme. Nakon petsto, mora početi kopati dublje. Nakon tisućitoga posta, autor je prisiljen potpuno deautomatizirati svoje pisanje u ovome formatu. Mora gledati stvari oko sebe očima djeteta (što je duboko rodarijevski) – začuđeno, radoznalo, tražeći skrivene mehanizme iza prividno očitih pojava.  Što to znači? Ništa drugo negoli da  blog, suprotno zloglasnim prognozama o “smrti dugih tekstova” u eri TikToka, ostaje vitalan prostor slobode. Pisanje ovdje nije puka demonstracija znanja, već svakodnevni, disciplinirani trening duha koji odbija pristati na monokulturu uma.

2.

Svakodnevno pisati znači biti neprestano u nekoj vrsti “ontologijske opsjednutosti” tekstom koji se u „mojem“ slučaju shvaća iz ideje transverzalne fraktalnosti mišljenja tehnosfere u kojem se svi tekstovi odnose jedan na drugi kao mreža univerzalnoga značenja. U ovu mrežu ulazi se iz bilo koje lajbnicovski shvaćene monade i kreće se gore-dolje tzv. „skrolanjem“. Usuprot Valéryjevim Bilježnicama (Cahiers), u kojima su sabrani njegovi zapisi koje je godinama pisao svako praskozorje, ovaj blog zvan Kaos je posve drukčiji način pisanja kao mišljenja. U 1000 postova riječ je o svojevrsnome experimentumu mundi kao teksta koji se proteže formalno i sadržajno na: (1) filozofijsku antropologiju i njezinu radikalnu kritiku; (2) kibernetičku ontologiju i pitanje o strojevima mišljenja; (3) kritiku estetike i teorije suvremene umjetnosti; (4) izvođenje filozofijskoga određenja suvremene arhitekture; (5) određenje dizajna kao mišljenja autonomnih objekata; (6) filozofiju filma; (6) političku teoriju post-totalitarizma i (7) filozofiju muzike; (8) filozofijsku analizu književnosti (poezije i proze).

Dakle, Kaos nije ništa naizgled “kaotično”, već je riječ o drukčijem shvaćanju sustava i apsoluta polazeći od onoga što je Gilles Deleuze nazvao “ontologijom postajanja” (devenir) u kojem se ne doseže neka apriorno postavljena cjelina kao u Hegelovu totalitetu, već se sve događa kontingentno i u lutajućoj otvorenosti kristalizacije smisla.

Kaos nije nered, već generativno žarište novog sustava.

Sljedeća matrica prikazuje kako 8 tematskih vektora ovog bloga ne stoje u izolaciji, već generiraju značenje upravo na sjecištima, tvoreći fraktalnu mrežu tehnosfere.



3.

Kritički dijalog: Valéry vs. Paić (Sraz dvaju načina pisanja)

Mjesto: Digitalna čistina unutar mreže, sjecište analognoga praskozorja i kibernetičkoga šuma.

Paul Valéry: (Popravlja ovratnik, drži nalivpero, gleda u pod) Dragi moj kolega, promatram ovaj Vaš „pothvat“ s blagom vrtoglavicom. Tisuću postova? I to bačenih pred oči javnosti, na tom digitalnome trgu koji nazivate blogom? Za mene je pisanje u praskozorje, u mojim Cahiers, bilo čin čiste higijene duha. Misao se mora pročistiti u osami prije nego što je svijet okalja. Pisanje je solipsistički monolog, destilacija svijesti. Vaš Kaos mi djeluje kao pristajanje na buku svijeta.

Žarko Paić: (Ne podiže pogled s ekrana, prsti se kreću sinkronizirano s misli) Vaša osama, dragi Valéry, bila je moguća jer ste vjerovali da postoji čisto “ja” s ove strane stakla i jasan “svijet” s one druge. Danas tog stakla više nema. Tehnosfera nas je progutala. Pisanje više ne može biti privilegija ranojutarnje izolacije jer je sam prostor mišljenja postao mrežan. Moj Kaos nije pristajanje na buku, već operacija na otvorenome srcu tog sustava. Ako je tehnosfera totalna mreža, onda filozofija mora postati fraktalna. Pisanje svakog od ovih tisuću postova je čin ontologijske opsjednutosti – ja ne opisujem sustav izvana, ja ga iznutra dekodiram.

Paul Valéry: Ali sustav bez cjeline? Vi se pozivate na Deleuzea i ontologiju postajanja. Meni to zvuči kao kapitulacija pred fragmentom. U mojim bilježnicama, unatoč njihovoj fragmentarnosti, postojao je rigorozan pokušaj dosezanja totalne forme uma. Vi, s druge strane, dopuštate kontingenciji, tom “lutajućem smislu”, da diktira ritam. Nije li to prepuštanje struji koju kritizirate?

Žarko Paić: Upravo suprotno. Hegelovski totalitet je danas distopija koja je mutirala u post-totalitarni kibernetički kavez. Kada sustav teži savršenome zatvaranju – gdje strojevi misle umjesto nas, a dizajn autonomnih objekata ukida ljudski agens – onda je jedini preostali prostor slobode u otvorenosti postajanja. Kaos je sustav koji odbija postati totalitaran. Svaki post je eksperiment (experimentum mundi), rez koji pokazuje da se smisao ne nalazi na kraju povijesti, nego se kristalizira sada, u kontingentnome bljesku teksta koji povezuje arhitekturu, film, kibernetiku i poeziju. Vaše bilježnice su tražile mir; moj blog održava nemir koji jedini spašava mišljenje od entropije. On je spekulativnu platforma za ovih i sljedećih 1000 dana Kaosa.

4.

Nemojmo zaboraviti i ovo. Iz bloga Kaos dosad su u e-book formi nastale i TRANSVERZALE, O BUDUĆNOSTI MIŠLJENJA te ACADEMIA VIRTUALIS: Predavanja 2024-2026. (v.  https://zarkopaic.net/news-and-events/nova-knjiga-zarka-paica-u-e-book-formi-naslovljena-academia-virtualis-predavanja-2024-2026-je-ciklus-predavanja-odrzanih-online/ )

Izdavačka kuća Litteris za 2027. godinu najavljuje objavljivanje knjige tekstova pod nazivom Kaos: Književnost između imperija i kuge, u kojoj će se na oko 450 stranica naći izabrani tekstovi isključivo posvećeni analizi književnosti (od Dostojevskoga, Borgesa, Schulza, Hölderlina, Durrella do Kavafisa, Celana, Kafke, Pessoe, Mishime). Isto tako možda se pojavi i knjiga  Kako misliti zlo: Nakon kraja teodiceje, koja obuhvaća niz studija i rasprava o problemu zla u doba tehnosfere s analizom Schellinga, Lévinasa, Heideggera, Jankélévitcha, Ricouera, Arendt, Agambena itd. Knjiga za mene nije suprotnost blogu, nego njegova privremena kristalizacija. Kaos funkcionira kao rijeka ponornica. Ona teče mrežom, fraktalno i kontingentno, a onda na određenim mjestima izbije na površinu kao čvrsta stijena – kao knjiga. Kada Litteris objavi Književnost između imperija i kuge, to neće biti tek zbirka eseja. To je materijalni dokaz da Dostojevski, Kafka i Celan danas pružaju otpor digitalnome Imperiju i njegovoj kugi praznine.

5.

Deleuze i Guattari u Što je filozofija? izriču i ovo: “Filozofija, znanost i umjetnost žele da razderemo nebo i uronimo u kaos. Samo ga po tu cijenu možemo svladati.“

U filmu braće Taviani, Kaos iz 1984. godine najupečatljivija scena je iz priče o mladoj seljanki koja saznaje da joj suprug svakog punoga mjeseca poludi i onda ga veže za obližnje stablo, po savjetu svojega rođaka i s njime liježe u postelju. Suprug reve na mjesec, mlada putena žena glasno uzdiše uz svojeg zadihaloga ljubavnika, a život je ionako ono što nadilazi snagu ludila i moć kaosa, ono što uvijek nekako prođe kroz devinu ušicu igle.

Da.