Žarko Paić

Zašto ja ovo uopće pišem? Nije pitanje ono koje stoji u naslovu jedne knjige Georga Orwella, Zašto pišem? I drugi eseji. Ne, pitanje je krajnje precizno i konkretno: zašto baš „ovo“, što ima formu digitalne svaštare? Blogove pišu svi i nitko. Za tradicionalne metafizički odgojene i obrazovane filozofe, književnike i umjetnike ovo je „skandal“, „eksces“, „anomalija“. Možda je „autor“ puknuo ili još gore, otišao na kvasinu nakon što je napisao pedesetak tzv. ozbiljnih knjiga koje pripadaju mnoštvu diskurzivnih žanrova društveno-humanističkih znanosti, književnosti, vizualnih umjetnosti. Uostalom, u autorovoj Knjizi lutanja: Pisma, razgovori, zapisi, Litteris, Zagreb, 2024., sve se ovo već pojavljuje promišljeno i izvedeno unutar tekstualnoga formata knjige.

Ovaj blog, međutim, nije knjiga, već ono što pripada biti tehnosfere, a riječ je o strukturi lutalačkoga nomadizma koji u sebi sabire misao kao cjelinu, integralnost ne samo tradicionalno razlikovnih disciplina, već i posve različitih formi iskaza od razgovora sa samim sobom, razgovora s Drugima, crtica, pisama, filozofske autobiografije bez činjenica što nužno upućuje na parafrazu Pessoine Knjige nemira. Blog je bogom izmišljena forma upisivanja tragova mišljenja kao kazivanja upućenoga Drugome koji nije ograničen na čitatelja knjiga, već može nekim slučajem biti i zainteresirani motritelj autorove web stranice zbog eventualne vizualne atraktivnosti sadržaja, tzv. ilustracije tekstova s rijetkim, ne baš uvijek poznatim fotografijama (primjerice, mladoga Deleuzea u crnome odijelu i kravati, elegantne i zavodljive Hannah Arendt ispružene s neizbježnom cigaretom, ludih scena iz skeča Montyja Pythona u kojem filozofi drevne Grčke i moderne Njemačke igraju nogomet itd.) ili dokumentima izgubljenih pisama i slično. Blog je, dakle, apstraktno-konkretna univerzalna forma pisanja u doba tehnosfere. Posve je svejedno u intencionalnome smislu kakav mu je sadržaj. Uostalom, sve je FORMA, kako je to dobro znao Witold Gombrowicz i zato napisao svoj roman Ferdydurke u znak prosvjeda protiv božanstvenoga Dantea i tzv. nužnosti starenja.

Problem nije u mojem odabiru ove forme, već u tome što ovaj Kaos pišem svakodnevno, iako kadšto postavljam i starije, opsežnije studije, rasprave i oglede davno objavljene u časopisima, zbornicima i mojim knjigama. No, uglavnom su tekstovi koje pišem gotovo svakodnevno kraći od jedne ili dvije, do maksimalno osam kartica, kako to još uvijek novinarski nazivamo iz vremena prije pojave kompjutora. Mnogi tekstovi nisu nikakva pedagoško-propedeutička objašnjenja mojih postavki iz već objavljenih knjiga (od petoknjižja Tehnosfere do Transverzala i Izgleda nadolazeće filozofije), već autonomni tekstovi koji su bili upravo početak nečeg drugoga, primjerice, knjige ogleda Čemu glazba? koju će objaviti Litteris 2025. godine. Pisanje bloga Kaos proizlazi iz moje temeljne ideje kako je mišljenja-kao-pisanje u doba tehnosfere vladavina transverzalnih mreža koje se neprestano šire i sužavaju, što dovodi u svezu eksploziju sadržaja i imploziju forme kao totalne interakcije hiperteksta i anonimnoga čitatelja koji više nije nužno zatočenik Knjige kao forme pisanja-čitanja. Umjesto toga, njegovo je carstvo znakova u bespuću i oceanskoj samoći interneta kao četvorstva biti tehnosfere: informacije-povratne sprege (feedback)-kontrole-komunikacije.

Ostavimo besmislene kritičke opaske o epidemiji ludila narcizma na mreži koji podjednako pogađa i genije i idiote, i one koji se navodno groze Instagrama i Tik-Toka i one koji ih uzdižu do nebesa. Želja za produljenjem života teksta i izvan knjige-časopisa i to kao vizualno interaktivne forme kazivanja mišljenja nadilazi naše psiho-narcističke opsesije s Egom i Super-egom. Nikad ne bismo pisali da nismo demonski vlasnici svojeg tymosa kao skladišta ponosa, srdžbe i samopriznanja. A govor? To je samo početak svakog mogućeg raspada identiteta jer govoriti znači biti zarobljen matricom uzaludnih riječi koje ništa ne znače osim što pale i žare, pustoše zemlju, nose u sebi sjeme nesreće i znak izbavljenja od ovog života slutnjom neke druge i možda ljepše i sretnije Apokalipse.

Pisati gotovo svakodnevno ovaj blog znači biti onaj tko više ne kontrolira svijet kao što je to kazao Jean-Luc Godard za Hitchcocka. Umjesto toga, pisanje kao mišljenje proizlazi iz jedne dublje i čudovišnije kontrole od bilo kakve iluzije da „Ja“ pišem i da je to sve što čitate u Kaosu upravo „moje“ djelo. Ne, ne pišem „Ja“, već Ono što dolazi iz samoga teksta kao sveza jezika i mišljenja ne o nečemu kao nečemu i ničemu kao ničemu, već se to nešto i ništa kroz riječi energetski i auratski pronosi do Drugoga kao bezuvjetna duhovna komunikacija koja ne traži od čitatelja baš ništa osim moguće pozornosti kao „prirodne molitve duše“, kako je to jednom lijepo formulirao Walter Benjamin u tekstu pisanom na Ibizi u stanju permanentnoga gladovanja. Već sam kazao u „Proslovu“ Knjige lutanja kako je njezina ideja izvedena u dijalogu s Pessoinom Knjigom nemira i Deleuzeovih Pustih otoka. Ako mislite da je ovaj Kaos nadahnut Pynchonovom strukturom entropije iz romana Gravity Rainbow i iz filma Kaos braće Taviani, krivo mislite.

Ne, blog koji pišem gotovo svakodnevno ima svoj zakon duhovnoga treptaja u suglasju s Cahiers Paula Valéryja. Kao što je poznato, njegove su Bilježnice dekartovski jasno i razgovijetno bile raspoređene tematski prema sadržajnim sklopovima kazališta, politike, filozofije itd. Sve to nije važno za ono što želim razjasniti u nastavku ovog teksta. Jedino je važno ovo. Naime, Valéry se svako rano jutro, osvit ili praskozorje, budio i sjedao za pisaći stol da bi zapisao misao u formi fragmenta. Ponajviše pet-šest rečenica. Iako se Bilježnice razlikuju od njegove poezije i eseja, nemoguće je otkloniti ovu sinesteziju poezije i filozofije. Ipak, čak ni to nije odlučujuće za Bilježnice. Ono što jest bit njihova značenja dolazi iz svakodnevnoga buđenja ljudskoga tijela u rano jutro, osvit ili praskozorje, i zapisivanja misli na papir. Buđenje i početak dana čak i drevni Kinezi, a ne samo Nietzsche, dodjeljuju bljeskovitu uvidu razbora u njegovoj čistoći. Duh otvara prostor-vrijeme jasnoće otvorenosti svijeta čak i kad je sve u znaku neminovne propasti.

Kad sam počeo pisati ovaj Kaos nisam ni u primisli imao da će se preseliti u formu bloga i da će završiti kao digitalna svaštara transverzalnoga mišljenja tehnosfere i onog što je još preostalo od našeg ljudskog-suviše-ljudskoga. Razlog je u tome što pisanje kao upisivanje u kodiranu stvarnost univerzalnoga matrixa sve što jest pretvara u konceptualno mišljenje i kazivanje. Sve postaje „slika mišljenja“. Ništa nije ni samo o-sebi „genijalno“ niti samo za-sebe „idiotski“. Ova forma nije više nikakav transcendentalni poziv namjesniku apsolutnoga duha da ispunjava naloge „Velikoga Trećega“ i da poput nekog novog mesijanskoga iskustva zla medijski začarava čitatelje „vlastitim“ sebeljubljem već izborom tema, knjiga, autora o kojima piše. Kao što kaže Jorge Luis Borges u Apokrifnim Evanđeljima: „Vrata biraju, ne čovjek.“ ꟷ tako i tekstovi ovog bloga dolaze svakodnevno iz „onog“ što podaruje imanentni smisao pisanju svoje vlastite ekscentričnosti upravo u formi od koje zaziru svi hafizi i kustosi jednog olinjaloga mišljenja knjige zatvorene sa sedam pečata u bjelokosne kule pseudo-hermeneutike.

Ako mišljenje misli, jezik govori, a slika pokazuje, onda mi je posve svejedno koja to forma propušta da ovo što pišem dolazi do Drugoga kao njegov mogući DA i NE svemu što jest. Knjiga je odavno u ideji svoje odigrala i crni papir njezina povijesno-epohalnoga poslanstva poput Celanove „Crne mostarine“ još se bijeli među zidovima našeg priznanja i prokletstva da smo u doba homo kybernetesa ostaci ostataka „suvišnoga čovjeka“ na zemlji.

Blog je idealna forma delezovski kazano „beskonačne brzine“ postajanja jer traje kratko (samo jedan dan) i ostaje zauvijek kao informacija na horizontu događaja ponad bezdana crne rupe povijesti. Što god hoću, to i mogu, poput onog dosadnoga Zeusa iz genijalne zbirke pjesama Josipa Severa, Anarhokor. Znate li koji je najupečatljiviji stih te knjige? Ovaj: „Plašim se svoga zrnja.“

I baš zato što ne pišem „svoje“ Bilježnice kao Valéry, što ih ne uskladištujem po područjima i ne klasificiram ih bibliotekarski po UDK-sustavu iz doba mehaničkih mamuta i strojopisne težine postojanja, mogu pisati kad god mi padne na pamet, a ne rano u jutro, u osvit ili praskozorje, već u podne, suton i pred ponoć. No, bitno je da me formalno određuje logika kalendara, poput  jednog dana u životu nekog drugoga Ivana Denisoviča, što znači da je pritisak ispisivanja mreže tekstova takav da ako „puknem“ ili mi se što slučajno zlo dogodi ꟷ sve prestaje zauvijek i sve ostaje zauvijek samo poput onog traga kaljača na bijelome snijegu iz Joyceove besmrtne pripovijetke „Mrtvi“.

          Zašto pišem ovaj blog koji se zove Kaos i koji u ideji može trajati do jednog drugog i drukčijega Sudnjega dana pod uvjetom da se kao posthumani ŽP učitam u tehnološku singularnost svojeg vlastita ne-identiteta?

Zato što je moja misaona sudbina pisanje kao izbor životne drame interaktivne samoće i zato što to jedino opravdava „moju“ egzistenciju u ovom i svim mogućim drugim svjetovima.

Idemo dalje….nema kraja…

….ovo je samo još jedna međuigra

u sveopćem kaosu postajanja…