Žarko Paić

1.

Čarobno drvo: Nastanak psihoanalize 1785.  (njemački izvornik: Der Zauberbaum: Die Entstehung der Psychoanalyse im Jahr 1785) je hibridno djelo suvremenoga njemačkog filozofa Petera Sloterdijka, autora mnoštva iznimno utjecajnih knjiga poput Kritike ciničkoga uma, Eurotaoizma, Sfera, Srdžbe i vremena. Ovo djelo funkcionira kao filozofsko-psihološki roman i teorijsko-literarni esej koji istražuje povijesne i filozofijske korijene psihoanalize znatno prije samoga Sigmunda Freuda. Sloterdijk postavlja tezu da moderna dubinska psihologija i psihoanaliza ne započinju krajem 19. stoljeća s Freudom, već 1785. godine. To je, naime, razdoblje u kojem se istražuje fenomen animalnoga magnetizma (mesmerizma). Središnji motiv knjige vezan je uz Mesmerovu praksu u kojoj je magnetizirao stabla (poznata kao “čarobna drva”) oko kojih bi se pacijenti okupljali, držali za užad i padali u krizne transove kroz koje su se “liječili.“ Kroz formu koja balansira između književne naracije i filozofijske refleksije, Sloterdijk analizira prijelaz s prosvjetiteljskoga racionalizma na otkriće nesvjesnoga, sugestije i prijenosa (transfera).

Knjiga stoga na romaneskno vješto izveden način pokazuje kako su rani oblici psihoterapije zapravo proizašli iz spoja okultnoga, fizikalnih teorija 18. stoljeća i dramatičnih scenskih iscjeljenja. Dobio sam primjerak od Dimitrija Savića, urednika „Demetre“, nakon jednog našeg razgovora o Sloterdijku u kavani Novinarskoga društva kao poklon iznenađenja uz još jednu knjigu koja me je isto tako oduševila. Riječ je o knjizi, filozofskome romanu Miguela de Unamuna, Magla koju je tiskao u „Faustovskoj biblioteci Dimitrija Savića“ 2000. godine.

2.

Teza Sloterdijka je “luda” jer pokazuje da je fizikalizam i magnetizam (tijela) uvjet mogućnosti nastanka proučavanje unutarnjega života čovjeka kao područja vladavine tzv. ne-svjesnoga Zato je ovaj roman svetkovina jezika jer je napisan gotovo volterovski, s nizom ironičnih prizora, a čitava se stvar s nastankom nove “znanosti o nesvjesnome” kao prodora u carstvo snova, fantazija, fantazmagorija, neuroza i psihoza svodi na seanse mesmerizma kao kolektivnoga transa uzrokovanoga vođenjem tajne okultnoga. Dakle, roman je provokacija i eksperiment u formi filozofskoga romana. Filozofski i povijesni paradoks sastoji se u tome što je znanost o ljudskoj nutrini, koja se danas smatra vrhuncem introspekcije i verbalne terapije (psihoanaliza), nije rođena iz čiste filozofije uma, već iz grube fizike, magneta, tjelesnih tekućina i – kazališnoga spektakla. Sloterdijkov “volterovski” ton u romanu savršeno odgovara tom apsurdu 18. stoljeća. S jedne strane imamo prosvjetiteljstvo koje slavi razum, a s druge strane Franza Antona Mesmera koji oko svojeg “čarobnoga drveta” (ili magnetizirane kace – baquet) okuplja parišku elitu, izazivajući u njima histeriju, grčeve i masovni trans.

Mesmer je vjerovao da liječi tijelo kroz fluidum – fizičku silu sličnu gravitaciji ili elektricitetu. Paradoks je u tome što je ta “fizikalna” manipulacija tijelom (dodiri, magneti, krize) zapravo otvorila vrata za promatranje onoga što izmiče razumu: snova, potisnutih nagona i fantazama. Da bi se otkrilo nesvjesno, prvo se morao suspendirati svjesni razum kroz magnetizam. Freud je kasnije pokušao psihoanalizu prikazati kao strogu, racionalnu i puritansku znanost lišenu svakog šarlatanstva. Sloterdijk ga ironično demantira i poručuje: Uzalud se skrivate iza kauča i znanstvenih termina, vaš korijen je u Mesmerovom okultnome cirkusu. Ono što je Freud nazvao “transferom” (prijenosom), Mesmer je nazivao magnetiziranjem. Pritom Sloterdijk ovaj roman ne piše kao suhoparnu povijesnu studiju jer bi ona promašila duh tog vremena. Pišući živim, ironičnim, gotovo baroknim stilom punim scenskih prizora, on zapravo oživljava atmosferu u kojoj su se preklapali znanost, magija i teatar. Za njega je povijest ideja uvijek i povijest spektakla.

Sloterdijk time dokazuje da “znanost o nesvjesnome” nije nastala u sterilnim laboratorijima, nego u mutnome prostoru gdje su se susreli prosvjetiteljska fizika i ljudska potreba za mističnim oslobađanjem. Spajanjem koncepta animalnoga magnetizma i načina na koji je prosvjetiteljski racionalizam (kroz kraljevske komisije) pokušao obuzdati taj fenomen, dolazimo do vrhunca Sloterdijkova povijesnoga trilera. To je trenutak u kojem se sukobljavaju čista fizika, država i ljudska psiha.

3.

Franz Anton Mesmer nije sebe smatrao psihologom; on je bio liječnik koji je vjerovao da je otkrio novu fizičku silu. Mesmer je tvrdio da cijelim svemirom kola nevidljivi magnetski fluid. Bolest, prema njemu, nastaje kada je taj fluid blokiran u ljudskome tijelu. Liječnik (“magnetizer”) služi kao medij ili vodič koji svojim rukama, pogledom ili željeznim šipkama usmjerava taj fluid natrag u pacijenta kako bi uspostavio harmoniju. Da bi iscjeljenje uspjelo, pacijent je morao proći kroz “krizu” – napadaj koji je uključivao drhtanje, plakanje, smijeh, pa čak i privremenu paralizu ili konvulzije. Ono što je Mesmer smatrao čisto fizikalnim procesom (strujanje magneta), zapravo je bila čista psihološka sugestija. Kada su kasniji istraživači (poput markiza de Puységura) primijetili da pacijenti u tom stanju ne moraju padati u grčeve, već ulaze u duboki, budni san u kojem slušaju upute liječnika, rođen je somnambulizam, odnosno današnja hipnoza. Kada je Freud stotinu godina kasnije sjeo iza svog kauča, on je zapravo ukinuo fizički dodir i hipnozu, ali je zadržao isti onaj nevidljivi odnos povjerenja i podložnosti koji je Mesmer otkrio oko svojeg čarobnoga drveta. Taj odnos Freud je nazvao transfer (prijenos).

Sloterdijk s ogromnom dozom ironije opisuje suđenje Mesmerovoj metodi. Godine 1784., francuski kralj Luj XVI. imenuje Kraljevsku komisiju da znanstveno ispita postoji li taj famozni “magnetski fluid”. Sastav komisije bio je spektakularan, pravi prosvjetiteljski “dream team”: Benjamin Franklin (izumitelj gromobrana i američki veleposlanik), Antoine Lavoisier (otac moderne kemije), Jean-Sylvain Bailly (astronom), Joseph-Ignace Guillotin (liječnik po kojem je nazvana giljotina). Komisija je provela slijepe pokuse. Pacijentima s povezom na očima rečeno je da ih magnetiziraju, iako nisu (i oni su svejedno padali u krizu). S druge strane, magnetizirali su stablo iza njihovih leđa, a da pacijenti to nisu znali – i nikakve reakcije nije bilo. Zaključak komisije bio je porazan za Mesmera, ali revolucionaran za povijest psihologije: Magnetski fluid ne postoji. Sve nuspojave i krize rezultat su isključivo – “mašte” (l’imagination) i imitacije.

Franklin i Lavoisier su mislili da su Mesmera raskrinkali i uništili ga racionalizmom. No, Sloterdijk uočava genijalan obrat: prosvjetitelji su, proglasivši sve “maštom”, nesvjesno potpisali rodni list moderne psihologije! Rekavši da je sve u glavi pacijenta, zapravo su priznali da ljudska psiha (mašta) ima nevjerojatnu, autonomnu moć nad fizičkim tijelom.

Znanstvenici su htjeli dokazati da Mesmer vara, a zapravo su dokazali da ljudsko nesvjesno reagira na sugestiju i riječ.

Sloterdijk u ovom srazu uživa kao pisac: prosvjetitelji, u želji da sve svedu na čistu mehaniku i razum, nailaze na “mračnu komoru” ljudske duše koja se ne da izmjeriti njihovim instrumentima, ali savršeno reagira na Mesmerov okultni teatar. Spajanjem priče o markizu de Puységuru (koji otkriva mirni trans) i nadolazeće Francuske revolucije (gdje se mesmerizam seli s medicinskih seansi na političke barikade), Sloterdijk slaže završne kockice svog filozofskog mozaika. Ovdje se jasno vidi kako se povijest medicine transformira u povijest modernog masovnog društva.

Dok je Mesmer inzistirao na dramatičnim, histeričnim krizama, lupetanju i grčevima, njegov učenik, markiz de Puységur, sasvim slučajno na svojem imanju u Busancyju otkriva nešto posve suprotno. On je magnetizirao jednog mladog, bolesnog pastira po imenu Victor. Umjesto da padne u konvulzije, Victor je utonuo u duboki, mirni san u kojem je mogao razgovarati, pokazivati nevjerojatnu bistrinu uma i precizno opisivati vlastitu bolest. Puységur je taj fenomen nazvao umjetni somnambulizam (mjesečarenje) – što je izravni predak današnje hipnoze.

Sloterdijk u ovom trenutku prepoznaje ključan civilizacijski i teorijski rez. Za razliku od Mesmerovog bučnog, autoritarnoga teatra, Puységurova metoda postaje intimna, tiha i verbalna. Liječnik više ne “udara” pacijenta kozmičkim fluidom, nego s njim razgovara. Victor u transu govori o stvarima koje u budnome stanju ne zna ili ih se boji izreći. Sloterdijk ističe kako je time rođen koncept podijeljenoga sebstva i alternativne svijesti. To je trenutak kada se “mračna komora” ljudskoga uma otvara za dijalog. Odmičući se od magneta i fizičkoga dodira, a približavajući se opuštenome stanju u kojem pacijent “govori iz sna”, Puységur je zapravo postavio temelje za Freudovu metodu slobodnih asocijacija. Pacijent više nije objekt fizikalnog eksperimenta, već subjekt koji kroz govor liječi sam sebe.

4.

Nekoliko godina nakon što je Kraljevska komisija osudila Mesmera, Francusku je pogodio društveni potres – Francuska revolucija. Sloterdijk s vrhunskom ironijom povezuje dva naizgled nespojiva simbola tog doba: Mesmerovu kacu (baquet) i Guillotinovu giljotinu. Oba izuma, nastala gotovo u isto vrijeme, zapravo su tehnologije koje manipuliraju masom i tijelima, ali s posve suprotnim predznakom. Mesmerove seanse bile su duboko demokratične i egalitarne u vrijeme rigidnoga feudalizma. Oko njegove kace, držeći se za ruke i užad, sjedili su plemići, građani i sirotinja. Svi su bili jednaki u transu, svi su dijelili istu “krizu”. Sloterdijk sugerira da je ta magnetska povezanost zapravo bila nesvjesna psihološka priprema za revolucionarnu parolu fraternité (bratstvo). Mesmerizam je stvorio prva moderna iskustva kolektivnoga tijela i masovne psihologije. S druge strane, dr. Guillotin osmišljava giljotinu kao vrhunac humanog, racionalnoga i mehaničkoga prosvjetiteljstva. Cilj je bio mehanizirati smrt, učiniti je brzom, efikasnom i jednakom za sve (plemić i kmet umiru isto). To je trijumf hladnog razuma i državne geometrije.

          Kada revolucija nastupi, “kolektivni trans” i histerija koji su se nekada prakticirali oko Mesmerove kace sele se na pariške ulice. Masa, hipnotizirana revolucionarnim vođama (poput Robespierrea ili Marata, koji je i sam bio strastveni zagovornik mesmerizma), sada ulazi u političku krizu. Prosvjetiteljska giljotina postaje alat kojim ta hipnotizirana, iracionalna masa reže glave samim prosvjetiteljima (poput člana komisije, kemičara Lavoisiera). Sloterdijkov zaključak je briljantno mračan: prosvjetitelji su odbacili Mesmera jer je bio iracionalan i šarlatan, vjerujući da će razum (ratio) urediti društvo. No, zanemarivši mračne, nesvjesne i magnetske porive masa, dopustili su da ih ta ista iracionalnost – jednom kad se prelila na ulice – doslovno proguta pod oštricom giljotine.

5.

Pogledajmo sada i ovo. Sloterdijk je napisao knjigu pod nazivom Prezir masa (Die Verachtung der Massen, v.  https://www.suhrkamp.de/buch/peter-sloterdijk-die-verachtung-der-massen-t-9783518065976 ) i pokazao da je tradicija kritike masovnoga društva u 20. stoljeću vezana uz djela Gustava Le Bona, Ortege y Gasseta i Eliasa Canettija. Njegova definicija mase u postmodernome kontekstu se mijenja. To sada nije amorfna, bezlična gomila klasno-nacionalno-rasno izvedenih ljudi na barikade i borbu protiv realne i simboličke nacije-države, već individualizirano mnoštvo gnjevnih ljudi u borbi za novi identitet (spolno/rodni, svjetonazorni, fluidni i nadomjestivi) kroz permanentni Kulturkampf ne više sa starim represivnim aparatima vlasti, već s nevidljivim strukturama moći korporativno-imperijalnoga Levijatana. Dakle, posrijedi je “novi mesmerizam” koji nadilazi opreke prosvjetiteljstva (Razum) i antiprosvjetiteljstva (Tijelo). Masa nije nestala iz svijeta politike i kulture, već je radikalno njezino značenje promijenieno nakon što je nestala floskula o manipulaciji masama od strane totalitarnoga Vođe i Partije.

Bit mase valja “danas” razumjeti upravo kao rezultat obrata u biti Freudova teorema i to ovako: “Gdje je bilo Ja, treba dospjeti Ono.” No, to više nije shvatljivo u kategorijama subjekta i objekta, već postajanjem nečega trećega što nadilazi opreke razuma i nagona (logosa i libida), a to je ono kako u svojoj knjizi  The Return of Totalitarianism pokazujem vladavina tehnosfere kao “Velikoga Trećega” kroz slobodno ropstvo fluidnim ideologijama, postmodernome teroru i permanentnome “društvu kontrole”. (v.  https://www.waterstones.com/book/the-return-of-totalitarianism/arko-pai/9783031189449 ) Tako je “čarobno drvo” ostalo bez začaranosti i postalo raskorijenjeni rizomatski pokretač info-kognitivnoga kapitalizma drugim sredstvima. Suvremeni korporativno-imperijalni Levijatan ne želi stabilnog, racionalnoga prosvjetiteljskog subjekta s čvrstim “Ja”. Takav je subjekt prespor, previše rigidan i neprilagođen brzini protoka informacija. Sustav danas traži i proizvodi fluidno, afektivno i permanentno gnjevno “Ono”. Naši nagoni, afekti, traume, gnjev i potraga za partikularnim identitetom (rodnim, spolnim, svjetonazorskim) više se ne potiskuju – oni se potiču, algoritmiziraju i monetiziraju.

Moderna sociologija mase (Le Bon, Ortega y Gasset) vidjela je masu kao amorfnu gomilu kojom odozgo manipulira karizmatski vođa (politički magnetizer). Sloterdijk u Preziru masa radikalno raskida s postavkom o “izmanipuliranim masama”. Nova postmoderna masa više ne stoji na barikadama kao kompaktna klasa. Ona je atomizirana, sjedi izolirana ispred ekrana, ali je umrežena zajedničkim afektom. To je mnoštvo gnjevnih pojedinaca (Sloterdijkov pojam Zornbiographie – biografije gnjeva). Umjesto podjele na subjekt (razum) i objekt (tijelo), sada vlada Tehnosfera. Ona je “Veliko Treće” – kibernetički prostor koji funkcionira kao univerzalni, digitalni Mesmerov fluid. Mi nismo prisiljeni ući u ovaj trans; mi u njega ulazimo dragovoljno. To je stanje slobodnoga ropstva u kojem algoritmi neprekidno moduliraju naše nesvjesno, držeći nas u stanju stalne mikro-krize, stalnoga ogorčenja i permanentnog kulturnoga rata (Kulturkampf).

Mesmerovo drvo imalo je svoje fiksno mjesto (Pariz, Busancy) i privlačilo je ljude k sebi kako bi osjetili fizikalnu bliskost fluida. Ono je, unatoč šarlatanstvu, bilo pokušaj iscjeljenja i povratka kozmičkoj harmoniji unutar zatvorene “sfere”. Suvremeno čarobno drvo, tome usuprot, nema korijen – ono je postalo rizom (mreža bez središta). Ono je izgubilo svaku začaranost, misticizam i terapeutsku svrhu. “Magnet” koji nas danas privlači i drži u transu nisu željezne šipke, već feedovi društvenih mreža, stalne obavijesti i digitalni podražaji koji izravno komuniciraju s našim limbičkim sustavom (našim “Ono”). U tom smislu, “društvo kontrole” (o kojem je pisao Gilles Deleuze, ne koristi giljotinu za odsijecanje glava. Ono koristi “novi mesmerizam” za odsijecanje subjekta od njegova vlastitoga “Ja“, pretvarajući nas u vječne sudionike digitalnoga transa oko nevidljive „kace“ kapitala i informacija.

6.

Peter Sloterdijk u Kritici ciničkoga uma definira moderni cinizam kao “prosvijećenu lažnu svijest”. Cinični subjekt je onaj koji jako dobro zna što čini, ali svejedno to i dalje čini. On je prozreo ideologiju, prosvijećen je, ali je to znanje upotrijebio za hladnu, obrambenu adaptaciju sustavu. Međutim, ulaskom u informacijski kapitalizam 21. stoljeća i vladavinu tehnosfere, taj klasični cinizam doživljava mutaciju i spaja se s afektivnim gnjevom. Klasični cinizam bio je hladan, distanciran i apatičan; bio je to štit građanskoga subjekta koji se povlači iz političkoga djelovanja jer više ni u što ne vjeruje. No, unutar digitalnog “novoga mesmerizma”, sustavu više ne odgovara pasivan i hladan cinik. Tehnosferi je potreban kinetički pogon, a taj pogon je gnjev (Sloterdijkov pojam thymos, v. https://www.suhrkamp.de/buch/peter-sloterdijk-zorn-und-zeit-t-9783518459904 ).

Korporativni Levijatan shvaća da apatija ne donosi profit ni angažman (engagement). Ono što ljude drži prikovanima uz ekrane – odnosno ono što ih drži u novom mesmerističkome transu – jest permanentna iritacija, moralno zgražanje i ogorčenost. Danas imamo posla s hibridom: subjektom koji je istovremeno ciničan (on ne vjeruje u velike naracije, prosvjetiteljski napredak, institucije ili objektivnu istinu) i gnjevan (on se fanatično, do razine kolektivnoga transa, bori u mikro-kulturnim ratovima za partikularne aspekte svojeg fluidnoga identiteta). To je gnjev bez emancipacijskoga cilja; to je gnjev radi samoga gnjeva, koji hrani algoritamsku mašineriju.

Sloterdijk je u Kritici suprotstavio građanski cinizam antičkome kinizmu (grč. kynismos), čiji je najpoznatiji predstavnik Diogen iz Sinope. Kinizam je bio plebejski, tjelesni otpor visokoj teoriji – Diogen koji masturbira na trgu ili živi u bačvi kako bi pokazao apsurdnost državnih i filozofskih zakona. Kinizam je koristio tijelo, smijeh i grotesku kao oružje istine protiv laži moći. U kontekstu Čarobnoga drva, Mesmerova seansa oko kace imala je u sebi elemente tog sirovog, mračnoga kinizma: tijela koja se grče, vrište, dotiču, suspendiraju društvene uloge i kroz tjelesnu krizu prokazuju hladnu, distanciranu geometriju prosvjetiteljskoga razuma.

Međutim, u posthumanom društvu kontrole događa se radikalan rez. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/gnjev/ ) Unutar tehnosfere, tijelo je potpuno posredovano ekranom i kodom. Groteskni, oslobađajući kinizam Diogena ili mesmerističke krize više nije moguć na fizičkome trgu. Ono što danas vidimo na društvenim mrežama kao “otpor”, “otkazivanje”, “trolanje” ili “provokaciju” (vlastiti Kulturkampf svakoag pojedinca) zapravo je simulakrum kinizma. To je lažni kinizam koji je tehnosfera potpuno apsorbirala. Svaki gnjevni komentar, svaki Diogenov digitalni krik iz “bačve” vlastite sobe zapravo je samo novi podatak (data-point) koji hrani info-kapitalizam.

7.

Sinteza Kritike ciničkoga uma i Čarobnoga drva unutar dijagnoze totalitarizma tehnosfere dovodi nas do konačne definicije subjekta današnjice. To više nije prosvijećena lažna svijest, već hipnotizirana lažna svijest koja uživa u vlastitoj podloženosti. U klasičnome mesmerizmu, pacijent je morao izići iz seanse izliječen, njegovo “Ja” je trebalo ponovno uspostaviti kontrolu. U novom mesmerizmu tehnosfere, izlaska nema jer je ukinuta granica između unutrašnjosti (psihe) i vanjštine (tehnologije). Racionalni ego je dobrovoljno kapitulirao pred algoritmom koji mu zauzvrat nudi beskonačne zamjenske identitete i katarze kroz stalni gnjev. Cinizam je postao operativni sustav tog ropstva: mi znamo da smo umreženi i kontrolirani, ali u toj kontroli pronalazimo užitak permanentnoga transa.

Povezivanjem Sloterdijkova koncepta thymosa (gnjeva, ponosa,srčanosti) s metaforom planetarne giljotine, dolazimo do same oštrice suvremene posthumanističke i političke teorije. Ako je prosvjetiteljska giljotina iz 1789. godine bila lokalni mehanizam geometrije terora koji je odsijecao glave pojedinačnim subjektima, planetarna giljotina tehnosfere danas djeluje globalno. Ona ne siječe glave fizički; ona provodi radikalnu amputaciju ljudskoga subjekta (njegovog prosvjetiteljskog Ja) na razini čitavog planeta. Sloterdijk u svojoj važnoj studiji Srdžba i vrijeme (Zorn und Zeit) podsjeća da je zapadna civilizacija započela thymosom – prva riječ zapadne književnosti u Homerovoj Ilijadi jest menin (gnjev: „Srdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina…”). No, taj povijesni rezervoar srdžbe danas je doživio planetarnu mutaciju.Sloterdijk  stoga objašnjava da su kroz povijest postojale „banke gnjeva” – institucije koje su prikupljale, strukturirale i investirale ljudski gnjev i težnju za priznanjem u velike povijesne projekte. Katolička crkva je upravljala gnjevom kroz koncept grijeha i pakla, a Komunistička partija kroz ideju svjetske revolucije i klasne borbe.

Danas, u doba info-kognitivnog kapitalizma, te centralne banke gnjeva su propale. Zamijenila ih je decentralizirana, digitalna burza afekata.  Današnji gnjev unutar tehnosfere više nema geopolitički niti emancipacijski cilj (nema nove utopije, nema juriša na Zimski dvorac). To je gnjev koji je pretvoren u klikove, preglede i engagement.Tehnosfera namjerno stimulira naš thymos (ponos, potrebu za identitetskim priznanjem, povrijeđenost) kako bi nas zadržala u stanju permanentne iritacije. Naš gnjev više ne ruši sustav; on je glavni energent sustava. U čemu se sastoji radikalni obrat i zašto je posrijedi planetarna „giljotina”?Kao što je dr. Guillotin konstruirao stroj koji je smrt učinio serijskom, mehaničkom i ravnodušnom prema pojedincu, tako je danas tehnosfera konstruirala planetarni aparat kontrole. Ta nova, nevidljiva giljotina djeluje kroz algoritamske kodove, umjetnu inteligenciju i info-kapital. Njezina oštrica pada u trenutku kada se dokida ljudska autonomija. Planetarna giljotina odsijeca klasični logos (racionalnu refleksiju, kritičku distanciju, sumnju) i zamjenjuje ga čistim libidom i thymosom koji su instrumentalizirani algoritmom. Ona provodi teorem novoga totalitarizma tehnosfere: čovjek dragovoljno polaže glavu na panj digitalnog sučelja u zamjenu za komfor i simulakrum slobode.

Između prosvjetiteljskoga pokušaja kontrole (giljotina) i antiprosvjetiteljskog transa tijela (Mesmerova kaca), planetarna giljotina stvara treće stanje: slobodno ropstvo unutar tehnosfere. Subjekt više nije žrtva sustava; on je njegov aktivni, gnjevni i cinični suučesnik. Krug se zatvara u distopijskoj točki. Mesmerovo „čarobno drvo” oko kojeg su se ljudi doticali i tražili spas izmješteno je iz zemlje. Ono je postalo raskorijenjeni, planetarni digitalni rizom – optički kabeli, poslužitelji i sateliti koji omotavaju planet. Ta mreža je lišena svake magije i terapeutske svrhe. Oko tog novoga drveta čovječanstvo i dalje sjedi u kolektivnome transu, držeći se za digitalnu užad komunikacije. No, oštrica planetarne giljotine neumoljivo visi nad nama: svaki naš thymiotički krik, svaki novi identitetski rat i svaki izljev pravedničkoga gnjeva na ekranu samo su potvrda da je „Veliko Treće” uspješno izvelo svoj operativni zahvat. Gdje je bilo Ja, dospjelo je algoritamizirano Ono.

8.

Fiktivni lik mladog bečkoga liječnika Jana van Leydena ima višeslojnu strukturu u Sloterdijkovu romanu Čarobno drvo. On funkcionira istovremeno kao protagonist povijesti ideja, kao medij prosvjetiteljske kritike i alter-ego samog autora.  Van Leyden započinje svoj put u ljeto 1785. godine kao svojevrsni “izgubljeni” bečki student medicine koji kreće prema predrevolucionarnom Parizu. Njegov primarni cilj je proučavanje animalnoga magnetizma i traženje lijeka za duševne patnje koje tadašnja mehanicistička medicina ne zna izliječiti. Kroz to putovanje on prolazi kroz transformaciju od naivnog prosvjetiteljskoga promatrača do onoga koji kapitulira pred vlastitom smetenošću i mračnim carstvom nesvjesnoga.

U kontekstu Sloterdijkove Kritike ciničkoga uma, van Leyden u romanu utjelovljuje pokušaj nadilaženja „prosvijećene lažne svijesti”. On se pridružuje markizu de Puységuru i promatra pacijente oko „čarobnoga drveta”. Tijekom tog procesa, van Leyden bilježi svoja razmišljanja u fiktivnom teorijskome spisu Tractatus psychologico-philosophicus. Sve je više negoli jasno da je ovo ironična parafraza Wittgensteinova temeljnoga spisa prve faze njegova mišljenja. U njemu, pak, artikulira potrebu za “pronalaženjem null-zone” između ekstrema čistoga razuma i čistoga nagona, pokušavajući utemeljiti psihičko zdravlje izvan rigidnih dualizama tog doba.

Sam Sloterdijk je izjavio da je van Leyden zapravo njegov osobni alter-ego, opisavši roman kao „prevedenu autobiografiju” koja blisko prati njegovo vlastito desetljeće samo-razotkrivanja (od 1975. do 1985. godine), uključujući i autorov boravak u Indiji kod gurua Bhagwana Shree Rajneesha (Osho). Van Leydenovo prepuštanje Mesmerovim sljedbenicima i preispitivanje zapadne racionalnosti zrcali Sloterdijkovo osobno iskustvo s istočnjačkim misticizmom i potragom za novim oblicima subjektivnosti izvan okvira europskoga logocentrizma.

Eto i to smo na kraju razotkrili, pa možemo ponovno uroniti u ovaj „spektakl od romana“ napisan stilski onako kako smo navikli od autora koji je istinski nasljedovao ono najbolje od tradicije i njemačkoga i francuskoga filozofskoga mišljenja i eseja kao njegove temeljne forme kazivanja. Bilo je to i doba metafizičke vedrine života kad se oko „čarobnoga drva“ okupljala elita u Mesmerovoj kaci, a preko puta nešto kasnije u strogoj spekulativnoj zemlji Teutonaca tri su studenta teologije i filozofije plesali zagrljeni oko svetoga drva slobode i u svojoj mladenačkoj mahnitosti svetkovali ono što kategorije slobode, jednakosti i bratstva ne izručuju najvećem izumu mehaničke mašinerije smrti iz glave dr. Joseph-Ignace Guillotina. Tri sudruga iz Njemačke uskoro će postati tri genija modernoga mišljenja i poezije ꟷ Hegel, Schelling i Hölderlin ꟷ i nitko od njih neće imati baš ništa s „nastankom psihoanalize godine 1785.“

Njihovi poslovi i dani bit će ipak posvećeni do krajnjih granica duha, duše i tijela stvarima najdublje misaonosti i poetske uzvišenosti. Ali to je posve druga „velika priča“ i o njoj ne govori ovaj Sloterdijkov roman.