Žarko Paić

1.

Događaj mijenja odnose moći i povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka. Takav je događaj gubitak slobode ili, pak, nanošenje nepravde nekome nastojanjem da mu se otme ono najnavlastitije, njegovo „vlasništvo“ u svim mogućim vidovima ovog prava na priznanje sebstva u zajednici s Drugima. Odjednom se iz mirne ataraksije kako su to imenovali homerski Grci vulkanskom snagom pojavi moć gnjeva u čovjeku i pokrene lavinu zbivanja od agona do polemosa. Tako, uostalom, i otpočinje istinska povijest zapadnjačke civilizacije kad gnjevni helenski junak Ahilej pod zidinima Troje nakon smrti svojeg obožavanog Patrokla odluči da će osvetiti njegovu smrt zatiranjem uzvišenog Herakla, simbola trojanske nepokornosti i plemenitosti. Gnjev nije bilo kakav osjećaj. Čitavo je tijelo u napetosti, lice se zacrveni i kipti od bijesa, a stisnuta šaka pokazuje da je nepravdi konačno došao kraj.

U esejističkoj knjizi Petera Sloterdijka, Srdžba i vrijeme: Političko psihološki ogled (Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2007. S njemačkoga prevela Nadežda Čačinovič) razmatra se povijest antičkoga shvaćanja gnjeva/srdžbe, ljutnje u kontekstu srdžbe/ljutnje bogova do implikacija u suvremenim zbivanjima, te posljedice mržnje – borbu, nasilje i agresiju. Hrvatska riječ za njemački Zorn je dvostruka: srdžba i gnjev. U Maretićevu prijevodu Ilijade susrećemo izraz srdžba, a u prijevodu slavnoga romana nobelovca Johna Steinbecka The Grapes of Wrath s još znamenitijim filmom Johna Forda s Henrijem Fonda iz 1939. godine u dojmljivoj glavnoj ulozi, hrvatsko izdanje glasi Plodovi gnjeva. Dalibor Martinis svoju će umjetničku i metapolitičku intervenciju tzv. paljevine automobila ovjekovječiti u knjižici iz 2012. (D.A.F. Zagreb) pod naslovom Vječna vatra gnjeva. Srditi smo zbog gnjeva, zar ne, pa bismo mogli kazati da je gnjev uvjet mogućnosti nastanka srditoga čovjeka u kaotično-entropijskome društvu u kojem se iza fasada spektakla događaju nezamislivi slučajevi užasa, tragedije, razaranja svijeta. Sloterdijk je, dakle, otpočeo svoj političko-psihološki ogled s homerskim svijetom kaosa rata za zemlju Drugoga i za njezino otimanje i preobrazbu u novi „humani kapital“ totalnim uništenjem Trojanaca, a ja sam svoju Knjigu lutanja (Litteris, Zagreb, 2024.) zaključio istom riječju kojom je navodno otpočela povijest kao Ahilejeva srdžba. Evo, ovako:

„Prošlost u znaku strašnih događaja ratova, krvavih borbi za prijestolje, tabu incesta, osvete i ressentiment, sve je to pripadno mračnome razdoblju. I zato povijest nije početak kao zlatno doba, već upravo suprotno ‒ doba arhajskoga užasa i nečuvenog slučaja prirodne i ljudske destrukcije. No, nije li krajnje apsurdno da mi nemamo nostalgiju za apolonskim savršenstvom klasične Grčke s Platonom i Periklom, Fidijom i Akropolom. Umjesto toga, čudovišno nas privlači Homerski svijet mračnoga kaosa. Ilijada nam podaruje mitopoetski dokaz da je početak, kao možda i kraj svekolike ljudske civilizacije, ovo.

        ʺSrdžbu mi, boginjo, pjevaj Ahileja, Peleju sina,

          Pogubnu, kojano zada Ahejcima tisuću jada,

          Snažne je duše mnogih junaka ona k Aidu

          Poslala, a njih je same učinila plijen da budu

Psima i pticama gozba…ʺ

(Homer, Ilijada, Matica hrvatska, Zagreb, 1965., str. 7. S grčkoga preveo Tomo Maretić. Pregledao i priredio Stjepan Ivšić.) 

Srdžba je početak i kraj povijesti. Mračno doba i njegovi mračni ljudi otvaraju zemlji gozbu, a psima i pticama njihov kraj. Homer je naš najuzvišeniji suvremenik i ponovno ga čitamo kao svjedoka onoga što se događa sada i zauvijek.„ (str. 640-641)

2.

Kad vidim oko sebe i u sebi znakove gnjeva/srdžbe, tada izostaje refleksivni pokušaj razumijevanja ovog ne-fenomena, već psihološko-političkoga osjećaja kako ga je precizno artikulirao Sloterdijk u svojem eseju. Da, u tome je problem. Naime, osjećaj je svagda ono što se pojavljuje kao podražaj ili reakcija na postojeći poredak pojmova u otjelovljenome stanju degeneracije temeljnih ideja ne samo Zapada, već i svjetsko-povijesne logike napretka i razvitka onog najvišega na uvidu,  a to je četvorstvo slobode, jednakosti, pravednosti i solidarnosti. Veličajnost Francuske revolucije, ako izostavimo razdoblje i konzekvencije Termidora s giljotinom kao simboličkim rezom tiranije i autokratizma koji će dovesti do bonapartizma, zacijelo jest u tome što je uspostavila postulate izvorne grčke demokracije, rimskoga republikanizma i renesansne težnje za obranom ideala autonomije polisa pred bilo kakvim oblikom velikodržavlja. No, kako je poznato, to su ideali jer su posrijedi ideje za koje se živi i biva spreman položiti i svoj život, a ne tek prazni apstraktni osjećaji smisla postojanja čovjeka u svijetu kao zajedništvu izvan pripadništva klanu ili rodbinsko-plemenskome totemu i tabuu. Između ideja i osjećaja u povijesti zapadnjačke filozofije politike svagda je zjapio ponor. Nije stoga slučajno da su mjerodavni pokušaji promišljanja političkoga kao slobode i politike kao moći na ishodu 20. stoljeća i danas određeni paradoksalnom težnjom tzv. postfundacionalizma (Badiou, Rancière, Nancy, Agamben i drugi) da kritički prevlada poteškoće tzv. fundacionalizma od Kanta do Habermasa s njihovom neupitnom vjerom u kult Razuma u području političkoga djelovanja čak i u doba onog što Carl Schmitt u Nomosu zemlje naziva Groβraum i pod tim pojmom misli planetarno-globalni poredak postimperijalne suverenosti.

          Što je problem s pojmom političkoga kao osjećaja gnjeva/srdžbe na granici između težnje za „revolucijom“ kapitalizma koji je postao globalno društvo kontrole i spektakla i za „ratom“ kao otvorenom agresijom protiv Drugoga (nacije-države, imperija)? Bilo je to razvidno već i samom Carlu Schmittu kad je svoj najznačajniji spis naslovio Pojam političkoga (Der Begriff des Politischen, Duncker & Humblott, Berlin) iz 1932. godine. Umjesto čitave tradicije vjere u Razum ili smisao svjetske povijesti koja s Hegelom završava u ideji slobode kao vladavine apsolutnoga duha na zemlji, on je svoja razmatranja izveo u dijalogu s Hobbesovim Levijatanom i njegovom postavkom o ratu svih protiv sviju, polazeći od temeljne „antropologijske“ činjenice da je čovjek od iskona do kraja povijesti onaj koji se određuje svojim strastima, interesima, ratničkim mentalitetom, sklonošću samoljublju i zaštitom vlastita teritorija svim sredstvima. Uz dodatak želje za vladavinom nad Drugime s pomoću znanosti, tehnike, kulture i, posljednje ali i najvažnije, imperijalnim pokoravanjem njegovih želja za slobodom.

Drugim riječima, ono političko je volja za moć kroz političko-psihološke mehanizme agona i polemosa, a politika je sredstvo-svrha ovog primordijalnog odnosa između gnjeva/srdžbe čovjeka koji „ratnički“ i „revolucionarno“ brani svoju i otima tuđu zemlju. Ključni je pojam političkoga stoga suverenost (naroda) u teritorijalno određenome poretku sveopćeg kaosa i entropije četvorstva grčke demokracije, rimskoga republikanizma i francuskoga termidorskog kozmopolitizma. Problematičnost ovog problema s kojim se svagda iznova susrećemo čitajući Schmittove uistinu briljantne političke spise jest u tome što se izvorna želja za slobodom (ono političko kao samosvrha) preobražava u moć vladavine i upravljanja nad Drugime (politika kao sredstvo nasilja moderne države bila ona ustavna demokracija ili bila riječ o diktaturi u totalitarnome shvaćanju svijeta). Moja knjiga Sloboda bez moći: Politika u mreži entropije (Bijeli val, Zagreb, 2013.) bila je pokušaj posvemašnjeg obrata u samoj biti političkoga u rasponu od Rousseaua i Hobbesa do Schmitta i tzv. postfundacionalista jednostavnom postavkom da je doba suverenosti nacija-država prošlo i da je sam pojam naroda u kontekstu globalnoga populizma znak kraja svih zakašnjelih građanskih revolucija kao kraj prosvjetiteljstva.

Umjesto kulta Razuma, koji je ionako pao pod giljotinama novih Termidora 20. stoljeća u fašizmu, nacizmu i staljinističkome komunizmu, dolazi epoha političkoga kao doba osjećaja gnjeva/srdžbe u svemu što jest, horizontalno i vertikalno, u čovjeku i u zvijerima, u prostoru i u vremenu svekolikoga ressentimenta svakoga protiv svih i nikoga. To je doba koje više sebe ne vidi kao četvorstvo temeljnih pojmova i kategorija mudrosti i razboritosti Grka, već kao fundamentalizam Jednoga (Vođe-imperija-države-naroda-klana-totema-i-tabua orgnaske plemenske svijesti). Schmittovo je nasljeđe u 21. stoljeću ostalo neupitnim imperativom shvaćanja političkoga kao događaja u kojem postoje samo figure prijatelja i neprijatelja i svaki se drugi oblik antimanihejstva pretvara u razlog njegova zatiranja u korijenu.

          Eto, um je pokleknuo pred moćnim arhajskim bezdanom psihopatologije narcizma!

3.

Politički govori onih obuzetih gnjevom uvijek su „epohalni“. Zato je imao pravo Guy Debord kad je u svojem spisu Društvo spektakla iz 1967. godine u klasifikaciji pojma spektakla odredio tri forme ili stadija njegova povijesnoga pojavljivanja i promjene značenja. Prvi je stadij ili forma pojavljivanja ona koju određuje pojam koncentriranoga spektakla i odnosi se na totalitarne modele vladavine kroz figure Mussolinija, Hitlera i Staljina (fašizam-nacizam-staljinizam). Druga je, pak ona u kojoj umjesto politike kao autokratske i diktatorske strukture pokoravanja društva Vođi i ideologiji jednoumlja u središte dolazi tržišna ekonomija s ideologijom korporativnoga biznisa (amerikanizam postaje globalno-planetarni simptom prelaska društva i države u ruke korporativnih oligarha). Debord taj spektakl naziva difuznim. I naposljetku, onaj treći koji se razvija usponom medija i vizualnosti krajem 1980ih godina (neoliberalizma i neokonzervativizma), jest integrirani spektakl u kojem Vođe djeluju poput gurua fundamentalističkih sekti i svoj biznis unose u upravljanje državom kao svojom korporativnom prćijom. Hoćemo li ove „plodove gnjeva“ glavnih govornika od doba narcističkih diktatora s tankim brkovima i iščašene brade do populističkih medijskih freakova koji danas vladaju svijetom (Donald Trump i njegov adlatus Elon Musk su paradigme ove integrirane farse političkoga drugim sredstvima) shvatiti najozbiljnije moguće, tada je pitanje gnjeva/srdžbe doista na razini onog što je još 1932. godine Carl Schmitt opisao kao bit političkoga.

Što? Pa, to da ni moralna uvjerenja, ni estetičko obilježje vladanja nad masama, pa ni znanstveno-tehnološki uspon elita na prijestolje moći neće moći dokinuti slučaj koji stoji u samoj „biti“ onog što proizlazi iz osjećaja gnjeva koji se institucionalizira kao političko razračunavanje s neprijateljima, a ne suparnicima u političkoj areni. Iza gnjeva nema više ničega osim totalne praznine onog što je nekoć još imalo prizvuk želje za „revolucijom“ protiv zagovornika bellum omnium contra omnes. Znamo kako je to formulirao Schmitt u jednom svojem tekstu. S usklikom koji traje duže od bilo kakve suzdržanosti i zadržanja proloma onog čudovišnoga u svijetu i čovjeku:

Ili posthistorija ili građanski rat!

          A što ako je baš tzv. posthistorijsko stanje u kojem živimo dospjelo do četvrte faze ili stadija, do onog što je globalno-planetarni poredak društva spektakla kao permanentnoga rata-i-mira u trajnom izvanrednome stanju?