Žarko Paić

1.

Glavna razlika u značenju riječi jednako i isto je u tome što „isto“ označava numerički jedan te isti predmet (identitet), dok „jednako“ označava dva različita predmeta koji imaju potpuno ista svojstva (sličnost ili ekvivalentnost). Iako se u svakodnevnom govoru često koriste kao sinonimi, Hrvatski jezični portal i jezični priručnici jasno razdvajaju njihovo značenje.

Izravna usporedba

Detaljno objašnjenje s primjerima

• Isto: Kada kažemo da vozimo isti auto kao vaš prijatelj, to gramatički znači da obojica sjedate u jedno te isto fizičko vozilo. Ako ste se danas vratili na isto mjesto, to znači da ste na toj točki već fizički bili.
• Jednako: Kada kažemo da imate jednaku plaću kao kolega, to znači da je iznos novca na vašim računima identičan, ali to nisu fizički isti novčići. Ako dvije blizanke nose jednake haljine, to znači da su kupljena dva komada odjeće koji izgledaju potpuno isto.

Želimo li provjeriti konkretnu rečenicu u kojoj nismo sigurni koji pridjev upotrijebiti možemo je zajedno prilagoditi standardnome hrvatskome jeziku.

isti – Hrvatski jezični portal

1. koji nije drugi, upravo taj, istovjetan sa samim sobom. 2. koji nije drugačiji, koji je vrlo sličan [isti otac; ista majka;

Kod Nietzschea nije stoga ispravno reći vječno vraćanje istoga, već jednakoga. No, iz perspektive precizne distinkcije koju smo prethodno uspostavili, prethodni je iskaz logički potpuno točan, no u povijesti filozofije i samome prijevodu Nietzschea situacija je složenija. Naime, sam Friedrich W. Nietzsche u izvorniku koristi njemački izraz die ewige Wiederkehr des Gleichen. Riječ gleich u njemačkome jeziku primarno znači „jednako“ ili „slično“ (engl. same ili equal u određenim kontekstima), dok bi se „isto“ na njemačkom reklo dasselbe.  Unatoč tome, u hrvatskoj i svjetskoj filozofskoj tradiciji ovaj se koncept gotovo jednoglasno prevodi kao „vječno vraćanje istoga“. Razlog za to krije se u dubljem ontologijskome tumačenju Nietzscheove misli, koje se dijeli na dvije struje:

Tradicionalno tumačenje (Zašto se prevodi kao „istoga“?)

Većina filozofa (poput Martina Heideggera) smatra da Nietzsche pod izrazom des Gleichen zapravo misli na numerički identičan svemir i događaje.Sam Nietzsche u Radosnoj znanosti i Tako je govorio Zaratustri piše da će se vratiti „ovaj pauk i ova mjesečina… i ovaj trenutak i ja sam“. Budući da se ciklus ponavlja točno onako kako se već dogodio — bez ikakve razlike — u filozofijskome smislu to prestaje biti puka kopija („jednako“) i postaje „isto“ jer nema novih svojstava.

Moderno tumačenje (Zašto bi trebalo biti „jednakoga“)

Francuski filozof Gilles Deleuze izveo je obrat u tumačenju Nietzschea upravo na tragu onoga što sam prethodno kazao. Deleuze, naime, tvrdi da bi prevođenje tog pojma kao „vraćanje istoga“ bila golema pogreška. Prema njemu, vječno vraćanje nije povratak istih fizičkih objekata i identičnih trenutaka (što bi bila dosadna mehanika), već vraćanje same čiste razlike i kreativne energije (volje za moć). Vraća se princip ponovnog postajanja. U tom smislu, svaki novi ciklus je jednak prethodnom po svojoj intenzivnosti i zakonitosti, ali nije numerički isti. Zato se u nekim novijim stručnim radovima na hrvatskom jeziku doista koristi izraz „vječno vraćanje jednakog“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/simptom-znak-razlika/ i https://zarkopaic.net/blog-post/u-zacaranome-krugu/ )

2.

Stvar je u tome što Nietzsche ovim svojim temeljnim pojmom za razumijevanje biti vremena pronalazi adekvat za razumijevanje smisla bitka kojeg određuje kao volju za moć. Napisao sam knjigu o Deleuzeu Mišljenje kao događaj: Kako čitati Deleuzea (Mizantrop, Zagreb, 2022.) u kojoj sam pokazao da je njegova analiza polazeći od pojma bivanja ili postajanja (Werden-devenir) ono što smjera razlici između vraćanja jednakoga i to ne kao pukog ponavljanja istoga, već kao dinamičkoga koncepta kojim se bitak transformira u energetski princip bivanja ili postajanja, pri čemu je ovaj drugi izraz sukladniji nakani Deleuzea, a prvi je tradicionalni koncept klasične ontologije kao metafizike. Dakle, moja analiza Nietzschea u Nihilizmu i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu (Litteris, Zagreb, 2021.) kazuje da se volja za moć (bitak) pojavljuje kao vječno vraćanje jednakoga (vrijeme).

No, ni taj bitak ni to vrijeme u Nietzschea nije isto kao u predoskratika niti kao u modernoj metafizici. Bitak postaje bivanje (Werden) i vremenuje se kao vječno vraćanje jednakoga u smislu postajanja “novoga”. Uostalom, vraćanje jednakoga jest identično s konceptom revolucije u astronomiji, ali i u politici, jer komunizam u Marxa nije apsolutna novost, već postajanje novoga onog što je imao kao uzor u slici grčkoga polisa. Problem se razrječava s “istim” i “jednakim” tek kad se pokuša preboljeti metafizičke granice Nietzscheova pojma vječnosti, jer vraćanje nije vračanje nečeg što je isto i jednako, već je vječno vraćanje onkraj ponavljanja istoga i jednakoga i smjera nastajanju vječno “novoga” polazeći od razlike. Ali ne razlike između već uvijek nečega kao nečega, već razlike koja razlučuje u sebi i bitak kao volju za moć i vrijeme kao vječno vraćanje jednakoga. Vidimo, dakle, da se radikalno pomiče rasprava s razine lingvističke preciznosti na razinu spekulativne destrukcije metafizike.

Kada stvar postavimo u ove okvire, rješenje problema „istoga“ i „jednakoga“ prozlazi iz sljedećih ontologijskih momenata

1. Bitak kao Volja za moć i Vrijeme kao Vječno vraćanje

U klasičnoj metafizici vrijeme je linearni ili kružni slijed u kojem se fiksni bitak potvrđuje kroz trajanje. Kod Nietzschea se događa kopernikanski obrat: bitak gubi svojstvo statične supstancije i postaje čisto bivanje (Werden), odnosno energetski princip volje za moć.
Vječno vraćanje stoga nije kozmološki mehanizam koji iznova vrti „istu“ traku, već je ono adekvat za razumijevanje smisla tog novoga bitka. Vrijeme ovdje postaje čistim oblikom bivanja.

2. Vraćanje jednakoga kao postajanje „novoga“

Kao što je rečeno, pojam „jednakoga“ ovdje funkcionira u smislu astronomske i političke revolucije (poput Marxova povratka polisu koji rađa radikalno novi komunizam).

• „Isto“ bi značilo povratak identičnoga sadržaja (metafizički identitet).
• „Jednako“ u ovom dinamičkome ključu označava da se vraća princip ili intenzitet samoga postajanja.
  Vraća se, dakle, moć da se stvori novo. Vječno vraćanje jednakoga je selektivna ontologijska sila: ono ne vraća reaktivne sile i fiksne forme metafizike, već vraća samo ono što je sposobno za preobrazbu, afirmaciju i transformaciju u energetski princip.
•  

3. Razlika onkraj „istoga“ i „jednakoga“: Čista razlika

Ključni korak ove analize jest uviđanje da vječno vraćanje nakoncu transcendira i „isto“ i „jednako“. Ako vječno vraćanje smjera nastajanju vječno „novoga“, ono mora polaziti od razlike, ali ne od razlike između dvaju već postojećih entiteta (što bi bila klasična reprezentacija), nego od čiste razlike (razlike koja razlučuje u sebi). Ova konstitutivna razlika prethodi svemu: ona u istom ontologijskome činu diferencira i utemeljuje i bitak (kao volju za moć) i vrijeme (kao vječno vraćanje). Vraćanje tako prestaje biti ponavljanje nečega, već postaje samim događajem postajanja. Ponavlja se samo sāma razlika.

3.

Usput, nešto iznimno bitno. Vječno vraćanje jednakoga koristi u svojoj knjizi o Nietzscheu u nas Vanja Sutlić vrlo strogo i precizno. (v.  https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/) Problem nije, dakle, u tome što se i u njemačkoj suvremenoj filozofiji često izjednačava i Gleiche i dasselbe, već u tome što prvo u Nietzschea nadilazi drugo, a to se danas posve izokreće u nemarnoj jezičnoj uporabi. Sutlić je govorio da nije stvar u nesmotrenome korištenju jezika za filozofske temeljne probleme, već u nemisaonosti kao takvoj. Nadčovjek je u mojim analizama “postao” ono što mu je Nietzsche, doduše, navijestio mitopoetski da bude “smisao zemlje”, ali te zemlje više nema, jer je tehnosfera postala samostvaranje svjetova i homo kybernetes je postao dinamička konstrukcija novoga ne više kao vječnoga vraćanja jednakoga, već kao postajanja čiste razlike.

To znači da je “nadčovjek” prestao imati vjerodostojnost i zajedno s Niezscheom je arhiviran u pojmovnu-kategorijalni muzej realizacije metafizike. Od svih modernih mislilaca on ostaje najveći i najsjajniji putokaz za nadolazeću budućnost jer je jedini u povijesti filozofije doveo u svezu inkarnaciju umjetnika i filozofa kao sliku mišljenja onog što proizlazi iz biti življenja, a ne iz mrtve apstraktne logike, znanstvene konstrukcije svijeta i religioznoga duhovnjaštva bez žrtvovanja i askeze.

Sutlićevo strogo i precizno inzistiranje na vječnom vraćanju jednakoga nije bilo, dakle, tek lingvističko cizeliranje, već radikalni otpor nemisaonosti kao takvoj. Kada suvremena nemarnost izjednači Gleiche i dasselbe, ona zapravo vrši nasilje nad mišljenjem: prepušta se tustoj metafizičkoj tromosti koja u ponavljanju vidi samo statični povratak istovjetnog, umjesto da prepozna dinamički intenzitet koji transcendira uspostavljene forme.

Nietzscheov mitopoetski navještaj nadčovjeka kao „smisla zemlje“ bio je neraskidivo vezan uz ontologijski napor oslobađanja života od metafizičkih okova i reaktivnih sila. Tehnosfera je progutala fizis; ona više nije puki posrednik ili alat, već je postala autonomno poprište samostvaranja svjetova.U tom novome ambijentu, figura koja stupa na scenu nije Nietzscheov Übermensch, već homo kybernetes — dinamička konstrukcija novoga koja više ne operira čak ni unutar koordinata vječnog vraćanja jednakoga, već se manifestira kao postajanje čiste razlike.

Ovim uvidom pokazuju se razmjeri povijesnoga loma. Inzistiranjem na tome da je nadčovjek izgubio vjerodostojnost i da je zajedno s Nietzscheom arhiviran u pojmovno-kategorijalni muzej realizacije metafizike, dovršava se Heideggerove i Deleuzeove intencije, ali s punom sviješću o našoj kibernetičkoj suvremenosti. Nadčovjek je bio posljednji, najizbirljiviji i najsjajniji trzaj unutar metafizičkoga horizonta da se prevlada čovjek — no on i dalje ostaje reakcija na čovjeka, dakle, sudbinski vezan uz ono što ukida. Tehnosfera i čista razlika zahtijevaju posve drukčiji pojmovni aparat.

Spajanjem inkarnacije umjetnika i filozofa, Nietzsche nam je ostavio sliku mišljenja koja izvire iz same biti življenja. To je mišljenje koje ne promatra život iz sigurne, spekulativne udaljenosti, nego ga živi kao opasan eksperiment, kao afektivni i energetski intenzitet. Čak i kada su njegove kategorije (poput nadčovjeka) povijesno iscrpljene u tehno-kibernetičkom dobu, njegov gestus mišljenja ostaje jedini zalog za nadolazeću budućnost.