Žarko Paić

1.

„Čekajući barbare” (grč. Περιμένοντας τους Βαρβάρους) jedna je od najpoznatijih i najutjecajnijih pjesama grčkoga pjesnika Konstantina Kavafija, napisana 1898. i objavljena 1904. godine. Pjesma koristi izmišljeni antički ambijent kako bi prikazala dekadenciju, političku paralizu i psihologiju društva koje je izgubilo svoj smisao. Prije no što pokušamo iz jedne posve drukčije misaone perspektive „danas“ protumačiti njezinu alegorijsku suvremenost, poslušajmo je prevedenu s engleskoga. (v. https://www.poetryfoundation.org/poems/51294/waiting-for-the-barbarians )        

2.

Čekajući barbare

Što čekamo, okupljeni na forumu?

Barbari bi trebali danas biti ovdje.

Zašto se ništa ne događa u Senatu?

Zašto senatori sjede ovdje bez donošenja zakona?

Zato što barbari danas dolaze.

Koja je svrha senatora koji sada donose zakone?

Kad barbari budu ovdje, oni će donositi zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,

i zašto sjedi na prijestolju na glavnim gradskim vratima,

u svečanosti, noseći krunu?

Zato što barbari danas dolaze

i car čeka da primi svoga vođu.

Čak je tu i svitak koji mu daje,

pun titula, s impozantnim imenima.

Zašto su naša dva konzula i pretora danas izašla

noseći svoje izvezene, grimizne toge?

Zašto su stavili narukvice s toliko ametista,

prstenje koje blista od veličanstvenih smaragda?

Zašto nose elegantne štapove

prekrasno izrađene od srebra i zlata?

Zato što danas dolaze barbari

i takve stvari zasljepljuju barbare.

Zašto se naši ugledni govornici ne pojavljuju kao i obično

da održe svoje govore, kažu što imaju za reći?

Zato što danas dolaze barbari

i dosađuju im retorika i javni nastupi.

Zašto ova iznenadna zbunjenost, ova konfuzija?

(Kako su ozbiljna postala lica ljudi.)

Zašto se ulice i trgovi tako brzo prazne,

svi idu kući izgubljeni u mislima?

Zato što je pala noć, a barbari nisu došli.

A neki od naših ljudi koji su upravo stigli s granice kažu

da više nema barbara.

Što će se sada dogoditi s nama bez barbara?

Ti su ljudi bili neka vrsta rješenja.

3.

Kavafijeva pjesma iz ranoga razdoblja zacijelo je uz „Grad“, „Itaku“ i „Bog napušta Antonija“ među najupečatljivijim koje je uopće napisao, a njezina simbolička moć dopušta tumačenju niz pristupa upravo zato jer gotovo da ima kinematičku otvorenost u stapanju jezika i slika koje sve kruže oko antičkoga grada na kraju njegove uzvišenosti i ljepote koja se mjeri stupnjem civilizacijske snage utemeljenja onog svijeta kojeg i nadalje nazivamo geografskim pojmom Zapada. Ova strana svijeta označava inače uvijek zalazak Sunca, a Istoku se pripisuje njegov izlazak. Oba su pojma metafizičke naravi i zrcale se u svim značenjima koje jezik pronosi od svojeg nastanka do mogućega nestanka. Usto, ova pjesma u samome nazivu ima toliko izazovnu sliku apokaliptičkoga dolaska onih koji predstavljaju suštu suprotnost pojmu civilizacije.

Riječ barbari potječe iz starogrčkoga jezika (grč. βάρβαρος – barbaros). U antičko doba Grci su tim nazivom označavali sve ljude koji nisu govorili grčki jezik, odnosno one čiji im je govor zvučao kao nerazumljivo mucanje (bar-bar). Vremenom je taj izraz dobio pogrdan smisao i značio je divljak ili neobrazovan čovjek. Kad Kavafi u svojoj pjesmi govori o „čekanju barbara“, onda je već ova misaona slika toliko zaprepašćujuća jer se dolazak „barbara“ doživljava dvoznačno: prvo, kao neumitan kraj zapadnjačke civilizacije i drugo, kao nespokojstvo u dolasku nadolazeće budućnosti koja sa sobom nosi neizvjesnost i doba kaosa i entropije, jer „barbari“ ne dolaze kao mirotvorci i navjestitelji kraljevska nebeskoga, već kao totalna moć raspada staroga svijeta, njegove apokalipse i posvemašnjega razaranja.

          Kavafijeve su pjesme slikovni melem za dušu jer ne iskazuju nikakvu apstraktnost i nerazumljivost, već su svetkovina jednostavnosti jezika i ono najpoetskije uopće na kraju jednoga svijeta koji je svoju veličajnost morao platiti hibridnim sjajem prožimanja različitih svjetova i njihovih kultura kao što to bijaše Aleksandrija, ne tek grad u modernome Egiptu, već raskrižje civilizacija i njihova toponomija mišljenja kao kazivanja o prošlosti kroz pogled u sadašnjost koje ne može biti nikako drukčije negoli melankolično. U pjesmi „Čekajući barbare“ ova se meditativna i refleksivna slikovnost uzdiže do najviših mogućnosti višeznačja tumačenja onoga što je u znaku straha od Drugoga i novoga i tjeskobne praznine njegova nedolaska. Naime, na kraju pjesme saznajemo da ti strahotni barbari uopće nisu došli. I baš zato što nisu došli pjesnik završava s najironičnijim i najravnodušnijim uvidom u bit Zapada i ove civilizacije koja je od iskona izgrađena na strahu od barbarstva kao onog Drugoga i čudovišnoga onkraj utvrda „naših“ gradova i njihovih svetih obitavališta „slobode“ i „istine“ u ovome svijetu.

          „Ti su ljudi bili neka vrsta rješenja.“

No, kakvog to rješenja i za koga?

„Čekajući barbare“ poprima oblik ravnodušnoga dijaloga između dva anonimna podanika anonimnoga cara koji promatraju i komentiraju pripreme svojeg grada za dolazak barbara. Za razliku od Kavafisova „alegorijskoga“ ili „sugestivnoga“ stiha, ova pjesma se oslanja na depersonalizirana pitanja i odgovore dvaju likova kako bi ponudila objektivan prikaz scene i njezina značenja, dramatizirajući tako dosadu dekadentnoga carstva i njegovu čežnju za podložnošću barbarskoj invaziji bez otvorenoga didaktizma. Kako se pjesma razvija, čitatelj razotkriva da je carstvo stalo, ne u strahu od preplavljivanja barbarima, već u iščekivanju njihova dolaska: senatori dragovoljno odustaju od donošenja zakona očekujući da će barbari početi donositi zakone čim stignu u grad; car se željno priprema laskati barbarima i ponuditi im titule i počasti; Carevi podanici se dotjeruju i nose svoj najblistaviji nakit, dok se retoričari drže po strani jer znaju da barbare impresionira pokazivanje bogatstva i ljepote, ali ne vole govorništvo.

4.

Jedno od uobičajenih, posve prihvatljivih tumačenja pjesme „Čekajući barbare“ napisane 1898. godine, govori o tome kako pjesma kao da pripada europskoj modernističkoj tradiciji koja je kritički promišljala o obećanjima napretka povezanim s filozofijom prosvjetiteljstva. Utemeljena na ideji razuma i civiliziranoga humanizma, ova je filozofija uzdizala vlastitu kulturnu baštinu, a istovremeno idealizirala vitalnost nerefleksivnog „plemenitoga divljaka“. Još od Rousseaua traje ova nesuvisla i ujedno samorazumljiva mistifikacija Drugoga.     No, problem je što je već u doba iskona zapadnjačke civilizacije u Grka koji su naposljetku „krivi“ za pronalazak ovog uznemirujućega pojma i njegova višeznačja stvar postala takva da je barbarstvo već odavno tu.

Sjetimo se lika tuđinca/stranca u Platonovim Zakonima, načina kako Aristotel gotovo prokazivački osuđuje mahnitost i primitivizam istočnjačkih despocija poput Perzije, pa sve do prijenosa ove tzv. kulturne predrasude iz helenskoga svijeta u Rim kao imperij geopolitike Zapada s kojim svi Drugi dobivaju znakove okrutnih, primitivnih divljaka onkraj granica vječnoga Carstva. Nitko to nije u drugoj polovini 20. stoljeća bolje prikazao od Emila M. Ciorana. On, naime, u eseju „Skeptik i barbar“ pokazuje što se zapravo događa u srazu tzv. civilizacije i tzv. barbarstva. Ogledni je primjer propast Rima.

„…civilizacija, nakon što je podrovala svoje vrijednosti, urušava se zajedno s njima i pada u neku vrstu obamrlosti u kojoj se barbarstvo nadaje jedinim lijekom, kao što to svjedoči usklik što ga je Rimljanima uputio Salvien početkom 5. stoljeća: „Nema u vas nijednog nevinog grada, izuzev onih koje nastavaju barbari.“ (…) Pojava barbarstva, što se neizbježno pomalja u trenutku stanovitih historijskih obrata, možda i jest zlo, ali nužno zlo. (…) Kad je Carstvo bilo osvojeno, učeni su ljudi (sjetimo se Sidoineia Apollinairea, Enodija, Kasiodora) posve prirodno stali pisati panegirike gotskim kraljevima. Ostali, veliko mnoštvo pobijeđenih, sklonili su se u upravne službe ili su se stali baviti poljodjelstvom jer bijahu oni odveć mlitavi da bi se mogli poduhvatiti vojničkih zanimanja. (…) Religija sama po sebi nije ništa; njezina sudbina ovisi o onima koji je prihvate. Novi bogovi trebaju nove ljude…(…) Budući da se vrline barbara sastoje upravo u snazi opredjeljenja, potvrđivanja ili poricanja, vazda će biti na cijeni u razdobljima na izdisaju. Nostalgija za barbarstvom posljednja je riječ civilizacije; utoliko je ona i posljednja riječ skepticizma.“ (Emil M. Cioran, „Skeptik i barbar“, u: Volja k nemoći: Historija i utopija – Pad u vrijeme, Demetra, Zagreb, 1995., str. 156, 157 i 158. S francuskoga prevela Gordana V. Popović)

Nije li možda naizgled neočekivano da tumačenje pjesme Konstantina Kavafija o čekanju barbara koji nisu došli ponajbolje proizlazi iz Cioranovih kritičkih refleksija o nihilizmu povijesti koja je ionako uvijek mistifikacija pojma civilizacije, ali je već sa Schopenhauerom, Nietzscheom i Spenglerom stvar preusmjerena u logiku kontingencije koja uzdiže plemenske toteme barbarstva na prazna prijestolja moći nakon propasti Rima? Pjesma Kavafija nije, dakako, simbolička ilustracija povijesno-političke metafizike dekadentnoga Zapada. Osim toga, ovaj izraz je ništa drugo negoli jedino smislen već od Rima i svaka moguća religija i politika estetske avangarde u 20. stoljeću proizlazi iz ideje dekadencije Zapada, a ne na vjeri u prosvjetiteljsku moć Razuma. Barbarstvo je već odavno tu… Ono je samo druga forma civilizacijske mahnitosti koja se uspostavila već s helenskim razaranjem Troje i tako je upisana u svete knjige zapadnjačke osvajačke srdžbe i velikoga mita o povijesti. (v. Peter Sloterdijk, https://www.amazon.de/Zorn-Zeit-Politisch-psychologischer-Peter-Sloterdijk/dp/3518418408 )

Kavafi je pjesnik melankolije za helenizmom one Aleksandrije koja je ostala u svijesti Zapada nužno mitskom slikom sinkretizma, hibridnosti i eklektičnosti njezine umjetnosti, filozofije, religijskih doktrina i migracija naroda iz pustinje do Sredozemnoga mora. On je, dakle, glasnik onoga što Cioran naziva „razdobljem na izdisaju“ i zato ga još više „danas“ možda negoli kad je živio i pisao svoje simboličke alegorije o Grcima, helenstvu i slobodnoj homoerotskoj ljubavi potrebujemo kao glas melankolične utjehe pred inherentnim i sustavnim planetarnim barbarstvom kojeg ne provode neki imaginarni „divljaci“ i „primitivne horde“ s Istoka, već je ono što čudovišno prijeti smislu ovog življenja univerzalno zapadno-istočno stanje posvemašnje praznine nakon što oni barbari iz njegove pjesme „nisu došli.“ Nisu ni trebali doći jer su oduvijek ovdje i bili, doduše, skriveni i prerušeni u mnoštvo i mase, u zrcalnu sliku onih koji upravljahu njima vjekovno kao s divljim zvijerima kroz spektakl krvi i tla u arenama i na stadionima stvorenim za konačni trijumf Nietzscheova „posljednjega čovjeka“.

5.

Od svih tumačenja Kavafijeve pjesme „Čekajući barbare“ naposljetku odustajem i bivam ushićen samo onime što refleksivno majstorstvo umjetnice performansa Laurie Anderson iznosi na vidjelo. Njoj je sve jasno i bez ikakva posredovanja što veliki aleksandrijski pjesnik nije htio reći ovom pjesmom, jer ona ne govori uopće o „dolasku barbara“. Ona govori o kaosu i besmislu civilizacije na izdisaju koja hini sablast i prerušava se u znakove rasula bez svijeta samo zato što je to jedino još preostalo od carstva potonuloga u vlastitome mulju pohlepe i vječne taštine.

 Ništa drugo i ništa više.