Žarko Paić

Onkraj „subjektivnosti“ i „apsolutnosti“

Mišljenje koje je Vanja Sutlić tijekom svojeg životnoga puta mišljenja odredio nazivom povijesnoga mišljenja nije nikakva tzv. trans-ili-meta-filozofija, premda se tako mnogima čini koji nisu pozorno promislili zašto od prvoga do zadnjega njegova teksta i javnoga kazivanja ustrajno razlučuje ovo mišljenje od cjelokupne tzv. metafizike kao zapadnjačke sudbine i otvorenosti jednog singularnoga puta razvitka ljudske slobode uopće. U tekstu koji je Damir Barbarić uvrstio u zbornik posvećen Vanji Sutliću na kraju ove knjige čitamo već na početku sljedeće:

„Povijesno mišljenje nije neki subjekt koji misli ili reflektira o vrsti zbilje, pa makar ona bila i jednorodna s njim, njegova samorefleksija. Povijesno mišljenje nije zbivanje nekog apsoluta u kronologijski shvaćenom vremenu, pri čemu se vrijeme oplemenjuje do unutrašnjeg zbivanja apsoluta, pa se na kraju, kao i tijekom povijesti, kategorije apsoluta poistovjećuju s određenjima vremena (Hegel).“ (Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 229.)

Ako „povijesno mišljenje“ nije, dakle, ni „subjektivnost“ niti „apsolutnost“ kojim se zbiva kategorijalna identifikacija takvoga mišljenja s pojmovljem tako shvaćenoga vremena, onda valja vidjeti ne samo kamo to „povijesno mišljenje“ smjera u svojim nastojanjima prevladavanja/pregorijevanja zapadnjačke metafizike i s njom filozofije koja je povijesti podarivala „smisao“ i „značenje“, već tko misli i što se misli u Sutlićevu povijesnome mišljenju. Ponajprije, ovo mišljenje se ne može pozitivno „utemeljiti“ jer je i samo ishod kraja metafizike u njezinoj realizaciji koju iskazuje sintagma praksa rada kao znanstvena povijest. To je istodobno oznaka za realiziranu filozofiju Marxa i za Hegelovu nakanu realizacije apsoluta u znanosti koja više nema ništa predmetno izvan sebe same jer se njezin sadržaj realizirano u zbiljskome svijetu apsolutne vladavine prakse rada. Bitak se vremenuje ne u svojoj iskonskoj otvorenosti kao mogućnosti nadolazeće budućnosti izvan horizonta „svijeta rada“, već u nihilizmu tehno-logički uspostavljene znanstvene povijesti. Stoga nije više mjerodavna nikakva hegelovska problematika sinteze supstancije i subjekta u apsolutnoj logici bitka kao realiziranoga vremena „vječne sadašnjosti“.

Mišljenje koje misli svoju auto-poietičku logiku kretanja u krugu realiziranih mogućnosti sjedinjuje nužnost kao slobodu čime otpada razlika koju je Marx uveo za razumijevanje razlike povijesnoga svijeta kapitalizma i onog koji se pod imenom komunizma pojavljuje kao trans-i-meta-povijesno, naime, razlika između „carstva nužnosti“ i „carstva slobode“. Sloboda je uvjet mogućnosti ovog ne više metafizičkoga povijesnoga mišljenja za kojeg nikakva ni „subjektivnost“ niti „apsolutnost“ nisu određujući pojmovi. Štoviše, oni su u svojoj realizaciji postali povijest metafizike kao nihilizma. Što to drugo znači negoli da je čitav problem povijesnoga mišljenja gotovo istovjetan onome što Heidegger ukazuje kad govori o tome da je povijest u Grka nastala tek onda kad je ona sama povijesno promišljena, kad je filozofijski postala misaoni svijet pojmova i kategorija bez kojih bi sve bilo pusto i prazno prolaženje i ništenje zbivanja u njegovu vremenovanju. Tek iz horizonta ove „imanentne transcendencije“ u Hegela i Marxa kao realizacije filozofije kroz realizaciju apsoluta kao pojma i apsoluta kao rada moguće je misliti ono što se zbiva „sada“ kao bit suvremenosti i na taj način prevladati granice svake ove ili one fatalne „subjektivnosti“ i „apsolutnosti“ mišljenja. Ili da to kažemo u analogiji s kritikom subjekta i apsoluta u poetskome kazivanju mladoga Arthura Rimbauda iz njegovih Pisama Vidovitoga: „Krivo je reći Ja mislim, trebalo bi reći: misle me.“ Naravno, mišljenje misli i ono nikad nije puki „prisvoj“ ili „vlasništvo“ subjekta koji te misli misli kao ovaj ili onaj duhovni čovjek, kao što Heidegger u odredbi ključne riječi svojeg kasnoga mišljenja kao što je to zgoda/događaj (Ereignis) pokazuje što znači kad su i vrijeme i bitak zgođeni/dogođeni u povijesnome događanju smisla bitka u otvorenosti vremena koje nije ni „prisvoj“ niti „vlasništvo“ čovjeka, već jedinstvena i jednokratna podarenost i pruženost onoga što je otvoreno kao takvo. (Martin Heidegger, „Zeit und Sein“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007., str. 3-30.)

„I Schopenhauerova volja za životom i Nietzscheovo vječno vraćanje jednakog, poput Marxove skore budućnosti, mišljenje je vječnoga »sada«. I Nietzsche i Schopenhauer polaze od sjećanja kao osnove prošlosti, da bi nadčovjeka našli u sadašnjosti, ili, kao Nietzsche, u prošlosti koja je kao sada. Za Marxa je prošlost, uz mjestimične iznimke, priređivanje sadašnjosti u svijetu ljudi, a sadašnja klasa, klasa najamnog rada, već u sebi nosi sve buduće elemente čovjeka i čovječnosti. Za svu trojicu bi se moglo reći da im je koncepcija vremena dijelom vulgarna, jer su vrijeme koje je prošlo ocjenjivali vulgarno, dok im je sadašnjica dijelom vulgarna, a dijelom pravovremena. Na takvoj vremenskoj osnovi mogući su počeci povijesnog mišljenja.“ (Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 230.)

Ako otklonimo kritički prigovor koji bi najmanje pogađao Nietzschea jer ima podosta dokumentiranih mjesta iz njegovih spisa i Ostavštine, a koji svjedoče protiv ove prosudbe o „vulgarnosti“ shvaćanja vremena navlastito glede tzv. sadašnjosti, a isto se tiče i tzv. pravovremenosti, onda se za Sutlićevo povijesno mišljenje pojavljuju nužni „počeci“, ali ne u smislu onoga što je Heidegger u analogiji s poviješću metafizike nazivao „prvim i drugim početkom“.

(Vidi o tome: ʺ…bivanje se mora pokazati opravdanim (ili takvim da ga se više ne može obezvrijediti: što izlazi na isto) u svakom trenutku: ono sadašnje apsolutno ne smije biti opravdano radi nečega budućega, ili prošlo radi sadašnjegaʺ, dolazi se do glavne postavke kako je bivanje ne neko puko ireverzbilno gibanje bez glave i repa, već dosegnuta istost volje i moći, ono u sebi jedinstveno i jedno zbivanje, koje Nietzsche u proljeće 1888. godine, KSA, 13, 34, imenuje „velikim prstenom“ i u kojem je ʺsvako jednako vrijedno, vječno, nužnoʺ. – Damir Barbarić, Veliki prsten bivanja – Uvod u Nietzschovu misao, Matica hrvatska, Zagreb, 2014., str. 106. Isto tako:

„Nadčovjek je priprema puta za dolazak u ovu toliko jednostavnu i toliko tegobnu misao koja više ništa ne prevladava, niti se zbiva u nužnoj dvojnosti vremena i vječnosti. Bivanje koje osmišljava bitak u njegovoj punini postaje ono isto što i vremenovanje bez vladavine jedne od ekstaza ili dimenzija vremena nad drugom i trećom. Historizam gubi svoj razlog postojanja, a isto tako i opsesivni aktualizam, kao i futurizam u svim mogućim varijantama. Nietzsche je, dakle, dospio do onog što je istovjetnost bitka i vremena u izvan-metafizičkome smislu i što je ujedno pomirenje volje i moći izvan logike bezuvjetne vladavine ideja nad pojavom, transcendencije nad imanencijom i obratno.“ – Žarko Paić, „O nihilizmu, nadčovjeku i tehnosferi“, https://zarkopaic.net/blog-post/o-nihilizmu-nadcovjeku-i-tehnosferi/  i Damir Barbarić, Zum anderen Anfang: Studien zum Spätdenken Heideggers, Karl Alber, Freiburg/München, 2016.)

 Počeci povijesnoga mišljenja su toponomija same misli koja se artikulira kao ono što je onkraj i unutar same tradicije ili okvira metafizičkoga mišljenja. Kad se gotovo tautologijski u Sutlića kao i u Heideggera namjesto filozofije pojavljuje riječ i pojam mišljenja, onda to valja shvatiti ne kao puku zamjenu za ono što čini bit filozofije u rasponu od Heraklita do Hegela. Upravo suprotno, mišljenje je onkraj kolektivno-singularnoga događanja procesa kognitivne usmjerenosti na bitak, bića i bit čovjeka i pripada svjetovnosti svijeta ne kao ono vječno i nepromjenjivo zauvijek isto u razlikama. Ono tko i što mišljenja otvara se tek onda kad je čovjek povijesno-epohalno usmjeren na promišljanje cjeline smisla bitka kroz njegove duhovne likove kao što su mit, religija, umjetnost, filozofija i znanost.

No, iz horizonta realizacije filozofije koja ima skriveni primat nad svim drugim duhovnim likovima mišljenja kao kazivanja (bitka, bića i biti čovjeka što tvori povijesni sklop) postaje razvidno da s dokinućem/prevladavanjem filozofije kao metafizike (Aufhebung) u Hegela i Marxa i sve drugi dosad metafizički uokvireni duhovni likovi proživljavaju istu „sudbinu“ u procesu realizacije. Zbiljsko stanje njihove suvremenosti određeno je povijesnom zgodom/događajem, ono što kasni Heidegger naziva Ereignis, iz koje se sve zbiva u tzv. intermezzu svjetova i u tehničkoj slučenosti nihilizma kao nužnome pretkazivanju nadolazeće budućnosti kao mogućnosti realizacije ne više vulgarnoga vremena „subjektivne“ i „apsolutne“ slobode čovjeka, već totalne slobode=nužnosti prakse rada kao znanstvene povijesti unutar koje se iz prazne vrtnje u beskonačnost „možda“ pojavljuje i svjetlo za novu ljudsku povijesnost onkraj ove koja je temporalno reducirana na vladavinu nihilistički homogene sadašnjosti iza koje se skriva praznina svih određenja i tzv. otuđenje i postvarenje kapitalske proizvodnje života.

Misliti kao biti i vremenovati

Misliti znači za Sutlića biti na način „duhovnoga bitka“. A to upravo određuje bit čovjeka ne kao kartezijanskoga animal rationale, ali niti kao hajdegerijanskoga tubitka (Daseina). Čovjek ne misli kao subjekt ono „objektivno“ u smislu predmetnosti i refleksije svijeta. On misli povijesno kazivajući svoje vrijeme koje uistinu jest kao ono što Hegel naziva sabranošću u mislima i zato je autentična suvremenost onkraj svake vulgarnosti i pravovremenosti ne samo temporalne ekstaze ili dimenzije sadašnjosti, već i prošlosti i budućnosti. Misliti znači biti i vremenovati, kako glasi naziv prve i otvarajuće Sutlićeve knjige u kojoj se pojavljuje pojam povijesnoga mišljenja i to na putu s Marxom.(Vanja Sutlić, Vanja Sutlić, Bit i suvremenost: S Marxom na putu k povijesnom mišljenju, V. Masleša, Sarajevo, 1967.) To ne znači da je refleksivno-spekulativno mišljenje povijesne dijalektike u njezinoj realizaciji u Marxa nomos jedino obvezujućega mišljenja suvremenosti.

Vidjeli smo u ovoj knjizi da je Sutlić radikalno kritički odbacio svaki dogmatizam marksizma i gotovo svih postojećih filozofijskih orijentacija koje su vladale u 20. stoljeću, i to se ne može olako pripisati Heideggerovoj sjeni povijesnoga mišljenja iz horizonta kojeg je dospio do posve drugačijeg tumačenja ne samo Marxa, već i Hegela i Nietzschea za razliku od svih drugih mjerodavnih tumačenja kakva se i danas nude suvremenoj filozofijskoj kritici krajnje nerazborito i gotovo nepromijenjeno s novim predznacima neo-post-marksizma i neo-post-fenomenologije, neo-post-hermeneutike, neo-post-psihoanalize itd.

Ako su počeci povijesnoga mišljenja ovdje zacrtani s figurama poput Schopenhauera, Nietzschea i Marxa, onda je posve bjelodano da je krunski svjedok dijaloga i jedini mjerodavni pouzdanik u svim temeljnim pitanjima suvremenosti za Sutlića samo i jedino Heidegger. I čitav napor Sutlićeva puta spram povijesnoga mišljenja bio je i ostao u znaku dijaloga i razračunavanja (Auseindersetzung) s Heideggerovim putom mišljenja od razdoblja Bitka i vremena (Sein und Zeit-a) do mišljenja zgode/događaja (Ereignis) i zaključno „drugoga početka“ nakon kraja metafizike u kibernetici čime završava povijesno-epohalno ne samo filozofija, već i svi drugi duhovni likovi na svojem putu posvemašnje realizacije mišljenja apsoluta u zbiljskome svijetu „imanentne transcendencije“. Tehno-logički put realizacije metafizike postaje „svijet rada“ koji nadilazi sve moguće i zbiljske metafizičke diobe u svojoj „uniformnosti“ i „homogenosti“ i upravo stoga je to trenutak najveće opasnosti za habitus ljudske egzistencije i mogućnosti nadolazeće budućnosti kao izgleda spasonosnoga bljeska slobode. Nema nikakve sumnje: Vanja Sutlić je „svoje“ povijesno mišljenje izveo kao nalog i zadaću same biti mišljenja kao fundamentalne strukture ljudske egzistencije koja stoji usred nihilizma suvremenosti i nastoji ga primiti u svoje okrilje da bi se iz njega oslobodila snagom drugačijeg, eksperimentalnoga mišljenja onkraj svake redukcije na „subjektivnost“ i „apsolutnost“.

„Povijesno mišljenje ne misli o povijesti kao ma kojoj vrsti zbilje, nego je to mišljenje koje se iskazuje i naviješta iz povijesti same. Metafizičke sheme kao »bitak i vrijeme«, »bitak i privid«, »bitak i mišljenje«, »bitak i trebanje«, unutar kojih se kreću sve metafizičke solucije, uopće ne dospijevaju do samokazivanja povijesti. Ali, sa svim tim ograničenjima, povijesno mišljenje bi se moglo interpretirati metafizički kad bi u njemu na snazi bila ontologijska diferencija bitka i bića. Horizont vremena kao određenja smisla bitka, mada se odmiče od stare metafizike, još uvijek se pri svojim bližim određenjima kreće na rubu metafizike.“(Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 231)

Pogledajmo kako Sutlić „geometrijski“ govori o naznakama izlaska iz začaranoga kruga metafizike. Ponajprije, iz horizonta vremena nastaju sva određenja bitka, ne obratno, pa je Hedeggerov posljednji okret u raspravi koju smo već naveli „Vrijeme i bitak“ iz 1962. godine bio pripremi korak za njegovo uistinu posljednje fundamentalno dostignuće u filozofiji na njezinome kraju iz 1964. godine i predavanja „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ u kojem radikalno dovršava krug zapadnjačke filozofije kao metafizike koja se realizira u kibernetici.(Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und der Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA, sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2007., str. 67-90.)

Dakle, Sutlić govori o kretanju na „rubu metafizike“. Usput, jedna od iznimno važnih knjiga rasprava i ogleda Jacquesa Derride iz 1972. godine u kojoj se raspravlja i o „kraju čovjeka“ na tragu Heideggera nosi naziv Rubovi filozofije. (Jacques Derrida, Marges de la philosophie Minuit, Pariz, 1972.) Ostanak unutar okvira metafizike pretpostavlja i središte i rubove, i temelje i ono što je utemeljeno, i strukture i funkcije, i sustav i okolinu. Svaka je „imanentna transcendencija“ u svojoj uspostavljenosti u zbilji ujedno i pitanje o granicama realizacije filozofije kao metafizike. No, može li se prijeći horizont vremena koji određuje bit metafizike još od presdokratika do Platona ako se ujedno ne prijeđe i granica u samome mišljenju koje proizlazi iz biti povijesti? Sutlić je u svim svojim pokušajima mišljenja od tumačenja Hegelove filozofije povijesti i Marxova historijskoga materijalizma do Nietzscheove volje za moć kao vječnoga vraćanja jednakoga kazivao o „smislu“, a ne „besmislu“ povijesti.

Uostalom, čak i ako se uzme ono shvaćanje povijesti koje pretpostavlja gubitak ranga metafizike kao eshatologije i soteriologije koje izravno negira bio kakav povijesni smisao, cilj i plan svjetske povijesti s idejom „morfologije svjetske povijesti“ kakvu je izvodio Oswald Spengler u Propasti zapada, ne može se izaći iz metafizičkoga okvira mišljenja koje obuhvaća pojmove bitka-boga-svijeta-čovjeka i u negativnoj eshatologiji s pojmovima kaosa, entropije i kontingencije.

„Čovječanstvo nema cilj, ideju, plan, ništa više nego što rod leptira ili orhideja ima cilj. ‘Čovječanstvo’ je zoološki pojam ili prazna riječ. Neka ovaj prikaz nestane iz područja povijesnih problema forme i vidjet ćemo kako se pojavljuje iznenađujuće bogatstvo stvarnih oblika. Ovdje je neizmjerno obilje, dubina i dinamika živog, što je do sada bilo zasjenjeno sloganom, oskudnom shemom, osobnim ‘idealima’. Umjesto te tmurne slike linearne svjetske povijesti, koja se može održati samo zatvaranjem očiju pred ogromnom većinom činjenica, vidim spektakl mnoštva moćnih kultura, koje, s iskonskom snagom, cvjetaju iz utrobe majčinskoga krajolika za koji je svaka od njih strogo vezana tijekom cijelog svog postojanja, od kojih je svaka utisnula svoj vlastiti oblik u svoju temu, čovječanstvo, od kojih svako ima svoju ideju, svoje strasti, svoj život, volju, osjećaj, svoju smrt.“ – Oswald Spengler, Der Untergang des Abendlandes: Umrisse einer Morphologie des Weltgeschichte, DTW, München, 1993., str. 28-29.

„Navještaj“ zgode/događaja autentične povijesti

Ni „eshatologija“ ni „negativna teodiceja“ nisu za Sutlića drugo negoli dvije različite verzije unutar istoga načina artikulacije smisla bitka, bića i biti čovjeka, dakle, povijesnoga sklopa i otuda je njihova suprotstavljenost tek modifikacija metafizike koja nadilazi granice povijesne zbilje. Smisao i besmisao povijesti ne odgovara smislu i besmislu mišljenja „o“ povijesti, te stoga Sutlić obje verzije povijesnoga shvaćanja s vrhuncem u Hegela i obratno s vrhuncem u Spenglera tematizira kao razliku onog što je uvjetno kazano na razini transcendentalne strukture povijesti i njoj suprotstavljene imanencije života. Problem je u tome što povijesno mišljenje nužno zahtijeva obrat u samoj biti metafizike i ne može se svesti ni na jedno od relevantnih shvaćanja i orijentacija filozofijske povijesti kao i njezinih derivata u suvremenosti s pojmovima „historicizma“ i povijesne antropologije u rasponu od strukturalizma do kibernetike.

Problematično je za Sutlićevu uporabu pojmova, koji imaju neskriveno „teologijsko“ podrijetlo i sintetiziraju cikličko i linearno shvaćanje od Grka do kršćanstva, uvjetno od Herodota do sv. Augustina, kad govori kako se povijesno mišljenje „naviješta“, a to može biti samo sveza onog izvornoga u Grka i u suvremenosti kad se pojam „naviještanja“ sadržajno i formalno pročisti od svih postojećih ne-filozofijskih značenja. No, Sutlić ovo otklanja jer u biti povijesnoga mišljenja više nema ontologijske diferencije bitka i bića. Što onda ima? Jedinstvenosti i jednokratnosti, principa individuacije, onog što povijesni sklop povijesno razlikuje od svega što se historizira i postaje ideologijski ovjekovječeno kao nomos prirode i društva i njihovih derivata u procesu realizacije metafizike.

Nikad i nigdje u suvremenoj filozofijskoj avanturi za koju sa Sutlićem vrijedi da je povijesno mišljenje „navještaj“ i „otvorenost“ puta mišljenja koje povijest ne reducira na ono što je metafizički uokvireno tradicionalnom shemom „četvorstva“ bitka-boga-svijeta-čovjeka ne nailazimo na ovakav zapis koji „ontologijski“ progovara o najjednostavnijim stvarima ljudske egzistencije i podaruje im istinski smisao dostojanstva mišljenja kao autentičnoga življenja. Poslušajmo ove riječi pozorno i s razumijevanjem.

„Povijesno mišljenje nije mišljenje o povijesti. Ono je u najboljem slučaju sjećanje na nešto na što bi se moglo podsjetiti, ne na prošlu, nego na bilu veličinu. Povijesno mišljenje (genitivus subjectivus) ne govori svakodnevnim metafizičkim jezikom, kakvi su svi naši zapadnjački jezici. Za povijesno mišljenje povijest nije objekt, kao za znanost koja računa, a ne misli, kao što nije ni subjekt, o kojemu govore znanost i obična svijest. Povijest je primarno kazivanje i navještavanje, davanje i primanje istinitog od onog istinitog. A kako je povijest sama u sebi konačna, primarna zabluda i smrtno lutanje, koje ne gubi svoju veličinu ni onda kad u sebi iščezava, ona je dobar, lijep i svet udes, koji se može dogoditi samo smrtnome. Trunčica toga obasjava nas kad volimo, ali za mržnju u povijesnom mišljenju nema mjesta; mržnja ništi čitav sklop.“(Vanja Sutlić, O povijesnom mišljenju, str. 233)

Povijest i mišljenje kao povijesno mišljenje pripadaju ne tek Vanji Sutliću kao najiznimnijem misliocu uz Heideggera i Deleuzea koji je „navijestio“ dolazak onoga što imenujem u svojem mišljenju pojmom tehnosfere. Iako je taj „navještaj“ imao karakter kretanja izvan ruba realizirane metafizike i nije bio nikakvo „pozitivno“ samo-određenje onog što pripada biti ove suvremenosti iz logike samo-proizvođenja i samo-vladanja koje poput „novoga apsoluta“ ulazi u horizont posve drugačije verzije vremena od ove homogenosti i heterogenosti tehničkoga nihilizma, ne može mu se poreći „ljubav“ spram nečega što je svemu unatoč „dobar, lijep i svet udes“. Iako ovo „zvuči“ gotovo soteriologijski, nije nimalo neobično da je filozofijski opravdano i posve u skladu s njezinom povijesnom sudbinom. Jer, odvajkada je bit filozofije ne u logičkome nadmudrivanju niti, pak, u egzistencijalnoj prepuštenosti osjećajima tzv. života. Stvar ili zadaća mišljenja nemoguća je bez beskrajne ljubavi spram one „mudrosti“ koja obasjava ovaj svijet svojim povijesno-epohalnim sjajem „dobre, lijepe i svete“ konačnosti.

Misliti znači biti suvremen samo onda kad je kazivanje o svijetu istovjetno njegovoj otvorenosti. Vanja Sutlić je „svojim“ povijesnim mišljenjem otvorio vrata za ulazak u onu suvremenost koja zahtijeva istinsku zgodu/događaj smislene egzistencije kakva jedino naposljetku ostaje vrijedna autentičnoga dostojanstva života.