Žarko Paić

1.

Bilo je to doba kad se poezija još znala govoriti naizust, kad su čak i postojale diskografske ploče uz klasična djela modernosti, primjerice, Charlesa Baudelairea, Cvjetovi zla, i kad smo uz čitanje teksta u meditativnoj samoći s neusporedivim užitkom u kasne noćne sati slušali glumca Zlatka Crnkovića kako svojim lijepim baritonom uspijeva predočiti svu melodioznost i ritmiku francuske lirike ili, pak, španjolske velike pjesnike poput Antonia Machada i Miguela de Unamuna, koji je usto svojom filozofijskom knjigom O tragičnome osjećanju života ostavio duboki pečat na moja prva davna iskustva s čitanjem Spinoze i Kierkegaarda. (https://zarkopaic.net/blog-post/filozofija-kao-utjeha/ )

Bilo je to doba kad se poezija otvarala napuštenome svijetu koji je izgubio mjeru i omjere elementarne sveze prirode i ljudskosti i postajao sve više tuđ i dalek jednostavnosti kazivanja, gotovo sam sebi dostatan i sam sebi ništavan. U to doba ovu su zemlju i njezine uzvišene krajolike čežnje još uvijek nastanjivali veliki mudraci i proroci, mislioci i pjesnici iako je sve smjeralo ugasnuću svjetlosti i prvi su znakovi prelaska u pustare i bezdane bili najavljeni nepogrešivim govorom metafizičkih drevnih simbola u novome govoru jasnije od svakoga apokaliptičkoga pretkazanja. Onaj koji pripada u tu rekao bi Jorge Luis Borges „sektu Feniks“ na svoj navlastit način i to nadilazeći sve granice naših sumornih lokalnosti i bjesomučne mržnje spram Drugoga, onaj koji je za moje razumijevanje biti stvari uz Tina Ujevića možda i najmisaoniji svjedok ljepote poetskoga kazivanja na prostorima širim od granica ovoga jezika, 1954. godine objavio je svoju kratku poemu Plivačica. Usud će htjeti da sam je pročitao tek nakon što sam imao u rukama njegovu krunsku zbirku Kameni spavač. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/mistika-vjecnoga-iskona/ Mak Dizdar nije tek pjesnik među pjesnicima. On je životodajni namjesnik istinske kozmogonije i astro-mesijanizma kroz koju ljudska Riječ odlazi u svoje iskonsko boravište i svaki susret s njegovim pjesnikovanjem označava misterij onoga što znači biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“.

Što je smisao i u čemu je nesvodiva ljepote Plivačice?

2.

Pjesnik se rijetko kada radikalno mijenja u načinu stihotvorstva, a mislilac osim povremenih ili postojanih obrata, okreta i zaokreta vlastite zadaće mišljenja može katkad svima dati do znanja da je njegovo kasno djelo nešto posve drugo i drukčije negoli ono u doba mladenaštva i da stoga ono što je posljednje izvedeno i objavljeno valja smatrati jedino i neopozivo pravom „biti“ njegova životnoga djela. Jasno je, dakle, da pod misliocima valja uputiti na Heideggera i Wittgensteina. No, što ako pjesnike i mislioce vodi njihovim putovima kazivajuće sudbine jezika ono isto u razlikama i što ako ono posljednje nije drugo negoli ono prvo koje se jezgrovito i supstancijalno razotkriva u sebi samome i uvijek je samo poput prolaska dana i noći, poput kretanja mjeseca i sunca, poput svekolike moći kretanja vječnosti u vremenosti u svakome trenutku i u svakoj mogućoj preobrazbi samoga jezika ovog misaona pjevanja kakvo je upravo od početka do kraja Dizdarevo?

Plivačica je uvjet mogućnosti Kamenoga spavača i to zato što u svojoj simboličkoj moći uprizorenja svijeta iskazuje upravo nešto metafizički jedinstveno i neponovljivo kao što je to ideja i zbilja ljubavi i žudnje za apsolutnim izvorom onoga što i u drevnoj izreci Anaksimandra i u svim svjetskim religijama označava isto. Riječ je o nastanku bitka kao svijeta, otvorenosti njegovih pojava u življenju kao užitku i patnji, čežnji i sreći, tjeskobi i stapanju s erosom i tanatosom. Svaki je nastanak ujedno i nestanak kao što je svako izvorište istodobno i slutnja posljednjega utočišta jer ljubav pretpostavlja svijest o sebstvu, njegovo potisnuće u Drugome i posljednji uzdah prije konačnoga iščeznuća.

Dizdareva malapoema pisana je nepravilnim stihom i strofama nejednake dužine, a odlikuje ju kako je to već odavno uočeno svojevrsni panerotski vitalizam i ekstaza života u suglasju s onim neizrecivim onkraj granica tjelesne ljubavi, što pripada području transcendencije samoga svijeta u kojem obitavamo gnostički kao stranci u vječitoj potrazi za istinskom zavičajnošću i autentičnim boravištem slobode vlastita jezika i vlastite zemlje.

U Plivačici sve je prožeto mistikom voda, mora, plavetnila, galebova, pijeska, sunca i čiste tjelesnosti. S Makom Dizdarom i njegovom poezijom uvijek se osjećam ispunjen zvjezdanim blještavilom i melankolijom svjetlosti, u svakome trenutku znajući da je ovo pohvala jednom arhajskome svijetu i jeziku koji nikad prošao nije i nikad neće usahnuti jer smo njegovi posvećenici i zatočenici do kraja svih stvari i do kraja vremena. No, ima još nešto zbog čega je Plivačica više od „male poeme“ mladoga Dizdara koja krasi njegovu zbirku divnoga naslova Koljena za Madonu. (Svjetlost, Sarajevo, 1963.) Što? Ništa drugo negoli njezina usmjerenost da riječi postaju stvarima i znakovima jedne više metafizičke zbilje od one koju osvjetljuju. S njom je ljubav uznesena do apsoluta, ali ne kao emanacije religiozne osjećajnosti kako se sve više i to posve pogrešno otpočelo tumačiti njezino značenje.

3.

Ovaj „melankolični apsolut“ nije nikakva tužaljka za izgubljenim vremenom, već je posve drukčije od nadrealistički zanosne metaforike i Rilkeovih Devinskih elegija upravo ono što je Heidegger baveći se Rilkeovim pojmom otvorenoga u svojoj nadahnjujućoj raspravi Čemu pjesnici? (Wozu Dichter?) postavio kao credo. Riječ je o poetskoj mitologiji u nastojanju da se iznova stvori svijet koji će prevladati svojom otvorenošću smisla svu ovu zatvorenost i onijemjelost govora kojim čovjek razotkriva svu svoju tjeskobnost i zapalost u ništavnost stvari.

To je poema koja je na toliko osvjetljujući način pravo sinestetičko okružje slikotvorstva iz kojeg proizlazi dramatsko zbivanje ljubavi kao fascinacije ljepotom žene i njezine tajne rađanja života i za kojom svi gube razum, a onaj koji se osmjelio biti suputnik njezine egzistencijalne moći zavođenja i strastvene ljubavi ne posustaje u nastojanju da se stopi s njom sada i zauvijek.

Kraj je poeme gotovo kao u Celanovim ljubavnim pjesmama i slikom o Meduzi u zahvalnome govoru „Meridijan“ tragičan, ali baš zato i jedino smislen. Ono što emanira svojim postojanjem ideja i zbilja plivačice nije ništa drugo negoli trenutak najvišega užitka i neumitne smrti onoga koji je obezglavljen utonuo u njezinu apsolutnu moć.  S njom „u pijesku tjeskobe“ sve biva poravnano u novu otvorenost jednog napuštenoga svijeta koji se vječno obnavlja i u toj preobrazbi gubi svoje izvorno blještavilo.

4.

Ovo su bljeskovi fragmenata Plivačice, sastavljeni tako da usmjere pozornost čitatelja na strukturu pjevanja i na „slikovnu priču“ ove male poeme koju je nemoguće oponašati naprosto zbog toga što joj je tema simbolički tolika jednostavnost življenja u patosu i ekstazi ljeta, što iz nje proizlazi istinski mito-poiesis kakav možda ima svoje korelacije samo u esejističkoj poetizaciji života Camusova Ljeta. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/beznadne-radosti-ovoga-svijeta/ )

Možda.

Obznanila se u šaptanju pijeska

            Kojim kao da je rekla

            Ovđe su ježevi bodljivi za sve noge

            Ovđe su galebovi plavi

            Za sve snove

            (….)

            U kosi modroj od bezmjernosti neba

            U zrcalu pučine

            Umirila je vjetar

            I prosula oštar miris soli

            (…)

            Plivali su u vruću radost punu zvijezda

            Dok se ne prestraviše od dubina

            I grčeva u hladnim strujama

            (…)

Vrhovi jezika im se sastaviše
Točio je svoju krv u njenu
Nepovratno
I njega nestade
U njoj
Umirući
Osjeti prvi
I posljednji put
Da živi

Ježevi se nakostriješiše
Galebovi zakliktaše

(…)

Kada se u predvečerje
Na obali oznanila
Crvena od krvi
U ribljem mesu
Snažna od života
Jaka od smrti
Prolaz se sam od njena daha otvorio

            (…)

5.

Bilo je to doba svjetlosti i očekivanja da će ljeto u svojoj ljepoti mjere između svjetova neba i zemlje donijeti sa sobom novo plavetnilo kojeg samo velika poezija spašava od njegova neumitnoga zatamnjenja.Plivačica u kazivanju Maka Dizdara bila je upravo pohvala takvog doba i njegovih vlažnih snova o vječnome plavetnilu.

Biti i pjevati onkraj „pijeska tjeskobe“ znači oživjeti ono šumoreće more kroz koje se

„prolaz sam od njena daha otvorio“

u

„kosi modroj od bezmjernosti neba u zrcalu pučine“.