Žarko Paić

1.

Prof. dr. Gernot Böhme rođen je 1937. godine u Dessau, studirao je matematiku, fiziku i filozofiju. 1965.-69. bio je znanstveni asistent na Sveučilištu u Hamburgu i Heidelbergu; 1970.-77., pak, bio je znanstveni asistent na Max-Planck institutu u Starnbergu za istraživanje životnih uvjeta u znanstveno-tehničkome svijetu. 1977.-2002. bio je profesor filozofije na Tehničkome sveučilištu u Darmstadtu. 1997.-2001. glasnogovornik je poslijediplomskoga studija „Tehnologija i društvo“. Njegova istraživanja i publikacije iz područja teorije vremena, klasične filozofije, filozofske antropologije i estetike postale su iznimno utjecajne zadnjih dvadesetak godina, a o tome svjedoče i pozivi da na brojnim skupovima u svijetu kao glavni govornik objasni svoje temeljne postavke o atmosferi kao ključnome konceptu tzv. nove estetike. Usto, profilirao se i kao značajan filozofski kritičar tzv. estetskoga kapitalizma, te se njegove knjige u tom pogledu smatraju referentnim za interdisciplinarno područje filozofije kulture, sociologije životnih stilova, estetske sociologije i različite novije pristupe estetici ne samo u okružju svoje filozofijske određenosti uvjetno kazano od Kanta do Lyotarda i dalje.  Umro je 2022. godine.      

2.

Gernot Böhme na uistinu intrigantan način u suvremenoj filozofiji redefinira estetiku odmičući se od tradicionalnih racionalnih prosudbi umjetnosti kako bi se usmjerio na senzorni doživljaj prostora i raspoloženja. U njegovoj najznačajnijoj knjizi naslovljenoj Atmosfera: Ogledi uz novu estetiku 2013. godine, a treće izdanje izašlo je već 2017. kao i engleski prijevod knjige u uglednom Routledgeu iste godine,  razvio je post-fenomenologijsku teoriju koja opisuje kako okružja emocionalno manipuliraju i ujedno se stapaju s ljudskom sviješću. Odmah valja upozoriti na dva pojma iz tradicije fenomenologijskoga shvaćanja od kasnoga Husserla do suvremenika u Njemačkoj i svijetu. To su svijet života (Lebenswelt) i okolni svijet (Umwelt). Oba su pojma svojevrsni dodatak onoga što je fenomenologija nastojala protumačiti kao pokušaj obrane nesvodivosti slobode i stvaralaštva unutar okružja koja (još) nisu znanstveno-tehnologijski pokorena i pretvorena u eko-park i slične „umotvorine“ društva spektakla u informacijsko-kognitivnome ili estetskome kapitalizmu, koje Böhme u svojoj drugoj važnoj knjizi podvrgava kritičkoj refleksiji. (Gernot Böhme, Ästhetische Kapitalismus, Edition Suhrkamp, Berlin, 2016.)

Temeljni koncept “atmosfere” Böhme razvija kao posredni fenomen koji se nalazi izravno između promatrača (subjekta) i okružja (objekta). Nije riječ o čisto psihološkoj projekciji, niti je posrijedi hladno fizičko svojstvo. To je uobičajena stvarnost gdje se susreću osobine prostora i tjelesni osjećaji osobe. U osjetu tjelesne prisutnosti percepcija postaje iskustvo potpunog, imerzivnoga djelovanja tijela. Knjiga stoga odgovara na jednostavno pitanje: Kako se osjećam na ovome mjestu? Atmosfere imaju različite karaktere (npr. tmurno, svečano, spokojno) koje svatko tko uđe u taj specifični prostor može doživjeti. Nije teško razabrati da se uz rehabilitaciju ključnih fenomenologijskih pojmova svijeta života i okolnoga svijeta, koji se kasnije otvorio kao iznimno plodotvoran za različite pokušaje tvorbe ekologijskih estetičkih istraživanja (v. Vittorio Hosle, Filozofija ekološke krize: Moskovska predavanja, Matica hrvatska, Zagreb, 1996. S njemačkoga prevela Darija Domić. Prir. Damir Barbarić), u ovome promišljanju posebno artikulira pojam ugođaja (Stimmung), a koji je imao vidno mjesto u razumijevanju drukčijega odnosa spram izvornoga odnosa između bitka i vremena u Heideggerovu temeljnome djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) iz 1927, godine.

3.

 Ključne filozofske postavke koje razvija Böhme smjeraju protiv Kantova stava da se estetika odnosi na prosudbu ljepote predmeta iskustva. On stoga povijesno-filozofijski reinterpretira grčki pojam aisthesis kako bi estetiku tretirao kao opću teoriju zamjedbe ali ne u smislu neke posebne „estetičke epistemologije“. Ovaj je pojam razvio na drukčijim filozofijskim temeljima i Dieter Mersch o čemu sam pisao na ovome blogu zvanom Kaos. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/refleksivnost-i-vizualizacija/ )

Umjesto da promatra unutarnja svojstva objekta (oblik i materijal), Böhme promatra njegove ekstaze, to jest načine na koje stvar zrači prema van u prostor kroz boju, svjetlost, sjenu i zvuk. Sinestetička percepcija pritom postaje određujuća jer prostore ne doživljavamo kroz jedno osjetilo poput vida. Doživljavamo ih sinestetički, što znači da se zvuk, temperatura i svjetlost stapaju kako bi „pogodili“ naše tjelesno raspoloženje. Ugođaj koji time stvaraju nije više ono izvorno pred-refleksivno stanje koje su imali u vidu Heidegger i Husserl. Mi živimo u doba postindustrijskoga kapitalizma koji umjesto fizičkoga rada u središte postavlja djelovanje novih informacijskih tehnologija i to bitno mijenja perceptivno polje u kojem se „atmosfera“ stvara i oblikuje. Već je iz navedenoga razvidno da pojam atmosfere u estetičkome smislu pretpostavlja sljedeće. Ona nije kao ugođaj (Stimmung) nešto unutarnje koje čovjek reflektira kao stanje ugode u raspoloženju koje nastupa u prostoru njegova svijeta života, već se treba razumjeti kao svetkovina prostornosti i kao zbilja koja nadilazi granice ljudske subjektnosti.

Osim toga, atmosfera kao temeljni filozofijski pojam kako ga je razvio Böhme ima svoja misaona ishodišta. To su prvo, Hermann Schmitz iNova fenomenologija: Böhme izravno preuzima i modificira koncept od Schmitza. Za Schmitza su atmosfere „kvazi-objektivni osjećaji” – osjećaji poput radosti ili tjeskobe nisu zatvoreni u ljudskoj psihi, već su prostorno prošireni i zaposjedaju ljudsko tijelo izvana; drugo,  Martin Heideggerꟷ Böhme se oslanja na Heideggerov koncept ugođaja (Stimmung) i bačenosti u svijet. Svijet nam se nikada ne pojavljuje neutralno, već uvijek kroz neki afektivni ugođaj; treće, Walter Benjamin i „Aura”: Böhme povezuje atmosferu s Benjaminovim pojmom aure umjetničkog djela. Dah aure transformira se u tjelesno udisanje i prožimanje prostorom. Sama riječ izvorno potječe iz meteorologije (zemljin zračni omotač). Od 18. stoljeća koristi se metaforički za opisivanje raspoloženja u zraku, što Böhme preuzima kao doslovnu ontologijsku zbilju. Böhme odbacuje klasičnu podjelu na subjekt i objekt. Atmosfera nije isključivo subjektivna (samo u glavi promatrača) niti isključivo objektivna (samo svojstvo stvari). Ona je fenomen „između” što znači da je zajednička prisutnost subjekta i objekta, a stvari zrače svojim svojstvima u prostor, a čovjek ih prima svojim osjećajućim tijelom (Leib).

4.

Knjiga Atmosfera: Ogledi uz novu estetiku podijeljena je u četiri poglavlja: (1) Atmosfera, (2) Uspostava atmosfera, (3) Fiziognomija i (4) Ekstaze.  Već je odatle bjelodano da je Böhme onaj mislilac koji uvjetno govoreći ne obnavlja tradiciju estetičkih razmišljanja od Kanta u smislu suđenja o lijepim i uzvišenim predmetima niti se naslanja na postmoderni obrat koji je u estetici s Lyotardom i njemačkim filozofom Wolfgangom Welschom otvorio pitanje heteronomije estetskoga iskustva nakon što je s iskustvom avangarde u umjetnosti 20. stoljeća sam život postao prostor realizacije metafizike i njezinih temeljnih pojmova i kategorija. Ono što Böhme originalno uvodi u diskusiju o tzv. novoj estetici proizlazi iz pokušaja da se post-fenomenologijski otvori pitanje o uvjetima mogućnosti nastanka aisthesisa u ekstazama pri čemu ima za najrelevantniji primjer umjetnost glazbe kao „veliki koncert svijeta“.

I doista, glazba je jedina umjetnost još od vremena promišljanja Schopenhauera i Nietzschea koja u svojoj nematerijalnosti ispunjava prostor kao ekstatičko proizvođenje zvuka za koje je nužna atmosfera. I zato aisthesis ne samo da drukčije odgovara na temeljno metafizičko pitanje o „subjektu“ ugođaja i nastanka atmosfere koja mu omogućuje biti-u-raspoloženju bez čega nije moguće razumijevanje svijeta uopće.

          U drugome poglavlju Böhme posebno analizira način kojim se stvaraju i uspostavljaju „atmosfere“, a to već znači da je heteronomija izraza u duhovnome stvaranju svijeta dokaz kako postoje uvijek različiti i drukčiji momenti artikulacije estetskoga iskustva. Pojam “stvaranje izraza” treba, međutim, shvatiti pod navodnicima, utoliko što se ne odnosi na fizički čin stvaranja, već na postavljanje uvjeta pod kojima gledatelj, ili općenito, prisutna osoba, stječe dojam raspoloženja koje prevladava u prostoru. Tvorci su dakle sasvim objektivni čimbenici, poput svjetla i boje; prostorne strukture ili predmeta s određenim osjećajem kretanja; zvuka i buke; sinestezije, odnosno čimbenici, posebno površinske teksture, koji izazivaju sinestetičke osjete poput mekoće ili topline; i konvencionalni tvorci, poput simbola, insignija i tipičnih predmeta koji su karakteristični za određeno vrijeme ili stil.

5.

Böhme u svojim estetičkim istraživanjima pokazuje da pojam “atmosfera” izvorno potječe iz meteorologije, a posebno je prikladan za opisivanje subjektivnih, odnosno estetskih doživljaja našeg okoliša: vrijeme se, pak, kao prirodni fenomen može stoga okarakterizirati atmosferama ukoliko se doživljava subjektivno i to kao olujno, kao jesensko vrijeme, kao sunčano  i slično. Stoga je pojam atmosfere središnji pojam prirodne i okolišne estetike. Otuda je nadasve prikladan za definiranje doživljaja okoliša. (Umwelt) Okoliš pritom nije objekt, niti mentalna slika, već priroda u kojoj se netko nalazi. Krajolik, kao topos prirodne i okolišne estetike, ne označava ni prizor ni sliku. To je subjektivno doživljeni okoliš, dan afektivnim karakterom koji prenosi stanovniku tog okoliša.

Zato Böhme nastoji odgovoriti zašto je bilo potrebno uopće uvođenje koncepta atmosfere u estetiku smjestiti pod naziv Nove estetike. U to vrijeme, krajem 1980-ih, estetiku je još uvijek uvelike određivao Immanuel Kant odnosno bila je to estetika prosudbe, naime teorija sudova okusa. Iako pojam estetika potječe od djela Alexandera Gottlieba Baumgartena *Aesthetica* (Baumgarten [1750.], estetika do tada nije bila, kako je Baumgarten namjeravao, teorija osjetilne spoznaje. Pojmom atmosfere konačno je određen temeljni objekt osjetilne spoznaje jer atmosfera je ono što je prvenstveno dano osjetilima.

          No, ako je to „nova estetika“, onda je problem s njezinim određenjem ipak posve drukčije naravi. Tijelo je zapravo ključan „subjekt“ cjelokupne osjetilne spoznaje, a budući da je tzv. tradicionalna estetika bila od Kanta oslonjena na tri kritike (čistoga uma, praktičnoga uma i moći suđenja), onda je pitanje ovog „subjekta“ uvijek i pitanje o granicama koje spoznaja utemeljena na umu (Vernunft) može donijeti u svijet onkraj granica danih jezikom iskazivanja umnosti svijeta kao takvoga. Nova estetika atmosfere, međutim, nije dostatno obrazložena alternativa tradicionalnoj estetici jer nedostaje ono što je za razumijevanje upravo „estetskoga kapitalizma“ kojeg Böhme kritizira naprosto nužno.

A to je ishodište čitave promjene koja je uslijedila nakon „kraja metafizike“ s Heideggerom i kasnije u obratu s Deleuzeom i koju sam razvio ne kao „novu estetiku“ tehnosfere, već kao tehnogenetsku vizualizaciju svijeta nastalog prevladavanjem razlika između ideja i pojava, subjekta i supstancije, transcendencije i imanencije. (v. https://link.springer.com/book/10.1007/978-3-032-21081-4 )

Iako sam suglasan s Böhmeom kako je glazba u ekstatičkome smislu idealni medij promišljanja aisthesisa, nedostaje po mojem sudu u promišljanju estetike atmosfere još jedna bitna pojmovno-kategorijalna mreža značenja bez koje ne postoji mogućnost nikakve „nove estetike“. To je pitanje o slici kao vizualizaciji događaja onkraj granica svijeta i svjetla, onkraj granica jezika uopće, jer ni atmosfera, ni ekstatičko iskustvo prostora nisu mjerodavni za ono što nadilazi granice ljudskoga-suviše-ljudskoga. Ipak je atmosfera kozmo-anrtropologijska estetika i ne može odgovoriti na pitanje kako ono neljudsko kao takvo u formi tehnosfere ne samo što stvara „atmosfere“, već i autopoietički oblikuje svjetove i njihove „subjekte“.