Žarko Paić

1.

          Teško da bi se i jedan književni esej napisan u 20. stoljeću mogao mjeriti s utjecajem koji je izvršio onaj engleskoga pjesnika i esejista, Thomasa Stearnsa Eliota na književnu teoriju modernizma, ali još više na razumijevanje paradoksa moderne poezije kojoj je upravo Eliot uz Celana, Kavafisa, Pessou, Valéryja i Mandeljštama zacijelo najznačajniji predstavnik svojom amblematskom poemom Pusta zemlja (The Waste Land) iz 1922. godine. Esej naslovljen „Tradicija i individualni talent“ („Tradition and the individual Talent“) objavljen je izvorno 1919. godine u časopisu The Egoist, a kasnije je uvršten u znamenitu zbirku kritika Sveta šuma (The Sacred Wood) iz 1920. godine. Veličina je nekoga književnoga teksta, a isto vrijedi u razlici i za filozofijski tekst, u tome da se u posvemašnjoj jednostavnosti njegova bit može iskazati u jednoj ili najviše dvije rečenice. Pa, evo dokaza. U njemu Eliot redefinira pojam tradicije i postavlja temelje takozvane bezosjećajne (impersonalne) teorije poezije. Zbogom, dakle, svakome sentimentalizmu i egoizmu u modernome pjevanju svijeta!

Kakve li ironije, pa esej je objavljen upravo u časopisu Egoist. Nije li to krajnje paradoksalno: da, naime, vodeći pjesnik i teoretičar književnoga modernizma nakon 1. svjetskoga rata traži od poetizacije života da napusti toliko slavljene pojmove osobnosti i sebstva bez čega nije moguće ni zamisliti zašto bismo htjeli biti moderni i slijediti onaj Rimbaudov imperativ iz Sezone u paklu kako treba biti „apsolutno moderan“. Jer što je drugo osobnost ili sebstvo negoli bit onoga što Heidegger naziva metafizikom subjektivnosti i pod time misli zapadnjačku filozofiju od Descartesa i njegova ključnoga teorema cogito ergo sum?

          Nasuprot romantičarskome shvaćanju da je tradicija puko, slijepo oponašanje prošlosti, Eliot tvrdi da se ona ne može naslijediti. Ovo je ključno mjesto razlikovanja književnika poput Eliota i Pounda kao modernih tradicionalista nasuprot njihovim oponentima u engleskoj i američkoj poeziji (W. B. Yeats i drugi) koji bi se mogli odrediti kao tradicionalni modernisti. Razlikovanje je u nas uveo u svojim esejima o tradiciji, modernosti i problemu nasljedstva i radikalnoga osporavanja tradicije cijenjeni pisac, anglist i prevoditelj Antun Šoljan. U esejističkome smislu uvijek sam smatrao njegove ironijske, mudre i znalački napisane eseje o različitim problemima književnosti i kulture stvaralačkim prijenosom ideja Thomasa S. Eliota. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/cudesan-laboratorij-opsjena/) Tradicija se stječe teškim radom i proučavanjem. Povijesni smisao (historical sense) podrazumijeva pritom osjećaj za „oživljavanje  prošlosti”, ali i za njezinu prisutnost u sadašnjosti.

Eliot vidi cjelokupnu europsku književnost (od Homera do danas) kao živući, simultani sustav u kojem sva djela koegzistiraju. Pritom objašnjava da stvaranje novog umjetničkoga djela nije izoliran čin. Kada se pojavi doista novo umjetničko djelo, ono mijenja cijeli postojeći poredak. Može se, dakle, govoriti uvriježenim znanstvenim pojmom promjene paradigme kako to izvodi američki filozof i sociolog znanosti Thomas Kuhn.  Sadašnjost mijenja prošlost jednako kao što prošlost usmjerava sadašnjost. Nijedan umjetnik nema potpuno značenje sam za sebe. Njegova se vrijednost mora mjeriti i uspoređivati u odnosu na “društvo mrtvih pjesnika“.

2.

„Ako usporedite nekoliko reprezentativnih odlomaka najveće poezije, vidjet ćete kolika je raznolikost tipova kombinacija, a također i kako potpuno bilo koji poluetički kriterij „uzvišenosti“ promašuje cilj. Jer nije važna „veličina“, intenzitet emocija, komponenti, već intenzitet umjetničkoga procesa, pritisak, da tako kažem, pod kojim se fuzija odvija. Epizoda s Paolom i Francescom koristi određenu emociju, ali intenzitet poezije nešto je sasvim drugačije od bilo kakvog intenziteta u pretpostavljenom iskustvu koji može ostaviti. Nadalje, nije intenzivnija od Pjeva XXVI, putovanja Uliksa, koje nema izravnu ovisnost o emociji. Velika raznolikost moguća je u procesu transmutacije emocija: ubojstvo Agamemnona ili agonija Otela daju umjetnički učinak naizgled bliži mogućem originalu nego scene iz Dantea. U Agamemnonu se umjetnička emocija približava emociji stvarnoga gledatelja; u Otelu emociji samog protagonista. Ali razlika između umjetnosti i događaja uvijek je apsolutna; kombinacija koja je ubojstvo Agamemnona vjerojatno je jednako složena kao i ona koja je putovanje Uliksa. U oba slučaja došlo je do spajanja elemenata. Keatsova oda sadrži niz osjećaja koji nemaju nikakve posebne veze sa slavujem, ali koje je slavuj, dijelom, možda, zbog svojeg privlačnoga imena, a dijelom zbog svojeg ugleda, poslužio okupiti.“

Nije mi nakana u ovim refleksijama o Eliotovu prijelomnome eseju u 20. stoljeću pokazivati koliko je posebno krajem stoljeća nakon revizije modernizma u djelima postmodernih pisaca i teoretičara književnosti njegov „kanon“ bio podvrgnut kritičkim analizama i često gotovo ideologijski seciran kao primjer „zadrtosti“ tradicionalizma u legitimiranju svojih temeljnih misaonih ishodišta i djela pisaca koji predstavljaju uzor „visoke kulture“. Pitanje „kanona“, o kojem je teorijski govorio Harold Bloom, uvijek je pitanje uspostavljanja ranga vrednovanja, te često završava s kritikom upravo suvremenosti koja nije dostojna slavnih prethodnika. U odabranom ulomku iz Eliotova eseja razvidno je kako poezija svagda vodi unutarnji dijalog s tradicijom čak i kad joj se opire „smrću metafore“. Jedino je važno nakon više od protekloga stoljeća uvidjeti da je Eliot svojom temeljnom postavkom uspostavio ono što mnogi ne žele vidjeti.

Riječ je o mišljenju o desubjektiviranju modernosti njegovim navlastitim sredstvima rastemeljenja metafizike kao što je to govor o nad-osobnosti poezije kao univerzalnoga jezika svijeta. Ovo mišljenje služi se očitim paradoksima i u tome je vjerodostojni esencijalni skepticizam na djelu. U doba koje 1920ih godina savršeno pogađa postavka španjolskoga filozofa José Ortega y Gasseta o dehumanizaciji umjetnosti uloga i zadaća tradicije nije ni u kakvome opskurnome poklonstvu autoritetima vjere i politike. No, ne možemo poreći da je sam Eliot bio „klasicist u književnosti, rojalist u politici i anglo-katolik u religiji“.

Sve to za dalekosežnost njegova eseja koji podaruje pravu mjeru vrijednosne supstancije kanona kao kulta prošlosti i moći bezvremenosti nije odlučujuće. Razlog leži u tome što Eliot kao i mnogi drugi modernisti visokoga stila naspram tendencija europske avangarde zagovara prevrednovanje tradicije, a ne njezino rezolutno razaranje. Tri velika pisca engleskoga jezika u 20. stoljeću, romanopisac Joyce i pjesnici i esejisti Pound i Eliot su stoga trijada jednog navlastita duha dijagnoze temeljne nelagode modernosti koja se može iskazati kao vjera u apsolutnu moć jezika u doba totalne dehumanizacije svijeta, u doba puste zemlje. I zato je posve nepotrebno pitanje koje se postavljalo prigodom jubileja stogodišnjice od prvotnoga tiska eseja „Tradicija i individualni talent” u mnogim američkim i engleskim časopisima i online kulturnim revijama: što je preostalo od Eliotova zagovora tradicije i nad-osobnosti poezije u 21. stoljeću? Znate li što je preostalo? Sve i ništa, baš tako.

3.

„δὲ νοῦς ἴσως Θειότερόν τι καὶ ἀπαθές έστιν

Ovaj esej predlaže zaustaviti se na granici metafizike ili misticizma i ograničiti se na praktične zaključke koje može primijeniti odgovorna osoba zainteresirana za poeziju. Preusmjeravanje interesa s pjesnika na poeziju pohvalan je cilj: jer bi to pridonijelo pravednijoj procjeni stvarne poezije, dobre i loše. Mnogo je ljudi koji cijene izraz iskrenih emocija u stihu, a manji je broj ljudi koji mogu cijeniti tehničku izvrsnost. Ali vrlo malo njih zna kada postoji izraz značajne emocije, emocije koja ima svoj život u pjesmi, a ne u povijesti pjesnika. Emocija umjetnosti je neosobna. I pjesnik ne može dosegnuti tu impersonalnost bez da se u potpunosti preda poslu koji treba obaviti. I vjerojatno neće znati što treba učiniti osim ako ne živi u onome što nije samo sadašnjost, već sadašnji trenutak prošlosti, osim ako nije svjestan ne onoga što je mrtvo, već onoga što već živi.“

Nismo još uvijek posve svjesni što je uistinu bio ovaj obrat u biti moderne poezije koji se kristalno jasno pojavio u pjesničkim djelima nekih prekretnih „platonista“ i „aristotelovaca“ u stihotvorstvu poput Paula Valéryja i Saint John-Persea u francuskome, te Pounda i Eliota u engleskome jeziku. Nije ovdje riječ o depatetizaciji govora ili onome što su već najavili Baudelaire i Rimbaud u Spleenu Pariza i Sezoni u paklu svođenjem na prozni diskurs i oslobođenjem jezika od rešetke smisla u slavu novoga apsoluta „prazne transcendencije“ kako to izvodi Hugo Friedrich. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-poslije-diktatorske-maste/)

Naprotiv, Eliot je u dijalogu i kritičkome sučeljavanju sa stajalištima Valéryja o čistoj poeziji dospio do praga onoga što je krajnja granica iskazivosti ovog nad-osobnoga glasa poezije koja progovara ne više kroz osobu pjesnika, već kroz njegovu ideju i refleksivnost njegovih tvorbi smisla. I Valéry i Eliot su obojica imali istinski bliski odnos s filozofijom ili metafizikom, koju potonji u svojem slavnome eseju izjednačava posve „anglosaksonski“ (analitički ili pragmatistički) s misticizmom. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-umjetnosti-poezije/ ) Što nam to drugo svjedoči negoli da pjesnik kao (s)tvoritelj smisla mora prevladati u samome sebi ono čudovišno što se pokazuje ishodištem modernosti uopće. Bez toga ne postoji prolom svekolike „subjektivacije“ koja će implodirati u 21. stoljeću s povratkom tzv. fraktalnosti i fragmentarnosti govorenja koja poeziji podaruje naizgled neslućeno mnoštvo mogućnosti i ujedno pravi manjak spasonosnoga puta izvan labirinta vizualizacije svijeta. Ima netko tko je najpouzdaniji svjedok da je Eliotov pokušaj modernoga tradicionalizma vjerodostojan način mišljenja o biti moderne poezije uopće. Štoviše, taj Netko nije bilo tko, već paradigmatski pjesnik-romanopisac cjelokupne suvremenosti s kojim otpočinje i gotovo da završava povijest književnosti kao experimentum mundi.

U pismu bratu u Dublin početkom veljače 1905. iz Pule, irski genij rastemeljenja jezika i tvorac apsolutno nove ideje romana kao implozije vremena, zapisao je ovu rečenicu koja je za moje shvaćanje biti moderne književnosti i filozofije nenadmašno precizna i neporecivo čudovišna. Vjerojatno je da Thomas S. Eliot nije mogao o tome znati ništa, čak i da je nešto više znao o „čudnome starome gradu“ kroz koji prolaze stoljeća rimske dekadencije i ubojite zastave naroda. Što je, dakle, James Joyce, pjesnik Komorne glazbe, zapisao u tom pismu kojim najavljuje odlazak iz Pule i dolazak u Trst. Ovo, posve uklesano u duhovni mramor istinske egzistencije ne samo modernoga pisca, već i onoga iz razdoblja povijesne prošlosti i moguće nadolazeće budućnosti.

Dosegao sam najveće dubine impersonalnosti.