Žarko Paić

1.

          Slušam kako naš veliki glumac koji je nekoć u mladenaštvu utjelovio Shakespeareova Hamleta na dubrovačkoj tvrđavi Lovrijenac toliko upečatljivo i za sva vremena se obvezao biti čuvarem riječi kao osmišljavajućega svjetla u kaosu svijeta ponavlja neprestano da u ova strašna vremena filozofi šute, a pjesnici još jedino govore. Možda je uistinu u pravu. Doduše, ono što pjesnici danas masovno zbore u svim formama poetizacije zbilje uglavnom je nemušto i katkad je bolje skloniti se u svoje „oaze sreće“, kako to primjereno naziva filozof Eugen Fink u divnoj knjizi Epilozi pjesništvu (v. https://zarkopaic.net/blog-post/vrhunac-fenomenologijske-estetike/ ) i čitati zahvalne govore možda i posljednjega pjesnika nakon Fernanda Pessoe uopće, a koga drugoga negoli Paula Celana i njegov „Meridijan“. O njemu su inače, gle čuda, najbolja tumačenja podarili suvremeni filozofi, Nijemac Hans-Georg Gadamer, te Francuz Jacques Derrida. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/poezija-i-bezavicajnost-svijeta/ )

U tom govoru, sjetit ćemo se, Celan „igrajući se“ s mogućnostima njemačkoga jezika, a što je prije njega do savršenstva mišljenja otvorio upravo najveći mislilac suvremenosti Martin Heidegger u svojim predavanjima o Friedrichu Hölderlinu (v. Žarko Paić, „Sveti udes ljepote – o biti pjesništva“, Forum, God. 61, br. 7-9/2022., str. 797-829), kazuje o izvornoj svezi mišljenja i pjevanja, Ako je svijet već proživio svoj užas i apokalipsu razaranja ljudskoga života do neviđenih razmjera, te se neprestano kreće u istom krugu potonuća u bezdan, nije li onda posljednja utjeha upravo u misaonome pjevanju o tom „svetome udesu“ i njegovim „znakovima kazivajuće šutnje“? Što to drugo znači negoli da je sveza filozofije i pjesništva neraskidiva i kad se čini da su im putevi posve razdvojeni i da ne vode nigdje drugdje negoli u „noć i maglu“. Govore, dakle, i oni koji misle o tome što govore i oni koji govore o svijetu u svim formama stihotvorstva.

2.

No, nije problem uopće što i kako govore, nego to što jezik na kojem je naš znameniti glumac dosegao vrhunce u kazivanju poezije iz „nedavnih davnina“ više ništa ne kazuje o tom i takvome svijetu. Zašto? Jednostavno stoga što više ne postoji svijet kojemu jezik ima što kazivati čak i u onijemjeloj šutnji koju je upravo Paul Celan doveo do ishodišne točke svekolika ništenja nigdine iz Ničega kad Ništa u svojem ništavljenju pjeva kao „ničija ruža“ daleko moćnije od svakoga aktualnoga logoreičnoga opjevavanja ništećega razništenja onoga što je već odavno ništično. Ali, ne samo da ne postoji takav „svijet“ kojemu jezik filozofa i pjesnika mogu još podarivati tzv. smisao, nego je i sama „bit“ jezika na kojem i filozofi misle i pjesnici pjevaju dospjela do „svoje“ bezbitnosti. A to je ono što je najčudovišnija stvar u našoj suvremenosti za koju ni filozofija ni pjesništvo ꟷ naš dragi ex-Hamlete s Lovrijenca iz davnih dana „kad je željeti još pomagalo“ ꟷ nisu više mjerodavni „organi“ sveopće kazivajuće šutnje.

Ovo što „mi“, da budem krajnje narcistički bezočan, filozofi i „vi“ pjesnici govorimo, uistinu je govor „vapijućih u pustinji“ koji misle da ih u sveopćoj onijemjelosti svijeta na njihovu putu kroz pustinju možda još „netko gleda“ i da „nisu sami“, kako uzvišeno pjeva naša genijalna poetesa Marija Čudina u poemi „Pustinja“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/dusa-iz-tame/ i https://zarkopaic.net/blog-post/psetoliki-amsterdam-marije-cudine/).

No, to je posve nevažno, jer ako je jezik postao bezbitan i ako ga je nadomjestila slika kao bit tehnosfere, onda je sve samo i jedino u znaku posvemašnje vizualizacije i računajućega mišljenja kao logike svijeta bez tajne i bez prvoga uzroka i posljednjega smisla.

3.

Onaj koji je dobro znao u svojem promišljanju jezika kao događaja kazivanja kojemu bit počiva u pjesničkome znamenovanju svijeta, a riječ je o Heideggeru i njegovim tumačenjima „svetoga udesa ljepote“ u Hölderlinovu pjesništvu, što znači iskonsko govorenje neizgovorivoga, u predavanjima u 75. svesku njegovih Sabranih djela (Gesamtausgabe, Bd. 75, Zu Hölderlin, Griechenlandreisen (prir. Curd Ochwadt), V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000.) kazao je sljedeće:

„Bit riječi nikad se po smislu ne može misliti kao djelovanje. „Riječ“ kao bit izričaja i objave, i u ne-jezičnom smislu. Usp. Majstor Eckhart. Riječ je stoga riječ tek kad ostaje čista i od svakog pričina djelovanja i izlaženja, primjerice, kao izrijek i govor.“ (Martin Heidegger, Uz Hölderlina, Tvrđa, br.1-2/2026. S njemačkoga preveo Boris Perić)

Riječi izriču govorenje kao osmišljavanje svijeta i zato nisu nikakvo praktičko djelovanje. Njihova je moć u nemoći mišljenja i pjevanja da uspostavi poredak koji postaje stvarima kao pragmatičkim alatima za puku komunikaciju te predstavlja isprazni nadomjestak za dramu ljudskoga bivanja pod zvijezdama, za tragični udes i užitak u neizrecivoj sreći što se ono neodredljivo pojavljuje kao kazivajući titraj duše (psihé) u slušanju glasa iz dubine onog neljudskoga samoga. Filozofija je mišljenje iz same biti jezika. Ta je bit ono što počiva u pjesnikovanju svijeta, baš onako kako pjeva Hölderlin u zapisu „Na ljupkoj plaveti…“ („In lieblicher Bläue“): „…prepun zahvale, a ipak pjesnički, obitava čovjek na ovoj zemlji.“ „…voll Verdienst, doch dichterisch, wohnet der Mensch auf dieser Erde“. Čitanje je postala mjera duhovnoga obitavanja u vizualnoj kulturi suvremenoga svijeta. Naizgled paradoksalno, nikad više čitanja i nikad više komunikacije negoli danas kad je od jezika preostalo tek da služi nemuštosti proloma informacija koje imaju svoje značenje samo u metafizici kôda. Stoga je čitanje poruka i čitljivost svijeta samo privid moći govorenja.

U sveopćem kaosu „znakova kazivajuće šutnje“ ono što govori jedan veliki glumac plemenita glasa poput Rade Šerbedžije, tog vječnoga Hamleta s Lovrijenca, koji je još znao kazivati poetsku riječ s mjerom patosa i čežnje, melankolije i blage ironije, nije kritika filozofije niti apologija pjesništva. Ne, doista to nije. U njegovoj brizi za očuvanje biti jezika progovara ona Tinova „nostalgija svjetlosti“ za jednim napuštenim svijetom u kojem je riječ kao izrijek i govor imala skrivenu moć djelovanja. Zar bih i danas pamtio njegov glas de profundis iz veličajne tvrđave na moru u tjeskobnoj ljepoti šekspirijanskoga Dubrovnika, kojeg je Mirko Kovač u romanu Grad od zrcala uzvisio do Grada sunca i mjere smisla življenja na ovoj zemlji, a kojoj filozofi i pjesnici udahnjuju dušu i kad ništa ne govore ili čak nemaju što više za kazati.

4.

Jezik možda uistinu više ne govori, jer poezija ima smisla samo onda kad ne vlada slika bez svijeta, već se misaonost otvara tek u rijetkim trenucima otpora ovom kaosu od života s kojim smo zbliženi kao s drugom svojom prirodom, okrutnom i osornom, prepunom beznačajnosti i ostavljenom na milost i nemilost pukome preživljavanju. Umjesto jezika mjera je otpora u neukrotivu tijelu bez kojeg nikakav glas ne dopire iz tame i nikakvo kazivanje ne otvara nezacjeljive rane svijeta. Tijelo kao živi jezik slobode u čistoći svoje ogoljenosti, to posljednje pribježište za filozofe i pjesnike koji još uznosito stoje na tvrđavi Grada sunca i svoj zavjet vedrine podaruju onima koji ih možda još potrebuju više od vode i vatre, od kruha nasušnoga, od blistavih zvijezda i noćnoga bezdana koji nas mami i guta.