Psetoliki Amsterdam Marije Čudine

Tekst iz autorove knjige LUTANJA – Pisma, razgovori, zapisi, koji će objaviti nakladnik Litteris, Zagreb, 2024. godine

January 04, 2024
Marija Čudina
Marija Čudina

Marija Čudina najveća je pjesnikinja hrvatskoga jezika u 20. stoljeću. O njezinim sam knjigama i poetici pisao u eseju ʺDuša iz tameʺ, objavljenom 1999. godine u sisačkome časopisu ‘Riječi’, a tekst je uvršten u moju knjigu eseja Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004. Ponovit ću samo ukratko glavne postavke. U okružju filozofijskoga i književnog gnosticizma, na tragu Jacquesa Lacarièrea i Lawrencea Durrella, kao i Emila Ciorana njezine se misli i pjesnički glas uzdižu iznad svega što je ikad napisano na ovome jeziku iz jednostavnog razloga što je u svojim poetsko-refleksivnim knjigama Paralelni vulkani (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1982.) i Divlja duša (Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1986.) dosegla kraljevstvo sinteze jezika, slike i zvuka svijeta kao univerzalne pustinje. Nije stoga slučajno u pogovoru Paralelnih vulkana njezin suputnik i prijatelj Danilo Kiš, vezan uz umjetničku neoavangardnu skupinu Mediala koju je utemeljio slikar Miro Glavurtić, a Leonid Šejka u Beogradu 1960-ih godina dao mu mistično značenje svojim ‘Đubrištem’, naslovio svoj amblematski esej ‘Izgnanstvo i kraljevstvo Marije Čudineʺ. Pri kraju ovog teksta Kiš piše kako Čudina

‘ne veruje suzama, ni svojim ni tuđim, ne veruje ničemu što nije otkrila u srcu stvari i u srcu bića….a najmanje frazama, jer su fraze o umetnosti najsličnije demijjurškim smicalicama: ars longa, vita brevis je sumnjiva formula, uteha stvorena za druge, ne za gnostičkog pesnika.ʺ (str. 130)

U mojem eseju, pak, sve je usmjereno na oprostorenje svijeta kao pustinje i zamka, kao igru s onim okrutnim demijurgom u kojem je poreknuće subjektivnosti pjesnika prvi uvjet jedne dublje dehumanizacije samoga govora s kojim život postaje opsjena. Marija Čudina izabire formalno ‘muški’ govor Pjesnika iz jednostavnog razloga što je riječ o bez-osobnoj formi kazivanja. Sam jezik u svojoj posvemašnjoj čistoći pjeva o ovom zatvorenome prostoru kojim čovjek prolazi u trenu. Ima li, uistinu, moćnije i književno upečatljivije slike-kazivanja od ove iz Paralelnih vulkana?

ʺSjećam se, oči sam zatvarao često, prstom bih pokazivao put neba, a ne gledah nikad što se tamo zbiva. Prav, išao sam, sreo nisam nikog, samo potajno se nadah da me netko ipak prati iz daljina i nisam sasvim sam u Pustinji ovoj kojoj nema kraja. Ta svima se pričinja da ih u pustoši netko gleda. Ali vjerovati ne valja. Opčinjen tišinom, tko može znati posljedice lutanja?ʺ(str. 16)

Lutanje je uvijek lutanje pustinjom. Razlog je u tome što je pustinja apsolutna čistoća forme onog što nadilazi granice ljudskoga. Pjesništvo koje ima za svoj predmet simboličku moć pustinje nužno je ograničeno na ono što se fenomenologijski naziva od Husserla eidetskom redukcijom. Marija Čudina stoga izričito kaže da je ‘Pustinja’ s kojom otpočinju Paralelni vulkani,

‘knjiga ohole i zamišljene šetnje pustošnim krajem. Čudi me da se toga nitko nije dosjetio. To nije poema o melankoliji.ʺ(str. 111)

O čemu je onda to poema ako ne o lutanju pustinjom kao prvom i posljednjom prostornom utvarom vremena u kojoj čovjek pronalazi samo ono što je elementarno i samo ono što njegovu tjelesnost reducira na dušu iz tame. Osloboditi se raskoši jezika koji više ne govori baš ništa suvremenicima tehnosfere znači postati Pjesnik kao lutalica između svjetova onog duhovnoga izgnanstva i duševnog kraljevstva bez iluzije neke kozmičke utjehe. Sve se zbiva u tom lutanju bez kraja, u toj savršenoj tišini koja opčinjava svojom bjelinom kao na njezinim knjigama objavljenim u GZH. No, ono što je Čudina u svojim lutanjima gnostičkim predjelima svijeta upisala u suvremeni jezik pjesničkoga kazivanja su najdublje misli o vulkanima i pustinjama, o onome što preostaje od zemlje nakon iščeznuća čovjeka. Ljepota proizlazi iz sklada onog što je u znaku entropije i kaosa. Ipak, ima još nešto što zahvaljujući Mariji Čudini danas iznova valja svjedočiti. O tome nisam pisao u eseju ‘Duša iz tame’, a čini se da je to ostalo i drugima izvan refleksivnoga horizonta. Ne bih ni sam znao koji su razlozi ove šutnje i previda o nečem iznimnome. Riječ je, naime, o njezinu eksperimentalnome romanu Amsterdam, objavljenom u Nakladnom zavodu Matice Hrvatske, 1975. godine. Urednik je ovog opsegom nevelikog djela bio poznati kritičar i antologičar, esejist i polemičar Branimir Donat.Amsterdam je intimističko ispovijedanje glavnoga lika o njegovim traumatskim doživljajima u potrazi za utočištem kojeg nema. Grad apsolutne slobode i tjelesnoga užitka postaje tako poput zamka iz kafkijanskih tekstualnih mreža topologija jedne primordijalne egzistencijalne nesreće i rasapa. Ovdje je lutanje ono koje pripada upravo nemogućnosti da svijest dosegne taj misterijski grad s kojim otpočinje pripovijest o čovjeku u svojem ‘kućerku, daščari’, upravo nalik onoj trošnoj izbi u kojoj je Marija Čudina dijelila u Beogradu s Leonidom Šejkom, kako bi to rekao Arthur Rimbaud u Sezoni u paklujednu dušu i jedno tijelo. Roman je to koji uspostavlja metaforu idealnoga i kaotičnoga Grada, u kojem se isprepliću sudbine tzv. pripovjedača, Agneze W. i Olafa A. Analitička i atonalna proza Marije Čudine otvara mogućnost riječima da se sažive s prostorom zamišljanja i lebdenja ponad stvari i zbog toga je to roman napisan u Beogradu 1967-1968. godine koji je uistinu otvoreni projekt totalnoga eksperimenta ne s jezikom, već s osmišljavanjem svijeta kao gnostičke potrage za savršenstvom stvaranja kao moći iluzije. Roman, dakle, ne pripovijeda o nečemu i nekome, iako se sudbine ove trijade subjekata/aktera neprestano označavaju u tekstu. Tehnika aluzivnoga govora i redukcije izvanjskih događaja na samo zbivanje jezika koji u Amsterdamu sam sebi gradi utočište i hram ostaju unutar granica refleksivne eksperimentalnosti, poput sinteze Kafke i francuskoga novog romana. Zato je Amsterdam konceptualna prozna poema o težnji da se dosegne ono ne-dosezivo, grad koji postoji samo u snovima i tlapnjama, ali koji nema zbiljsko uporište nigdje u svijetu. Taj grad je projekcija duše iz tame, veličanstvene hrvatske pjesnikinje Marije Čudine, koja je svoj život kao ustrajnu borbu s avetima neizlječive teške bolesti upisala u pustinje, vulkane, među imaginarne životinje i simbolička mjesta onog što je sama nazivala psetolikom poetikom. I za kraj ovog zapisa donosim njezino autentično pismo upućeno uredniku njezinih knjiga Paralelni vulkani i Divlja duša, Albertu Goldsteinu, koji mi je dao kopiju na pelir-papiru nakucanom vjerojatno na onom prastarome pisaćem stroju marke Unis, na kojem sam i sām pisao svoje prve filozofijske rasprave 1980-ih godina, nekoliko dana prije njegove smrti 2007. godine. Oboje, i Marija i Berti  u sjenama mrtvih, neka mi oproste na ovoj javnoj intimnosti teksta. Reći ću još samo da je ovo pismo ravno Joyceovu njegovu bratu u Dublin kad napušta Pulu i odlazi za Trst u veljači 1905.

Zgb, 7.9. 84.
Poštovani Alberte Goldstein,
Evo te knjige o kojoj sam Vam govorila…točnije jednog njezinog nepotpunog oblika, ali mislim, to će Vam biti dovoljno da donesete odluku o eventualnom štampanju.
S obzirom na to da su moje prilike prilično žalosne, jer moram žuriti, i zato ću Vas sigurno pozvati prije nego što otputujem…ako sve bude u redu a trebalo bi da bude, ja bih cio rukopis dala u Beogradu, u koji bih uklopila i one tekstove što su tamo ostali i koje nisam donijela u Zagreb, xxxxx daktilografkinji da mi sve to lijepo sredi ‒ tj. prepiše kako treba i tada bih Vam poslala definitivno završenu knjigu. Ja sam ovaj naslov odabrala s priličnom sigurnošću da odgovara knjizi, ali meni se nekako neobično dopada jedan drugi naslov koji je takodjer naslov jednog teksta iz knjige ‒ ʺPsetolika poetikaʺ.
Vidjet ćemo još kako će to izgledati. (Ako bude izgledalo ikako!)
Ovih dana ja ću se preseliti k drugoj sestri u Veliku Goricu…njezin je telefon 714 586 (Žužić) …prilično je teško dobiti vezu s tom tel. Centralom, iako je to direktna veza, bez pozivnog broja. Nadam se da ću ja imati sreće i Vas pronaći u redakciji prije nego što odem u Beograd…tamo se vraćam 21. 9…..nadam se da ćemo se prije nego što ja opet ‘potonem’ u narkozu, što bi se moglo dogoditi skoro odmah poslije 10. listopada…možda o svemu dogovoriti.
Moja tamošnja adresa je M. Č., Dimitrija Tucovića 24/XII, st. 86.
 Srdačno Vas pozdravljam,
s poštovanjem
Marija Čudina

Similar Posts

Jupiterov poučak

Tumačiti svijet znači vjerovati u njegov smisao. To je poslanstvo Hegelove dijalektike i Gadamerove hermeneutike. Ako svijet ima smisla, onda ga tumačenje uzdiže do pojma ili, pak, nastoji razumjeti kao ono već uvijek prisutno u tekstovima velikih mislioca i umjetnika. Za dijalektiku je filozof stoga razotkrivatelj novoga u ruži u križu, ne tek onaj koji […]

June 14, 2024

O kognitivnim kotačima i Oumuamui

Najinventivnije i najzanimljivije u tekstu analitičkog američkoga neurofilozofa Daniela Denetta, Kognitivni kotači: problem okvira AI, objavljenog u časopisu Europski glasnik, br. 28/2023. jest njegov naslov i u njemu vodeća sintagma-pojam. Kako to plastični um ili samosvijest čovjeka postupa ako ga se nastoji slikovno povezati s kotačima? Kotači se okreću. Njihovi okretaji uvijek se zbivaju u […]

June 13, 2024