Žarko Paić

1.

Epiloge zur Dichtung je djelo njemačkog znamenitoga fenomenologa Eugena Finka objavljeno 1971. godine. Ova knjižica od 112 stranica donosi ključne Finkove oglede iz estetike i filozofije književnosti, povezujući njegovu kozmologijsku i filozofijsko-egzistencijalnu misao s umjetničkim stvaralaštvom. Na ovome blogu zvanom Kaos pisao sam već o njegovoj interpretaciji Nietzschea, koju smatram jednom od najboljih uvida u cjelokupno mišljenje volje za moć i pokušaja prevladavanja nihilizma polazeći od onoga što umjetnost otvara kao mogućnost bivanja života nesvodivoga na metafizičke atribute čistoga duha, suptilne duše i ekstatičkoga tijela. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/filozofijski-nepatvoreni-nietzsche/ )

Nezaobilazan je doprinos Finka filozofijskoj analizi različitih povijesnih artikulacija u kojima se filozofija zajedno s umjetnošću pojavljuje kao način razumijevanja njegova temeljnoga pojma zadobivenoga u suvremenoj filozofiji u dijalogu s Martinom Heideggerom. Riječ je, usto, o jednoj od njegovih najznačajnijih knjiga uopće ꟷ Spiel als Weltsymbol (Igra kao simbol svijeta) objavljena 1960. godine u izdanju Kohlhammera iz Stuttgarta (hrvatsko izdanje: Igra kao simbol svijeta, Demetra, Zagreb, 2000. S njemačkoga prevela Darija Domić. Prir. Damir Barbarić). Fink pritom interpretira igru ​​ne iz kulturno-povijesne, fenomenologijske ili antropologijske perspektive, već kao način povezivanja ljudskoga postojanja sa svijetom. Ona posjeduje “kozmičku transparentnost” i jedan je od najjasnijih prikaza svijeta u našem konačnome postojanju. Ovaj pristup igri kao “simbolu svijeta” razvijen je u eksplicitnoj kritici metafizičkoga razumijevanja umjetničke igre kao mimeze, kao i kultnog tumačenja igre u mitu. Na njezino mjesto pojavljuje se spekulativni koncept igre koji obuhvaća pitanja bitka, ništavila i pojavnosti. „U igri čovjek ne ostaje u sebi, ne u zatvorenom području svoje nutrine; radije, on ekstatično iskoračuje iz sebe u kozmičkoj gesti i smisleno interpretira cjelinu svijeta.“

Knjiga Epilozi pjesništvu, naravno, autonomna je u svojim dosezima. No, nemoguće je ne zamijetiti da je njezino bitno značenje najvećim dijelom rezultat onoga što je promišljeno konceptom igre kao simbola svijeta. Knjiga je strukturirana kroz četiri specifične studije (ogleda) u kojima Fink kroz književne i kazališne motive analizira dublje aspekte ljudskoga postojanja i našeg odnosa prema svijetu.

• Maske und Kothurn (Maska i koturn) – Analiza dvaju temeljnih scenskih rekvizita antičkoga grčkog kazališta, kroz koje Fink istražuje fenomen privida, glume i preobrazbe ljudske egzistencije.
• Der Garten Epikurs (Epikurov vrt) – Promišljanje o Epikurovu vrtu kao specifičnoj vrsti umjetnoga djela ili oaze unutar same prirode.
• Ogled o drami Franza Grillparzera – Interpretacija povijesne tragedije Ein Bruderzwist in Habsburg (Bratska svađa u Habsburgu) austrijskoga književnika Franza Grillparzera.
• Zu Cesare Pavese: “Gespräche mit Leuko“ – Detaljna filozofijska interpretacija djela Razgovori s Leuko talijanskoga pisca Cesara Pavesea. Fink ovaj ogled naziva “eksperimentom” u kojem mitologijski dijalozi služe za objašnjenje čovjekove ukorijenjenosti u zemlji, prirodi te njegovih predmoralnih stanja (poput sna i zanosa).

2.

Da bismo mogli ipak posve razumjeti kako i zašto je knjiga Epilozi pjesništvu višestruko značajna ne samo za filozofijski uvid u bit naše ljudske egzistencije koja se ne može realizirati bez umjetnosti u svijetu, valja ukratko pokazati što zapravo Fink misli kad govori o „svijetu“, koji mu se, uostalom, pojavljuje temeljnim pojmom uz igru (svijeta). Fink, naime, razlikuje „egzistencijalni“ i „kozmički“ koncept svijeta. „Egzistencijalni“ koncept svijeta odnosi se na biće u njegovoj cjelini, ukoliko je dostupno ljudima. Ovisno je o fenomenalnosti bića i vezano uz nju (biće nije biće po sebi, već je u korelaciji s ljudskim subjektom).

Sve što postoji u svijetu je stoga pojava. „Kozmički“ koncept svijeta, s druge strane, odnosi se na totalitet koji je neovisan o ljudima. Njegova fenomenalnost nije fenomenalnost „stvari“ koja postaje objekt za subjekt, već „izlazak na svjetlo“, „pojavljivanje“. Da fenomenologijska perspektiva ipak nije napuštena, pokazuje činjenica da su u ovome konceptu vrijeme, prostor i pojave usko isprepleteni. Kakva je onda veza između ova dva koncepta svijeta? Finkova temeljna teza jest da se „egzistencijalni“ koncept svijeta može objasniti samo iz njegova „kozmičkoga“ koncepta. Subjektivno ovisan koncept fenomena (ili pojave) podređen je svijetu kao horizontu svih pojava bića.

Ova Finkova knjiga predstavlja uistinu vrhunac fenomenologijske estetike. To je ponajprije stoga što on književnost ne promatra samo kao predmet književne analize, već kao “višeglasni kor povijesno-mitske egzistencije”. Kroz umjetnost se, prema Finku, spajaju antropologijske teme (poput ljudske konačnosti, igre i smrtnosti) s kozmologijskim pitanjima o samome svijetu. Za Finka, poezija je još jedan oblik filozofskoga razumijevanja svijeta. Dok filozofija djeluje u strogim, apstraktnim konceptima, poezija pristupa “biću” kroz slike, simbole i narative, poezija je sposobna izraziti aspekte ljudskog iskustva poput smrti, duboke tuge ili ljubavi, koji se suprotstavljaju isključivo racionalnome razumijevanju.

U svojim analizama, Fink pokazuje da su ljudi u pjesništvu prikazani kao paradoksalna bića: S jedne strane, mi smo biološka bića podložna zakonima prirode (physis). S druge strane, sposobni smo se distancirati od te prirode putem jezika, refleksije i pjesništva kako bismo razumjeli i definirali sebe. U tradiciji svoje kasnije stvaralačke faze, Fink usko povezuje svoju estetiku s kozmologijom. Za njega pjesništvo služi lociranju mjesta čovječanstva unutar velike sheme svemira („u kozmosu“). Umjetnička djela postaju mikrokozmosi koji nam čine totalitet svijeta razumljivim u minijaturnome obliku.

U posljednjem poglavlju knjige o talijanskome piscu Cesare Paveseu, Fink otkriva mogućnost dohvaćanja svjetskoga trenutka “zemlje” u narativima koji se mogu čitati kao “šifre postojanja”, kao previše ljudski odgovori na ono što izmiče fenomenologijskoj demonstraciji, a da, međutim, ne nestane. Figure iz grčke mitologije pojavljuju se u Paveseovim razgovorima kao “dijaloške minijature” i vode ljudsku egzistenciju u njezinom paradoksalnome odnosu prema izvanjskome ljudskome”, prema bitku-u-sebi ‘prirode’, koje se mora živjeti u ‘bitku-za-sebe.“ Mitološke figure stoga predstavljaju kondenzacije egzistencijalnih referenci koje nisu kanonske, već šifre koje se stalno prepričavaju u narativu mitskih konstelacija, a koje su same bile i jesu podložne promjenama.

3.

Za Finka, zapadnjačka metafizika je zaboravila “svijet” kao cjelinu, svodeći ga na skup predmeta ili pukih bića. Pjesništvo, s druge strane, ima moć “epiloga” – ono dolazi nakon što se pojmovni jezik umori i nudi neposredniji, mitski i simbolički uvid u bitak. Dok je tradicija često favorizirala elemente poput vatre ili zraka (uma, duha), Fink kroz Pavesea i Hölderlina rehabilitira pojam zemlje kao temelja ljudskoga stanovanja i njezinu sirovu, ali utemeljujuću prirodu. Pritom, Fink analizira i granične fenomene ljudskoga postojanja, poput dubokoga sna bez snova (referirajući se na mit o Endimionu), te interpretirajući ga kao privremeno stapanje s ravnodušnošću svijeta, nasuprot diferenciranome svijetu jave i svjesnoga djelovanja. Iz svega dosad rečenoga ne možemo izbjeći kako se u bitnim aspektima njegovo mišljenje unatoč jasnome fenomenologijskome tragu s Husserlom kao ishodištem, ipak temeljna crta Finkovih promišljanja pjesništva (Dichtung) izvodi iz Heideggerova mišljenja koje zapravo otpočinje već sredinom 1930ih godina, kako je to među prvima jasno pokazao njegov učenik i glavni predstavnik filozofijske hermeneutike Hans-Georg Gadamer.

Već s predavanjima o Hölderlinu krajem 1930ih i 1940ih godina, otvara se s Heideggerovim postavkama put mogućega prevladavanja granica metafizike s njezinim apologijama logosa i racionalne strukture mišljenja uopće. Pjesništvo (Dichtung), ali ne kao puka poezija (Poesie) nije ništa drugo negoli otvorenost kazivajućega mišljenja koje se ne temelji na logičko-kalkulativnoj naravi sveze s bitkom izvanjskoga svijeta. Usuprot tome, svijet kao igra simbolički je horizont u kojem upravo ono umjetno i poetsko-imaginativno postaje alternativa u jezgri metafizike.

Svi tekstovi u ovoj divno napisanoj knjizi, a Fink je u tom pogledu upravo uzoran mislillac i stilist, svetkovina su čitateljske potrage za osmišljavanjem svijeta koji nikad nije zatvorena knjiga, već mogućnost svagda novih tumačenja.