Žarko Paić

1.

Ovo što se događa s panikom i neskrivenim strahom što će biti s nama kao piscima, umjetnicima, prevoditeljima, novinarima, pravnicima, managerima, riječju pripadnicima „neradništva“ u tradicionalnome smislu riječi kao profesijama koje vuku svoje podrijetlo iz Platonovih vremena s obzirom na razlikovanje teorije, prakse i proizvodnje jer tehnosfera u formi autogenerativne AI melje ubrzano sve pred sobom, zahtijeva strogu refleksiju i još strože i adekvatno djelovanje države, elita korporativnoga kapitalizma i onog što je preostalo od društva i tzv. kulture prije no što svijet ne postane nalik zbiljskoj SF-distopiji koja „čovjeka“ tretira kao objekta, funkciju i „suvišnoga“ aktera „kraja povijesti“. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sto-preostaje-od-osmisljavanja-svijeta-u-doba-tehnosfere/ )

Već sam mnogo puta rekao da je dolazak doba tehnosfere i njezine „eshatologije“ kao tehnološke singularnosti najznačajniji događaj uopće 21. stoljeća i svi drugi nisu ništa drugo negoli epifenomeni ove fundamentalne „ontologije realizirane kibernetike“ koliko god bili etičko-politički čudovišni i estetski fascinantni. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/sedmi-pecat-singularnosti/) Kako u tom svjetlu događanja kontingentne nužnosti uopće još djelovati ako „nas“ sustav usisava u ništavilo i još k tome utješno svrstava u profesije koje nisu više pragmatički svrsishodne, korisne i učinkovite za tzv. napredak i razvitak (čega?). Pitanje je ključno i s njime prestaje mjerodavnost svih filozofija povijesti, teodiceja i njihovih sekularnih nasljednika u svjetonazornim matricama progresizma „kapitalizma“ i „komunizma“. Ono glasi: ako je tehnosfera autopoiesis, onda je čovjek postao zastarjelo biće već odigrane eshatologije bitka ili soteriologije svijeta jer nakon što je svijet u cijelosti kibernetiziran i pretvoren u umreženo telematsko društvo bez subjekta, kome uopće služi „napredak“ i „razvitak“ onoga što nadilazi ljudske granice mišljenja kao sveze volje i želje za bitkom uopće? Posljedice su u filozofijskome smislu dalekosežno nihilistične. Kako, dakle, djelovati u mogućem obratu ovog bezuvjetnoga tehno-znanstvenoga marša spram „svijetle budućnosti“? Možda za početak valja uspostaviti ono stanje koje se pojavljuje u duhu suvremene ideologije kako je razumije Peter Sloterdijk u svojoj Kritici ciničkoga uma kad kaže da je ideologija prosvijećena lažna svijest koja je svjesna svoje laži i baš zato postupa drukčije od Krista govoreći: Oprosti nam Bože, jer znamo što činimo.“ (Peter Sloterdijk, Kritika ciničkoga uma, Globus, Zagreb, 1992. S njemačkoga preveo Boris Hudoletnjak.)

Treba li spram tehnosfere uspostaviti nužnost „plemenite laži“?

2.

Pojam „plemenita laž“ uveo je Platon kako bi objasnio svoju kontinuiranu uporabu mita za objašnjenje svojih teorija kada je filozofija trebala nadomjestiti mitopoetsko doba uvođenjem uma. Platon često koristi mit uz Gigov prsten i poznati mit o špilji, a „plemenitu laž“ uvodi u 3. knjizi (414b-e) Države na način koji podsjeća na shvaćanje epoha ili doba. (v. Platon, Država, FPN, Zagreb, 1977. Sa starogrčkoga preveo Martin Kuzmić) Smatra se da su Homerovi epovi preuzeti iz brončanoga doba. Mit koji Platon koristi tvrdi da objašnjava ljudsku prirodu kao autohtonu i božanski podijeljenu od plemenitoga metala na hijerarhijski način. Sukladno tome, elitni čuvari, odnosno prirodni vladari, smatraju se stvorenima od zlata prema nakani boga. Građani su zatim podijeljeni na one od zlata i one od srebra. Ostali, poljoprivrednici i obrtnici, povezani su sa željezom i broncom. Ova priča o prirodnoj baštini atenskih Grka, povezana sa zemljom i metaforički s vrstama metala, predstavlja ono što se naziva „plemenita laž“.

Francuski politički filozof i mislilac suvremene estetike Jacques Rancière u svojem tumačenju Platonove Države – posebno “plemenite laži” (ili gennaion pseudos) – usredotočuje se na to kako mit legitimira društvenu nejednakost. Rancière ispituje kako Platon koristi ovu mitsku priču o metalima (zlato, srebro, bronca) u našim dušama kako bi naturalizirao krutu hijerarhiju. Rancièreova analiza otuda razotkriva političke mehanizme koji stoje iza ove temeljne obmane. Plemenita laž, naime, tvrdi da su građani rođeni od zemlje i da posjeduju različite metale u svojim dušama, što ih određuje za specifične uloge (vladari, ratnici, obrtnici). Rancière to smatra Platonovim načinom prikrivanja proizvoljnoga društvenoga uređenja kao unaprijed određene, prirodne činjenice. Drugim riječima, Platon uspostavlja u Državi u mitskome ruhu prvi pojam ideologije uopće kao „sofisticirane“ misaone propagande s ciljem opravdanja samoga poretka društva i države koji ne počiva na istini, već na njezinoj obmani. Rancière zbog toga uspoređuje Platonovu upotrebu mita s modernom sociologijom. Tvrdi da društveni i znanstveni diskursi često funkcioniraju poput plemenite laži stvaranjem “fiksnih” identiteta (npr. radnici protiv intelektualaca), čime legitimiraju nejednakosti umjesto da ih osporavaju.

Stoga Jacques Rancière istražuje kako platonski mit može politički funkcionirati kako bi promijenio uobičajeno mišljenje. Dok ga je Platon koristio za nametanje stabilnosti poretka, Rancièrea zanima kako se temeljni mitovi ili narativi mogu potkopavati kako bi izazvali politički sukob i potvrdili univerzalnu jednakost. U osnovi, Rancière ističe otvorenost plemenite laži. Nije posrijedi univerzalnost i nepromjenljivost stavova, već kontekstualnost moguće promjene. Sva objašnjenja koja imaju za cilj “utemeljiti” društveni poredak na tzv. fiksnoj prirodi činovi su moći i zato pokazuje da zapravo ne postoji prirodni temelj za hijerarhiju, što znači da ljudska jednakost prethodi i remeti te izmišljene mitove. (v. Žarko Paić, https://www.academia.edu/zarko_PaicKAO_GLAS_NARODA_Jacques_Ranciere_i_dosezi_politike_nesuglasnosti i https://www.sciencepublishinggroup.com/article/10.11648/j.ijp.20190701.11 )

Od najranijega djetinjstva, građane Sokratova grada treba učiti da dijele isto geološko podrijetlo. Pa ipak, iz nekog neobjašnjivoga razloga, specifična vrsta metala u njihovoj duši zabranjuje im da dođu u kontakt s određenim tvarima ili da obavljaju određene aktivnosti. Običniji ljudi, to jest njihove duše od željeza i bronce, ne smiju nositi oružje niti sudjelovati u vlasti. To znači da su prepušteni zanimanjima koja donose novac kao štosu to poljoprivreda, obrt i trgovina. Njihova braća sa zlatnim i srebrnim dušama, s druge strane, ne smiju dirati novac niti posjedovati išta kupljeno njime. Smještaj i uzdržavanje treba im osigurati država, na zajedničkoj osnovi. Ako je to plemenita laž, koja je njezina politička svrha? Koje obrazloženje Platon stavlja u Sokratova usta kada predlaže širenje ovog mita?

Politička svrha plemenite laži je uvjeriti obične građane da prihvate vladavinu čuvara (kraljeva filozofa). To je propaganda osmišljena da usadi podložnost i podređenost te ideološki potporanj za režim dobroćudnih despota, osmišljen da natjera ljude prihvatiti svoju podređenost. No, Platona ništa od toga ne zanima. Na bolje ili na gore, on uzima zdravo za gotovo da u dobro uređenoj državi, ili čak u neurednoj, svejedno, nekolicina mora vladati, a ostali se pokoravaju. Također uzima zdravo za gotovo da je većina ljudi zadovoljna tim uređenjem, većinu vremena, sve dok nisu ugroženi ili lišeni svojih posjeda,  ili bi, u svakom slučaju, to bili, ako nisu previše iritirani od strane sebičnih demagoga. Bilo kako bilo, plemenita laž nije namijenjena njima.

Platon je Sokratu dao da uvede plemenitu laž u određenome trenutku svog argumenta, kako bi se pozabavio potpuno drugačijim problemom. Problem nema nikakve veze s ljudima koji negoduju ili se bune protiv vladavine čuvara. Plemenita laž uopće nije usmjerena na obične ljude, osim usput. Usmjerena je izričito na elitu. Konkretno, usmjerena je na srebrnu klasu elite, ratničku kastu. Navedena svrha plemenite laži je osigurati da se ova klasa spriječi iskoristiti svoju oružanu snagu za pljačku grada, učeći ih da izbjegavaju svaki kontakt s novcem i stvarima koje se novcem mogu kupiti. Mit se obraća ljubavi ove kaste prema časti – prestižu.

Pogledajmo sada kako se u suvremenoj filozofiji tumači prijelaz iz mitske slike svijeta u doba uma kojemu legitimnost podaruju filozofija i znanosti. Jedna od važnih implikacija Blumenbergova kapitalnoga djela Rad na mitu jest dovođenje u pitanje prosvjetiteljske tvrdnje o univerzalnome prijelazu iz „mita u logos“ (tj. da se mit može prevladati progresivnim širenjem znanstvene racionalnosti diljem svijeta). (Hans Blumenberg, Rad na mitu, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2017. S njemačkoga preveo Sead Muhamedagić)  Ovo gledište temelji se na ideji da mitovi naseljavaju određenu „epohu“ i da „napredak“ čini njihove društvene funkcije zastarjelima. Blumenberg se, nasuprot tome, zalaže za kontinuirani značaj mita s obzirom na nevjerojatnost pronalaska „kriterija“ kojim svijet postaje u potpunosti spoznatljiv kroz znanost. Blumenberg je možda više suosjećajan prema romantičnim kritičarima prosvjetiteljstva nego što bi se mogao činiti njegov raniji rad o modernosti.  Zbog čovjekove inherentne singularne smrtnosti i nemogućnosti pomirenja beskonačne prostorne i vremenske značajke našeg svijeta, mit subjektu i odgovarajućim uočljivim događajima pridaje, na primjer, u slučaju poezije, estetski značaj. Što se tiče podrijetla, Blumenberg ističe da su „dva antitetička koncepta koji omogućuju razjašnjavanje ideja o podrijetlu i izvornome karakteru mita: poezija i teror.“

Kao što Blumenberg primjećuje,

„Da pjesnici lažu“ je stara izreka, a razotkrivač istine u poeziji može biti samo epizoda kasne estetske metafizike koja je htjela da umjetnost prestane biti puka vježba mašte.“

To što su pjesnici ranija faza prenošenja rada na mitu koja nam je dostupna“ jest fenomen skraćivanja koji je rezultat našega gledišta. Prije svega, to ne znači da je poezija uključena u rad na mitu morala dati mitu lažljiv karakter. Ključna je veza između mita, poezije i terora kako bi se istaknule političke implikacije. Ako je, kako Blumenberg uvjerljivo tvrdi, mit funkcionalna posljedica apsolutizma stvarnosti, kao način neutraliziranja terora povezanog s neograničenim horizontom postojanja, onda je kulturni i, implicitno, politički značaj u tome što su mitski narativi uvijek, nužno nakalemljeni na bilo koje podrijetlo države. Država je, na neki način rečeno, uvijek inherentno „estetska država“, dakle, ona koja se dijelom temelji na zajednici suda i ukusa. U svakom slučaju, Blumenbergova analiza nesumnjivo je poticajna za razmišljanje o ulozi mita kod Platona kad grčki filozof otpočinje konceptualizirati državu kao objekt, koji treba biti proizveden (poiesis) kroz mit. To je ono što bismo mogli nazvati procesom „mitopoesisa“.

3.

Eto, vidimo kako je povijest ovog pojma u znaku političke filozofije jer se ne može uopće isključiti kako je ljudski život nemoguć bez odnosa s Drugima i zajedničkoga dijeljenja prostora i vremena u težnji za postizanjem optimuma kao ozbiljenja najviših i najnižih svrha egzistencije. Bez onoga što Platon naziva politeia, a mi prevodimo s riječju država ne postoji mogućnost ljudskoga osamostaljenja i življenja izvan politike kao fundamentalne sile ovladavanja životom koji se od davnina razumije kao primarna moć. Življenje u zajednici u formi države bez obzira je li njezin prostor djelovanja antički ili renesansni grad-država ili novovjekovna nacija-država ili, pak, globalni kozmopolis koji se u doba tehnosfere razmješta u virtualne mreže onkraj granica zbiljskoga svijeta pretpostavlja upravo to da se u ime jednakosti i slobode pravednost ove zajednice nužno mora očitovati u brizi za one koji su izbačeni iz društvene igre zbog toga što ih sustav tehno-logike samoga života nadomješta onime što je već Marx u Grundrisse 1857/1858. godine nazvao najpreciznije moguće, naime, automacijom rada.

Ako tehnosfera „beskonačnom brzinom“ humanistiku i njezine subjekte/aktere u „automatskome društvu“, kako ga naziva francuski filozof tehnologije Bernard Stiegler, neutralizira i suspendira, nije li legitimno da se sada metapolitički iznova vrati u političko djelovanje ta famozna i višeznačno primjenjiva plemenita laž?

          Zašto?

Da nas spasi od nas samih što smo pogriješili u ovome životu koji se pretvorio u kloaku spektakularnoga nihilizma čiste pragmatike znanja na vrijeme preorijentirati se i umjesto osmišljavanja biti svijeta svojom uzvišenom posvećenošću nalik mahnitosti i jedinstvenoj sreći filozofa i umjetnika poput futurističkoga Pessoe u liku njegova heteronima Alvara de Camposa sebi reći jednom i zauvijek:

Želim biti stroj!