Što tvori ideju svjetske povijesti od njezina začetka u Grka, Rimljana, srednjovjekovnoga kršćanstva do novovjekovne, moderne i suvremene realizacije u zbiljskome svijetu interakcije prirode i onog što pripada ljudskome u njegovoj navlastitosti? Ako kažemo da je svjetska povijest realizacija zapadnjačke metafizike od Heraklita do Hegela, onda je samorazumljivo da je posrijedi istovjetnost Zapada i svijeta. No, to ne znači nipošto da se druge forme diskurzivnoga odnosa spram svijeta za razliku od grčke filozofije, kršćanske teologije, europske znanosti i procvata umjetnosti od antike do renesanse i dalje kao što su duhovnosti Azije od Indije, Kine do Japana kao i drevnih civilizacija Latinske Amerike svedene na puku egzotiku ovog europocentrizma kao logocentrizma, da se poslužimo izrazom Jacauesa Derride iz kanonskoga djela poststrukturalizma, njegova ranoga spisa O gramatologiji iz 1967. godine. Zapad je svjetsko-povijesna realizacija onoga što povezuje dvije temeljne riječi suvremene „duhovne situacije“ vremena u trećem desetljeću 21. stoljeća kad je već izričito jedini pravi problem postalo razračunavanje u svim aspektima života s prodorom umjetne inteligencije kao novoga apsoluta.
Te dvije temeljne riječi suvremenosti su logos i téhne i pripadaju veličajnome nasljeđu helenske metafizike koja nije uopće „mrtva“ kako se to čini za neopozitivistički krug zagovornika scijentifizma današnjice. Ne, ona je „živa“ i to tako što pokazuje u zbilji realizirani usud onog začetnoga što je bljesnulo u misli Heraklita, kako je to inventivno izvodio Martin Heidegger u svim svojim predavanjima i raspravama čitav misaoni život, a u seminaru u Freiburgu zajedno s Eugenom Finkom zapečatio shvaćanje identiteta i razlike između filozofije i kibernetike s obzirom na pojmove logosa i informacije. Za Heideggera se kibernetika pojavljuje u dvojakome značenju: (1) ona je nastavak novovjekovne znanosti i tehnike; (2) istodobno je posrijedi kraj metafizičkoga sklopa bitka-boga-svijeta-čovjeka. Linearnost i nelinearnost tvore međusobno preklapajući odnos „novoga“ s kojim više „bit“ tehnike kao postava (Gestell) ne može izaći na kraj.
O toj dvoznačnosti pojma informacije u kibernetici na filozofijski neizravan način referiraju se Martin Heidegger i Eugen Fink u njihovu razgovoru povodom zajedničkoga seminara o Heraklitu 1966/1967. godine. Prema protokolu seminara Fink skreće pozornost na latinsko podrijetlo riječi informacija (informare). Značenje glagola jest utiskivanje oblika. Usto, radi se o izvještavanju o nečemu s naglaskom na preinačenju forme. No, oblikovanje nije materija i energija u pokretu. Ono označava idejni proces. Razlika je očita spram komunikacijskoga pojma „informacije“ koji se uobičajeno rabi u smislu posredovanja. Heidegger se u razgovoru nadovezuje na pojam informacije iz antropologijskoga horizonta kao prijenosa sadržaja značenja poruke. Time se, naravno, kauzalni odnos između nasljeđa informacije i slobode na čemu nastoji suvremena biologija mijenja u korist nesvodljivosti slobode. (Martin Heidegger i Eugen Fink, Heraklit, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1970., str. 26. bilješka)
Što je, dakle, bit naše suvremenosti koju određuje sveza pojmova logosa i téhne? Očito ništa drugo negoli da je riječ o tehno-logičkome osvajanju i koloniziranju svijeta kao globalno-planetarnoga procesa totalne mobilizacije „bitka“ kao „zbilje“ koja mora postati trijada onog što nazivam tehnosferom, a to su računanje=planiranje=konstruiranje umjetnoga života polazeći od kozmo-tehno-logike koja se pojavljuje u trijadi informacije, energije i materije. Logos i téhne postaju uvjeti mogućnosti nastanka trećega poretka kibernetike u sustavu automatskoga društva u kojem tehnosfera kao sveza autopoiesisa i informacije prethodi ne više samo tradicionalnoj tehnici koja je uvijek bila rukotvorno sredstvo čovjeka za druge uzvišenije svrhe, već i modernoj tehnologiji mehaničke reproduktivnosti koja je u 20. stoljeću dosegla razmjere sredstva-svrhe i čovjeka postavila u stanje nadzornika procesa polu-automacije samoga života u doba industrijskoga kapitalizma.
Što to drugo znači negoli da tehnosfera kao transklasična logika totalnoga informacijskoga doba nadilazi klasičnu metafiziku s njezinim zakonom kauzaliteta (linearni niz uzroka i posljedica) i načelima teleologije (svrhovitost i cilj procesa u povijesnome slijedu koji nije ni beskonačni pravac niti vječno kruženje jednog te istoga, nego sinteza ireverzibilne reverzibilnosti s pomoću drugoga temeljnoga pojma kibernetike kao što je ti povratna sprega, engl. feedback). Tehnosfera kao sinteza umjetne inteligencije i umjetne intuicije (v. istraživanja Marvina Minskoga u tom nužnome koraku spram tehnologijske singularnosti u: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 1-5, Sandorf i Mizantrop, Zagreb, 2018-2019) postaje posljednja transverzalna ontologija beskonačnoga postajanja razlike u istome i stoga je njezin trijumf nad biološkim uvjetima proizvodnje života apsolutan. I tome se ne može ništa suprotstaviti kao realna alternativa povratku izgubljenoj ljudskosti tzv. svijeta. Koje su posljedice ove mahnite sudbine totalnoga ubrzavanja „beskonačne brzine“ kako to izvode Gilles Deleuze i Felix Guattari u spisu Što je filozofija? iz 1991. godine?
To da tehnoznanstveni obrat u filozofiji dovodi do nastanka doba kibernetike s kojom sve što je bilo još uvijek „prirodno“ i „ljudsko“ iščezava u svekolikome muzealiziranju i historiziranju „kraja povijesti“. (v. Žarko Paić, https://www.harvard.com/book/9783032210807 ) To vrijedi ne samo za mitsko kazivanje, religiozni doživljaj svijeta, već i za umjetničko proizvođenje novih svjetova te za kraj filozofije u kibernetici koja je univerzalna meta-znanost suvremenosti čija „bit“ počiva u tehnologijskome pojmu informacije. Posljedice su dakle totalno ubrzavanje života i kraj onoga što je imalo značajke „humanosti“ i „humanizma“ prelaskom u posthumano stanje. Jezik nestaje s horizonta svijeta i biva nadomješten slikom, a ova slika nije više ništa drugo nego numerički kòd kojim se i sam život tehnologizira pod uvjetima autopoietičkoga sklopa u kojem se odigrava „sudbina“ svijeta kao četvorstvo kibernetike kroz pojmove informacije, feedbacka, kontrole i komunikacije.
Nestankom jezika kao temeljnoga Označitelja svo se znanje kao logos sintetizira u formi vizualizacije događaja u svojoj transparenciji i zbiljskome očitovanju moći neposredne kognitivne percepcije. Na udaru tehnosfere kad je riječ o znanju kao sintezi logosa i téhne su ponajprije humanističke znanosti i njihova vjera u jezik.Prevođenje sa tzv. stranih jezika postaje transdukcija kognitivnoga stroja informacija, a veličajna ideja prosvjetiteljstva još od ideala francuske Akademije znanosti i umjetnosti koja je bila posvemašnja vjera u um kao uvjet mogućnosti ljudske slobode i napretka u nadolazećoj budućnosti kao što je to Enciklopedija gubi svoju legitimnost i vjerodostojnost naprosto stoga što tehnosfera nadilazi razliku razuma, uma i svjetskoga duha kakva je još bila u okvirima Hegelove spekulativne dijalektike. Logos kao téhne postaje informacija koja ima kvazi-transcendentalnu strukturu apsoluta u doba tehnosfere zato što nije ni materija ni energija, već „Veliki treći“ (tertium datur) u povijesnome razvitku trijade životinja-čovjek-stroj. I što onda uopće preostaje od osmišljavanja svijeta ako je tehnosfera preuzela u „svoje ruke“ i prevođenje i enciklopedijsko znanje ne samo „o“ svijetu koju podaruju znanosti, već i znanje „na“ svijet o čemu govori mogućnost filozofije u nadolazećem vremenu vladavine posthumanizma/transhumanizma s njihovom idejom tehnologijske singularnosti?
Trebamo li se prepustiti kulturnome pesimizmu i rezignaciji i ravnodušno kazati da je svaki otpor ovoj tehno-gigantomahiji, rekao bi Heidegger „mahnitosti bez utjehe“, uzaludan već u početnim koracima zaziva tzv. drukčijega mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prije pokušaja odgovora na ovo dramatski intonirano pitanje koje je više od etičko-političkoga imperativa suvremenosti, dajmo riječ onome tko je izravni „krivac“ za sve najbolje i sve najgore što je uslijedilo s digitalnom ontologijom tehnosfere. Nije to nikakav tehnoznanstvenik, niti ne daj Bože filozof tehnologije, već vizionarski konstruktor umreženoga društva informacija čije su prognoze za budućnost ne samo gotovo egzaktne u svojim kvantitativnim pokazateljima, već su i najava budućnosti u znakovima čiste pragmatike znanja onkraj svih utopija i distopija današnjice. Riječ je, dakako, o Billu Gatesu.
Bill Gates, naime, predvidio je da će s napretkom umjetne inteligencije većina radnih mjesta biti pogođena, ali tri glavna područja ostat će sigurna od potpune automatizacije: razvoj/programiranje umjetne inteligencije (AI), stručnjaci u energetskome sektoru i profesije povezane s bioznanošću/biologijom. Ova područja zahtijevaju visoku razinu inovacija, prosudbe i složeno, kreativno rješavanje problema.
1. AI sustavi/programiranje (izrada AI alata)
Zašto? AI može generirati kòd, ali ljudi su i dalje dužni graditi, otklanjati pogreške i nadgledati složene algoritme.
Fokus: Uloge koje uključuju izgradnju i usavršavanje AI sustava kako bi se osiguralo da rade sigurno i učinkovito.
2. Stručnjaci za energetski sektor
Zašto? Sektor je vrlo složen i kritičan, a uključuje infrastrukturu i održivost.
Fokus: Uloge unutar nafte, nuklearne energije i obnovljivih izvora energije koje zahtijevaju strateško planiranje, donošenje odluka i snalaženje u regulatornim krajolicima.
3. Biologija i bioznanosti
Zašto? Biologija uključuje izuzetno složene sustave za čije razumijevanje je potrebna ljudska kreativnost i intuicija.
Fokus: Znanstvena otkrića, razvoj novih lijekova i revolucionarna medicinska istraživanja.
Gates naglašava da su ovi poslovi ključni jer uključuju snalaženje u područjima s visokom nesigurnošću, etičkim razmatranjima i potrebom za novim, inovativnim rješenjima, a ne ponavljanjem postojećih obrazaca. (v. https://3dvf.com/en/bill-gates-reveals-only-three-jobs-will-withstand-ai-s-rise/ )
Ako ovo Gatesovo predviđanje pokušamo osustaviti i dati mu spekulativno-filozofijsko opravdanje vidjet ćemo da ništa što je ovdje futuristički iskazano nije površno niti izvan logike realizirane metafizike u kibernetici kao posljednjem koraku do nastanka onog što nazivam homo kybernetesom. Utemeljitelj kibernetike Norbert Wiener uspostavio je vladavinu pojma informacije kao trećega temeljnog pojma tehnoznanstvenoga razumijevanja svijeta, koji je u međuvremenu postao fundamentalni pojam i gotovo da je na prvome mjestu tradicionalne metafizike koja je od Platona razlikovala hijerarhiju umijeća kao vladavinu teorije, prakse i proizvodnje. Informacija prethodi svemu drugome u ovome „digitalnome konstruktivizmu“, pa nije nimalo začudno što umijeće stvaranja novih kôdova života kao informacijskoga tehno-genocentrizma ima prednost pred svim dosadašnjim profesijama kojima je Jezik podarivao moć legitimnosti (književnost, filozofija, pravo, ekonomija u svim modalitetima svojih novijih izvedbi). Te profesije postaju zastarjelima i tenedencijski ih nadomještaju sustavi AI.
Preostaju samo još praksa i proizvodnja (energija i materija u formi bio-strojeva života). Čovjek u svojoj osmišljavajućoj ulozi egzistencijalnoga stvaratelja prostora-vremena slobode kao događaja onkraj načela dostatnoga razloga, čovjek kao mito-poetski kazivatelj povijesti u njezinome kaosu i svrsi očito se svodi samo i jedino na pragmatičko „semantičko oruđe“ odnosno na ono što je još u drugoj svojoj fazi mišljenja odredio Ludwig Wittgenstein u Filozofijskim istraživanjima iz 1951. godine, a to je pojam jezičnih igara (Sprachspiele, lanaguage games) kao forme života čija „bit“ proizlazi iz pragmatike znanja. Jezik kao vizualizacija događaja u formi AI postaje puki alat komunikacije ili know how.
Kad sve to imamo u vidu (v. Žarko Paić, https://www.abebooks.com/9783796548376/Superfluity-Human-Posthuman-Studies-Paic-3796548377/plp ), onda je nužno kazati kako više ni dične „svjetske povijesti“ više nema. Zamijenila ju je globalno-planetarna avantura transformacije života u tehno-znanstveni kapital koji rad potrebuje samo kao zastarjeli praktično-proizvodni terminal na usluzi savršenome funkcioniranju posthumanoga stanja.
Pitanje koje još ima lenjinistički predznak glasi: što činiti? No, to je posve krivo postavljeno u ovom kontekstu vladavine tehnosfere. Jedino još pravo pitanje glasi: kako misliti ono što se već događa i ima li izgleda za mogućnost promjene stanja?
Ni prevođenje sa stranih jezika i to kao tzv. književno prevođenje, primjerice Platonovih dijaloga ili Euripidovih tragedija, Valéryjeve i Celanove poezije, kao ni poduhvat moguće velike tzv. opće Enciklopedije u doba tehnosfere ne mogu više biti izvedeni kao u tzv. analogno doba. Budući da je tehnosfera autopoietički sustav proizvodnje informacija kao kognitivna igra algoritamskoga eksperimenta i metode „beskonačne brzine“ stvaranja pragmatičkoga mišljenja u formi vizualnoga jezika, a svi će programi AI uskoro biti još brži i učinkovitiji od svekolikog „ljudskoga znanja“ jer eksponencijalni rast beskonačne količine informacija i ono što tvrde teorijski fizičari na tragu teorije o crnim rupama Stephena Hawkinga kako informacija nikad ne iščezava iz „horizonta događaja“ dovodi do implozije i entropije svemira, posve je samorazumljivo da se „čovjek“ u ovom sustavu pojavljuje suvišan ili je njegovo doba vladavine čak i kao nadzornika procesa tzv. strojnoga učenja na svojem ishodu.
To znači da je sa stajališta nastavka tradicionalnoga humanizma realizacija projekta kvalitetnoga književnoga prevođenja i opće Enciklopedije pokušaj obrane i posljednjih dana osmišljavanja svijeta iz duha već ionako prohujaloga prosvjetiteljstva koje je u tzv. društvu znanja svojevrsni akademski otpor onome neizbježnome procesu koji sam opisao u svojoj knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) na primjeru (ne)uspjeha posljednje reforme sveučilišnoga obrazovanja kao što je to bila tzv. Bolonjska reforma početkom 21. stoljeća. Taj proces propasti tradicionalnih institucija znanja i stvaranja kognitivnoga kapitala krajem trećeg desetljeća ovog stoljeća, eto, bolje je artikulirao svojim predviđanjem Bill Gates od svih pseudo-manifesta nove strategije obrazovanja za neposrednu budućnost koju je u potpunosti već kolonizirala i preoblikovala tehnosfera.
Svaki pokušaj „očuvanja dostojanstva“ humanizma kroz ljubav i njegovanje tradicije osmišljavanja svijeta danas osuđen je na neuspjeh ne zato što nedostaje entuzijazma i dobrih namjera, već zato što je ideja Enciklopedije eventualno održiva samo ako je posrijedi transformacija znanja o svijetu iz onoga što više nije logos kao uvjet mogućnosti znanja kao téhne, već ako je posrijedi obrat u biti same tehno-logike iz koje nastaje mogućnost tehnosfere koja autonomno proizvodi informacije ne tek o svijetu u smislu njegova prikaza i predstavljanja, nego o svijetu kao događaju postajanja onog što je svagda „novo“ i neprestano se „obnavlja“ u svojoj transformaciji.
Posve je krivo krenuti od pukog nadomještanja analognoga s digitalnim u smislu sveprisutne digitalizacije arhiva, knjižnica, muzeja itd. Ideja opće Enciklopedije za doba tehnosfere jedino je održiva u svojoj nemogućnosti izvedbe na tradicionalnim temeljima „enciklopedizma“. Zašto? Zato što je znanje globalno-planetarni sustav informacija u realnome vremenu i virtualnome prostoru koje sve lokalno i regionalno, sve nacionalno-državno i nadnacionalno-naddržavno odvodi u „crne rupe“ zaborava već svakom novom inovacijom u izvedbi AI-sustava polimorfnih informacija tolikom brzinom, koju je predvidio otac-utemeljitelj postmoderne Jean-François Lyotard kad je u tekstu Postmodernoga stanja iz 1979. godine kazao kako brzina promjene statusa znanja u postindustrijskim društvima Zapada ꟷ „otima dah“.
Danas bismo kazali da je umjesto ideje Enciklopedije sama „enciklopedija ideja“ u jednom borgesijanskome smislu stvaranja univerzalne i totalne Biblioteke-kao-svijeta lijepa uspomena na prohujalu epohu vjere u Jezik i Knjigu. No, stvar je postala naprosto brutalno i više negoli hiperrealna. U prostoru-vremenu težnje za očuvanjem „ljudskoga dostojanstva“ i humanoga okvira društvenoga razvitka nikad se ne smije izgubiti iz vida da je Hegel u svojoj Enciklopediji filozofijskih znanosti sintetički doveo povijest ljudskoga duha do njegova kraja u apsolutnome znanju koje i teodiceju naposljetku shvaća kao primijenjenu tehnodiceju. (v. o tome Žarko Paić, „Tehnosfera kao apsolut? Hegel i kraj metafizike“, Dijalog, br.1-2/2021., str. 105-113)
Zato je svaki budući projekt osustavljenja znanja o svijetu u njegovoj živoj dinamici postajanja utoliko uspješan ukoliko je primjeren duhu suvremenosti koja protječe u paradoksalnome ubrzavanju tehnosfere i nastojanju da se osmišljavanje svijeta očuva od ovog mahnitoga „napretka“ koji više ne „otima dah“, već i prijeti da samome svijetu oduzme pravo na svjetovnost u horizontu plemenitoga mišljenja kao animae mundi. Što, dakle, još činiti pod uvjetom drukčijeg mišljenja onkraj granica metafizike kao realizirane kibernetike? Prevoditi i nadalje „ljudski“ unatoč vladavini AI i enciklopedijski stvarati nove svjetove u suradnji s AI ꟷ i-i umjesto ili-ili!
U Predavanjima naslovljenim O budućnosti naših obrazovnih ustanova mladi Friedrich W. Nietzsche kaže:
ʺPrema tome, sad je dabogme filozofija sama prognana s univerziteta: time je odgovoreno na naše prvo pitanje o obrazovnoj vrijednosti univerziteta. Kako se taj isti univerzitet odnosi spram umjetnosti, ne da se bez stida uopće priznati: on se spram nje uopće ne odnosi. (…) Bez filozofije, bez umjetnosti odrastaju naši akademijski ‘samostalci’: kakovu bi to oni prema tome mogli imati potrebu da se upuste s Grcima i Rimljanima, spram kojih sada više nitko nema razloga hiniti sklonost i koji povrh toga stoluju u teško pristupačnome samotništvu i majestetičnom otuđenju. (…) Jer uklonite samo Grke, zajedno s filozofijom i umjetnošću: po kojim bi ljestvama da se još uspnete do obrazovanja?ʺ(Friedrich W. Nietzsche, ʺO budućnosti naših obrazovnih ustanovaʺ, u: Kant-Schelling-Nietzsche, Ideja univerziteta, Globus, Zagreb, 1991., str. 322-323. Izabrao, preveo i predgovor napisao Branko Despot.)
Pisati „protiv“ logike bezuvjetnoga napretka ove već zamrznute povijesti znači biti „za“ ono što još jedino preostaje od osmišljavanja svijeta u doba tehnosfere. Što?
Stvaralaštvo kao bit ljudske egzistencije, ono što i jedan „okorjeli postmetafizičar“ kao što je to Bill Gates smatra nedodirljivim u svim formama svoje metamorfoze.
Riječ je o ideji kao informaciji ili programu, kôdu, bez čega ne postoji ni ovaj najbolji od svih drugih niti svi drugi uopće mogući svjetovi.



1. Esej Slikar modernoga života, koje je Charles Baudelaire napisao zimi 1859. – 1860. godine, a objavljen 1863. kao niz novinskih članaka (feljtona) u izdanjima Figaroa od 26. i 28. studenog te 3. prosinca, predstavlja uistinu jedno od najznačajnijih djela o modernosti života kao umjetničkoga događaja, a Pariz se pojavljuje u njemu kao paradigmatski grad […]
May 25, 2026

1. Pođimo u ovome kratkome razmatranju koje je naslovljeno retoričkim pitanjem, jer već unaprijed znate iz njegova podnaslova da ne bi bilo ni promišljeno niti napisano kad ne bi s Martinom Heideggerom, a ne protiv njega, iziskivalo pronalaženje razloga za ono što su postavke moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023. v. preneseno […]
May 24, 2026