Žarko Paić

1.

Pođimo u ovome kratkome razmatranju koje je naslovljeno retoričkim pitanjem, jer već unaprijed znate iz njegova podnaslova da ne bi bilo ni promišljeno niti napisano kad ne bi s Martinom Heideggerom, a ne protiv njega, iziskivalo pronalaženje razloga za ono što su postavke moje knjige Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023. v. preneseno na ovome blogu koji se zove Kaos i ove tekstove: https://zarkopaic.net/blog-post/izgledi-nadolazece-filozofije/ https://zarkopaic.net/blog-post/izgledi-nadolazece-filozofije-2/ Misaoni ljudi koje od Heraklita nazivamo filozofima nisu samo ekscentrični, tzv. singularni pojedinci navlastita duhovnoga kova i s osobitom „povijesnom zadaćom“. Njihova je uloga da ovaj život prožive u nastojanju osmišljavanja kaosa i kad je sve naizgled neumitno osuđeno na propast svijeta. Filozofija nije otuda, po svojoj definiciji iz biti jezika, samo ljubav spram mudrosti (philo-sophia), koja se s Hegelovom Fenomenologijom duha realizirala u zbiljskome znanju apsoluta i tako je potreba za samom filozofijom dospjela do krajnjih granica sinteze mišljenja i bitka.

Ona je mnogo više od tzv. ontologije koja pita o prvim uzrocima i posljednjim svrhama bitka, bića i biti čovjeka. To „mnogo više“ nije kozmologijski „više“ što pripada izvornome četvorstvu i rangu onoga što je Heidegger u posthumnome spisu Prilozi uz filozofiju (O događaju) iz 1936-1938. godine odredio onto-teo-kozmo-antropologijskome ustrojstvu metafizike, ali kao što vidimo tek nakon pitanja o bitku i bogu. Riječ je poglavito o onome što je u ovome okviru nužnosti mišljenja i njegove „intencionalnosti“ na posljednjem mjestu jednog tradicijom određenoga ranga. Naime, filozofija kao ontologija, kao teologija, kao kozmologija, ne bi uopće mogla pitati o njihovim uvjetima „postojanja“ da sam „subjekt“ mišljenja kao takvoga, a to je „čovjek“ (grčka je riječ obvezujuća: anthropos) nije onaj koji mišljenje živi i s njime umire, u najvećem dostojanstvu i vlastitome „prokletstvu“ osuđenosti na njegovu samorefleksiju slobode. Bez ove slobode jednog navlastitoga bića koje Aristotel definira kao biće koje ima govor (zoon logon ehon ili latinski, animal rationale) ne bi uopće bilo moguće „filozofirati“, odnosno misliti tako da ljudsko mišljenje ovog načina bitka ne zahtijeva ništa od njegova predmeta iz jednostavnog razloga što, kako to tvrdi (opet) Heidegger u spisu/predavanju Što znači misliti? Iz 1952. godine, bit mišljenja jest u ovome (doduše u negaciji navedenoga):

.“1.Mišljenje ne vodi ni do kakvog znanja kao što to čine znanosti.

 2. Mišljenje ne podaruje nikakvu korisnu životnu mudrost.

 3. Mišljenje ne rješava zagonetku svijeta.

 4. Mišljenje nema nikakve neposredne snage za djelovanje.” 

(Martin Heidegger, Was heisst Denken?, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002., str. 163.)

O čemu se onda uopće radi u autentičnoj filozofiji kao paradigmatskoj formi mišljenja na njezinu kraju kad se prema Heideggeru kibernetika pojavljuje kao kraj filozofije? O tome da sada potreba za filozofijom o kojoj je govorio još mladi Hegel ne proizlazi iz jaza u samome svijetu između bitka i mišljenja koju filozofija mora prevladati baš kao i u doba prvoga početka u Heraklita i Parmenida. Nužnost filozofije počiva u njezinoj „posljednjoj mogućnosti“ da nas izbavi od ovoga bezdana neizmjernoga koji s tehnosferom postaje totalni nihilizam slike bez svijeta u kojem vizualizacija prethodi tajni kazivajućega događaja smisla življenja onkraj svake redukcije na ova četiri predmetna područja koja usisavaju filozofiju u svoje zahtjeve za „apsolutnom istinom“: (1) novi pozitivizam tehnoznanstvene konstrukcije svjetova; (2) utilitarizam i pragmatizam „životnih formi“; (3) mistiku svijeta kao onto-tehno-goniju i (4) praktički decizionizam radikalne politike „događaja“.

Potreba za filozofijom, što je ono najčudovišnije uopće (Unheimliche) proizlazi iz nužnosti neutraliziranja i suspendiranja apsolutne moći tehnosfere koja predstavlja posljednji zid svih zidova metafizike u njezinoj realizaciji. I stoga je pitanje o biti budućnosti i budućega mišljenja fundamentalno pitanje smisla „ljudske egzistencije“, a ne više pitanje ontologije-teologije-kozmologije. Jedini pravi svjedok o tome je onaj koji je u najznačajnijem djelu suvremene filozofije, u svojem nastupnome spisu iz 1927. godine naslovljenim Bitak i vrijeme (Sein und Zeit) otvorio pitanje o svim pitanjima, naime o smislu bitka uopće polazeći od „njegove“, najznačajnije definicije „čovjeka“ kao tubitka (Dasein) u čitavoj povijesti zapadnjačke metafizike, rekavši: Bit tubitka leži u njegovoj egzistenciji. (Martin Heidegger, Sein und Zeit, GA, sv. 2, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2000., str. 56)

2.

Pitanje o tome čemu još filozofija jest ono Theodora W. Adorna iz kojeg proizlazi i ona ključna postavka mislioca negativne dijalektike i glavnog predstavnika frankfurtske kritičke teorije društva, koja glasi: „Filozofija, koja bi se još nametala kao totalna, kao sustav, bila bi sustav ludila.“ (Theodor W. Adorno, „Wozu noch Philosophie“, https://www.uni-trier.de/fileadmin/fb1/prof/PHI/003/Bilddateien/Adorno.PDF) Na stranu što to isto, drugim, odmjerenijim kazivanjem govori i Heidegger u već spomenutome spisu Prilozi uz filozofiju (O događaju) navodeći stanje mišljenja poslije Hegela i njegove apsolutne znanosti duha. Čemu ne znači i zašto u smislu onoga Leibnizova znamenita pitanja: „Zašto je radije biće, a ne Ništa?“ Zašto je pitanje koje pretpostavlja stavak dostatnoga razloga, dakle, logiku kao ontologiju, po kojem bitak bića mora imati razlog/temelj svoje opstojnosti (prvi uzrok i posljednju svrhu), a to je ono što se jezikom kasne skolastike naziva quiddittas. Pitamo o nečemu kao nečemu da bismo razumjeli što je to što jest (bitak, biće i bit čovjeka). U bitnome smislu svako je znanje o predmetu ljudske spoznaje čista tautologija, jer spoznaja o bitku bića u tradicionalnoj je metafizici od Aristotela do Kanta uvijek logički odnosno transcendentalni apriorizam. Čak niti obrat u empirizmu Humea ovo ne opovrgava svojim aposteriorizmom, jer pretpostavlja da umjesto transcendentalnih ideja o biti zbilje odlučuje ljudsko empirijsko iskustvo kao uvjet mogućnosti znanja o nečemu kao nečemu. No, to da nešto jest tako kako jest (fakticitet) nije samorazumljivo iz Leibnizove prestabiirane harmonije njegove monadologijske metafizike.

Što to drugo znači negoli da pitanje zašto je radije biće, a ne Ništa implicitno dovodi do najtežega metafizičkoga pitanja koje ima u sebi višak egzistencijalnoga događaja gotovo ravnog mistici zbilje u odnosu na ravnodušnost ovog ontologijskoga stanja stvari takvoga kakav jest. Pitanje čemu još filozofija stoga nadilazi logiku i ontologiju i u tradiciji visoke skolastike pripada onome što se naziva quoddittas. Ne više zašto nešto jest to što jest polazeći od znanja o bitku i božanskome razlogu stvaranja, nego kako nešto uopće nastaje i što mu je smisao onkraj granica ontologijsko-metafizičkoga fakticiteta. U suvremenosti je stoga pitanje čemu još filozofija nakon Hegelove apsolutne znanosti u kojoj se pomiruju subjektivni, objektivni i apsolutni duh (umjetnost, religija i filozofija) nužno i pitanje čemu još Heidegger i to iz jednostavnoga razloga što je njegovo „ime i doseg mišljenja“ kako je to kazao Alain Badiou u svojem glavnome djelu Bitak i događaj (L’être et l’événement) iz 1988. godine temeljno događanje u čitavoj suvremenoj ontologiji. Naravno, protivnici i kritičari Heideggera u suvremenoj filozofiji od Carnapa do Poppera i bečkoga pozitivizma, od analitičke filozofije do različitih novijih kognitivizama i filozofije znanosti kao i kozmologije, ovome će se usprotiviti uglavnom polemički argumentima kako je njegov „endizam“ i „antiesencijalizam“ s nastavkom u francuskome egzistencijalizmu Sartrea i poststrukturalizmu Derride, potom u hajdegerizirajućem marksizmu druge polovine 20. stoljeća ništa drugo negoli „metafizička mistifikacija“ (v. o tome iscrpno u: Žarko Paić, Izgledi nadolazeće filozofije).

Problem, međutim, nije u „favoriziranju“ Heideggera naspram svih drugih orijentacija u suvremenoj filozofiji koje se naslanjaju implicitno ili izričito na Wittgensteina I i II iz doba Tractatusa logico-philosophicusa i Filozofijskih istraživanja. Problem je u tome što filozofija kao filozofija nikad ne može postati ancilla scientiae kao što je bila u srednjem vijeku ancilla theologiae, već se mora u svojoj nesvodivosti na ona četiri predmetna područja koje smo naveli slijedeći Heideggerov stav iz spisa/predavanja Što znači misliti? osloboditi u svojoj egzistencijalnoj „slobodi“ od i za metafizike i kibernetike kao vladavine tehnosfere da bi uopće „čovjek“ još mogao imati „svoje“ izglede u nadolazećoj budućnosti. Utoliko je pitanje smisla bitka kako ga je postavio Heidegger u Bitku i vremenu iz perspektive egzistencijalnoga ustrojstva tubitka temeljno pitanje čitave filozofije kao mišljenja koje u formi zapadnjačke metafizike označava našu „povijesnu sudbinu“.

Svi koji to pitanje nastoje proglasiti čistom apstrakcijom ili zastarjelom metafizičkom igrom onkraj granica logike i jezika u njegovoj svakodnevnoj uporabi, ne mogu odgovoriti na pitanje: čemu još uopće znanosti, religija, politika, umjetnost jer pitanje koje je ovdje uznemirujuće i čudovišno (Unheimliche) jest, rekao bi Heidegger, i samo najupitnije od svih pitanja. Zašto? Zato što dovodi u svezu mogućnost bitka i zbiljsku nužnost egzistencije koja nikad ne može ne biti bezrazložnost „svoje“ slobode koja je neprestano u pitanju. Ne postoji mogućnost da se na to pitanje ne odgovori „svojim“ vlastitim življenjem kao mišljenjem bilo ono autentično ili neautentično u povijesno-epohalnoj konačnosti.

3.

Ako je to pitanje postalo nemjerodavno zato što je „čovjek“ postao ono što u svojoj knjizi nazivam suvišnim čovjekom (v. Žarko Paić, Suvišan čovjek: Refleksije, Matica hrvatska, Zagreb, 2021. Prir. Damir Barbarić. v. isto tako i prikaz Tomislava Škrbića, https://hrcak.srce.hr/file/417241 ) onda je njegov prijelaz u posthumano stanje kao homo kybernetesa ne samo kraj metafizike kao takve, već početak jedne posthistorijske tehnogeneze koja dovodi u pitanje svekoliku dosadašnju avanturu povijesti i svekoliko četvorstvo filozofije kao onto-teo-kozmo-antropologijskoga  mišljenja. Nema više „dalje“ i „više“ od tehnosfere, jer je riječ o autopoiesisu kao vizualizaciji događaja kojim pojmovno-kategorijalni izrazi metafizike postaju trijadom računanja-planiranja-konstrukcije onog što više nije tajna jezika, već transklasična logika proizvodnje i umrežavanja algoritamskih kodova umjetnoga života.

Sve se transverzalno kreće u ireverzibilnost kao postajanje događaja iz procesa kibernetičke transmutacije i „čovjek“ više nije niti nadzornik ovog fatalnoga „razvitka“ autopoiesisa, već samo i jedino njegov objektil u transformaciji ili atraktor koji se prilagođava svojim nužnim metamorfozama bitka na putu u tehnološku singularnost.

Čemu još Heidegger?