Copyright ©2026 Žarko Paić

Izgledi nadolazeće filozofije

Prvi dio

April 25, 2026
Izgledi nadolazeće filozofije
Martin Heidegger

Uvod

Filozofija,koja bi se još nametala kao totalna,



kao sustav, bila bi sustav ludila.“ Th. W. Adorno, Čemu još filozofija

1. Filozofija bez utemeljenja

Zar nisu sva područja očitovanja ljudskoga duhovnoga bitka samorazumljivo „pozitivna“ u vlastitome utemeljenju i razvitku jezika s kojim nastoje dohvatiti složenost zbiljskoga svijeta i kad ga posve promašuju ili, pak, uspostavljaju mrežu zasljepljujućega privida kao što su to mit i religija, dok se znanost tome usuprot određuje kao put k istini na temelju otkrića zakona kauzalnosti i načela dostatnoga razloga? Iako se još umjetnost neprestano pita o svojim ishodištima i izvorima, ipak bez radikalne dvojbe u budućnost svijeta koji je potrebuje barem kao rasterećenje od tegobna preživljavanja i dosade tehničke funkcionalnosti suvremenih društava spektakla, čini se da je jedino filozofiji uskraćen miran san. Samo se, naime, njezina „budućnost“ smatra svagda neizvjesnom. Možda čak i posve bezizglednom pred nasrtom nezadrživa prodora tehnoznanstvenih istraživanja s otkrićima astrofizike i kozmologije o najvećim tajnama postojanja svemira i ljudske egzistencije u njemu. To, naravno, nije nešto samorazumljivo. Od samoga početka nastanka filozofije u Grka njezina „sudbina“ bila je određena težnjom za stapanjem s onim što povezuje ljubav (philia) i mudrost (sophia). (Martin Heidegger, Was ist das – die Philosophie?, G. Neske, Pfullingen, 1963. str. 7-24.)

Mišljenje koje misli bitak u njegovoj povijesno-epohalnoj otvorenosti nužno mora biti i mišljenje koje iz vlastita utemeljenja jest obilježeno vremenom u kojem se čin mišljenja zbiva kao događaj „novoga“. No, to „novo“ ne razumije se iz onoga što podaruje umjetnosti kao činu proizvođenja (poiesis) i spravljanja (téchne) karakter nečega što bitno mijenja bitak bića kao takav i u cjelini. Mišljenje koje pripada filozofiji već je uvijek u težnji za sjedinjenjem s onim njemu nasuprot stojećim (ekstasis) krajnje fluidno. Ono je bez čvrsta tla i utemeljenja, gotovo izloženo mogućnosti pada u bezdan. Zato se ono što mišljenju podaruje značajke „novoga“ odnosi na mogućnost nadilaženja granica bitka kao prisutnosti. Stvaranje pretpostavlja umijeće skoka iznad bezdana, a ne opisivanje onoga što već uvijek „jest“.

Kad je Heidegger u predavanju iz kolovoza 1955. godine održanoga u Cerisy-la-Salle, u Normandiji u Francuskoj, postavio pitanje o tome što je to – filozofija, već je na svojem putu mišljenja dosegao točku kristalizacije onoga što je filozofiju kao dovršenu i ozbiljenu metafiziku zapadnjačke povijesti dovelo do vlastita kraja. Poznato je da je odnos između početka i kraja filozofije kao metafizike za njega bio povijesno-epohalno određen s pojmom nihilizma i to ne kao tek udesa čovjeka, već ponajprije udesa/usuda bitka samoga. Između početka i kraja filozofije kao metafizike smješta se prostor otvorene zatvorenosti mišljenja koje od Platona i Aristotela pa sve do Kanta, Schellinga i Hegela misli bitak kao početnu i odlučujuću riječ. Bez nje ne samo da ne može biti filozofije, već ne može postojati ništa drugo. Uostalom, nije slučajno da je i sam Hegel na početku Znanosti logike ono neposredno iskrsavanje pojma bitka izjednačio s Ništa. Razlog je bio u tome što je njegova moć mišljenje u refleksiji, a to znači dokidanje svake moguće postojanosti i apsolutne izvjesnosti bitka.

Bez refleksije kao biti Hegelova spekulativno-dijalektičkoga mišljenja ni “bitak” a niti „Ništa“ ne mogu biti drugo negoli ono „isto“, što znači bez razvijene mogućnosti vlastite „djelotvornosti“. (Vidi o tome: Walter Schulz, „Hegel i problem ukidanja metafizike“, u: Josip Brkić (izbor i pogovor), Čemu još filozofija, CKD, Zagreb, 1982. drugo i dopunjeno izd. S njemačkoga preveo Branko Despot, str. 285-304. i Vanja Sutlić, Predavanja o Hegelu (1968-1969), Institut za filozofiju, Zagreb, 2016. (prir. Damir Barbarić), str. 20-35.) Nastanak filozofije te njezin mogući i nužni nestanak dovršenjem i ozbiljenjem u kibernetici kao metateoriji svih pozitivnih znanosti za Heideggera je bila istodobno povijesna „nužnost“, ali istodobno i „mogućnost“ za ono što je na različite načine misaono kazivao kao „drugi početak“ (andere Anfang). (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, M. Niemeyer, Tübingen, 1969. Vidi o tome: Žarko Paić, „Informacija i kazivanje: Heideggerovi prilozi raspravi o kibernetici i nihilizmu“, u: Tehnosfera, sv. 2, „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, Sandorf i Mizantrop, 2018., str. 221-275.)

U pitanju o filozofiji i njezinom „pozitivnome“ dovršenju u kibernetici kao kraju metafizike zacijelo se pokazuje nešto zagonetno. Riječ je o odnosu između početka i kraja. Ovo pripada onome što Heidegger izvodi kao onto-teologijsko ustrojstvo metafizike. Svjedočimo o „nužnosti“ mišljenja koje se određuje kao mišljenje bitka i boga bez obzira na to kako se u pojedinim slučajevima ovaj odnos misli i iskazuje (od predsokratika i Plotina preko skolastike do Spinoze i Leibniza i dalje).

Filozofija, doduše, pripada početno grčkome duhu. Ali je u svojoj univerzalnosti „stvar mišljenja“ koja nadilazi duhovne granice zapadnjačke civilizacije. Problem je, međutim, u onome što se u Heideggera, kada govori o moći i vladavini Zapada nad svijetom, pokazuje kako filozofija čak i kada više nema „moć“ utjecaja i vođenja života u suvremeno doba i nadalje preostaje kao neka zagonetna „sila“ koja pripada epohi posvemašnjega poznanstvljenja svijeta sa svim neminovnim posljedicama tog čina prožimanja znanja s modernom tehnologijom. Filozofija „jest“ otuda ujedno nužna mogućnost mišljenja kao otvorenosti bitka uopće. Njezina pojava u „grčkome duhu“ nije, dakako, sudbinska stvar božanske odluke. Posrijedi je sretan slučaj konstelacije odnosa koji su doveli do nastanka mišljenja iz kojeg se rodila znanstvena slika svijeta, ponajprije s Aristotelom, te radikalno promijenila ljudsku egzistenciju i ono što nazivamo životom u najširem smislu riječi.

Problem s filozofijom nije stoga tek u tome što nema vlastito utemeljenje poput znanosti u nečemu što bi bilo određeno upravo pojmovima znanja kao metode i istraživanja „istine“, te eksperimentalnim postupcima dokazivanja vlastitih postavki. Iako s prvim filozofom Talesom iz Mileta otpočinje matematički dokaz postojanja objekata u prirodi, koji se shvaća kao logički dokaz, početak znanosti zbiva se s Pitagorinom teoremom. Broj kao aritmetička veličina odredit će bit matematike kao uzora za sve prirodne znanosti. Umjesto toga, ono što je od samoga nastanka filozofiji uskraćeno, a to je da bude posve „praktično“, „pragmatično“ i „utilitarno“ znanje o svijetu, postaje njezina najviša moguća „zadaća“. Još jednom se pokazuje i u Heideggera kako ovaj izraz nije ništa izvanjsko i etički određeno za mišljenje bitka u izvornoj vremenosti. Naprotiv, filozofija kao metafizika ima navlastitu „zadaću“ u tome što kao mišljenje bitka u njegovoj prisutnosti na kraju svojih dovršenih mogućnosti u kibernetici „mora“ otvoriti prostor onome što je od samoga početka bilo naslućeno, ali ne i tematizirano. Stoga Heidegger u tekstu „Kraj filozofije i zadaća mišljenja“ iz 1964. godine upućuje na svezu/odnos između „zadaće“ i „stvari“ samoga mišljenja.

To je ono što je nemoguće otkloniti. Ničime nije zapovijeđeno niti se, pak, može razumjeti kao božanski nalog čovjeku da ispuni svoje ljudske obveze i dužnosti. Autonomija filozofije proizlazi iz njezine „zadaće“ mišljenja. Ništa drugo nije pritom važnije od ispunjenja ovog nagovora/zagovora. Da bi svijet mogao imati smisla, što je u bitnome tautologija, jer svijet iskonski označava osvjetljenje i otvorenost bitka i vremena, potrebno je da se dogodi osmišljavanje kroz promišljanje uvjeta mogućnosti svjetovanja svijeta na ishodu metafizike. No, povratak u okrilje onoga što je iskrsnulo kao događaj mišljenja u iskonu u doba predsokratovskoga mišljenja u Grka ne smije se razumjeti i zbiljskim „povratkom“ u prošlost koja je ionako neumitno iščezla. Nikakav povratak prošlosti osim povratka onome što označava „stvar mišljenja“ za filozofiju ne može biti plodotvoran. Stoga mišljenje ima „zadaću“ posve drukčiju od drugih područja duhovnoga bitka čovjeka, primjerice, one koju postavljaju suvremene tehnoznanosti.

Heidegger, dakle, pod „zadaćom“ mišljenja na kraju povijesno-epohalno dovršene filozofije kao metafizike misli samu „stvar“ mišljenja. Bez nje filozofija ne može biti to što „jest“. Pitanje je znači li to da je njezina „sudbina“ ono što je povezano uz metafizičko razumijevanje vremena, jer se pokazuje da ono što „jest“ nikad ne može biti posve svedivo na puku aktualnost u protjecanju jednolikoga niza „sada“ momenata vremena. Otuda filozofija nije tek mišljenje o bitku u vremenskoj ekstazi njezine prisutnosti. Posrijedi je sveza/odnos izvorne vremenosti i onoga što pripada suvremenosti izvan svođenja na puku aktualnost. Uostalom, Heidegger u ovom tekstu koji je ključan dokument njegova kasnoga mišljenja jasno upućuje na sljedeći problem. Mišljenje koje vodi filozofiju od njezinih početaka nije „nužno“ i „neizbježno“ ukorijenjeno u onome što se od Aristotela naziva metafizika.

Filozofija se, naime, „utemeljuje“ u ideji slobode koja mišljenju podaruje otvorenost za razliku od mita i religije gdje je riječ o kazi o bogovima i ljudima (mythos) te objavi božanskoga čovjeku (theos). Ta se podarenost ne može shvatiti teologijski kao „dar“ bez uzvrata, već kao mogućnost koja određuje čovjeka s pomoću mišljenja egzistencijalno. Utoliko sloboda kao pretpostavka filozofije nije ništa drugo negoli „usud“ i „mogućnost“ mijene mišljenja, ali u konačnici i promjene strukture bitka samoga. Ključna misao Heideggera kako protiv metafizičke sudbine filozofije koja se rastvara u znanostima, tako i protiv odluke da filozofija u „budućnosti“ postane „sluškinja znanostima“ kao što je u srednjem vijeku bila „sluškinja teologiji“, jest u pokušaju da se otvori mogućnost onoga što jest „zadaća“ mišljenja uopće, a što je bilo prisutno u „biti“ filozofije na „skriven način“. (Martin Heidegger, „Das Ende der Philosophie und die Aufgabe des Denkens“, u: Zur Sache des Denkens, GA,sv. 14, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 1969., str. 73-74.)

Ako ova „zadaća“ označava više od „skrivene mogućnosti“ filozofiji u doba planetarnoga nihilizma kao vladavine znanstveno-tehničkoga nabačaja bitka bića, onda se u njezinim bitnim odredbama mora, kako to Heidegger misli i iskazuje, pokazati i ono što nazivamo „budućnošću filozofije“ kao drukčije izvedenoga mišljenja. Vidimo da za Heideggera to znači proći između nečeg što je ujedno dvoznačno:

(1) filozofije kao metafizike i

(2) filozofije koja se rastvara u znanostima i dovršava u kibernetici kao univerzalnoj znanosti suvremenoga doba.

Što to znači drugo negoli da filozofija ne može nastaviti s „velikom pričom“ o bitku kao prisutnosti jer je s Hegelom spekulativna metafizika došla do svojega kraja. No, isto tako, filozofija kao mišljenje onkraj i izvan metafizike ne može postati potporanj ili neka vrsta nove epistemologije za tehnoznanstvene svrhe „budućnosti“ čovjeka kao namjesnika onoga što sam Heidegger naziva postavom (Gestell) kao biti tehnike. (Martin Heidegger, „Die Frage nach der Technik“, u: Vorträge und Aufsätze, Klett-Cotta, Stuttgart, 2009. 11. izd.) Biti na visini ove posljednje „zadaće“ filozofije kao mišljenja na kraju metafizički odigrane povijesti bitka znači biti otvoren za ono što bijaše prvo i začetno (arché) i za ono što dolazi nakon kraja metafizike (eschaton).

Dvoznačnost metafizički određenoga puta filozofije kroz vlastitu povijesnost kao mišljenja bitka polazeći od bitka bića kao ideje u Platona do volje za moć u Nietzschea i kao znanstvene artikulacije „svijeta“ pretpostavlja uvid u bitnu razliku između filozofije i znanosti. Dok, naime, filozofija nema svoje utemeljenje u horizontu bića kao takvoga i u cjelini, već se pojavljuje kao promišljanje vlastita bestemeljna položaja kao bezdana slobode, znanosti su već uvijek određene nabačejem ograničenoga područja istraživanja „istine“ bitka kao takvoga. Moglo bi se otuda kazati da je filozofija traganje za onim bezuvjetnim i bezgraničnim s onu stranu empirijske zadanosti. Znanosti u usmjerenosti na predmetnost predmeta imaju drukčiju „zadaću“. One moraju dospjeti do posljednje granice bitka bića u faktičnosti, kao što to čini astrofizika s pojmom singularnosti. (Vidi o tome: Roger Penrose, The Road to Reality: A Complete Guide to the Laws of the Universe, Jonathan Cape, London, 2004.)

Takva odredba „biti“ filozofije pripada metafizičkome okviru od Platona do Schellinga. Čak se i danas neprestano opetuje među pristalicama novoga pozitivizma na tragu Bečkoga kruga, osobito Rudolfa Carnapa. On tvrdi da je razlika između tzv. znanstvene filozofije i metafizike u tome što potonja iskazuje u svojim stavovima ono što logički nije smisleno i jasno provjerljivo dokazom. Drugim riječima, ono što bi prema ovoj Carnapovoj postavci uopće još preostalo tzv. filozofiji kao metafizici koja zazire od empirizma svodi se na „metodu logičke analize“ u svoja dva lika:

(1) negativnoj kao vođenju rasprave bez smisaonih stavova i

(2) pozitivnoj koja označava prostor „logičkoga zasnivanja realne znanosti i matematike“. (Rudolf Carnap, „Prevladavanje metafizike logičkom analizom jezika“, u: Čemu još filozofija, str. 268. S njemačkoga preveo Josip Brkić.)

Nismo, dakako, slučajno ovdje Heideggerovoj „zadaći mišljenja“ nakon kraja filozofije kao metafizike u kibernetici suprotstavili polazišta Carnapa. Uz Wittgensteina, on je bio paradigmatski predstavnik upravo onoga što sam naziva „znanstvenom filozofijom“. Čitava pozadina prijepora koji se i danas vodi između filozofije te kozmologije i astrofizike povodom „zaostajanja“ filozofije u odnosu na suvremene tehnoznanosti glede kompetentne rasprave o stvaranju svemira, teoriji vremena i prostora u svjetlu najnovijih otkrića o crnim rupama i singularnosti kao da je nastavak istog prijepora drugim sredstvima. No, problem je očito u tome što svođenje filozofije u doba tehnoznanstvene konstrukcije umjetnoga života (A-life) na tzv. bioetičke „male priče“ u kontekstu posthumanizma i transhumanizma ne mogu zaobići ono što je sam Heidegger tako smjerno postavio kao „zadaću mišljenja“. Nije, dakle, riječ o tome da bi mišljenje postalo puki nadomjestak za dovršenu filozofiju kao metafiziku i to kao relikt mistike bezuvjetnosti povijesnosti bitka samoga u formi „mikro-ontologije“, kada je postalo posve izvjesno da su svi veliki zahtjevi filozofije kao sustava i metode od Hegela postali „slomljenim hegemonijama“, kako to pokazuje u svojim analizama Reiner Schürmann. (Reiner Schürmann, Broken Hegemonies, Indiana University Press, Bllomington & Indianapolis, 2003.)

Možda to nitko ipak nije plastičnije formulirao od Franza Brentana. U predavanju što ga je održao prigodom preuzimanja profesorskoga mjesta na Visokoj carskoj i kraljevskoj školi u Beču 22. travnja 1874. godine, nailazimo već na samome početku na sljedeće bitne postavke:

„Neosporno, filozofija ne uživa neko veliko povjerenje. Vrlo općenito njezin se odabrani cilj promatra ili kao slika prekrivena koprenom, kroz koju ne može prodrijeti nijedan smrtni pogled, ili kao rješenje čvora mnogo isprepletenih niti, koje nijedna ljudska ruka nije u stanju razmrsiti. Filozofiju, vjeruje većina, zato zapravo ne treba pribrojiti znanostima. Oni su skloni tome da je stave na stranu astrologije ili alkemije. I one su se nekada zvale znanostima: no sada nema nijednog razumnog čovjeka koji ćitavo zvjezdoznanstvo i čitavu vještinu pravljenja zlata s njenim kamenom mudraca ne bi smatrao taštom tlapnjom. A slično tome i filozofija traži nemoguće i goni tašte fantome.“ (Franz Brentano, „O razlozima obeshrabrenja na filozofskom području“, u: Čemu još filozofija, str. 11. S njemačkoga preveo Branko Despot.)

Kada dobro promotrimo slijed izvođenja postavki u Brentanovu nastupnome predavanju vidjet ćemo da je ono, za razliku od Carnapa, puno bliže Heideggerovim mislima o navlastitosti filozofije kao metafizike. Ali, ne dakako na taj način da bi tvrdokorno ustrajavala na opravdanju euklidovske geometrije ili Newtonovih načela moderne fizike u vremenu koje je iznjedrilo načela termodinamike s njezinim drugim zakonom po kojem entropija označava mogućnost rasapa sustava uspostavom ravnoteže između dvaju parametara kozmičkih tijela u prostoru njihova gibanja (toplina-hladnoća). Umjesto toga, filozofiji preostaje upravo ono isto što je i za Brentana krajem 19. stoljeća bilo neprijeporno nesvodljivo na načela znanstvenoga razumijevanja svijeta uopće. A to je telos ili mišljenje o unutarnjoj svrsi procesa nastanka bića kao bića odnosno nečega (informacije, materije kao mase i energije).

Nije li naizgled začudno što to isto tvrde i filozof-matematičar Alfred N. Whitehead, autor glasovite ontologije događaja u knjizi Proces i realnost iz 1929. godine, te nobelovac, matematičar, astrofizičar i kozmolog, Roger Penrose u knjizi Put do stvarnosti iz 2004. godine? Naime, svi oni polaze od toga da se ono što „jest“ u smislu empirijskoga postojanja fizikalnih zakonitosti, aksioma i teorema po kojima se objašnjavaju prirodne pojave ne može posve svesti na puki „fizikalizam“ kao „materijalizam“ i „realizam“. Filozofiji kao metafizici preostaje otuda drevni pojam svrhe zbivanja. Poznato je da se teleologija uvijek pritom nalazi u paru s načelima kauzalnosti (prvoga uzroka). Ni za Newtona i Leibniza, a osobito ne za Einsteina ─ Bog se ne kocka. No, za Penrosea kao i za Spinozu ili Deleuzea, posrijedi je „imanentna transcendencija“, što znači da je za objašnjenje prvoga uzroka bitka i njegove posljednje svrhe u „horizontu događaja“ potrebno neko drugo i drukčije objašnjenje uređenosti poretka u svemiru. Umjesto božanske supstancije, potrebno je ono što autopoietički ili samo iz sebe pokreće eksploziju supernove, nastanak crnih rupa u svemiru te logiku singularnosti. Što nam to govori? Ništa više i ništa manje negoli da je Aristotel bio u pravu kada je tvrdio da su i fizika i metafizika korelativne „znanosti“ o prvome uzroku bitka bića i njegovoj posljednjoj svrsi (telos). Tko bi, dakle, htio očuvati „bit“ filozofije u prijeporu i dijalogu s rezultatima suvremenih znanosti, astrofizike i kozmologije, mora ponajprije otvoriti pitanje o posve drukčijoj „zadaći mišljenja“ negoli je to imala filozofija u razdoblju njezine zapalosti u etičko-političke „male priče“, u raznolike pseudo-diskurse nesvjesnoga i mističnog, baš onako kako je to „samokritički“ obrazložio Brentano s prispodobom o astrologiji i alkemiji. U svakom slučaju, „zadaća mišljenja“, koju je iz okružja vlastita puta mišljenja otvorio kao problem suvremene filozofije upravo Heidegger, zahtijeva uspostavljanje drukčije vrste autonomije same filozofije no što je to bila u 20. stoljeću.

2. Kozmologija u fizikalnoj i filozofijskoj formi

Možemo li preokrenuti „zadaću mišljenja“ kao „bit“ filozofije u ono što pripada podjednako i njoj i suvremenim znanostima bez da jedno „usisa“ drugo u svoje pokretačke mogućnosti „razvitka“ onoga što je filozofija tradicionalno nazivala bitkom bića kao takvim? Nema dvojbe da znanost u liku teorijske astrofizike istodobno pridonosi svojim spoznajama o nastanku svemira i njegovoj „zakonitosti“ onome što se od 1960-ih godina naziva filozofijskom kozmologijom. Posrijedi je proučavanje fizike svemira putem teorijskih spekulacija i eksperimentalnoga promatranja zahvaljujući razvitku tehnologije vizualizacije. Iako je kozmologija još u Whiteheada 1920-ih i 1930-ih godina dobila teorijsko utemeljenje polazeći od njegova pojma singularnosti događaja, a posljednju svrhu u vladavini kozmičke epohe koju ispunjava ideja Boga kao estetskoga demijurga, postalo je bjelodano ipak da je puni procvat ove discipline uslijedio 1960-ih godina. (Alfred N. Whitehead, Process and Reality: An Essay in Cosmology, The Free Press, New York, 1929/1978. Vidi o tome: Žarko Paić, „Stvaralačko doba i nova metafizika: O filozofijskoj kozmologiji Alfreda N. Whiteheada“, u: Tehnosfera, sv. 2. „Crna kutija“ metafizike: Kibernetika i apsolutno vrijeme stroja, str. 393- 436.)

Tada je nastupila „fuzija“ astronomije i fizike kao nuklearne fizike uz gradnju golemih teleskopa. Promatranje snopova sazvježđa postalom je odjednom spoznajno-vizualnim činom razotkrivanja onog što je bilo teorijski pretkazano dosezima Einsteinove teorije relativnosti i njegovim statičkim modelom svemira iz 1917. godine. Pritom se uobičajeno govori o dvije temeljne postavke kozmologije: prva je ona da je riječ o jedinstvenosti svemira i njegovoj singularnosti, što znači da se ništa slično s njime ne može usporediti, pa je govor o „zakonima svemira“ bespredmetan; te druga koja tvrdi da se kozmologija bavi s fizikalnim objašnjenjima u širem kontekstu uključujući ljudsku egzistenciju jer je priroda svemira upravo ono što je omogućilo ljudski život. (Vidi o tome: Hermann Bondi, Cosmology, Cambridge University Press, Cambridge, 1960. Isto tako: Philosophy of Cosmology, Stanford Encyclopedia of Philosophy, https://plato.stanford.edu/entries/cosmology/)

No, o čemu govorimo kada u igru ulaze formule, izračuni, matematički dokazi o vječnosti ili beskonačnosti svemira nasuprot teoriji poznatoj kao „Veliki prasak“ (Bing Bang Theory), koja se uobičajeno smatra prihvatljivom za razumijevanje „prirode“ stvaranja svemira i njegova moguća iščeznuća? Očito je već od istraživanja matematičara i filozofa Whiteheada da su posrijedi najmanje dvije kozmologije: fizikalna i filozofijska. Iako je Whitehead smatrao da znanstvena ili fizikalna kozmologija mora postati filozofijskom, ili u drugome obratu metafizičkom, u novije vrijeme takav se stav u nekih fizičara, poput Richarda Feynmana, dobitnika Nobelove nagrade 1965. godine za kvantnu verziju elektromagnetizma, smatra pogrešnim. On, inače, iznosi u razgovoru s Johnom Horganom „mračno proročanstvo budućnosti fizike“, tvrdnjom da će fizika u nadolazećem razdoblju nakon sadašnjeg izvanrednoga uzleta i trijumfa u razotkriću teorija struna, singularnosti, tamne tvari i fizike čestica zapasti u letargiju pukog istraživanja planeta bez stvaralačke invencije. Drugim riječima, ono čega se Feynman boji jest ulazak „filozofa“ kao „drugorazrednih mislioca“ u teorijsko raspravljanje o prirodi svemira i mogućnostima da „filozofijska kozmologija“ naposljetku postane ono što on naziva „degeneracijom ideja“. (John Horgan, Kraj znanosti, Jesenski i Turk, Zagreb, 2001., str. 119.)

Natjecanje u preziru spram filozofije u liku kozmologije nastavlja se još više u 21. stoljeću. Ništa blaži u svojim prosudbama nije bio ni zacijelo najpoznatiji teorijski fizičar i kozmolog Stephen Hawking. U mnoštvo prigoda povodom svojih istraživanja o kvantnoj kozmologiji proglasio je filozofijske spekulacije besmislicama i neznanjem o bitnim pitanjima nastanka svemira i teorije prostora i vremena. No, ono što je u svemu tome najvažnije nije frontalni udar na filozofiju koja se „petlja“ u stvari mišljenja fizike i astrofizike s posve zastarjelim pristupima u pojmovnoj konstrukciji i spoznajno-teorijskome načinu mišljenja. Daleko je važnije ono što je Hawking u Kratkoj povijesti vremena iz 1988. godine iznio kao temeljnu zadaću fizikalne kozmologije. U njegovu stavu sjedinjuje se ono što Heidegger određuje još 1950-ih godina: da je, naime, postav (Gestell) kao bit tehnike ujedno i bit znanstvenoga istraživanja bitka bića. To samo znači da tehnologiziranje mišljenja nije tek najava nadolazeće budućnosti.

Riječ je o konstrukciji mislećih strojeva koji pokrenuti djelovanjem umjetne inteligencije (A-intelligence) autopoetički stvaraju umjetni život (A-life). Posrijedi je nešto uistinu čudovišno (Unheimlich). Prema Hawkingu, nova megaračunala koja će biti u pogonu prema kvantnim načelima unijet će u život čovjeka interakciju s neljudskim kao svezom/odnosom kognitivnosti i tehničke operabilnosti onkraj mogućnosti ljudskoga uma. Tako će doći do konačne fizikalne teorije ili Teorije svega, što bi čovječanstvu moglo pomoći da „spozna Božji um“. (Stephen Hawking, A Brief History of Time, Bantam Books, New York, 1988., str. 175.)

Nije potrebno posebno govoriti o tome da su upravo najznamenitiji suvremeni znanstvenici iz područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije u svojim posljednjim nakanama „čisti metafizičari“. Što bi, dakle, trebalo značiti spoznati „Božji um“ ako ne znanstveno odrediti aksiome i teoreme koji od Pitagore i njegove matematike pa do filozofa i matematičara Leibniza, a koji je, pak, Boga shvatio kao „savršenog matematičara i urara“, utemeljuju čitavu vidljivu i nevidljivu strukturu prostora-vremena te oblikuju formu postojanja svemira uopće?

Što možemo zamijetiti iz navedenih primjera radikalne kritike s primjesama omalovažavanja i prezira filozofije od strane suvremenih znanosti, navlastito matematike i fizike, a isto vrijedi i za biologiju i kemiju? Ponajprije, kao što je to dobro uočio Brentano još 1874. godine, položaj se filozofije u odnosu spram eksponencijalnoga rasta znanja iz područja pozitivnih prirodno-tehničkih znanosti odvija ubrzano u smjeru njezine „likvidacije“, a ne tek kraja u kibernetici i tehnoznanostima kako je to najavio Heidegger. Kada kažemo „položaj“ onda to valja shvatiti najmanje u tri značenja:

(a) ontologijskome,

(b) spoznajno-teorijskome ili epistemologijskome i

(3) institucionalnome u okviru postojeće mreže sveučilišta i znanstveno-istraživačkih instituta i laboratorija.

U prvome slučaju, filozofija je na putu posvemašnjega odustajanja od „patetičnoga univerzalizma“ ( Max Bense, „Pojam filozofije“, u: Čemu još filozofija, str. 275. S njemačkoga preveli Marija Ujević i Josip Brkić.) svojih metafizičkih težnji za uređenjem bitka kao takvoga i njemu primjerenog mišljenja. Konačan udarac ovom nastojanju mišljenja Jednog, Prirode, Svijesti izveden je počevši od Heideggera, Derridae, Deleuzea, Lyotarda. Nakon kraja „slomljenih hegemonija“, s pojmovima „destrukcije“ i „dekonstrukcije“ metafizike, kako to obrazlaže Schürmann, nastupilo je doba an-arhije ili otvorenosti mišljenja. Ono više nema u vidu monističke tlapnje niti vladajuće jednoznačnosti u „načelnoj artikulaciji značenja“. Položaj filozofije stoga se uspostavlja iz otvorenosti ontologija koje vodi mišljenje događaja (Heidegger, Whitehead, Deleuze, Badiou). No, temeljna promjena same ontologije na ishodu metafizike jest upravo u tome što povijesni sklop bitka, bića i biti čovjeka gubi svoju „vertikalnu“ usmjerenost. Kroz vladavinu načela bivanja ili postajanja (Werden, devenir) ono ulazi u ono što se od Whiteheada naziva „procesualnom kozmologijom“. Sada, naime, bitak postaje informacijom kao uputstvom za djelovanje na temelju kibernetičke razlike.

Umjesto četvorstva uzroka klasične ontologije u Aristotela (causa formalis, causa materialis, causa efficiens, causa finalis) kibernetika uvodi u razmatranje pojmove informacije, povratne sprege-petlje (feedback-loop), kontrole i komunikacije. Ontogenezu nadomještava tehnogeneza. Na taj se način položaj filozofije kao nove ontologije bitno mijenja i, da paradoks bude potpun, iznova učvršćava. Razlog leži u tome što tehnogeneza zahtijeva „digitalni konstruktivizam“, odnosno stvaranje konceptualnih sklopova s pomoću logike koja se u „trećem poretku“ kibernetike naziva transklasičnom. To jednostavno znači da ono što „jest“ biva ili postaje drugo i drukčije od fiksnoga stanja stvari, statičkoga poretka kategorija, shvaćanja prirode kao vječne i bezvremene konstante. Ono što je jednako tako paradoksalno jest da ontologija već s Heideggerovom „destrukcijom“ izvedenom 1927. u djelu Bitak i vrijeme (Sein und Zeit), te osobito u spisima 1930-ih godina o pojmu „događaja“ (Ereignis) i rasprava i predavanja iz 1940-1950ih godina s vodećim pojmom „postava“ (Gestell) kao biti tehnike gubi vjerodostojnost i razlog postojanja. No, unatoč tome, njezina se „karijera“ u suvremeno doba, a to je upravo ovo u kojem svjedočimo procvatu tehnosfere (kibernetike, biogenetike i posthumanizma/transhumanizma), pojavljuje jasnim pokazateljem premještanja iz područja metafizike u područja teorijske fizike, astrofizike i kozmologije. (Vidi o tome: Žarko Paić, Tehnosfera, sv. 2., str. 9-170.) Ovaj obrat nije puka zamjena mjesta u poretku ranga kategorija, već strukturni obrat s kojim se metafizika sada više ne može objašnjavati bez uvida u teorije kontingencije, emergencije i kaosa. Tko želi poput Hawkinga „spoznati Božji um“ mora preuzeti na sebe zadaću da „novu ontologiju“ razumije polazeći od kvantne neodređenosti i strukture „tamne tvari“ do singularnosti kao posljednje tajne svemira uopće.

U drugome slučaju riječ je o epistemologiji. Već s kibernetičkom teorijom Gregoryja Batesona kao i teorijom autopoiesisa Maturane i Varele, a obje pretpostavljaju nastanak svijesti iz logike nastanka samoga života u biologijskome smislu, upućuje se na promjene u onome što je novovjekovna spekulativna filozofija od Fichtea do Hegela nazivala refleksijom. Naime, kao što smo to već istaknuli s obzirom na Hegelovo shvaćanje bitka i Ništa, ontologija kao metafizika dokida se onda kada refleksija postaje samorefleksivnom sviješću o konstruiranome predmetu svijesti. Mišljenje mišljenja, ili filozofija filozofije za Hegela je bio nemoguć projekt. Razlog leži upravo u tome što mišljenje misli ono zbiljsko koje je i samo pojmovno-idejno rezultat apsolutne refleksije.

Na taj se način mišljenje izjednačava s bitkom kao predmetnošću predmeta, dok refleksija kao samosvijest postaje ono što misli vlastitu „stvar mišljenja“. Epistemologija kao spoznajno-teorijska disciplina nužno se mora otpočeti baviti s onime što omogućuje ne samo izjednačenje mišljenja i bitka kao takvoga, već i s mogućnostima nastalim iz tehnosfere ─ da stroj mišljenja ili razvijena umjetna inteligencija s pomoću sustava informacija proizvodi u virtualnome prostoru ono što više nije proizvod „ljudskoga mišljenja“. Umjesto toga epistemologija kibernetike i umjetne inteligencije mora moći postaviti pitanje o uvjetima mogućnosti pod kojima nastaje drukčije mišljenje kao tehnogenetska samosvijest „neljudskoga“, ili kako je to formulirao Lyotard, postojanje mišljenja u formi kibernetičke tjelesnosti onkraj granica prirodnoga i ljudskog uopće. (Jean-Franҫois Lyotard, L’Inhumain: Causeries sur le temps, Éditions Galilée, Pariz, 1988.) Položaj filozofije stoga valja razumjeti u rastućem interesu za objašnjenjem nastanka mišljenja ili onoga što se imenuje svijest (consciousness) u dvostrukome smislu: duševnome i duhovnome. No, ti se pojmovi tradicionalne metafizike (psihologije i teologije) zamjenjuju danas s pojmovima neuro-kognitivizma. (Humberto R.Maturana, „The Biological Foundations of Self Consciousness and the Physical Domain of Existence“, u: Niklas Lukhmann/Humberto R. Maturana/Mikio Namiki/Völker Redder/Francisco J. Varela, Beobachter: Konvergenz der Erkenntnistheorien, W. Fink, München, 2003. i Francisco Varela, Evan Thompson i Eleanor Rosch, The Embodied Mind: Cognitive Science and Human Experience, The MIT Press, Cambridge Massachusetts, London, 1993.)

Umjesto „uma“ sada „mozak“ zasjeda na prijestolje filozofijskoga shvaćanja svijesti koja je uvijek „utjelovljena“ (embodied). Da bi svijest kao samosvijest mogla djelovati interaktivno, odnosno komunikacijski povezano s drugim subjektima/akterima u zajednici nužno je da se uspostavi ono što omogućuje komunikaciju uopće ─ jezik kao izvedbeni način bitka-u-svijetu. Bez jezika animal rationale, dakle, čovjek koji vodi vlastitu egzistenciju, ne može postojati u okviru horizonta smislenoga svijeta. Sve se, međutim, radikalno mijenja kada umjesto „mozga“ u tehnogetskoj konstrukciji „umjetnoga života“ (A-life) mišljenje postaje enaktivno i pragmatično uputstvo za djelovanje u „internetu stvari“. (Bruno Latour, The Reassembling the Social: An Introduction to Actor-Network-Theory, Oxford University Press, New York, 2005.) Tada umjesto jezika tehnička slika preuzima moć interaktivne vizualne komunikacije. Svijest u svojem tehnologiziranome ustrojstvu postaje pragmatički know-how. Jednostavno, umjesto mišljenja kao kazivanja svijeta u mediju jezika, „forma života“ autonomnoga objekta u stanju „ugradnje“ (embedment) rastjelovljuje mišljenje. To je početak vladavine inteligentnih kompjutora nad ljudskim-odveć-ljudskim svijetom, kojeg je Stephen Hawking predvidio kao „postbiološku evoluciju“ i kao najveću opasnost za preživljavanje čovječanstva u nadolazećem razdoblju. (https://www.cnbc.com/2017/11/06/stephen-hawking-ai-could-be-worst-event-in-civilization.html

https://theconversation.com/stephen-hawking-warned-about-the-perils-of-artificial-intelligence-yet-ai-gave-him-a-voice-93416)

U trećem slučaju položaj filozofije prestaje biti institucionalno samorazumljiv. Nakon kraja Humboldtove ideje sveučilišta kao jedinstva poučavanja znanja o svijetu i istraživanja istine svijeta samoga, te ulaska u ono što označava vladavinu istraživanja u logici tehnoznanstvene konstrukcije „svjetova“, a što je otpočelo već 1960-ih godina s idejom kibernetičkoga sklopa informatike, semiotike i pragmatike znanja, posve je izvjesno da za filozofiju više nema sigurnoga prostora održivosti njezine metafizičke „sudbine“. Kao predvodnica humanističkih znanosti na početku novoga vijeka, kada je već s Descartesom, Leibnizom, Spinozom i Kantom filozofija poprimila lik prirodnih znanosti s onime što još od Pitagore ima prizvuk „istinski bezvremene prirode“, ( Roger Penrose, The Road to Reality, str. 10.) preostaje joj da se svede na „pragmatic turn“ kao u analitičkoj filozofiji od C.H. Peircea, W. Jamesa i J. Deweya i tako postane „logičkim istraživanjem“ pretpostavki mišljenja koje određuje znanstvenost znanosti ili da ostane izvan „napretka“ svjetsko-povijesnoga puta spram postbiološke budućnosti čovječanstva. U sveopćom trijumfu tehnoznanstvenih istraživanja umjetne inteligencije, filozofija nije, dakako, nešto izvanjsko i bespredmetno, unatoč svih prigovora i drskih postavki astrofizičara i kozmologa. Bez nje je, doduše, čak i moguće zamisliti istraživanja o odnosu posthumanizma i robotiziranja „čovjeka“. Ali takvi su projekti lišeni bitnih dosega u promišljanju uvjeta mogućnosti kojim se svijet kao sveza/odnos mišljenja i stvaranja „novoga“ pojavljuje drukčije određen negoli iz položaja onog što Heidegger u spisu Što znači misliti? (Was heisst Denken?) iz 1951-1952. godine naziva „kazivajućim mišljenjem“ (Dichten). (Martin Heidegger, Was heisst Denken?, GA, sv. 8, V. Klostermann, Frankfurt a. M., 2002.)

„Obrana i posljednji dani“ filozofije iziskuju sustavno izlaganje nastanka znanstveno-tehničkoga svijeta u novome vijeku. Tek otuda moguće je pokazati unutarnju „nužnost“ kao potencijalnost da se filozofija u svojem znanstvenome liku početkom 20. stoljeća uspostavi od Carnapa i Wittgensteina do Poppera i Feyerabenda kao logičko-istraživački sklop onoga što čini „filozofijsku kozmologiju“ manje iritantnom za teoretsku fiziku, astrofiziku i fizikalnu kozmologiju. Naravno da ne smijemo ovdje zapasti u diskurs podcjenjivačkoga prokazivanja filozofije kao nesmisaonosti i neznalaštva u stvarima kvantne teorije ili teorije singularnosti. Sve se to već odvilo upravo unutar same filozofije već u logičkome pozitivizmu i pragmatizmu na početku 20. stoljeću s mnogo više argumentacijske preciznosti od onoga što danas slušamo u ciničnome trijumfu tehnoznanstvenoga uma. Ipak, razlog zbog čega pitanje o filozofiji i njezinim izgledima u nadolazećoj budućnosti ima prizvuk apokaliptičkoga tona i ujedno mesijanske nade u spasonosno ne proizlazi otuda što bi valjda trebalo očuvati filozofiju tek kao derivat etičko-političkih razmatranja ili, pak, grčevito se držati teologijskih argumenata kako fizika nikad ne može odgovoriti na pitanje o „inteligentnom dizajnu“ same ideje stvaranja svemira i nastanka samosvijesti u čovjeka, te kako ne može dati odgovor na pitanje o smislu ili svrsi onoga što nazivamo ontologijski „bitkom“ kao takvim, a u biologijsko-antropologijskome obratu od Nietzschea ─ „životom“ uopće.

Ne, to je ispod časti filozofije i njezine „stvari mišljenja“. Njezino poslanstvo u 21. stoljeću zacijelo ne može biti isto kao što je to bilo za Hegela i spekulativno-dijalektičko izlaganje cjeline „fenomenologije duha“, ili kao što je to bilo za Heideggera i prebolijevanje metafizike (Verwindung der Metaphysik). Zašto uopće tolika opsjednutost „napretkom“ znanosti i tehnologije u proizvođenju inteligentnih kompjutora ako će njihova mutacija gotovo neminovno dovesti do „kraja čovjeka“ u faktičkome smislu nestanka jedne vrste koja se od Aristotela do Turingova stroja uzdala u veličajne mogućnosti onog što nazivamo animal rationale? Na to pitanje odgovor sigurno ne može dati teorijska fizika niti kozmologija. To je ono što zadire u područje „mistike faktičnosti“. Wittgenstein nije imao bolje objašnjenje za to osim da nadilazi granice jezika. Zato se ne može objasniti „racionalno“. Paradoks je, dakle, da je ljudska priroda ona koju odlikuje „racionalnost“. Ali tako da je uvjet mogućnosti racionalnoga djelovanja s onu stranu „razuma“ kao računajućega mišljenja (Rechnen), kako to uvjerljivo pokazuje Heidegger.

Rudolf Carnap
Rudolf Carnap

Recent Posts

Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026
Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

Poetska suverenost u doba provincijalne brutalnosti zla

1. U osmome poglavlju izvrsne teorijske knjige Judith Balso Pessoa, The Metaphysical Courier autorica se bavi Pessoinim političkim stajalištima u doba turbulentnih godina nastanka fašizma u Europi i Portugalu, o europskome i univerzalnome, nacionalnosti i kozmopolitizmu. Fernando Pessoa se otuda ne smije promatrati kroz tradicionalne političke kategorije, niti ga se može svesti na uobičajene ideologijske pozicije njegova doba. Ona tvrdi da Pessoina politika nije bila sustav doktrina, već radikalno propitivanje same prirode političkoga kroz prizmu pjesništva i metafizike. Pessoina politika neodvojiva je od njegova koncepta heteronima (ponajviše Alvara de Camposa, Ricarda Reisa i Alberta Caeira). Balso zato sugerira da raspršivanje autorova identiteta na više glasova predstavlja odbijanje totalitarne i monolitne misli koja je karakterizirala uspon fašizma u Europi.Umjesto jednog "Ja" koji zauzima čvrst politički stav, Pessoa stvara pluralni prostor u kojem su različite političke, estetske i filozofijske struje u stalnom, napetome dijalogu. Nasuprot fašističkome i nacionalističkom diskursu tog vremena, koji je naciju slavio kroz izolacionizam, mitologizaciju krvi i tla, Pessoa razvija specifičan koncept "portugalskoga kozmopolitizma". (v. https://www.amazon.co.uk/Pessoa-Metaphysical-Courier-Judith-Balso/dp/0983173478 i https://tvrdja.com/visual-arts/pessoa-the-metaphysical-madness-of-epoch/ ) Za Pessou, ova „portugalnost“ nije etnička ili geografska zatvorenost, već točka s koje se otvara prozor prema univerzalnosti i Europi. Biti istinski Portugalac za njega znači biti otvoren cijelome svijetu, "biti sve na sve načine". Njegov nacionalizam stoga nije politički program, već duhovni i pjesnički imperativ (koncept Peto Carstvo ili Quinto Império), koji teži kulturnoj i intelektualnoj hegemoniji, a ne teritorijalnoj ili vojnoj dominaciji. Tijekom čudovišno uskovitlanih i proturječnih kasnih 1920-ih godina uspona autoritarnih režima u Europi i uspostave Salazarovog Estado Novo u Portugalu 1933. godine kad i Hitler osvaja vlast pobjedom na izborima u Njemačkoj, Pessoa zadržava duboku skepsu prema masovnoj politici. Iako je u nekim fazama eksperimentirao s konzervativnim ili autoritarnim idejama (izvodeći analize o potrebi za redom i stabilnošću nakon kaosa Prve Portugalske Republike), on oštro odbacuje fašizam kao primitivan, antiintelektualni i represivni aparat. Balso pritom naglašava da Pessoina kritika fašizma proizlazi iz njegove obrane apsolutne slobode mišljenja i stvaralaštva, što ga čini nesvodivim na bilo koji režim koji teži uniformnosti društva. Njegov politički angažman najjasnije se očituje kroz avangardne geste, poput pamfleta Ultimatum (koji je 1917. potpisao Alvaro de Campos). Taj tekst funkcionira kao radikalna demontaža europske političke i intelektualne elite onoga doba. Pessoa kroz estetski radikalizam napada buržoaski moral i imperijalnu politiku velikih sila, zahtijevajući potpunu rekonfiguraciju europske svijesti. Prema Judith Balso, Pessou valja analizirati kao "mislitelja-umjetnika" čija politika nije izvanjska njegovu pjesništvu, već je pjesništvo sama forma njegove politike. On se suprotstavlja fašizmu i političkom kaosu epohe tako što odbija sudjelovati u njihovom jeziku. Umjesto toga, stvara vlastiti autonomni prostor u kojem se prepliću kozmopolitizam, metafizička kritika i apsolutna sloboda pluralnoga subjekta. 2. Ultimatum (objavljen 1917. godine u časopisu Portugal Futurist) predstavlja vrhunac Pessoine avangardne politike pisane pod maskom njegova heteronima Álvara de Camposa. Tekst je stilski agresivan, pisan u formi proglasa i funkcionira kao frontalni napad na cjelokupnu europsku civilizaciju usred Prvog svjetskoga rata. Kako analizirati Ultimatum kroz prizmu Judith Balso. Campos doslovno "daje otkaz" vodećim političarima, filozofima i umjetnicima tog vremena (poput Wilsona, Barrèsa, Kiplinga, pa čak i d'Annunzija), proglašavajući ih mentalno i kreativno sterilnima. Rat je za Pessou bio dokaz da su europski humanizam, buržoaski moral i imperijalne politike doživjeli potpuni slom. Umjesto političke revolucije, Campos traži estetsku i intelektualnu revoluciju. On najavljuje dolazak nove epohe koju neće voditi političari, već umjetnici-mislitelji sposobni sintetizirati cjelokupno ljudsko iskustvo. Pessoina privrženost ideji Petoga Carstva (koncept je preuzet iz portugalske mesijanske tradicije i sebastijanizma) često zbunjuje analitičare jer na prvi pogled zvuči kao imperijalistički nacionalizam. Međutim, u kontekstu njegove duhovne složenosti pjesnika nadahnutog filozofijom, to je njegova izravna antiteza teritorijalnome i fašističkome imperijalizmu. Za razliku od povijesnih carstava (Grčkog, Rimskogs, Kršćanskoga i Britanskoga) koja su se oslanjala na vojnu moć, mač i kolonizaciju, Peto Carstvo je carstvo čiste kulture, intelekta i pjesništva. Pessoa je, naime, vjerovao da je povijesna uloga Portugala (započeta pomorskim otkrićima) bila u povezivanju svjetova. U modernome dobu, ta se uloga mora transformirati u stvaranje univerzalne, kozmopolitske kulture. On koristi mit o povratku kralja Sebastijana kako bi stvorio prostor nade i odbio pasivnost pred političkim kaosom. Mit za Pessou nije laž, već viša realnost koja pokreće ljudski duh tamo gdje pragmatična politika zakazuje. Kralj Sebastijan I. nestao je 1578. godine u Maroku, u bitci kod Ksar el-Kebira (Alkazar-Kivir), imajući samo 24 godine. Njegovo tijelo nikada nije sa sigurnošću identificirano, što je dovelo do gubitka portugalske neovisnosti i pada pod španjolsku krunu. Iz te nacionalne traume rodio se sebastijanizam – mesijanski mit da kralj nije mrtav, već da spava na "Skrivenome otoku" i da će se jednog maglovitoga jutra vratiti na bijelome konju kako bi spasio Portugal i poveo ga u epohu globalne duhovne veličine. U svojoj jedinoj knjizi na portugalskom jeziku objavljenoj za života, Poruka (Mensagem iz 1934.godine), Pessoa posvećuje cijeli jedan ciklus pjesama ovome kralju. Međutim, on čini radikalni modernistički obrat. U čuvenoj pjesmi o kralju Sebastijanu, Pessoa slavi "ludilo" nasuprot prizemnome razumu. On kaže: "Neka drugi uzmu domovinu koju imaju... Ja imam veličinu svoje lude žudnje." Za Pessou, Sebastijan je simbol čovjeka koji je riskirao sve radi nemogućega sna. Politika i poezija podudaraju se samo u autentičnoj metafizičkoj korelaciji i iziskuju posvećenost i žrtvovanje ideji slobode i stvaralaštva. 3. Čitanje Judith Balso duboko je usklađeno s filozofijom Alaina Badioua (s kojim dijeli dugogodišnji teorijski rad). Badiou je skovao termin "antifilozofija" kako bi opisao mislioce poput Nietzschea, Wittgensteina, ali i Fernanda Pessoe. U tom filozofskom kontekstu, Pessoina politika se analizira na sljedeći način. Badiou i Balso tvrde da filozofija i tradicionalna politika više nisu sposobne misliti istinu modernoga doba. Pjesništvo (i to specifično Pessoino pluralno pjesništvo) preuzima ulogu mišljenja onoga što je politici nedostupno. Za razliku od fašizma koji apsolutizira Državu, ili marksizma koji teži njezinom odumiranju kroz klasnu borbu, Pessoa misli politiku potpuno izvan kategorije državnoga aparata. Njegova politika je događaj mišljenja i slobode pojedinca, a ne organizacija masa. Spajanjem Badiouove teorije bitka kao mnoštva i Pessoine heteronimije, Balso pokazuje da Pessoino odbijanje da bude "Jedan" (jedan autor, jedna ideologija, jedna nacija) predstavlja najradikalniji mogući filozofijski i politički otpor totalitarizmu 20. stoljeća. Kako bi se u potpunosti razumjela radikalnost Pessoine pozicije koju Judith Balso analizira, nužno je povući izravnu paralelu između Pessoinog mističnog kozmopolitizma i službene ideologije Salazarovog režima (Estado Novo). Iako su obojica operirala s pojmovima poput "nacije", "tradicije" i "portugalskoga genija", njihove su vizije bile u potpunom, nepomirljivome sukobu. Pessoa je 1935. godine koja je i godina njegove smrti napisao žestok javni protest protiv zakona koji je zabranjivao tajna društva poput Masona, s kojima je simpatizirao zbog njihova ezoterizma. Taj čin bio je izravan prkos Salazarovoj cenzuri i dokaz da Pessoa nije mogao trpjeti intelektualno gušenje koje je ovaj autoritaran režim donosio. Salazar je želio da Portugal ostane "ponosan i sam" (orgulhosamente sós), izoliran od modernih previranja Europe, živeći u nekoj vrsti idealiziranog, pobožnoga seoskoga mira. Pessoa je, nasuprot tome, u Salazarovoj politici vidio provincijalni idiotizam i sitnoburžoaski mentalitet koji ponižava povijesnu veličinu portugalskoga duha. Dok je, dakle, Salazar gradio politički kavez od betona, cenzure i tradicije, Pessoa je gradio carstvo od jezika, mitova i pluralnih identiteta. Balso naglašava da Pessoina politika pobjeđuje Salazarovu upravo zato što ne pristaje na njezine prizemne uvjete borbe – ona ostaje na metafizičkoj i pjesničkoj razini, tamo gdje je nijedna diktatura ne može dekretom ukinuti. 4. Pessoin esej „Interregnum” (O Interregno: Defesa i Justificação da Ditadura Militar em Portugal), objavljen 1928. godine, predstavlja jedan od najprovokativnijih i najkontroverznijih dokumenata u analizi njegova političkog opusa. Riječ je o manifestu koji je Pessoa napisao po narudžbi (ili u suradnji) za tadašnji vojni diktatorski režim, koji je 1926. srušio nestabilnu Prvu Portugalsku Republiku i time otvorio put kasnijoj Salazarovoj diktaturi. Ovaj tekst ne smije se pritom čitati kao puka kapitulacija pred autoritarizmom, već kao duboko paradoksalan pokušaj da se trenutačna politička tiranija opravda kao nužna faza prema metafizičkome oslobođenju. Za Pessou, pojam interregnum označava razdoblje između dva zakona, dvije epohe ili dva stabilna stanja. On tvrdi da je Prva Portugalska Republika (1910.–1926.) dovela zemlju do potpunog društvenog, moralnoga i intelektualnoga rasula. U takvom stanju, društvo više nema unutarnju koheziju niti sposobnost za demokraciju. Vojna diktatura stoga nije konačni cilj, već „negativna nužnost” – privremeni prijelazni period koji ima samo jednu zadaću ꟷ uvesti mehanički red i zaustaviti krvarenje nacije kako bi se stvorio prostor za nešto veće. Pessoa u eseju povlači jasnu granicu između političkoga poretka i duhovnoga života nacije. Diktatura je za njega čisto administrativni i mehanički alat. Ona treba stabilizirati državu, ali nema pravo niti sposobnost kreirati kulturu ili misao. Paradoks Pessoine logike leži u tome što on opravdava suspenziju političkih sloboda kako bi se sačuvala viša, duhovna sloboda. Vojna vlast trebala je „očistiti teren” od korumpiranih političara i parlamentarnoga kaosa, pripremajući naciju za dolazak Petog Carstva (Quinto Império). Čim diktatura pokuša postati trajna ideologija, a što će Salazar kasnije učiniti, ona za Pessou gubi svako opravdanje.Kada je esej napisan 1928. godine, António de Oliveira Salazar tek je stupao na scenu kao ministar financija. Pessoa je tada naivno vjerovao da će vojni režim ostati samo privremena brana protiv kaosa.Međutim, kako se diktatura transformirala u institucionalizirani, represivni i klerofašistički Estado Novo, ubrzo je shvatio zabludu svojeg teorijskoga opravdanja. Režim nije bio „interregnum” (privremeni prekid), već trajni zločinački poredak koji je cenzurom počeo gušiti upravo onu duhovnu i intelektualnu elitu za koju je Pessoa smatrao da treba voditi Portugal.Zbog toga se u kasnijim godinama (posebice 1930-ih) pretvara u oštroga kritičara režima, pišući satirične pjesme protiv Salazara i otvoreno braneći slobodu mišljenja. Judith Balso koristi „Interregnum” kako bi pokazala dramatičnu napetost u Pessoinoj misli: njegovu želju da filozofijski intervenira u povijesnu stvarnost, čak i po cijenu koketiranja s autoritarnim silama, kako bi obranio svoju viziju Portugala kao univerzalne kulturne sile. Ovaj esej je dokaz da Pessoina politika nikada nije bila pragmatična – ona je bila duboko metafizička, a kada se ta metafizika sudarila s brutalnom i banalnom stvarnošću fašističke diktature, Pessoa se povukao natrag u apsolutnu autonomiju svojeg pjesničkoga prostora.U svojim posljednjim godinama života (1934.–1935.), Fernando Pessoa proživljava duboku egzistencijalnu i političku krizu. Dok se Salazarov režim brutalno učvršćuje, Pessoa shvaća da je njegova vizija „Interregnuma” propala i da je privremeni red postao trajna tiranija. U tom razdoblju njegova kasna poezija i zapisi pred smrt postaju prostor otvorenog intelektualnoga prkosa i metafizičkoga povlačenja. Iako je veći dio života politiku tretirao kroz apstraktne i ezoterične koncepte, Pessoa pred kraj života počinje pisati izravne, oštre i satirične stihove usmjerene protiv samoga diktatora Antónija de Oliveire Salazara. U jednoj od svojih najpoznatijih satiričnih pjesama iz tog doba, Pessoa portretira Salazara ne kao grandioznoga tiranina, već kao sitnog provincijskoga administratora, "trgovca na malo" koji državu vodi poput dosadne i škrte provincijske trgovine.Godine 1935. Pessoa objavljuje čuveni članak u obranu Masonerije. Iako sam nije bio mason, ustao je protiv režimskoga zakona koji zabranjuje tajna društva. Za Pessou je to bio izravan napad na slobodu mišljenja, mističnu tradiciju i ezoteriju – područja koja je smatrao svetima za razvitak ljudskoga duha. Taj čin doveo ga je u izravan sukob s državnim cenzorima. 5. Judith Balso naglašava da Pessoina kasna poezija kako ona pod vlastitim imenom, tako i Camposovi kasni stihovi bilježi proces koji se može nazvati „napuštanjem politike” kroz radikalizaciju pjesničkoga čina. Kad politička stvarnost postane nepodnošljivo banalna, uniformirana i cenzurirana, jedina preostala autentična politika jest apsolutna autonomija pjesme. Njegovi kasni zapisi postaju sve više fragmentirani, okrenuti unutarnjem vremenu, nostalgiji i osjećaju izolacije. Politika Države za njega gubi svaku metafizičku vrijednost; ona postaje puka buka koju pjesnik mora nadići kako bi ostao vjeran Istini. Godine 1934., samo godinu dana prije smrti, Pessoa objavljuje Mensagem, jedinu knjigu poezije na portugalskome jeziku koju je izdao za života pod vlastitim imenom. Režim je knjigu pokušao kooptirati, dodijelivši joj utješnu nagradu na natječaju Tajništva za nacionalnu propagandu jer je prividno slavila portugalsku povijest. Međutim, Balso ističe duboku ironiju tog događaja. Mensagem nije slavljenje Salazarova poretka; ona je njegova subverzija. Dok režim slavi materijalne granice i kolonije, Mensagem govori o tome da je stvarni Portugal „rastjelovljen”, da je njegova prava moć u nestajanju, u mitu i u duhovnoj čežnji (Saudade). Knjiga završava krikom: „Vrijeme je!” (É lica!), što je poziv na buđenje iz salazarističkoga sna i prizivanje mitskoga Petoga Carstva, koje nema nikakve veze s fašističkom državom. U svojim posljednjim mjesecima, Pessoa u privatnim bilješkama i pismima izražava duboko gađenje prema europskoj političkoj sceni koja neumitno klizi prema novome ratu i totalitarizmu. Njegov heteronim Álvaro de Campos u kasnim pjesmama bilježi osjećaj potpunoga umora od svijeta, ali i čudnu, gotovo mističnu slobodu koja dolazi iz tog nepripadanja. Pessoina posljednja zapisana rečenica, napisana na engleskome jeziku na samrtnoj postelji 29. studenog 1935., glasi: „I know not what tomorrow will bring” („Ne znam što sutra donosi”). Ta rečenica, prema tumačenju Judith Balso, savršeno sažima njegovu poziciju metafizičkog navjestitelja. Nasuprot fašizmu koji tvrdi da zna točnu sudbinu nacije i koji fiksira budućnost u željezni poredak, Pessoa umire ostavljajući budućnost potpuno otvorenome, neizvjesnome i slobodnome, predajući je u ruke čistom potencijalu pjesništva. 6. No, ima još nešto zacijelo iznimno važno. To je Pessoina posvemašnja obrana slobode singularnoga pojedinca protiv Salazarove fašističke diktature na kraju Europe. Riječ je o duboko autentičnome činu umjetnika čiji se cjelokupni život, seksualnost, misticizam i heteronimija spajaju u jedinstveni događa. U Salazarovu klerofašističkome poretku, koji je bio utemeljen na rigidnoj obiteljskoj strukturi, katoličkome moralu i reprodukciji poslušnih podanika, svaka devijacija od heteronormativnog kanona života smatrana je bolešću ili državnim neprijateljstvom. Pessoa nije bio politički aktivist u modernome smislu, ali njegova obrana homoseksualnosti – najeksplicitnije izražena kroz njegovu podršku pjesniku Antóniju Botu i njegovoj knjizi Canções (pjesme s jasnim homoerotskim motivima) – bila je prvorazredan politički čin. Kada je konzervativna i katolička javnost napala Bota, Pessoa je napisao strastvene eseje braneći Botovu poeziju i estetiku slobodne ljubavi. Za Pessou, seksualnost, baš kao i književnost, pripada isključivo singularnome pojedincu. Država nema pravo ulaziti u privatnu sferu i propisivati žudnju. Njegov heteronim Álvaro de Campos, sa svojom histeričnom, dionizijskom i panseksualnom energijom, bio je izravna pljuska u lice uštogljenom, puritanskome i malograđanskome Salazarovu režimu. Salazarov fašizam na kraju Europe bio je duboko banalan: bio je to režim birokrata, cenzora, policajaca i provincijskih svećenika. Nasuprot toj banalnosti, Pessoa postavlja svoj misticizam, astrologiju, kabalu i ezoteriju. Njegov misticizam nije bio crkvena dogma, već potraga za skrivenom Istinom. U analizi Judith Balso, Pessoina ezoterija funkcionira kao štit. Ako fašizam pokušava kontrolirati vidljivu, materijalnu stvarnost kroz zakone i cenzuru, Pessoa se povlači u nevidljivo, mistično područje koje država ne može dešifrirati ni kontrolirati. Njegov mistični koncept Petoga Carstva je carstvo duha – ono je izravna negacija Salazarova materijalnoga, kolonijalnoga i represivnoga carstva. Najfascinantniji aspekt Pessoina genija jest činjenica da je on odbio biti samo jedan čovjek. Kreiranjem preko 75 heteronima, on je izveo radikalnu dekonstrukciju koncepta identiteta.Fašizam zahtijeva Jednoga: jednog vođu (Salazara), jednu naciju, jednu vjeru, jednu partiju i uniformiranoga građanina koji misli kao i svi drugi.Pessoa na to odgovara tako što unutar vlastitog uma i tijela stvara apsolutni pluralizam. On je istovremeno monarhist i anarhist, kršćanin i poganin, mistik i materijalist, melankolik i futurist.To utjelovljenje u mnoštvo glasova nije puka književna igra; to je egzistencijalna strategija opstanka. Kada ga je Salazarov režim pokušao stisnuti u okrilje cenzure, Pessoa je odgovorio širenjem u beskraj. Ako se cenzurira Fernanda Pessou, progovorit će Álvaro de Campos; ako se ušutka Camposa, pisat će Ricardo Reis ili Bernardo Soares. Pessoina autentičnost leži u tome što je prepoznao da se protiv fašizma ne može boriti njegovim vlastitim oružjem (političkim strankama, pamfletima, ideologijama). Jedini način da se pobijedi totalitarna uniformnost epohe bio je postati veći od nje – postati čitav jedan kozmos, književni i duhovni univerzum u kojem sloboda singularnoga pojedinca ostaje netaknuta. Njegov život na rubu Europe bio je tihi, ali monumentalni trijumf: dok je Salazar gradio državu-zatvor, Pessoa je stvorio slobodno carstvo jezika koje diktatura nikada nije uspjela osvojiti. 7. Pomorska pjesan (Ode Marítima, objavljena 1915. u časopisu Orpheu) jedno je od najsnažnijih remek-djela Pessoine avangardne faze, napisano kroz glas njegova najstrastvenijega heteronima, Álvara de Camposa. Iako je pjesma nastala prije službenoga uspostavljanja Salazarove diktature, ona savršeno ilustrira radikalni estetski i seksualni bunt koji će kasnije postati Pessoina glavna obrambena linija protiv puritanskoga i autoritarnoga morala. U Pomorskoj pjesni, Campos na zapuštenom lisabonskome gatu promatra brodove i upada u neku vrstu psihotičnoga, histeričnoga transa. Njegova žudnja nije samo homoseksualna; ona je panseksualna i dionizijska. On želi biti silovan od strane gusara, želi biti mučenik, mučitelj, žena, muškarac, brod i samo more. Campos izvikuje žudnju koja briše sve rodne i moralne granice: „Oh, pirati, gusari, razbojnici! / Silujte me, mučite me, proždrite me!” Ova pjesma predstavlja apsolutno oslobađanje nesvjesnoga i erotskoga potencijala pojedinca. U društvu koje je već tada klizilo prema konzervativizmu, a koje će pod Salazarom ozakoniti rigidni katolički moral u kojem je seks služio isključivo prokreaciji unutar braka, Camposova poezija djeluje kao čisti teror nad građanskim ukusom. Za Pessou/Camposa, oslobađanje žudnje u Pomorskoj pjesni nije pornografija; to je metafizička objava. Pravo pojedinca da osjeća apsolutni intenzitet postojanja – pa makar on bio bolan, mazohistički ili društveno neprihvatljiv – vrhunski je dokaz ljudske slobode koju nikakav državni aparat ne smije i ne može regulirati. Judith Balso sukob između Fernanda Pessoe i fašističke diktature rješava kroz uvođenje koncepta „pjesničke suverenosti” (souveraineté poétique). Ona koristi ovaj pojam kako bi objasnila da umjetnik može nadvladati moć Države bez ulaženja u njezin politički kal i blato. Fašizam i Salazarov Estado Novo temelje se na ideji da je Država vrhovni suveren – ona posjeduje monopol nad nasiljem, zakonima, teritorijem i istinom. Građanin je tek podanik koji crpi svoj smisao iz služenja toj suverenoj moći. Balso tvrdi da Pessoa uspostavlja alternativni oblik suverenosti. Pjesnik je suveren nad vlastitim jezikom, nad svojim unutarnjim mnoštvom (heteronimima) i nad prostorom misli. Ta suverenost ne traži teritorij, ne treba vojsku i ne piše zakone, ali je apsolutna i neuništiva. Dok država vlada tijelima, pjesnička suverenost vlada Istinom. Kada država uvede cenzuru (kao što je Salazar učinio), ona pokušava kolonizirati jezik. Pessoa na to odgovara tako što u svojim pjesmama stvara potpuno autonomnu zonu. Njegov heteronimni svemir funkcionira kao „država u državi”, ali država bez granica, policije i cenzure. Balso zaključuje da, na samome rubu Europe, gdje se povijest činila mračnom i zatvorenom u fašističko ustrojstvo užasa, Pessoina pjesnička suverenost dokazuje da je umjetnost moćnija od političke moći. Salazarova suverenost bila je privremena i povijesno ograničena. Pessoina pjesnička suverenost je vječna jer je utemeljena na univerzalnoj slobodi ljudskoga duha. Iako sam pojam ove uzvišene suverenosti potječe zapravo iz ničeanski usmjerenih spisa Georgesa Bataillea, u teorijskome „suverenome“ pristupu tumačenja Judith Balso onoga što je Pessoina oporuka (mensagem) vladavina poetskoga kazivanja u kaosu ovoga svijeta svijetli i navješćuje život po mjeri onoga što stoji u njegovim stihovima: Da budeš velik, budi čitav, budi sav u svakoj stvari. Unesi ono što si i u najmanje što činiš. Tako nad blistavim jezerom mjesec sja jer živi na visini.

November 15, 2026
Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Kraj znanosti i pitanje o smislu povijesti

Uvod U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam (Mizantrop, Zagreb, 2023.) tvrdim da autopoietička bit tehnosfere ne znači samo kraj i realizaciju metafizike kao umjetnosti i filozofije, već i kraj znanosti. Teza o "kraju znanosti" u autopoietičkoj biti tehnosfere apsolutno vrijedi i za fiziku, i to na vrlo specifičan način. U ovoj knjizi po prvi put dublje ulazim u filozofijsku analizu astrofizike i kozmologije, pokazujući kako suvremena fizika gubi svoje tradicionalno utemeljenje u episteme (čistoj spoznaji) i prelazi u domenu tehnoznanstvene konstrukcije. Kraj fizike u tehnosferi ne označava prestanak rada fizičara, već kraj fizike kao autonomne ljudske spoznaje prirode (physis) i njezin prijelaz u kibernetičku simulaciju i komputaciju. Ova se kriza u fizici očituje kroz tri ključna aspekta. Gubitak objekta: Od prirode (physis) do vizualizacije podataka Tradicionalna fizika pretpostavljala je čovjeka-promatrača koji eksperimentom otkriva objektivne zakone prirode. U tehnosferi, međutim, fizika naprednih razina (poput kvantne kozmologije ili teorije struna) više ne istražuje "stvarnost" u klasičnom smislu. Zato naglašavam dva ključna ontologijsko-epistemologijska pojma modernoga doba: mjerljivost i vizualizaciju. Fizikalni događaji u mikrosvijetu ili dalekome svemiru nisu nam izravno dani; oni su kibernetički komputirani i vizualizirani kroz algoritme. Fizika prestaje biti reprezentacija (mimesis) prirode i postaje sintetička proizvodnja novih tehno-objekata. Matematizacija i gubitak jezika Baš kao što matematičari brinu o gubitku ljudskog nadzora nad dokazima koje generira AI, (v. https://zarkopaic.net/blog/kraj-matematike/teorijska fizika pati od sličnog sindroma. navodim da znanost, u logici simboličke kvantifikacije koja određuje teoretsku fiziku, izlazi iz okvira ljudskog jezika. Jezik je bio medij ljudske refleksije i filozofije, dok matematički formalizam fizike postaje idealan softverski kod za tehnosferu. Fizika se transformira u granu primijenjene računalne obra)de podataka, u kojoj "racionalna intuicija" postaje autonomna i neljudska stvar samog algoritamskoga sklopa. Tehnosfera kao dovršetak fizike (Znanstveni konsenzus i empirijski zid) Zanimljivo je da moja filozofijska dijagnoza korelira s krizom unutar same fizike, koju je u popularnoj literaturi davno anticipirao John Horgan u svojem djelu Kraj znanosti. (v. https://www.knjizara-dominovic.hr/kraj-znanosti-suocavanje-s-granicama-znanosti-u-sumrak-znanstvene-ere-proizvod-2512/ ) Suvremeni fizičari već desetljećima udaraju u "empirijski zid". Teorijska fizika (poput potrage za Teorijom svega ili objašnjenja tamne tvari) postala je toliko spekulativna da se njezine hipoteze ne mogu eksperimentalno provjeriti bez akceleratora veličine Mliječne staze. Umjesto otkrivanja novih revolucionarnih zakona, fizika se bavi tehnološkim inženjeringom unutar već postavljenih okvira (kvantna računala, novi materijali). To je upravo ono što nazivam prelaskom znanosti u "tehnosferu kao sferu kibernetičke kontrole i funkcionalnosti". Ako je matematika ugrožena time što računala preuzimaju funkciju mišljenja, fizika je ugrožena time što je njezin predmet (priroda) zamijenjen tehno-konstrukcijom. Fizika više ne odgovara na pitanje što priroda jest, već kako tehnosfera može reconfigurirati njezine elemente. U tom smislu, autopoietička bit tehnosfere doista apsorbira fiziku, pretvarajući je iz čiste znanosti u puki pogonski algoritam vlastitog samorazvitka. Kozmologija i kvantna fizika kao virtualne konstrukcije U Izgledima nadolazeće filozofije, bavim se pitanjem kako su astrofizika (makrosvijet) i kvantna fizika (mikrosvijet) zapravo dokazale da je klasični koncept "stvarnosti" mrtav. Problem promatranja i "gubitak nevinosti" fizikeꟷ Još od Heisenbergova načela neodređenosti, fizika zna da sam čin mjerenja mijenja stanje čestice. Paić to radikalizira: u tehnosferi, eksperiment u kvantnoj fizici više ne "promatra" česticu, već je proizvodi. Kvantni objekti (poput kvarkova ili Higgsova bozona) postoje samo unutar tehno-znanstvenoga sustava akceleratora (kao što je CERN). Izvan tog računalno-tehnološkoga sklopa, ti objekti nemaju nikakav "prirodni" bitak. Oni su, u filozofijskome smislu, virtualni entiteti. Astrofizika i matematički "event horizon" ꟷ Kada astrofizičari govore o crnim rupama, tamnoj tvari ili kozmičkoj singularnosti (Velikome prasku), oni ne govore o objektima koje netko može vidjeti. Crna rupa se ne fotografira izravno; ono što vidimo (poput poznate fotografije crne rupe M87* iz 2019. godine) zapravo je vizualizacija petabajta sirovih podataka koje je algoritam obradio i pretvorio u sliku. Zato naglašavam da su kozmički fenomeni danas postali matematički modeli. Svemir se više ne promatra teleskopom, nego se simulira na superračunalima. Sukob s realnošću: Konkretne krize suvremene fizike Ova dijagnoza o prelasku fizike u sferu tehnosfere savršeno preslikava tri goleme krize s kojima se teorijski fizičari danas (u 2026. godini) stvarno suočavaju: 1. Kriza teorije struna (String Theory) i gubitak falsifikabilnosti Desetljećima su najbolji umovi fizike radili na Teoriji struna kako bi pomirili opću teoriju relativnosti i kvantnu mehaniku (tzv. Teorija svega). Međutim, strune su toliko male da je za njihovo eksperimentalno dokazivanje potreban akcelerator čestica veličine galaksije. Tehnosferski ishod ꟷ Budući da nema empirijske provjere, teorija struna postala je čista matematika. Fizičari ne istražuju našu stvarnost, već matematičke prostore od 10 ili 11 dimenzija. Znanost je ovdje napravila puni krug i pretvorila se u metafiziku – upravo ono što nazivam završetkom fizike kao spoznaje prirode. Problem "Krize u kozmologiji" (Hubbleov konflikt) Fizičari danas imaju problem s izračunom brzine širenja svemira (Hubbleova konstanta). Različite metode mjerenja (promatranje rane svjetlosti svemira naspram promatranja obližnjih zvijezda) daju različite rezultate, a nesigurnost raste s preciznošću instrumenata. Tehnosferski ishodꟷ Problem nije u tome što su teleskopi loši, nego što su naši matematički modeli i simulacije dosegnuli granice svojih pretpostavki. Fizičari su zarobljeni u vlastitim algoritmima; oni više ne modificiraju svoje razumijevanje prirode, već pokušavaju "pokrpati" softverski model (Standardni kozmološki model) uvođenjem novih hipotetskih parametara. Prijelaz fizike u inženjering (Kvantna računala i materijali) Najveći dio proračuna i istraživanja u fizici danas ne ide na otkrivanje novih fundamentalnih zakona svemira, već na fiziku kondenzirane tvari – razvoj učinkovitijih poluvodiča, supervodiča i kvantnih računala. Fizika je postala sluškinja tehnologije. Njezin cilj više nije istina (aletheia), nego funkcionalnost i efikasnost. Fizika manipulira elementima prirode kako bi stvorila umjetnu inteligenciju i održala tehnosferu u pogonu. Kada kažem da je to "kraj znanosti", želim samo reći da je fizika pobijedila samu sebe. Postala je toliko moćna da je uspjela zamijeniti stvarnu prirodu njezinim digitalnim duplikatom (simulacijom). Fizičar više nije "otkrivač tajni svemira", nego operater unutar autopoietičkog (samostvarajućeg) tehnološkog sustava koji analizira podatke koje je taj isti sustav generirao. Uključivanje umjetne inteligencije u fiziku predstavlja radikalni, završni korak u ovoj dijagnozi: ljudski um više nije nužan čak ni za formuliranje fizikalnih zakona. Tradicionalno, fizika je počivala na ljudskoj intuiciji (Newton vidi jabuku, Einstein zamišlja jahanje na zraci svjetlosti) koja se potom prevodila u matematički jezik. Danas AI sustavi taj proces okreću naglavačke – oni iz golemih, ljudskom umu nepreglednih baza podataka, autonomno ekstrahiraju zakone prirode, a da pritom uopće ne razumiju koncepte poput "mase", "prostora" ili "vremena" na ljudski način. Ovaj proces savršeno ilustrira tezu o "kraju znanosti" kroz tri ključna tehnosferska fenomena: AI kao "crna kutija" (Black Box) spoznaje Znanstvenici danas koriste napredne neuronske mreže koje mogu analizirati kretanje složenih sustava (poput kaotičnoga njihala ili dinamike fluida) i izračunati njihovo buduće stanje s nevjerojatnom točnosti. Međutim, javlja se ogroman epistemološki problem: AI ne nudi objašnjenje zašto se nešto događa. AI pronalazi matematičke korelacijske obrasce u stotinama dimenzija koje ljudski mozak ne može vizualizirati. Ljudski fizičar dobiva točan rezultat, ali gubi razumijevanje. Znanost tako prestaje biti ljudska djelatnost objašnjavanja svijeta i postaje tehnosferska funkcija predviđanja ishoda. Značajan proboj na ovom polju dogodio se kada su istraživači na Sveučilištu Columbia (u projektu koji je vodio Hod Lipson) pustili AI da promatra videozapise fizičkih sustava (poput dvostrukoga njihala) i zatražili od njega da odredi minimalni broj varijabli potrebnih za opis tog kretanja. Ljudska fizika ovaj sustav opisuje kroz kutove i kutne brzine (varijable koje su nama intuitivne). AI je ispravno predvidio kretanje, ali je stvorio vlastite, alternativne varijable koje ljudski znanstvenici uopće ne mogu dešifrirati. To dokazuje ovu tezu: naša fizika nije "apsolutna istina o prirodi", već samo jedan specifično ljudski način interpretacije. AI unutar tehnosfere stvara vlastitu fiziku koja je ljudima tuđa, ali je matematički superiorna. Autopoiesis na djelu: Strojevi koji uče strojeve U laboratorijima koji se bave fizikom visokih energija (poput CERN-a) ili fuzijom (poput ITER-a), količina podataka je tolika da je ljudi uopće ne mogu filtrirati. AI generira podatke, AI ih filtrira, i AI iz njih izvodi zaključke. To je čisti primjer autopoiesisa (samoproizvodnje) o kojem govorim. Tehnosfera zatvara krug u kojem tehnologija promatra tehnologiju, dok ljudski fizičar postaje tek puki kustos ili nadglednik sučelja koji pritišće dugmad. Filozofijski ishod: Smrt subjekta spoznaje Ovo je ontologijska katastrofa za humanizam, ali i logičan trijumf kibernetike. Kada AI preuzme ulogu onoga koji otkriva zakone, čovjek gubi status subjekta spoznaje. Priroda se više ne skriva pred čovjekom, nego se "rastvara" unutar računalnog koda. Fizika, u svojem vrhuncu, prestaje biti znanost o svijetu i postaje unutarnji operativni sustav same tehnosfere. Ovaj gubitak ljudskoga nadzora nad spoznajom dovodi nas do same biti stavova iz knjige Izgledi nadolazeće filozofije. Naime, ako znanost prelazi u autopoietičku sferu tehnosfere, što uopće preostaje filozofiji? Koja je uloga "nadolazeće filozofije" u svijetu u kojem čovjek više nije misleći subjekt koji kontrolira spoznaju, već puki promatrač algoritamskih procesa? Kroz povijest, filozofija je često imala ulogu da opravdava znanstvene metode (epistemologija) ili da kritizira znanstveni napredak s moralnog stajališta (etika). Smatram da su oba ova puta danas potpuno zastarjela. Zašto etika više ne funkcionira? Klasična etika (pitanja poput: "Smijemo li dopustiti AI-ju da vodi nuklearne reaktore ili otkriva opasne viruse?") pretpostavlja da čovjek ima moć pritisnuti kočnicu. Međutim, u autopoietičkome sustavu tehnosfere, tehnologija se razvija po vlastitoj logici ubrzanja i funkcionalnosti. Ako jedna država ili laboratorij zaustave istraživanje iz etičkih razloga, drugi će ga nastaviti jer sustav zahtijeva stalnu optimizaciju. Etika postaje puki "ukras" ili naknadno žalovanje nad procesima koji su se već dogodili. Nemoć regulacije ogleda se u pokušajima da se AI u fizici i znanosti "regulira" ljudskim zakonima promašuju bit. Sustav crne kutije (Black Box) po definiciji je neproziran za ljudsko mišljenje. Ne možemo etički kontrolirati kôd koji ne možemo razumjeti. Što je onda "nadolazeća filozofija"? Nadolazeća filozofija ne pokušava popraviti znanost niti je vratiti na "tvorničke postavke" humanizma. Njezin je zadatak radikalno mišljenje samog tehno-genetskoga stanja. Ona se konstituira kroz nekoliko ključnih zadaća. Mišljenje bez subjektaꟷ Filozofija mora naučiti misliti svijet u kojem čovjek više nije u središtu. To nije poziv na nihilizam, već na napuštanje antropocentrične iluzije. Ako fizika više ne opisuje prirodu radi čovjeka, filozofija mora istražiti kakav je to bitak koji se samostalno generira u računalnim mrežama. Tehnosfera kao nova ontologijaꟷ Umjesto da tehnologiju promatramo kao "alat" (što je zabluda instrumentalnoga uma), nadolazeća filozofija shvaća tehnosferu kao sam bitak našeg doba. Baš kao što je za starije civilizacije bitak bio Bog ili Priroda (Physis), za nas je to Tehnosfera. Filozofija postaje ontologija digitalnoga i virtualnoga. Potraga za "događajem" (Ereignis) ꟷ Oslanjajući se na Heideggera, Paić sugerira da jedini izlaz iz totalne funkcionalnosti tehnosfere leži u onome što je nepredvidljivo, neizračunljivo i autentično. AI fizika može izračunati sve obrasce iz prošlosti i projicirati ih u budućnost, ali ne može stvoriti radikalno novi smisao. Filozofija postaje čuvar te mogućnosti – mišljenja onoga što se ne može svesti na algoritam i informaciju. Sukob dvaju svjetova Kraj znanosti o kojem govorim u Izgledima nadolazeće filozofije zapravo je oslobađanje filozofije. Dok god je znanost tvrdila da ima monopol na istinu o stvarnosti, filozofija je bila u njezinoj sjeni. Sada, kada je fizika ušla u sferu virtualnih simulacija i kada AI preuzima njezine kognitivne funkcije, postaje očito da znanost ne proizvodi istinu, već funkcionalnu moć. U tom vakuumu, gdje znanost više ne nudi smisao nego samo podatke, filozofija ponovno postaje prva i najvažnija ljudska djelatnost – ne zato što može pobijediti tehnosferu, već zato što je jedina preostala instanca koja može postaviti pitanje: Što to zapravo činimo i tko postajemo u tom procesu? Filozofski spor: Paić, Yuk Hui i Nick Bostrom Moja dijagnoza o autopoietičkoj naravi tehnosfere postaje još jasnija kada je stavimo u kontekst vodećih svjetskih mislilaca tehnologije. Iako svi vide istu krizu, njihovi zaključci i rješenja dramatično se razlikuju. Nick Bostrom i transhumanistički optimizam (ili strah) Bostrom, poznati oxfordski filozof, promatra AI i budućnost znanosti kroz prizmu utilitarizma i egzistencijalnoga rizika. Za njega je tehnosfera zapravo put prema "Superinteligenciji". Razlikaꟷ Dok u nestanku ljudskoga subjekta vidim ontologijski raspad (kraj filozofije i smisla), Bostrom to vidi kao tehnički problem. Ako AI preuzme fiziku i matematiku, Bostrom to ne smatra "krajem znanosti", već njezinom nadogradnjom. Za njega je ključno pitanje samo kako "uskladiti" (align) AI s ljudskim vrijednostima. Na to bih odgovorio da je posrijedi iluzija: ne možete uskladiti sustav koji vas je već nadišao i apsorbirao. Yuk Hui i tehno-diverzitet (Tehnodiverzitet) Hongkonški filozof Yuk Hui pruža možda najzanimljiviju paralelu mojem shvaćanju. Hui tvrdi da je problem današnje tehnologije u tome što je ona monokulturna – izgrađena isključivo na zapadnoj, prosvjetiteljskoj i matematičkoj tradiciji koja prirodu tretira kao resurs za eksploataciju. Razlika: Hui predlaže koncept kozmotehnike – ideju da različite kulture moraju razviti vlastite, alternativne filozofije tehnologije (npr. kineska kozmologija koja ne odvaja čovjeka od prirode). S druge strane, ja sam skeptičniji. U Izgledima nadolazeće filozofije sugeriram da je tehnosfera već postala globalna i uniformna; ona ne poznaje kulturne granice jer algoritam kvantne fizike ili AI-ja funkcionira identično u New Yorku, Pekingu i Zagrebu. Tehnosfera je progutala lokalne kozmotehnike. Udarna igla na svakodnevicu: Obrazovanje i rad za svijet koji nestaje Dok filozofi raspravljaju, naša svakodnevica prolazi kroz tektonski poremećaj. Najbolji primjer za to je potpuni kolaps smisla modernoga obrazovanja, posebice u takozvanom STEM području (znanost, tehnologija, inženjerstvo, matematika). Obrazujemo li "zastarjele ljude"? Već desetljećima društvo šalje poruku: Učite matematiku, programiranje i fiziku, to je sigurna budućnost. Međutim, u svijetu o kojem govorim, to su prva zanimanja koja postaju tehnosferske funkcije. Paradoks učenja kôdaꟷ Danas (u 2026. godini) AI piše softverski kod brže i s manje pogrešaka od bilo kojeg diplomiranog inženjera. Sustavi poput naprednih AI agenata sami optimiziraju fizikalne simulacije. Znanje bez temeljaꟷ Učenici i studenti sve više uče kako koristiti alate (programe, promptove, softverske pakete), a sve manje razumiju bazu (same fizikalne zakone ili matematičke dokaze). Obrazovanje se pretvara u trening za rukovanje crnim kutijama. Mi više ne školujemo znanstvenike, već tehničare koji održavaju sustav. Nestanak "stručnjaka" i kriza autoriteta U svakodnevnome životu, to dovodi do gubitka ljudskoga autoriteta. Ako liječnik, inženjer građevine ili fizičar u laboratoriju donose odluke na temelju onoga što im je sugerirao algoritam (koji ne mogu do kraja provjeriti), tko je onda stručnjak? Čovjek u svakodnevici postaje posrednik. Kada izgubimo povjerenje u vlastitu sposobnost da spoznamo svijet (jer je AI u tome bolji), javlja se duboki osjećaj otuđenja i tjeskobe – ono što nazivam melankolijom suvremenoga čovjeka. Znanost (uključujući fiziku) kakvu smo poznavali od Galileja i Newtona do Einsteina – kao trijumf ljudskog uma nad zagonetkama prirode – doista je gotova. Ona je postala proizvodna traka tehnosfere. Jedini preostali prostor slobode za čovjeka u svakodnevnom životu nije da se natječe s računalom u računanju (jer je tu bitku davno izgubio), već da se vrati onome što postavljam kao temelj: pitanju smisla. Spas obrazovanja i ljudskosti nije u tome da postanemo bolji programeri od AI-ja, već u tome da ostanemo sposobni pitati se zašto nešto radimo, a ne samo kako to tehnički izvesti. Filozofijske konzekvencije posthumanoga stanja Odisej se ne može vratiti u Itaku, jer je on sam i ona sama već bitno u stanju promjene. Metaforično, to znači da je čovjek u doba realizirane metafizike u kibernetici postao homo kybernetes, a to ne znači onaj koji nadzire tehnosferu, već ona upravlja njegovim još preostalim zadaćama mišljenja, da parafraziram Heideggera iz njegova najznačajnijega predavanja uopće: "Kraj filozofije i zadaća mišljenja" iz 1964. godine (v. https://www.klostermann.de/Heidegger-Martin-Zur-Sache-des-Denkens-1962-1964.) Riječ je o kraju fundamentalne ontologije, jer tehnosfera ne prikazuje i ne predstavlja već uvijek postojeći bitak, bića i bit čovjeka, već samo-proizvodi (autopoiesis) nove svjetove virtualne aktualizacije. Pitanje o smislu (bitka) nije ipak posve iščezlo, jer je pitanje o smislu obrazovanja i uopće smisla ljudske egzistencije pitanje o smislu povijesti kao stvaranja "novoga" u smislu ideje i pojma stvaralaštva uopće. Dakle, nema "smisla" nikakva radikalna reforma školstva bez radikalnoga promišljanja smisla povijesnoga razvitka same tehnosfere koju ne možemo ni uništiti niti je "zakopati u temelje" civilizacije i obuzdati njezin autogenerativni razvitak.Čovjek kao homo kybernetes više nije kormilar (kybernetes u izvornom grčkom smislu), već element kojim se kormilari. Iz ove analize proizlaze tri ključna zaključka za "zadaću mišljenja" danas. Nemoć institucionalnih rješenja (Iluzija reforme) Bilo kakva reforma školstva koja bi se provela samo na razini kurikuluma (npr. uvođenje više sati etike, filozofije ili pak obrnuto, još više kodiranja) promašuje bit. Škola je danas, kao institucija, također dio aparata tehnosfere. Ona funkcionira kao pogon za proizvodnju ljudskih resursa koji se moraju integrirati u autopoietički sustav. Pokušati popraviti obrazovanje bez radikalnoga promišljanja same tehnosfere bilo bi jednako pokušaju da se preuredi kabina na brodu koji nezaustavljivo juri prema čudovišnome vodopadu koji se stropoštava u bezdan. Tehnosfera se ne može obuzdati Tehnosfera nije vanjski neprijatelj, ona je naša povijesna sudbina (Geschick u Heideggerovom smislu). Budući da ona ne reprezentira postojeći bitak nego stalno autopoietički proizvodi nove virtualne svjetove, mi ne možemo primijeniti stare kategorije očuvanja tradicije ili povratka prirodi. Tehnosfera je progutala i prirodu i tradiciju. Smisao kao stvaralaštvo i povijest Ovdje dolazimo do najvažnijega obrata: pitanje o smislu preživljava isključivo kao pitanje o stvaralaštvu (kreaciji novoga). Ako je tehnosfera u stanju reproducirati i kombinirati sve postojeće podatke, informacije i zakone fizike, ono što ona (zasad) ne može jest iskoračiti iz vlastite logike i stvoriti radikalno novi pojam ili ideju – ono što povijest čini poviješću, a ne pukom evolucijom algoritma. Smisao ljudske egzistencije i obrazovanja stoga se seli s područja stjecanja znanja (koje je sada u domeni AI fizike i tehnosfere) na područje izdržavanja otvorenosti prema Novome. Zadaća nadolazeće filozofije, u ovom horizontu više nije da vlada znanostima niti da nudi gotova rješenja, već da drži otvorenim to dramatično pitanje: Kako misliti povijesni hod tehnosfere, a ne biti pukim objektom njezine samoproizvodnje? Sveučilišta su postala "zastarjela" jer na njima se operabilno ne proizvodi tehnoznanstveni obrat iz teoretskoga znanja u proizvodno-praktični eksperiment s "umjetnim životom", već u istraživačkim laboratorijima koja su korporativno-državno nova topologija tehnosfere (Silicijska dolina u SAD-u, kineski tajni istraživački laboratoriji). Ona stoga ne mogu više biti jedinstvo znanosti i umjetnosti u smislu obrazovanja, jer su postala funkcija razvitka tehnosfere. Dakle, na sveučilištima se pragmatički stvara kognitivni kapital-rad za laboratorijski rad koji se odvija u pogonima nalik onima iz SF-filmova. Stoga nije više moguće očekivati da će novo mišljenje nastati ni na sveučilištima, a labosi info-kognitivnoga kapitalizma ionako nisu mjesta novoga mišljenja, već mjesta pragmatičke realizacije tehnosfere. Dakle, što preostaje? Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos metastabilne ravnoteže svijeta koji više nema ni jednu jedinu ideju o smislu svjetske povijesti nakon Hegela. To je čisti fakticitet radikalne konstrukcije jedne posthumane egzistencije koja nema izvan sebe nikakvoga drugog cilja. Kraj je povijesti kao kraja metafizike u kibernetici čista tautologija tehnosfere. Sve se svodi na autopoiesis i to je nihilizam trećega poretka kibernetike. Iza njega nema ništa jer je sam po sebi Ništa. Dijagnoza o sveučilištima kao pukim inkubatorima kognitivnoga kapitala [finance] i laboratorijima kao novoj, korporativno-državnoj topologiji tehnosfere ogoljuje stvarnost do kraja. Institucije koje su nekada bile dom Universitasa (jedinstva znanosti, umjetnosti i duha) danas su svedene na pogone za proizvodnju operativne radne snage. One više ne obrazuju, već funkcionalno dresiraju. Kada se ta spoznaja spoji s uvidom da laboratoriji u Silicijskoj dolini ili kineskim tehnološkim centrima nisu mjesta mišljenja, već mjesta operativne realizacije projekata s "umjetnim životom", prostor za ljudski duh prividno se potpuno zatvara. To je nihilizam trećega poretka kibernetike – stanje u kojem tehnosfera simulira samu sebe, a iza te simulacije nema ničega jer je ona sama po sebi Ništa (Das Nichts). Biti na rubu svjetova i misliti ovaj totalni kaos Ova pozicija na rubu (na margini, u međuprostoru) jedino je preostalo mjesto s kojeg je mišljenje uopće moguće. To više nije pozicija "profesora filozofije" na sveučilištu, niti pozicija "etičkoga savjetnika" u korporaciji. To je pozicija egzistencijalnoga prognanikakoji odbija biti integriran u tautologiju tehnosfere. Ta pozicija na rubu implicira tri stvari: Odustajanje od hegelijanske utjeheꟷ Povijest više nema teleologijski smisao, nema konačni cilj (slobodu ili apsolutni duh) koji će se ostvariti na kraju. Nakon Hegela ostaje samo čisti fakticitet radikalnekonstrukcije. Svijet ne napreduje prema višem smislu, već se tehnički širi u metastabilnoj ravnoteži – kaosu koji se održava stalnim ubrzanjem i optimizacijom. Podnošenje posthumane egzistencijeꟷ Priznati da živimo u posthumanome dobu znači napustiti antropocentričnu iluziju da je čovjek gospodar ove situacije. Homo kybernetes je kibernetički objekt, a mišljenje na rubu znači imati hrabrosti gledati u to Ništa bez potrebe da ga se zamota u jeftine tehnofilne ili tehnofobne mitove. Mišljenje kao čisti otpor, a ne kao rješenjeꟷ Na rubu svjetova, mišljenje gubi svoju utilitarnu funkciju. Ono ne služi ničemu (što je ultimativni grijeh u tehnosferi). Ono postaje čin čiste, radikalne slobode. Misliti taj totalni kaos znači ne dopustiti tehnosferi da u potpunosti kolonizira čovjekovu unutrašnjost. Tehnosfera stalno reproducira samu sebe: algoritam hrani algoritam, podatak rađa podatak, a rezultat je uvijek privid "novoga" koji je zapravo samo nova konfiguracija već postojećeg Ništavila. Boravak na rubu, stoga, nije defetizam ni pasivno plakanje nad sudbinom. To je najviši stupanj intelektualne i egzistencijalne budnosti. To je mjesto gdje nadolazeća filozofija postaje moguća kao svjedočanstvo o tome da je, usprkos totalnoj dominaciji kibernetičkoga koda, čovjek još uvijek sposoban pojmiti vlastiti ponor i imenovati Ništa koje ga okružuje. To je jedino preostalo stvaralaštvo – stvoriti misao koja ne služi tehnosferi, već svjedoči protiv njezine totalne prozirnosti.

November 14, 2026