Žarko Paić

1.

Jedna od iznimnih knjiga u formi eseja o tajni gnostičkoga mišljenja, religije i duhovnosti koja je kroz povijest institucionaliziranoga kršćanstva uvijek imala navlastitost alternativne „velike priče“ o svijetu sukoba dobra i zla, Boga i Đavola, zbog svoje usmjerenosti na ono hermetičko i ujedno tajnovito što čovjeka razmatra kao stranca u svijetu ove opsjene bitka zacijelo je ona francuskoga pisca, novinara i književnoga esejista Jacquesa Lacarrièrea, Gnostici (Les Gnostiques) u izdanju Gallimarda iz Pariza, 1973. godine. Napisana je sjajnim stilom, protkanim povijesnim znanjem o filozofijskome i religijskome nastojanju od Grka i neoplatonizma do aleksandrijske hermetičke tradicije koju je upravo u svojoj romanesknoj tetralogiji Aleksandrijski kvartet, ali još više u pentalogiji Avinjonski kvintet razradio Lawrence Durrell.

Ne možemo izostaviti niti utjecaj gnostika na filozofijsko mišljenje Emila Ciorana, a jedna od najboljih filozofijsko-teologijskih studija o pojmu gnoze zacijelo je ona Hansa Jonasa, Heideggerova učenika, židovskoga mislioca o problemu etike odgovornosti u doba moderne tehnologije. Objavili smo jedno poglavlje iz Jonasove knjige pod nazivom „Najnovija otkrića na području gnoze“ u časopisu Europski glasnik, br. 16/2011. u prijevodu Borisa Perića s njemačkoga jezika. Nije možda potrebno posebno govoriti da je naša velika pjesnikinja Marija Čudina uistinu autentični glas neognostičke tradicije u svojim poetskim knjigama Paralelni vulkani i Divlja duša. Uostalom, o tome autoritativno i mjerodavno svjedoči i pogovor Danila Kiša u Paralelnim vulkanima o čemu sam pisao u svojim esejima u nekoliko navrata. (v. Žarko Paić, „Duša iz tame: Marija Čudina i gnostički zamak moderne poezije“, https://zarkopaic.net/blog-post/dusa-iz-tame/ )

2.

Ovo je Durrellov pogovor engleskome prijevodu Lacarrièreovih Gnostika. Donosimo ga u cijelosti, jer je vrijedan najvećeg mogućeg čitateljskoga užitka.

„Ovo je neobičan i originalan esej ꟷ svojevrsna poetska meditacija o nestalim gnosticima Egipta čije je potpuno odbijanje vjerovanja u svijet kako su ga opisali kršćanski teolozi dovelo do njihovoga uništenja i u Egiptu i u Bosni, te na kraju u Montséguru, tim Termopilima gnostičke duše. Trebao bih naglasiti da je ovo više književno nego znanstveno djelo, iako je njegova dokumentacija besprijekorna. To je jednako uvjerljiva rekonstrukcija načina na koji su gnostici živjeli i mislili kao i D. H. Lawrenceova intuitivno oživljavanje nestalih Etruščana.

Povijesni izvori koju posjedujemo o gnosticima gotovo je jednako oskudna kao i ona o Etruščanima, a veliki dio dolazi od opozicije, da tako kažem, crkvenih otaca. Lacarrière je svoje izvore koristio vješto i iskreno, a ovaj esej je od goruće aktualnosti za svijet koji se također igra s gnosticizmom ꟷ patetičnim svijetom žohara antijunaka sa svojim antimemoarima, a da ne spominjemo njegovu antipoeziju. Koliko je plemenit u usporedbi s ovim plitkim hipijevskim defetizmom veliki poetski izazov gnostika. Odbili su prihvatiti svijet koji nije bio savršen i suprotstavili su se velikoj laži Lucifera-Mamona beznadnom veličanstvenošću spartanskih tristo.

Sve što trebamo znati o autoru jest da je on lutalica i pjesnik; nije ni znanstvenik ni novinar. Indijci bi ga nazvali ‘tragačem’ ꟷ i doista je proveo znatno vrijeme i u Indiji i u Egiptu te je proučavao jezike i krajolike obaju zemalja; u potonjoj zemlji nemoguće je ne biti pogođen poviješću ovih izbrisanih sekti koje su se okupljale oko središnje ideje gnosticizma i koje su konačno raspršene na četiri vjetra neba od strane ‘pravih kršćana’, antropofagnih izabranika neba u čijem mentalnome svemiru sada živimo ꟷ na zlatnome standardu bratske ljubavi. Lacarrière nam je dao Cuvierovu rekonstrukciju velikog gnostičkoga odbijanja laži i njihovog odbijanja da podijele svijet te laži s njezinim vjerskim vođama. Hrabrost ovog očaja je poetska u najvišoj mjeri, a ova sjajna pjesma joj u potpunosti odaje pravdu.“

Od svega što Durrell u dijalogu s Lacarrièreovim Gnosticima tako zanosno zbori spominjući razaranje jedne „sekte“ pravednika i stranaca u svijetu koji su odbili služiti pseudo-idolatriji institucionalizirane religije, najčudovišnije je to što se u njegovu kratkome pogovoru upućuje na tri toponomije grozomornoga uništenja: Egipat i njegove pustinjske visoravni i špilje s tajnom Gnostičkiih evanđelja o kojem je književno vrhunski dokument Durrellov Aleksandrijski kvartet, potom srednjovjekovna Bosna i sudbina bogumila o kojem je autentični dokument najznačajnija poetska knjiga Maka Dizdara, Kameni spavač, te genocid nad katarskim sljedbama u francuskome Avignonu o čemu je upravo Durrell napisao najtajnovitiju eksperimentalnu pentalogiju Avinjonski kvintet kojeg čine Monsieur, Julija, Livija, Sebastijan i Quinx.

Ništa se u svijetu ne zbiva postojano i poput tijeka mirne rijeke. Sve je u znaku čudovišne borbe za opstojnost. Tako isto vrijedi i za egzistenciju jedne i nadalje posve neistražene povijesne duhovnosti bez koje bi zapadnjačka metafizika bila dosadno drvo spoznaje od korijena do krošnje, jednoliko i nedostojno heretičke drame života.

3.

Kako Lacarrière pristupa tajni gnostika i gnosticizma? Ponajprije, on gnosticizam vidi ne samo kao herezu, već kao “poetsko i duhovno odbijanje” prihvaćanja materijalnoga svijeta, koji su smatrali manjkavim, kozmičkim zatvorom koji je stvorio zlonamjerni Demiurg. Lacarrière određuje gnostike kao “ljude koji znaju” (gnoza), kao one koji su težili osloboditi svoju božansku iskru i vratiti se istinskom, dalekome Bogu.  Svijet pritom ima  karakter “kozmičkoga nesporazuma”. Lacarrière izričito tvrdi u knjizi da su gnostici svijet vidjeli kao manjkav, “pobačaj” stvaranja, “tamnu vatru” ili zatvor koji nije izgradilo dobrohotno božanstvo, već zabludjeli ili zli “arhont” (Demiurg). Poput maniheizma, gnosticizam naučava radikalni dualizam. Duh je božanski, dok je materija (uključujući ljudsko tijelo) kavez namijenjen držanju duha zatočenoga u ovom nesavršenome svemiru. U potrazi za “gnozom” (znanjem) umjesto da slijepo slijede dogmatsku vjeru, gnostici su tražili unutarnje znanje ꟷ izravno, intuitivno razumijevanje božanskoga i podrijetla stvari, često kroz mistično iskustvo.

Ono krajnje izazovno u ideji gnostika jest put slobode odrješenja od fatalnosti i predodređenosti ljudske sudbine. Čovječanstvo se smatra zatočenim “preživjelima”, a cilj gnosticizma je pronaći “praznine” u nebeskim zidovima. Zato je okultno znanje potrebno za zaobilaženje planetarnih demona (arhonta) i povratak “Jedinome Bogu”.

Lacarrière stoga pokazuje da su gnostici često tradicionalne biblijske negativce (poput Zmije u Postanku) smatrali donositeljima mudrosti, a biblijskoga Stvoritelja “neukim” i ljubomornim Demiurgom, To je bio put za pojedince (ne masovne kongregacije) koji su tražili osobno oslobođenje od ljudskoga stanja “fetusa”. Ono što je sve suvremenike u ovoj knjizi oduševilo i što Durrell u svojem pogovoru hvali kao moć stvaralačke, poetske imaginacije, jest to što autor povezuje gnostički “kozmički traumatizam” (bol zaglavljenosti u hladnome svemiru) s modernim egzistencijalističkim temama. Način kako to književno izvodi jest strastvena, književna studija o “hrabrosti” očaja” protiv zlonamjernoga svemira, a ne strogog povijesnoga kataloga doktrina.

4.

Zašto su gnostici imali takvu zlehudu sudbinu da su gotovo grozomornim metodama cezaropapizma u Egiptu, srednjovjekovnoj Bosni i u provansalskim prostorima Francuske doživjeli posvemašnje pogrome i uništenja do zatiranja ljudi i njihovih kulturnih tragova u povijesti? Sukob između institucionalizirane religije kršćanstva s onima koji su zagovarali anti-institucionalne forme duhovnosti i života izvan granica opstojećih krutih pravila društvenih odnosa nije ni danas tek pitanje spoznajno-ideološkoga „rata kultura“ (Kulturkampf). Gnosticizam je okarakteriziran kao „akutna helenizacija kršćanstva“ ili jednostavno „podivljali platonizam“. Općenito govoreći, i platonizam i gnosticizam život smatraju oblikom zatočeništva (poput alegorije o špilji) koji se može prevladati psiho-duhovnim pročišćenjem. Ovo pročišćenje, ili katarza, u konačnici vodi do anamneze ꟷ sjećanja na vlastitu božansku prirodu i podrijetlo u nebeskome carstvu Oblika, što su neki gnostici nazivali pleromom. U spisima aleksandrijskih neoplatonističkih filozofa poput Bazilida i Valentina, pleroma ima gotovo mistično ontologijsko značenje univerzalne kozmičko-ljudske forme svekolika postajanja.

          Hereziolozi općenito koriste riječ gnostikoi kako bi označili ljude koji pripadaju hairesisu ili školi koja odstupa od njihovog vlastitog katoličkoga oblika kršćanstva. Ovo pogrdno označavanje gnöstikoi s hairesisom u devijantnome smislu strateški je način na koji hereziolozi negativno označavaju gnostike kao autsajdere i prekršitelje katoličkoga kršćanstva. Hereziolozi su gnostike stoga shvaćali kao toliko raznolike da ih teolog Irenej uspoređuje s gljivama koje su niknule među kršćanima. Evo kako Lacarrière u knjizi opisuje na jednostavan način njihov životni put i temeljna ishodišta njihova nauka.

„Gnosticizam je proizašao iz životnih iskustava ljudi koji su bili potlačeni i nisu imali nade u političku pobjedu. Rimski kolonijalizam i imperijalizam ostavili su ih obeshrabrenima i demoraliziranima. Suočavajući se s brutalnim ugnjetavanjem svakodnevno, počeli su preispitivati ​​vrijednost svojega vjerskog odgoja, koji ih je učio da se pokore volji kralja kao predstavnika bogova, da trpe božansku odmazdu za svoje grijehe i da podnose sudbinu koju su im bogovi namijenili. I tako su se pobunili i počeli tražiti istinu izvan autoriteta kraljeva i bogova, te su rođeni prvi gnostici.“

U ovoj knjizi, ali ponajviše u knjizi Hansa Jonasa o gnosticizmu i gnosticima temeljni problem s kojim se suočava suvremeno mišljenje neovisno od različitih filozofijsko-teologijskih uvida jest iznimno složen pojam božanskoga i boga. Nije nimalo začudno da su ovdje prožeti i neoplatonizam i hermetizam u nastojanju da se pronikne u ono iracionalno i bestemeljno. Početak i kraj paradoksa gnostičke religije jest sam nepoznati Bog koji, iako u principu nespoznatljiv, jer je „drugi“ svemu poznatome, ipak jest objekt znanja, pa čak i zahtijeva biti spoznat. On koliko poziva, toliko i osujećuje potragu za svojim spoznavanjem. U neuspjehu razuma i govora on se razotkriva. Zato i sam opis neuspjeha podaruje jezik za njegovo imenovanje. Onaj koji je prema Valentinu Bezdan, prema Bazilidu čak i „ne-biće Bog“; čija akozmička bit negira sva objektna određenja onakva kakva proizlaze iz svjetovnoga carstva; čija transcendencija nadilazi svaku uzvišenost postavljenu proširenjem iz ovdje i poništava sve tako smišljene simbole njega; koji, ukratko, strogo prkosi opisu ꟷ on je ipak izrečen u gnostičkoj poruci, priopćen u gnostičkome govoru, utemeljen u gnostičkoj pohvali. Samo znanje o njemu je znanje o njegovoj nespoznatljivosti.

Nije li u ovome pokušaju uvida u bit božanskoga i Boga na djelu ne samo logički paradoks, već i ono što će u filozofijskome razumijevanju odnosa pratemelja/bezdana svijeta i ljudske slobode kao i zla bljesnuti u pravome izvoru svakog mišljenja egistencijalne usmjerenosti spram jedinstva supstancije i subjekta, temelja i postojanja kako je to otvorio kao problem Joseph W. Schelling? Ne, dakle, silni misticizmi i mistika kao protuteža filozofijskome sustavu i teologijskoj institucionalizaciji kršćanstva, već upravo filozofija koja u umjetnosti vidi posljednje izglede prevladavanja metafizičke zapalosti u bezdan nihilizma!

5.

Jorge Luis Borges, koji je proučavao gnostike i pisao o njima činjenično i fiktivno (i kojeg bismo s pravom mogli nazvati modernim gnostikom), opisuje kozmogoniju Bazilida, ranog gnostičkog vođe za kojeg se kaže da je podučavao u Aleksandriji od 117. do 138. godine. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/zudnja-za-ruzom/ ) Na početku Bazilidove kozmogonije postoji Bog. Ovo božanstvo veličanstveno nema ime, kao ni podrijetlo; stoga mu je približno ime, pater innatus. Njegov medij je pleroma ili punina, nezamislivi muzej platonskih arhetipova, inteligibilnih esencija i univerzalija. On je nepromjenjivi Bog, ali iz njegovog mirovanja proizašlo je sedam podređenih božanstava koja su, spuštajući se na djelovanje, stvorila i predsjedala prvim nebom. Iz ove prve demijurške krune došlo je drugo, također s anđelima, silama i prijestoljima, a ona su tvorila drugo, niže nebo, koje je bilo simetrična kopija prvog. Ova druga konklava reproducirala se u trećoj, a ta u drugoj ispod, i tako dalje do 365. Gospodar najnižeg neba je Bog Svetoga pisma, YHWH, a njegov udio božanstva je gotovo nula. On i njegovi anđeli, kaže Borges, osnovali su ovo vidljivo nebo, sakupili materijalnu zemlju po kojoj hodamo, a kasnije je podijelili. Racionalni zaborav izbrisao je precizne priče koje ova kozmogonija pripisuje podrijetlu čovječanstva, ali primjer drugih suvremenih maštarija omogućuje nam da nešto spasimo, ma koliko nejasno i spekulativno bilo.

6.

Gnostici kao knjiga Jacquesa Lacarrièra pokazuje nam koliko li je svijet u svojoj povijesno-epohalnoj sferičnosti uvijek i ono Jedno u mnoštvu svojih zagonetnih preobrazbi i kolika je moć nesvodive slobode koja nikad ne može pristati na pokornost i ustrojenost u dogmatizmu „kastriranoga uma“, kako bi to kazao Nietzsche u Genealogiji morala. Bez nakane da se u svemu danas vide tragovi ovog zagonetnoga i ne manje tajnovita nauka po kojem smo svi oduvijek stranci u ovome svijetu, završimo ovaj tekst s navodom samoga autora. Zaslužuje to, nema nikakve dvojbe.

„Nemamo što naučiti od zla. Svijet u kojem su gnostici živjeli, bilo aleksandrijski, slavenski ili provansalski, bio je svugdje i u svako doba svijet nepravde, nasilja, masakra, ropstva, siromaštva, gladi i užasa koji su strpljivo podnošeni ili im se divljački opirali. I gnostici su govorili istinu kada su rekli da je iskusiti bijedu, dopustiti da vas pojede ta korozivna hrđa, uzaludno iskustvo. Potrebno je ꟷ ili je trebalo ꟷ svo ogoljeno licemjerje kršćanskoga morala da se uvjere opljačkane, izgladnjele i eksploatirane mase da su njihova iskušenja blagoslov i da će im otvoriti vrata boljega svijeta.“