Copyright ©2026 Žarko Paić

Žudnja za ružom

Borgesov bespolni labirint?

Iz knjige Montaigneov rez, Izdanja Antibarbarus, Zagreb, 2004.

January 18, 2024
Žudnja za ružom
Jorge Luis Borges

Onirički labirint svijeta

Tko se sve nije smatrao Borgesovim privrženikom, pa kad se čak i zbog njegove sjene htio ukloniti iz čarobnoga zagrljaja pisca labirinta svijeta u kojem fantastika, okultizam i paraznanstveni mitologemi stvaraju savršenu sliku svijeta? Danilo Kiš je s Borgesovim postupkom, ali i kritikom njegova književnoga mandarinizma, napisao zbirke pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča i Enciklopediju mrtvih. Semiotički sveznajući “lukavac” Umberto Eco dao ga je kao Jorgea od Burgosa u romanu Ime ruže zapaliti zajedno s drugom knjigom Aristotelove Poetikeu kojoj smijeh nije grijeh, pa je sa slijepcem izgorjela i Knjižnica, a žrtve su uračunate u moć Knjige i njezinih čuvara od lakomislenih oponašatelja. Metafora knjižnice kao prostorno i vremenski (ne)ograničena svemira, u kojemu je čovjeku podareno mjesto čuvara pamćenja, pisca palimpsesta i eruditskoga vodiča kroz zapretani zemljovid simbola labirinta iz kojeg, doduše, ima izlaza, ali tko iz njega iziđe može prisvajati pravo na besmrtnika, jer smisao nije u nalaženju nego u traženju, zaslugom Borgesa postale su i ključne riječi postmodernizma. Bez Borgesa ne bi ni Italo Calvino ispisao svoje fantastične Nevidljive gradove. Bez Borgesa književnost i kultura 20. stoljeća bila bi, dakako, okrnjena, makar mnogi tvrdili da nije posrijedi pisac kojeg će čitati noćni portiri i mornari duge plovidbe da ubiju vrijeme, nego ezoterik i pisac za ukus iznad prosječnoga ukusa demokratske većine čitateljstva.

Nagrade i kazne

U Borgesovim pjesmama, pripovijestima i esejima književni teoretičari, kritičari i zaneseni istraživači-amateri pronalaze mnoštvo tema i dodirnih sveza s fantastičnim imaginarijem svjetske kulture. Borges i Kabala, Borges i okultizam, Borges i mitologija, Borges i onirička književnost, Borges i umjetnost aluzije, Borges i avangarda, Borges i Ja, kako je naslovljena njegova poznata parabola o dvojniku. Ili njegov odnos s tradicijom filozofijskoga subjektivizma u rasponu od solipsizma do narcističke kulture subjekta žudnje za apsolutnom slobodom književne mašte. Sve je to dio velike interpretativne “fuge borgesiane” kojoj načelno nema kraja poput njegovih domišljanja, zavodljivih prijepisa filozofa, mistika i ezoterika iz povijesti književnosti o problemima beskonačnosti i vječnosti. Nitko kao on nije doživio da ga mjerodavni pisci našega vremena kanoniziraju za života kao simbol pisca na kraju modernizma koji mora zadovoljavati dva uvjeta da bi zaslužio milost majstora-mandarina: prvi, da je enciklopedijski sveznadar i drugi, da iz svojeg djela svjesno odstrani kaos životnih sila preobrazivši materiju i vrijeme u vječne forme uvijek novoga Teksta. Razlog je tomu očito što je Borges književnost shvaćao kao prokleto ozbiljnu igru kombinatorike formi i raznolikih diskursa. Zbog prvog uvjeta, Borges je “osvetom Tvorca“ kažnjen sljepoćom zato što se usudio izjednačiti s njegovim znanjem. Zbog drugoga, rekli bismo nadvremenskoga pristupa književnoj zbilji, on je istodobno nagrađen i kažnjen. Nagrađen je time što je preokrenuo perspektivu razumijevanja književnosti. Izvršio je drugi ptolomejski obrat a ne kopernikanski. Književnost nakon Borgesa, naime, može bez muke putovati svim epohama i kružiti svim zemljovidima svijeta kao kraljevstvo modernoga subjekta slobode a da to ne ispadne anakronizmom ili zasljepljujućim bijegom od sadašnjosti i vlastita nacionalnoga prostora. Fantastika i san zadobili su ulogu kozmopolitskoga nadilaženja nacionalne heroike povijesti. Sam je Borges na zamjerku da su mu djela nedostatno „argentinska“ izrekao sjajnu ironičnu kritiku nacionalističke književne euforije u eseju Pisac i tradicija.

„Kur’an je napisao Muhamed, a Muhamed, kao Arapin, nije imao nikakva razloga da zna da su deve arapska osobitost; za njega su one bile sastavni dio stvarnosti; nasuprot njemu neki bi se krivotvoritelj, kakav turist, neki arapski nacionalist, počeo odmah razmetati devama i karavanima deva na svakoj stranici; ali Muhamed je bio miran; znao je da može biti Arapin i bez deva.“(Jorge Luis Borges, Sabrana djela Jorgea Luisa Borgesa 1923-1982., GZH, Zagreb, 1985.)

Književnost je izgubila mesijansku ulogu. Postala je iznimno zanimljiva igra. Nju mogu slijediti samo oni koji dobro poznaju pravila. Stoga tolika pohvala aluzivnosti, intertekstualnosti, paraliterarnome scijentifizmu, ironičnome slaganju premetaljki, šahovskome jeziku egzaktnosti sna i citatnome obilju prijepisa zbog užitka u tekstu Teksta koji ima svrhu u sebi samome. Druga Borgesova kazna nije bila u tomu što su ga slijedili mnogi, ali ne i svi, da bi postali dobri ili loši epigoni i eklektici jednog samog po sebi univerzalnoga eklektika, nego u tomu što je književnost kao postmoderni labirint izgubila okus divljine, izvornost neposrednoga iskustva, mistiku zbiljske smrti i ljepotu žive subjektivnosti. Borges je, naime, kažnjen time što je ostao metaforom imaginarnoga Muzeja. U tom muzeju su sve figure, doduše, voštane kao u londonskome Madame Thussaud, ali zato ipak beživotne kao njegov homerski pogled iz polumraka Nacionalne knjižnice Buenos Airesa. Bila je to očekivana sudbina dekadentnoga esteta koji zna cijenu koju valja platiti za užitak u ljepoti ružine ruže ruža. Neki to zovu aleksandrinizmom, iskustvom hibridne ljepote svijeta koji ne proizlazi iz zbilje, nego iz fikcije. Zato je Borges tvorac virtualne epohe književne prakse. Sljepoća ga je primorala da sposobnošću prisjećanja „surfa“ kroz nepregledne labirinte sna i fikcije. Jer, kako kaže sv. Augustin sedes animi est in memoria. Ali, Borges ipak nije bio od „ovoga svijeta” beskonačno umnožive mreže slika koja simulira vječnost i besmrtnost. Borges ipak nije bio tek simulator književne (ne)moći simulacije simulakruma. Tko tako misli, krivo misli, ako uopće nešto misli.

(A)gnostik u erotskome dućanu

Mnogim je lucidnim tumačima Borgesova književnoga mita uvijek ostao zagonetan smisao ljubavi u njegovu pjesništvu i osobito pripovijestima. Na tragu nekog fantastičnoga ključa šifre, koji Borges u duhu tradicije gotskoga romana E. A. Poea, Chestertona i suvremenih „krimića“ pretpostavlja za gonetanje zagonetke teksta, a što je razvidno ponajbolje u zbirci pripovijesti Izmišljaji (1944.), James E. Irby u doktorskoj disertaciji naslovljenoj The Structure of the Stories of J.L.Borges zastupa postavku da je zagonetka koja se navještava u jednoj od najhermetičnijih Borgesovih pripovijesti Feniksova sekta upravo seksualni čin. Ali, pripovijest o kojoj je riječ otklanja bilo kakvu definiciju „zagonetke“. Zato se pojam ljubavi u argentinskoga čarobnjaka mora tražiti negdje drugdje, izvan uobičajena značenja zagonetke. Jedan od zacijelo interpretativno vjerodostojnih pokušaja izvođenja mjesta odsutnosti ili čak svjesne konzervativnosti Borgesova erotskoga svjetonazora podastrijet je u eseju Roberta Lime Coitus interruptus: seksualna transsupstancijacija u djelima J.L.Borgesa. Autor navodi da svi navještaji i naznake, slutnje heteroseksualne intimnosti stvaraju dojam da je pisac iz svojega labirinta putenu ljubav „prognao“ kao niži stupanj spoznaje, ili u najboljem slučaju, vidljivo u pripovijesti Emma Zunz, kao sredstvo za neku drugu „uzvišeniju“ svrhu – pravednost, moralnost, slobodu. Mnogo je bilo nesporazuma oko takva konzervativizma pisca opsjednuta strogim formama platonizma i aleksandrinizma. No, gotovo da se i unošenje „libertinskoga”, kritičkog stava spram Borgesove književne kozmogonije, kojoj nedostaje zbiljsko uživljavanje u ljubavnu pustolovinu, čuvalo jednoznačnih stavova. Tomu je pridonio sam pisac tijekom cijeloga života.

Između erotike i ispisivanja ljubavi kao čina metafizičke kopulacije Borges je isprepleo mrežu značenja uvijek prispodobivih tumačenjima unutar njegova imanentnoga književnoga sustava. Tako je izostalo suočenje s prezirom nekog imaginarnog postmodernoga čitatelja koji više ne vjeruje ni u što drugo osim u krajnju eksplicitnost tjelesnoga doživljaja. Borges je bio odveć nedohvatljiv u aluzijama i metaforama, odveć eksperimentalno posvećen tvorbi savršene forme teksta da bi vjerovao u eksplicitnost ljubavnoga čina kao teksta samoga. Zato je i mogao razviti začudnu odsutnost ljubavne mistike. Suptilnost erotskoga konteksta može se zamijetiti u pjesništvu iz rane faze poput zbirke Žudnja za Buenos Airesom (1923.) do pripovijesti u zbirci Brodijev izvještaj (1970.). U ranome pjesništvu Borges je prožet ljubavnom mistikom tjelesnoga zadovoljstva kao motritelj ili kao ljubavnik koji izmiče „proplamsjaju vatre“ da bi ekstatični trenutak ljubavi bio tek žudnja, varka i opsjena. Tjelesna je ljubav prolaznost i bol. Otuda melankolični ugođaj prvih pjesama, zacijelo ne samo u erotologijskome ključu prosudbe, najboljih što ih je napisao, proizlazi iz već usvojene spoznaje da ljubav može u književnosti biti tek osuvremenjeni platonski ideal, vječna forma koja u kontemplaciji zadobiva svoju čistoću.

U zbirci pjesama Blizak mjesec (1925.) on pjeva u Ljubavnome predosjećaju o djevojci/djevici usnuloj poput figure nepokretne žene, gotovo bliskoj metafizičkome slikarstvu De Chirica.

Bačen u tišinu, nazret ću posljednju obalu tvoga bića i vidjeti te prvi put, možda, kao što Bog te vidjeti mora, razorenu utvaru Vremena, bez ljubavi, bez meine. (Prepjev na hrvatski: Marko Grčić) Zašto je Borges toliko naklonjen tradicionalnome dvojstvu tijela i duha? Zar bi se moglo pomisliti da je njegova književnost tek izvod šopenhauerovske metafizike, ako se svijet ne vidi tek iz obzorja volje i predodžbe? Razlog je očito načelne naravi. On proizlazi iz Borgesove usmjerenosti na pojmove vječnosti, univerzalnosti formi i diskursa nadilaženja prolaznosti tjelesnih strasti i funkcija. Apoteoza ljubavi u pjesmi Ljubavni predosjećajima izričito platonski naboj. Stvoriti ideal koji će se spram razorene utvare Vremena odnositi kao ideja iz Platonove špilje spram mnoštva umnoženih sjena: to je osuvremenjena koncepcija književnosti koja ljubav ne progoni na rub zbog nekog životnoga razočaranja ili nesposobnosti pjesnika kao „subjekta“ da se tjelesnom ljubavlju približi svakodnevici profanoga duha vremena. Borgesove su „ljubavi“ i njihov labirint bile odveć od “onoga” svijeta. Stoga su mu svi ženski likovi iz metafizičkih proza i parabola zapravo „subjekti racionalne katarze”. Žene su u tom začaranome književnom svijetu lišene spolnih odrednica. One nisu ni “kurve“ ni „svetice”, pa otpada svaki oblik politički nekorektne mizoginije kao što je to upravo suprotno bilo odlikom njegova majstora-mislioca – Arthura Schopenhauera. Napuštajući prvobitno, ono iskonsko stanje koitusa, elementarno i kontingentno u ljubavi kao tjelesnome spajanju, Borges uobličuje svoj augustinovsko-viktorijanski odnos spram seksualnosti. Ona je njegovu koncepciju književnosti drugorazredna, gotovo ništavna. Njegov filozofijski eklekticizam i sinkretizam ne dopušta da se pojam ljubavi izvede iz nekog od raspoloživih svjetsko-povijesnih misaonih sustava. Na posljetku, pisac se uvijek elegantno brani od “dogme“ citatima mislilaca I pisaca od Platona do Schopenhauera, od Lao Tzea do De Quinceya. Ako se dobro analizira znamenita pripovijest Tlön, Uqbar, Orbis Tertius iz zbirke Vrt razgranatih staza(1941.), razvidjet će se da pisac seksualnost i erotiku dovodi gnostički do gnusobe. Jer, zrcalo i ljubavni čin bijaše za gnostike opsjena. Zrcalo i očinstvo su, kako kaže gnostik iz Borgesove pripovijesti, odvratni jer umnožavaju opsjene. Tvarnost (hýle) svijeta kao reprodukcijske konačnosti spolnih množenja predstavlja niži stupanj spoznaje. Borges se kao (a)gnostik u erotskome dućanu ponaša izrazito modernistički. On suptilno ironizira tjelesnu ljubav, ili je, pak, lukavo posprema u kakvu fascinantnu fusnotu iz sveopće “povijesti gadosti”. Zaustavimo li se još na trenutak na ideji pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertiuszamijetit ćemo da se gnostik koji razlaže temelje tog drevnog hermetičkoga nauka zapravo dotiče pitanja druge vrste forme ljubavi koja uzvisuje patnju tvari. Riječ je, naime, o mentalnoj ljubavi ili mogućnosti mentalnoga umnožavanja/razmnožavanja, što je supripadno samo odabranima.

Radikalni se platonski nauk, posredovan gnosticizmom, preobražava u svijet kontemplativnoga obljubljivanja. Pokušaj poniranja u zagonetke gnosticizma Borges je proveo tako što je pripovijest zakrinkao u formu esejističke ispovijesti na rubu fantastike. Usporedi li se takav postupak s još jednim neognostičkim piscem 20. stoljeća, Lawrencom Durrellom iz njegova peterodjelnoga romanesknoga ciklusa Avinjonski kvintet razvidjet će se da je za obojicu pisaca, osim različitih polazišta i nakana, gnosticizam trebao poslužiti u svrhu zadobivanja onog magičnoga isijavanja fantastike koja se u obličju zagonetke ili ironične teorije urote uspostavila kao forma implicitne i/ili eksplicitne seksualnosti svijeta uopće. Tamo gdje je Borges gnosticizmu pripisivao mogućnost sustegnuća vječnosti putem ne-seksualne, mentalne ushićenosti umnožavanja tvari, Durrell je izgradio usporedni svijet hermetičke igre kao svojevrsne kozmičke urote u kojoj se bizarni oblici inicijacije, seksualne transsupstancijacije i volje za razgradnjom opstojećeg poretka vrijednosti povezuju s nadsubjektivnim vremenom pripovijedanja. Borgesov gnostik ipak nikad ne bi mogao postati Durrellov magični Monsieur. U hermetičkome traktatu Poimandrespodastrijet je razvidan model dokidanja moći sudbine što se doseže gnozom, prisjećanjem i prisvajanjem svijeta pojedinačnim činom kontemplacije. Nebesko putovanje duše, što čini ključni trenutak gnostičke individualne eshatologije, pretpostavlja krug reprodukcije i reinkarnacije. Zacijelo da se može dijelom pristati uz Sloterdijkovo tumačenje da se iz gnostičkoga nauka ne može tako jednoznačno ustvrditi ni da je svijet slučaj, kao u Wittgensteina, a niti da se slučaj svijeta proglašava akozmičkim činom nekog imaginarnoga tvorca koji se suprotstavlja gnusobi tjelesnoga opstanka. (Peter Sloterdijk, Weltfremdheit, Suhrkamp, Frankfurtam Main, 1983.) U pitanju jest akozmizam kao takav. Što jest uopće ljubav u činu seksualnosti ako ne trenutak prekida razlike između vidljiva svijeta i opsjene, nebeskoga i zemaljskoga putovanja duše? Borges i njegov daleki “dvojnik” Durrell nisu tek izvanjski nasljedovali neognostičke (pret)postavke da bi svaki na svoj način završili u platonizmu i akozmizmu. Kako je riječ o doista književno najvjerodostojnijem pokušaju obnove gnosticizma zbog drukčijeg odnosa spram ljubavi i rođenja u vremenu posvemašnjeg profaniranja duše i ljubavi na razinu pornografske sekularizacije, bit će zacijelo nužno podsjetiti na korijene Borgesova, a posljedično i Durrellova, sinkretičkoga misaonog sklopa. Ono tamno, strano, hermetičko u tradiciji zapadne filozofije i religije zabljesnulo je u Borgesovim pjesmama i pripovijestima, ali je ostalo gotovo nedirnuto kritičkom refleksijom tumača. Možda je upravo otuda krenulo silno nerazumijevanje Borgesova odnosa spram ljubavne tjelesnosti. Središnje mjesto u teoriji iskonskoga grijeha te strasti mudrosti gnosticizma mitskoga podrijetla u razlici spram teologijske gnoze (Klement Aleksandrijski, Bazilid, Valentin) pripada pojmu sophie u kojoj se ozbiljuje samo božanstvo. Eoni ili hipostaze su momenti samorazvitka božanskoga duha. Posljednja hipostaza ili lik božanstva, kojeg su gnostici nazivali “zabludjeli eon” nastao je iz zablude mudrosti (sophie) i tragedije razvitka svijeta. Zabludu ne treba ovdje poistovjećivati s novovjekovnim teorijama spoznaje i mogućnošću uma da čini previde, obmane, pogreške. Zabluda ima ontologijsko podrijetlo. Svijet je prema gnostičkome nauku izvanjštenje mudrosti iz božanskoga duha kao zapalost, izopačenost samoga svijeta, pri čemu nije mišljeno ništa moralno pokvareno. Ono što jest svijet, jest zbilja “izrođenosti” u obličju tjelesnosti. Materijalni je svijet izrođenost božanske plerome. Zato je svako tjesleno biće unaprijed obilježeno pohotom i iskonskim grijehom. On se može prevladati samo tako ako se činom kontemplativne ljubavi izgubi u sveopćoj onijemjelosti stvari, duhovnome akozmizmu svijeta. Nastanak tvari posljedica je iz lažne imaginacije ukorijenjene mudrosti. Svijet je otuda postala nemudrost zablude, pohote i gnusobe. Gnostička je mudrost karikatura teologijske mudrosti. Za njih izvanjski svijet nema nikakve etičke ili ontologijske vrijednosti. Kao djelo „okrutnoga demijurga“ (E.M.Cioran) on je proizvod vražje spletke, posvemašnja pogreška koju se ne može ispraviti ničim osim uzdignućem u duhovnost tako što će se ljubavni čin umnožiti do gnusne zrcalne igre, beskrajno opetovati kao mehanika tjelesne obmane bez obzira na vrijeme, mjesto i okolinu. Put duhovnoga savršenstva omogućen je, dakle, samo onima koji na vrijeme spoznaju da se između zapalosti, izrođenosti i tragičnoga osjećanja svijeta skriva iskonska, kozmička mudrost koja nadilazi svjetovnu, prolaznu ljubav. (Peter Koslowski, Die Prügungen der Neuzeit: Über Postmodernität, Philosophie der Geschichte, Metaphysik, Gnosis, Edition Passagen, Wien, 1989.) Borges je u pripovijesti Tlön, Uqbar, Orbis Tertius imaginacijski sažeo bit gnostičkoga nauka. Ako su čovjek i mudrost u svijetu u neprestanom odnosu unutarnjega i izvanjskog progonstva, a stvorovi osuđeni na reprodukcijski niz besmislenih umnažanja, iskonska ljubav može biti samo duhovne naravi. Čežnja i bol kao trenuci razdvojenosti, raskola i bezdana između bića ne prevladavaju se spolnim općenjem, nego duhovnom vezom koja iz mudrosti proizvedena pretpostavlja bitak svih stvari (ono iskonsko Jedno) i utapljanje bića u bitku jednom i zauvijek. Sve što jest prirodno, jest pogrešno i zabludjelo. Iz te strahotne, tragične i pesimističke kozmogonije koju Borges ne smatra životno obvezujućom, ali neprestano uzbudljivim nastavkom radikalnoga platonizma, nastaje svijest o književnosti koja se ne utječe tjelovježbama seksualnosti, ispovijedanju boli, čežnji, tajnih želja, psihološkome nizu ljudskih sudbina. Borges nije pridavao nikakvu posebnu vrijednost takvom tipu pripovijedanja. Kao nadmoćni, nadvremenski gnostički Bog (mudrosti) stvorio je svoj svijet da bi u njemu uživao pomicanjem figura vječnih formi. Svođenjem tjelesnosti na ispad iz božanske pneume, gnostički je dualizam bio strano “tijelo” u povijesti zapadne filozofije i književnosti. Sve do Ciorana nitko se ozbiljno, a to znači sugestivno i misaono strasno, nije zadubio u teški problem rođenja i ljubavi koji gnosticizam ostavlja svojim baštinicima. Jer, ako je tijelo iskonski grijeh „okrutnoga Boga“ – zar nije i sva duhovna ljubav u zazornosti spram tjelesnosti nedostojna spasa čovjeka? Metafizika gnosticizma bila je strahotno udaljena od zbiljske pojedinačne muke. U Borgesovim pripovijestima i pjesmama stoga se osim ritualnih ubojstava, fantastičnih potraga za “zlatnim runom” ništavila, razotkrića zagonetke vječnosti ne događa ništa ljudski-odveć-ljudski. To mu ipak nije naškodilo niti bi ga se olako moglo proglasiti neognostičkim piscem samo zato što u nekoliko navrata i jednom izričito ispituje granice tog hermetičkoga nauka.

Neprijeporno jest da se Borges u svim svojim djelima bavio samo heteroseksualnim odnosima. Zato mu se nipošto ne bi moglo pripisivati sklonost da se iz mračnih gnostičkih kultova, koje je tako majstorski opisao Durrell u Monsieuru, stvara razloge za erotski konzervativizam. Ipak je on bio stari gospodin iz književnoga labirinta tradicije one vrste modernizma, koja je uvijek erudiciju pretpostavljala žestokom rezu teksta. Bio je, uostalom, odveć pod utjecajem engleske književnosti i filozofije, na granici mistike, da bi ponirao u društvene ekscese nastale književnom preradbom zbilje. Zar bi mu to trebala biti mana? Ali, ostaje doista začudno kako je jedan takav duh mogao opčiniti naraštaje pisaca a da ničim nije narušio stroga pravila konvencije u stvarima seksualnosti, obzirnosti i društvenim normama. Nije čak ni ludovao za eksperimentima u narativnoj strukturi teksta poput Joycea. Pa ipak…

Amor fati ili vječna ruža mladosti

Zašto je Borges ljubavi uskratio pravo na književnu preradbu seksualnosti? Gledajući iz njegova zatvorena sustava književne fikcionalnosti labirinata, zrcala i ruža – cvijeta koji ima vječnu formu žudnje ne samo za manirizam – takva je odluka bila jedino logična. Fantastika je beskonačno umnažanje zrcala u kojoj tjelesnost postaje nezbiljska zbilja. Ono nadzbiljsko je algebra, filozofija i kombinatorika racionalne ekstaze. U razgovoru s André Campom za Magazine littéraire, objavljen posthumno, studenoga 1988. godine, Borges je na pitanje o odsutnosti ljubavi u njegovu djelu odgovorio – borgesovski. U njegovu životu ljubav je zauzimala odveć prostora, tako da je pisanje bilo nadomjestak za ljubav. Žene su, tvrdi pisac, toliko jednokratne i neponovljive, nesvodive na puku tjelesnost da zaslužuju metafizički respekt. Ako je imao, prema vlastitome priznanju, sreće u ljubavi, to ne znači da se sa stajališta književnosti ne postavi pitanje opstoji li ljubav uistinu ili je to tek puka tlapnja koju je izmislilo pjesništvo. Nema dvojbe, otklonivši erotičnost i seksualnost kao i društveni kontekst vremena, politiku osobito, i uzdignuvši ih do sredstava za višu, estetsku svrhu u kojoj i pravednost i moralnost i sloboda nisu regulativne ideje, pisac kulta knjiga nije budio zazornost modernizma. Ako je roman od svojeg nastanka nezamisliv bez ljubavi, smijeha i putovanja, onda je očito izostanak te moderne opsjene koju je “izmislilo pjesništvo” jedan od razloga, dakako ne odlučujući, zašto Borges nikad nije napisao roman. Za privrženika estetike platonskih vječnih formi struja zbivanja formalno suspregnuta na približno tri stotine stranica nije odgovarala biti književne poruke. Sažetost i ekonomija žudnje bila je uz sljepoću kao izvanjski razlog – prigodni uzrok, poput okazionalističkih objašnjenja – njegova mjera iskazivoga. Sam ju je, ironično, objasnio – lijenošću. Amor fati kao čuvara riznice pamćenja, Borgesa je u nekom mističnom, staromodnome ozračju mirisa mahagonija i truleži knjižnih ušiju uz zvuke milonge s ulice i tišinu noći, prikovao uz stolicu. Svoje ruže izmišljaja i ruže prisjećanja poklonio je Maríji Kodama, osobnoj tajnici, prepisivačici tekstova koje je diktirao i supruzi koja ga je otpratila u vječnost.

U posveti Urotnika/Atlasa, posthumno objavljenoj knjizi parabola i pjesama, Borges kaže:

“Vaša je ovo knjiga, María Kodama.”

Valjda je starost nužna za jasnoću i savršenstvo teksta. Jer, čovjek je osim brojeva zatočenik ljubavi i prisjećanja.

Recent Posts

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

Biti u jezgri nihilizma i misliti njegovo rastvaranje!

1. Svi ovi tekstovi koje objavljujem na blogu zvanom Kaos uz pokušaj samotumačenja onog što stoji u mojim knjigama izvedeno kao mišljenje tehnosfere i njezina ontologijskoga statusa u suvremenosti, osobito u petoknjižju Tehnosfera te u Izgledima nadolazeće filozofije: Metafizika-kibernetika-transhumanizam uz niz pratećih knjiga poput Nihilizma i suvremenosti: Na Nietzscheovu tragu i knjiga objavljenih na engleskome jeziku u izdanjima Cambridge Scholars Publishinga, Springera i Palgrave Macmillana nisu ništa drugo negoli nastojanje da se mogućim čitateljima s razumijevanjem otvori put drukčijega mišljenja od mnogih drugih orijentacija koje se bave tzv. istim problemom ali koje smatram da su ispod dostojne razine spekulativnosti i refleksivnosti. Vidim kako i nadalje to nailazi na posvemašnje nerazumijevanje i otpor, čak i bezglavu kritiku pokušajem da se ono što izričito tvrdim nivelira na taj način da se svede na analogiju s nekim tzv. važnim shvaćanjima u tzv. postmodernizmu, posthumanizmu ili jednostavno konstatacijama da je sve to samo izvod Heideggera ili Deleuzea u tzv. našim uvjetima. Stoga svim takvim postavkama i njihovim zagovornicima ovaj tekst ima zadaću poticanja na ekstenzivno i „duboko“ čitanje onoga što u mojim knjigama piše jasno i izričito, a ovdje sažeto iskazano kao „sedmi pečat“ mišljenja suvremenosti par excellence. 2. Transhumanizam analiziram kao radikalni završetak zapadnjačke metafizike i njezinu transformaciju u kibernetiku, odnosno kao prijelaz ljudskog bića u sferu tehnosfere u kojoj tehnologija prestaje biti tek puki čovjekov alat i postaje njegova primarna ontologijska stvarnost. Smatram, naime, da transhumanizam i posthumanizam ne predstavljaju tek prolazne kulturne ili znanstvene trendove i tzv. pokrete, već pokazateljima epohalnoga povijesnoga zaokreta. U kibernetičkome sklopu suvremenoga doba, tradicionalno ljudsko tijelo (ono što nazivam korporalnim obratom) gubi svoju spontanost i autonomiju. Autonomija se otuda seli iz domene ljudskoga subjekta u programski sklop autonomnih objekata umjetne inteligencije i njezina sustava i okoline. Tradicionalno razumijevanje humanizma koje strogo razdvaja prirodu i kulturu, odnosno čovjeka i stroj, problematično je i zastarjelo. Čovjek se više ne može promatrati neovisno o tehnologiji; ljudska evolucija i tehnološki razvitak (tehnogeneza) neodvojivo su isprepleteni. (v. https://znanje.hr/product/tehnosfera-i/285466 i https://www.amazon.com/dp/3796548377?lv=shuf&channelId=500&plpRedirect=mhFallback) Tradicionalni pojam ljudskosti se rastvara jer tehnosfera iznutra redefinira antropologijske granice. U knjizi Izgledi nadolazeće filozofije pokazujem stoga vladavinu sekularizirane religijske strukture unutar transhumanističkoga pokreta. Njegova težnja za nadvladavanjem smrti, starenja i bioloških ograničenja zapravo je pokušaj ostvarivanja "besmrtnosti bez tajne". Duhovno se više ne doživljava kao transcendentna tajna, već se manifestira kroz mozaik tehnoloških i vizualnih znakova. U ideji tehno-singularnosti i tehnološkoga nadilaženja ljudskih ograničenja prepoznaje se eshatologijski zanos kroz ideje o "kraju povijesti" ili konačnome spasenju putem stroja, što transhumanizam pretvara u svojevrsnu tehno-religiju. (v. https://trivent-publishing.eu/home/170-318-metahumanism-sorgner.html ) Pitanje transhumanizma je u svojoj biti pitanje o budućnosti samoga mišljenja i filozofije. Kada strojevi preuzmu funkcije kognicije i planiranja, filozofija se mora postaviti kao radikalna dijagnoza vremena koja nastoji dokučiti što uopće znači ljudska egzistencija u doba tehnosfere. Klasične humanističke fraze više nemaju smisla jer se nalazimo u stanju u kojem su metafizički temelji zapadne civilizacije potpuno preoblikovani u algoritamske kodove. Knjiga Izgledi nadolazeće filozofije: Metafizika – kibernetika – transhumanizam objavljena 2023. godine u izdanju Mizantropa) predstavlja ključni appendix i teorijsku sintezu petoknjižjaTehnosfera. Za razliku od prethodnih radova koji su se oslanjali na digitalnu estetiku, vizualne umjetnosti i teoriju politike, ova je knjiga posvećena isključivo tehnoznanstvenoj konstrukciji suvremenosti. Ovdje postavljam platformu transverzalnoga mišljenja koja suočava zapadnu metafiziku i kibernetiku s najnovijim dosezima teorijske fizike, kozmologije, astrofizike i sintetičke biologije. (v. https://knjiga.hr/knjiga/izgledi-nadolazece-filozofije-metafizika-kibernetika-transhumanizam-paic-zarko-113764) Po prvi put u svojem opusu opširno analiziram astrofiziku i kozmologiju. Pritom tvrdim da suvremene znanosti, u traganju za krajnjim granicama (poput pojma singularnosti u fizici), zapravo preuzimaju nekadašnju ulogu metafizike. Filozofija stoga ne smije ostati zatvorena u humanistički geto, već mora ući u radikalan dijalog s tehnoznanstvenim disciplinama. Kako bi se uopće moglo misliti nadolazeće doba svemirske i kozmičko-biološko-tehnološke evolucije čovjeka, uvodim dva ontologijsko-epistemologijska pojma. To su: 1) mjerljivost (kvantifikacija) ꟷ Sve što postoji prevodi se u mjerljive podatke i matematičke kodove; (2) vizualizacija ꟷ Događaji i strukture svijeta više se ne konceptualiziraju kroz čisti logički govor (logos), već se konstruiraju i prezentiraju kroz vizualne računalne modele i simulacije. Knjiga sustavno i genealogijski analizom pojmova, znanstvenih paradigmi i bitnih mislioca u području teorije znanosti kao i filozofije koja znanost i tehnologiju uzima za svoj predmet prati povijesnu sudbinu zapadnoga mišljenja kroz tri velike epohe. Metafizika označava tradicionalno mišljenje od Platona do Hegela koje je tražilo bit i utemeljenje u pojmovima poput uma, duha ili bitka. Kibernetika se odnosi na stadij u kojem se bitak pretvara u informaciju, a mišljenje u operativno i tehnički funkcionalno upravljanje sustavima. Transhumanizam predstavlja, naposljetku, radikalni završetak tog procesa u kojem tehnosfera (kroz umjetnu inteligenciju i biotehnologiju) nastoji autopoietički (samostvoreno) nadići i zamijeniti tradicionalno shvaćenoga čovjeka kao animal rationale. 3. Tehnosfera, kao realizacija umjetne inteligencije i umjetne intuicije, dovodi do kraja i nestajanja tradicionalne uloge triju stupova ljudskoga duha: filozofije kao paradigmatskog mišljenja, umjetnosti koje u ovoj knjizi više nema kao estetskoga rasterećenja i znanstvenoga eksperimenta koji biva zamijenjen čistom simulacijom i autonomnim algoritmima. U konačnici, Izgledi nadolazeće filozofije nisu poziv na odbacivanje filozofije, već pokušaj da se mišljenje očuva u svojoj čistoći. Zato inzistiram na tome da filozofija mora odustati od utjeha prošlosti i postati radikalna dijagnoza vremena koja jedina može progovoriti o sudbini čovjeka koji ubrzano postaje dio algoritamskoga sklopa. Ova dva pojma ne promatram kao obične znanstvene metode, već kao temeljne načine na koje nam se stvarnost uopće pokazuje u doba tehnosfere. ¸Mjerljivost (Kvantifikacija svega postojećega): Matematički univerzum: Oslanjajući se na suvremenu astrofiziku i kvantnu mehaniku, pokazujem da u tehnosferi stvar gubi svoju "supstanciju" ili "bit". Sve što jest – od galaksije do ljudskog genoma – postaje obradivo tek kada se prevede u podatak (datafication). Diktat algoritma: Ako nešto nije mjerljivo i pretvorivo u digitalni kod, ono za sustav tehnosfere ontološki ne postoji. Ljudsko iskustvo, emocije i misli nastoje se kvantificirati kroz biometriju i neuroznanost kako bi postali dio operativnog sustava. Vizualizacija (Svijet kao konstruirana slika): Kraj klasičnoga teksta ilogosa: Tradicionalna filozofija temeljila se na pojmu i pisanoj riječi. Nadolazeća filozofija pak uočava da tehnosfera funkcionira kroz vizualne modele. Simulacija umjesto reprezentacije: Računalni modeli crnih rupa, kvantnih stanja ili DNA sekvenci nisu "slike" nečega što već postoji u prirodi. Te vizualizacije su matematički konstrukti koji tek stvaraju tu stvarnost za nas. Stvarnost se više ne spoznaje razumijevanjem teksta, nego dizajniranjem i gledanjem sučelja (interfacea). Sudbina zapadnoga mišljenja zato se u ovoj knjizi pojavljuje kao nužna povijesna evoluciju u kojoj se struktura moći i bitka seli iz uma u stroj. Metafizika kao doba subjekta i prirode: Započinje s Platonom i kulminira s Hegelom. U ovom dobu čovjek je postavljen kao subjekt (središte svijeta), a priroda kao objekt koji on spoznaje. Ključno pitanje metafizike je pitanje o bitku i umu koji to spoznaje. Tehnologija je ovdje još uvijek shvaćena samo kao čovjekovo oruđe. Kibernetika kao doba informacije i upravljanja sustavima: Nastupa s krizom metafizike (od Nietzschea i Heideggera nadalje) te znanstvenim radovima Norberta Wienera. Bitak se više ne razumije kao duh ili materija, već kao informacija. Svijet se više ne promatra kao skup predmeta, već kao mreža otvorenih i zatvorenih sustava kojima se upravlja putem povratne sprege (feedback loop). Čovjek ovdje prestaje biti autonomni subjekt i postaje "čimbenik" ili "čvor" u komunikacijskom kanalu. Transhumanizam kao doba tehnosfere i autopoiesisa: Ovo je radikalni, ekstremni završetak metafizičkoga hoda Zapada. Transhumanizam preuzima kibernetičku tezu da je čovjek samo informacijski kod (DNK + neuronska mreža) i izvodi zaključak: kôd se može poboljšati, prepisati i odvojiti od biološkoga supstrata. Tehnosfera postaje autopoietička – ona samu sebe reproducira, nadograđuje i evoluira. Umjetna inteligencija (AI) i sintetička biologija više ne trebaju ljudskoga programera kao posrednika; sustav se autonomno optimizira, ostavljajući tradicionalnog humanističkoga čovjeka iza sebe kao zastarjelu evolucijsku stepenicu. 4. No, u Izgledima nadolazeće filozofije završavam s pitanjem o događaju (Ereignis) kod Heideggera i (événement) Deleuzea. Razlika u shvaćanju ovog temeljnoga pojma post-metafizike omogućuje da se izvede nešto krajnje radikalno: naime, da se pokaže kako se događaj mora shvatiti u analogiji s transklasičnom logikom tehnosfere i ne pripada ni u područje očekivanja nagovora smisla bitka niti u područje "novoga" koje rastemeljuje postajanje svijeta kao virtualne aktualizacije, već se događa kao diskontinuirani kontinuitet onoga što je nesvodivo na bitak i vrijeme u obzorju kraja metafizike. Taj događaj koji se događa tako što mišljenje misli autopoietički, jezik govori autopoietički, a slika pokazuje autopoietički dovodi do kraja i metafizike u kibernetici i kibernetike u transhumanizmu. Čovjek se kao homo kybernetes ne pojavljuje više subjektom mišljenja "svijeta" bez "slike", već "slikom" bez "svijeta" i njegova je sudbina da odlučno filozofijski otvori mogućnost izgleda mišljenja i življenja u samoj jezgri ovog nihilizma trećega poretka kibernetike. Dakle, ne izvan sustava, ne tako da se snebivamo nad transhumanizmom kao opasnošću koji će nas uništiti dolaskom kvantnih računala i metaverzuma, već u samoj jezgri ničega (nihil absolutum) ꟷ to je najradikalniji stav uopće protiv nihilizma ꟷ biti u samome središtu ovog zbivanja i mišljenjem ga egzistencijalno prevladati. (v. o tome: https://www.matica.hr/knjige/predavanja-o-nietzscheu-1410/ ) Događaj o kojem govorim na kraju knjige nije nešto što dolazi "izvana" da bi spasilo čovjeka, niti je to progresivni nastavak povijesti. Mišljenje se oslobađa potrebe da reprezentira izvanjski svijet. Ono postaje operativno, srodno algoritmima tehnosfere, ali zadržava sposobnost refleksije vlastitoga procesa. Jezik više nije alat kojim ljudski subjekt prenosi značenje o bitku. On generira vlastitu stvarnost (poput kôda ili generativnih jezičnih modela) u kojoj znakovi proizvode nove znakove. Slika više nije mimesis (imitacija) stvarnosti. Vizualizacija u tehnosferi stvara samu stvarnost; metaverzum ili digitalni konstrukti nemaju svoj referent u fizičkome svijetu, oni su samoreferentni. Ova trijada ne ukida samo metafiziku u kibernetici, već i samu kibernetiku u transhumanizmu. Zašto? Zato što transhumanizam još uvijek „naivno“ vjeruje da tehnoznanošću upravlja čovjek radi svojeg "poboljšanja" što je antropocentrički ostatak metafizike. Autopoietički obrat, međutim, pokazuje da sustav nadrasta i samog transhumanističkoga čovjeka. U jezgri tehnosfere postmetafizički koncepti se lome. Heideggerov Ereignis (događaj) još uvijek sadrži patos iščekivanja, osluškivanja "nagovora smisla bitka" i spasonosnoga povratka autentičnosti. U svijetu kvantnih računala, taj je jezik zastario. Nema se što osluškivati u šumu algoritama; sustav je ravnodušan prema smislu. Deleuzeov événement (događaj) slavi imanenciju, vječno postajanje (devenir) i virtualne aktualizacije koje stalno rađaju "novo". Sama je tehnosfera kao kapitalizam visoke tehnologije prisvojila tu logiku – ona stalno proizvodi "novo" kao modni artikl ili nadogradnju softvera, čime subverzija postaje nemoguća. Događaj se stoga mora misliti u analogiji s transklasičnom logikom – logikom koja nadilazi binarne opozicije (istina/laž, čovjek/stroj, subjekt/objekt). 5. Umjesto tehnofobije, moraliziranja ili nostalgije za izgubljenim humanizmom, sve je u nastojanju održanja mišljenja u samoj jezgri ovoga nihilizma. Čovjek više nije homo sapiens koji vlada svijetom, već homo kybernetes. On živi u stanju "slike bez svijeta" – okružen simulakrumima i tehnosferom. Pozicija mislioca danas nije izvan sustava jer eksterijer više ne postoji – tehnosfera obuhvaća sve, od geoinženjeringa do neuro-sučelja. Egzistencijalno prevladavanje u jezgri Ničegajest istinski "anti-nihilizam". Ako je tehnosfera u svojoj biti čisti funkcionalni nihilizam (sustav bez svrhe, radi same funkcionalnosti), filozofija se mora naseliti u samu njegovu jezgru (u središte tog Ništa). Tek odatle, kroz radikalno mišljenje koje razumije zakone te tehnosfere bolje nego što ih razumiju sami inženjeri, moguće je otvoriti autentične izglede za mišljenje i življenje. To nije tehno-optimizam, nego otvaranje mogućnosti izgleda. Mišljenje u jezgri nihilizma trećega poretka postaje čin radikalne slobode: misliti sustav, proći kroz njega, i upravo kroz to prolaženje očuvati samu mogućnost da se bude ljudskim bićem koje nije tek puka komponenta u algoritmu. Zato moja analiza sveučilišta i obrazovanja u doba tehnosfere izravno proizlazi iz teze o radikalnome nihilizmu trećega poretka. Suvremeno sveučilište nije samo u krizi; ono je doživjelo potpunu mutaciju svoje ontologijske svrhe. Tradicionalno sveučilište, utemeljeno na Humboldtovu modelu autonomije, humanizma i traganja za istinom, zamijenjeno je korporativno-tehnološkim pogonom za proizvodnju mjerljivih vještina.U jezgri te transformacije nalaze se tri ključna procesa: 1. Od humanističkoga obrazovanja (Bildung) do kompetencija i vještina Tehnosfera je u potpunosti ukinula klasični pojam Bildunga (samooblikovanja čovjeka kroz kulturu, kritičko mišljenje i znanost). U dobu kibernetike, sveučilište više ne proizvodi intelektualce koji propituju temelje društva i bitka, već operatore sustava (homo kybernetes). Znanje se reducira na ishode učenja, bodove (ECTS), kompetencije i vještine koje se mogu izravno unovčiti ili implementirati u algoritamske procese kapitala i tehnologije. Ako znanje nije mjerljivo i operativno, ono se unutar bolonjskoga i post-bolonjskoga sustava smatra "beskorisnim". 2. Tehnosfera i deteritorijalizacija sveučilišta Sveučilište gubi svoj fizički i simbolički prostor sveučilišnoga kampusa kao mjesta susreta mišljenja i dijaloga, te postaje dio digitalne mreže. Kroz metaverzum, online platforme, digitalne repozitorije i hibridnu nastavu, obrazovanje se deteritorijalizira. Ono gubi "svijet" i pretvara se u čistu "sliku na sučelju". Profesor više nije nositelj živog mišljenja ili kritičkoga autoriteta, već postaje moderator digitalnih sadržaja, administrator platformi i menadžer podataka. Živa riječ (logos) ustupa mjesto vizualizacijama, prezentacijama i automatiziranim algoritmima za ocjenjivanje. 3. Autopoiesis "info-kognitivnoga kapitalizma" Sveučilište danas funkcionira kao samoreproducirajući (autopoietički) pogon info-kognitivnoga kapitalizma. Ono ne služi čovjeku, nego samom sebi i rastu tehnosfere. Student se ne obrazuje da bi mislio, nego da bi postao optimizirani "ljudski resurs" sposoban za supostojanje s umjetnom inteligencijom. U općoj teoriji tehnosfere, čak i znanstvenoistraživački rad na sveučilištima prestaje biti polje otvorenoga eksperimenta i pretvara se u računalne simulacije unutar zadanih algoritamskih parametara. Sveučilište se ne može spasiti bježanjem od tehnologije, već bezuvjetnim filozofijskim osvještavanjem njezine logike unutar samih institucija. Profesori i studenti ne bi trebali biti puki korisnici digitalnih alata i administrativnih tablica, već subjekti koji iznutra – u samome središtu digitalnoga pogona – razvijaju transklasičnu logiku kritike. To znači obrazovati za ono što je preostalo od mišljenja ꟷ za sposobnost da se razumije i dekonstruira kôd, da se uoči praznina (Ništa) iza sjajnih ekrana metaverzuma i umjetne inteligencije, te da se upravo kroz taj čin radikalne refleksije egzistencijalno očuva prostor slobode. U Izgledima nadolazeće filozofije idem korak dalje od uobičajene kritike umjetne inteligencije (AI) kao alata koji obavlja kognitivne funkcije uvodeći pojam umjetne intuicije. Naime, umjetna intuicija označava sposobnost naprednih algoritamskih sustava poput kvantnih neuralnih mreža da prepoznaju obrasce, donose heurističke odluke i stvaraju "novo" brzinom i obujmom koji nadilaze ljudski mozak. AI više ne računa samo logički. Ona anticipira i simulira intuitivne skokove. U nastavi, AI prestaje biti asistent i postaje supstrat samog znanja. Kada sustav posjeduje i inteligenciju i intuiciju, proces učenja se radikalno mijenja. Student se više ne uči kako doći do rješenja (jer algoritam nudi rješenje trenutačno), već je prisiljen postati promatrač autopoietičkoga samogeneriranja znanja.Umjesto zabrane korištenja AI ili naivnoga prepuštanja istoj, sugeriram da se obrazovanje mora fokusirati na transklasičnu refleksiju kôda. Učiti mlade ne kako koristiti alate, nego kako misliti prazninu koja nastaje kada stroj preuzme intuiciju. To je obrazovanje za "nemislivo" – ono što stroju izmiče jer nema egzistenciju. Suvremeno sveučilište više ne služi za discipliniranje građana za potrebe nacionalne države (stvaranje lojalnih podanika, pravnika, profesora). Budući da je država razvlaštena u korist globalne tehnosfere, sveučilište postaje čvorište za upravljanje algoritmima i biotehnologijom. Škola i sveučilište postaju laboratoriji u kojima se ljudski materijal priprema za simbiozu s tehnosferom. Kroz prisilnu digitalizaciju i implementaciju transhumanističkih paradigmi gdje je čovjek definiran kao nesavršeni softver, obrazovne institucije izravno provode dokidanje humanizma. Moć više ne treba tijelo, ona treba podatke o tijelu. Jean-François Lyotard je u svojem kultnome djelu Postmoderno stanje (1979.) proročanski najavio komodifikaciju i robotizaciju znanja. (v. https://www.leseditionsdeminuit.fr/livre-La_Condition_postmoderne-2180-1-1-0-1.html) Međutim, iz pozicije 21. stoljeća i nihilizma trećega poretka ovu tezu radikaliziram i vodim do njezina krajnjeg ontologijskoga ishodišta. Dok je kod Lyotarda znanje još uvijek u opticaju među ljudskim akterima koji njime trguju radi profita ili moći, za mene znanje unutar tehnosfere postaje posve autonomno. Sustav generira znanstvene radove, simulacije i baze podataka radi vlastite optimizacije, a ne radi čovjeka. Znanje više nije roba za ljude; ono je resurs za tehnosferu. Ako obrazovanje gubi humanistički smisao, ako država više ne štiti život nego tehnosfera upravlja kodom, i ako je znanje postalo autopoietički stroj bez vanjske svrhe – što preostaje? Preostaje upravo ono najradikalnije: ostati u samoj jezgri tog Ništa. Radikalno demontirati iluzije o povratku na staro. Filozofija unutar takvoga sveučilišta i takvoga obrazovanja mora preuzeti ulogu subverzivne, transklasične misli koja ne dopušta da homo kybernetes zaboravi vlastitu prazninu. Biti u središtu zbivanja, proći kroz nihilizam trećega poretka, i upravo u toj točki maksimalne opasnosti otvoriti čisti, nepatvoreni izgled autentičnoga novoga mišljenja.

November 18, 2026
Što još uopće s ideologijom?

Što još uopće s ideologijom?

1. Za Louisa Althussera, vodećeg francuskog neomarksističkoga filozofa druge polovine 20. stoljeća, ideologija nije samo skup lažnih ideja ili pasivna iluzija, već istinsko bojno polje i materijalna sila neophodna za klasnu borbu. U svojem poznatom tekstu iz 1970. godine „Ideologija i ideologijski državni aparati“, on redefinira ideologiju ne kao "lažnu svijest", već kao zamišljeni odnos pojedinaca prema njihovim stvarnim uvjetima postojanja. Za Althussera, teorija i filozofija nisu neutralne. On definira filozofiju kao "klasnu borbu u teoriji" ili kao "filozofsku borbu za riječi koja je dio političke borbe". Cilj je osloboditi znanost (historijski materijalizam) od ideologijskih iskrivljenja buržoazije. Izazov je stoga povući jasnu granicu između znanosti koja proizvodi znanje i ideologije koja služi klasnim interesima. Ideologija ne lebdi u zraku. Ona ima materijalno postojanje ukorijenjeno u institucijama. Dominantna klasa, pak, koristi ove strukture za reprodukciju odnosa eksploatacije. IAD (ideologijski aparati države) su škola koja je postala dominantni aparat u kapitalizmu, Crkva, obitelj, mediji, kultura. Budući da su ovi aparati sredstvo kojim buržoazija održava svoju hegemoniju, oni odmah postaju mjesto žestoke klasne borbe. Dominirana klasa pokušava im se oduprijeti, voditi političke bitke unutar njih i subverzivno neutralizirati njihove funkcije. Althusser tvrdi da ideologija interpelira pojedince kao subjekte. Od rođenja smo uronjeni u rituale i materijalne prakse koje diktiraju kako djelujemo i mislimo kako bismo se prilagodili utvrđenom poretku. „Borba“ ovdje leži u osvještavanju i preokretanju ove podložnosti. Da bi se emancipirali, potlačeni se moraju suprotstaviti dominantnoj ideologiji proleterskom ideologijom borbe, sposobnom strukturirati otpor i organizirati konkretnu političku akciju. Ovaj koncept ideologije također je bio predmet intenzivnih intelektualnih sporova u svoje vrijeme. Mislioci, primjerice, poput Jacquesa Rancièrea kritizirali su Althusserovu viziju, tvrdeći da je njegova stroga razlika između „Znanosti“ (koju su zastupali partijski intelektualci) i „Ideologije“ (u kojoj su mase navodno stagnirale) zapravo služila opravdavanju akademskoga autoriteta i političkog revizionizma, a ne istinskoj pobuni naroda. Badiou, pak, tvrdi da Althusserov strukturalizam unatoč svojim znanstvenim pretenzijama zadržava oblik idealističkoga zatvaranja. Zarobljavajući pojedince unutar sveobuhvatne ideologijske matrice u kojoj je svaki oblik otpora unaprijed kodiran od strane samog sustava, Althusser otuda ne uspijeva objasniti kako se istinski postupak istine može pojaviti izvan strukturnoga polja. (v. https://pages.mtu.edu/~jdslack/readings/CSReadings/Hall_Signification_Representation_Ideology.pdf ) 2. Althusser izvodi ključnu razliku između dvije vrste državnih aparata koji služe reprodukciji kapitalističkog sustava. Represivni državni aparat (RDA) obuhvaća policiju, vojsku, sudove i zatvore. On funkcionira prvenstveno putem nasilja i prisile (fizičke ili administrativne) i jedinstven je. Ideologijski aparati države (IAD) obuhvaćaju školu, crkvu, obitelj, medije, sindikate i kulturu. Oni funkcioniraju izričito putem ideologije. Za razliku od represivnoga aparata, oni su pluralni, disperzirani i često pripadaju privatnoj sferi. U feudalizmu je crkva bila glavni ideologijski aparat. U modernome kapitalizmu, škola je preuzela ulogu dominantnoga IAD-a.. Ona preuzima djecu iz svih društvenih slojeva u najranjivijoj dobi i godinama ih uči "vještinama" prožetim vladajućom ideologijom: kako se ponašati, poštovati hijerarhiju, prihvatiti svoju sudbinu radnika ili menadžera. Ideologijski aparati države nisu monolitni. Budući da su to mjesta gdje se ideologija mora svakodnevno prakticirati, oni postaju poprište klasne borbe. Vladajuća klasa ne može lako upravljati tim aparatima kao vojskom; ona mora stalno nametati svoju hegemoniju. Potlačene klase mogu unutar tih aparata (primjerice kroz sindikate, alternativne medije ili borbene prosvjetne radnike) pronaći prostor za kontra-ideologijsko djelovanje i organiziranje otpora. Jedna od najpoznatijih Althusserovih teza glasi: „Ideologija interpolira pojedince u subjekte.“ To znači da mi ne postajemo slobodni pojedinci koji naknadno biraju u što će vjerovati, već nas ideologija konstruira kao svoje sljedbenike prije nego što smo toga uopće svjesni. Althusserova slavna rečenica iz eseja Idéologie et appareils idéologiques d'État kako ideologija nema povijest često zbunjuje jer se čini da proturječi marksizmu koji sve promatra kroz povijest. Međutim, Althusser ovdje koristi igru riječi i teorijsku analogiju s Sigmundom Freudom i njegovim konceptom nesvjesnoga (koje je za Freuda također bezvremeno i nema povijest). Althusser time misli na dvije stvari. Ideologije u množini (npr. kršćanska ideologija, buržujska ideologija, feudalna ideologija) imaju svoju povijest. One se mijenjaju, nastaju i nestaju s promjenom ekonomskih epoha. Ideologija u jednini označava samu strukturu i mehanizam kako ljudska svijest funkcionira. Taj mehanizam odnosno činjenica da ljudi uvijek moraju kroz imaginaciju i simbole osmišljavati svoj odnos prema stvarnosti, vječan je. Ideologija, prema ovome shvaćanju, prati ljudska društva od pamtivijeka i postojat će čak i u komunizmu. Althusser ovdje citira samoga Marxa iz Njemačke ideologije. Ideologija je poput sna – ona nema vlastitu neovisnu povijest jer je ona samo odraz stvarne, materijalne povijesti klasne borbe. Ideologija se ne razvija sama od sebe u zraku; njezine promjene su uvijek rezultat onoga što se događa u ekonomskoj bazi i političkim sukobima. Ona nema svoju autonomnu povijest, već je njezina povijest posuđena od povijesti klasnih sukoba. 3. Usporedba Louisa Althussera i Antonija Gramscija, uz pojašnjenje Althusserove provokativne teze da „ideologija nema povijest“, zadire u sam vrh marksističke teorije 20. stoljeća. Obje teorije pokušavaju odgovoriti na isto pitanje: Zašto radnička klasa ne podiže revoluciju iako je kapitalizam očito izrabljivački sustav? Međutim, njihovi odgovori nude bitno različite naglaske. Iako oba mislioca napuštaju stari, vulgarni marksistički stav da je ekonomija jedino što pokreće povijest (ekonomski determinizam), oni fenomenu moći pristupaju iz različitih kutova: Kod Gramscija, hegemonija je pitanje kulture i pristanka kao psihološki i društveni savez klasa, dok je kod Althussera to pitanje strukture i materijalnih aparata države koji doslovno proizvode poslušne subjekte.No, ako ideologija nema povijest, onda je prema Althusseru i strukturalizmu, što također vrijedi i za Barthesov koncept metajezika kao lingvističke strukture kodiranja društvene stvarnosti, ideologija kao superstruktura ništa drugo negoli sam povijesni odnos. Zašto? Zbog toga jer povijest nije vječno zbivanje jednog te istoga u genezi i razvitku čovjeka od prastanja (Ur-Staat rekao bi Deleuze) do mogućnosti realizacije komunizma, već dinamika otvorenosti same metafizike u znaku sukoba između znanosti i ideologije u modernome kapitalističkome društvu. Odnos je fluidan ali gotovo skriveni nadodređujući pojam strukturalizma kojemu je Althusser u filozofijskome smislu dao neomarksistički pečat svojim djelima kao što su to Za Marxa i Kako čitati Kapital. (v. https://www.abebooks.com/Marx-ALTHUSSER-Louis-Fran%C3%A7ois-Masp%C3%A9ro/31115242679/bd ihttps://www.amazon.co.uk/Lire-Capital-Louis-Althusser/dp/213056853X) U njima je uspostavio scijentističku to jest determinističku interpretaciju Marxa kao onog koji se dijeli na doba filozofije ili ideologije (od 1842-1845. tzv. Rani radovi o otuđenju rada i čovjeka) i doba znanosti kao kritike političke ekonomije (od 1845-1883. ili od Teza o Feuerbachu do Grundrisse i Kapitala. Ključni pojam razdvajanja nije ništa iz logike evolucijskoga kontinuiteta, već diskontinuiteta zato što Althusser preuzima od filozofa znanosti Gastona Bachelarda pojam epistemologijskoga reza, kojim pokazuje da je između dva Marxa posrijedi posvemašnji ponor jer znanost u kapitalizmu supsumira pod sebe filozofiju i tako djeluje kao nadređena moć svojevrsne nad-ideologije. Razlog je u tome što je moderni kapitalizam rezultat totalnosti procesa sinteze robe, novca i kapitala u samosvrhu povijesnoga razvitka u kojem je država genetička funkcija represivnoga sustava ideologijskih aparata. (v. https://www.europe-solidaire.org/spip.php?article18972 ) Zato je ovaj pojam IAD-a u sprezi s Gramscijevom pojmom ideologije kao kulturalne hegemonije u klasno-socijalnoj borbi proletarijata i kapitalističke klase kao Kulturkampf na tzv. metapolitičkoj razini zapravo paradoksalno i nadalje "djelotvoran". Naime, to pokazuju stalne građanske pobune u Francuskoj zadnjega desetljeća te posebno ove 2026. godine, koje su upravo krenule iz područja školstva i obrazovanja. No, problem je ontologijski daleko složeniji zato što ideologija kao sinteza znanosti i tehnologije u doba tehnosfere nije više problem tzv. lažne ili istinite svijesti kao onaj Sloterdijkov kardinalni cinizam svijesti kojim znamo da nas izrabljuju, ali i nadalje činimo isto, već onoga što Deleuze naziva noologijom. (v. https://purehost.bath.ac.uk/ws/portalfiles/portal/155859043/Deleuze_s_Transformation_of_the_Ideology_Critique_Project_Noology_Critique.pdf ) Dakle, Althusserovi su IAD "djelotvorni" na razini metapolitičke borbe s nacijom-državom iako bez vidljiva rezultata radikalne reforme ove države, ali su posve nedjelotvorni u borbi protiv prave "istine" da je tehno-korporativna država danas umrežena u sustav geopolitičke moći info-kognitivnoga kapitalizma onkraj granica nacije-države. 4. Jesu li pritom nedavni građanski prosvjedi u Francuskoj i Europi potvrda Althusserove teze da je škola dominantni Ideologijski aparat države (IAD)? Oni su zacijelo dokaz da je IAD i dalje živo poprište Kulturkampfa na metapolitičkoj razini. No, paradoks je kako su ovi aparati "djelotvorni" za artikulaciju revolta i prepoznavanje klasnoga sukoba, ali su strukturno nemoćni za radikalnu transformaciju. Zašto? Zato što je država protiv koje se bune pretrpjela genetsku mutaciju. Ona više nije nacionalno-suvereni aparat iz 1968. godine koji se može "preoteti" ili slomiti na barikadama. Althusserov model interpelacije pretpostavlja da nas aparat "doziva" unutar koordinata nacije-države. No, u doba tehnosfere, ideologija više ne funkcionira na osi istinito/lažno niti kroz klasičnu alijenaciju. Umjesto Althusserovih institucionalnih aparata (škola, crkva) koji djeluju izvana, info-kognitivni kapitalizam djeluje kroz ono što Deleuze naziva noologijom – slikom misli, unutarnjim kodiranjem samog kognitivnoga aparata. Moć se disperzirala iz institucija u kibernetičke mreže i algoritme. Althusserovi IAD-i ostaju zarobljeni u logici teritorijalne nacije-države. Danas, u info-kognitivnome kapitalizmu, tehno-korporativna država je deteritorijalizirana i umrežena u globalne geopolitičke tokove podataka i kapitala. Kada algoritam, digitalna platforma ili tehnokratski protokol info-kapitala interpelira pojedinca, on to ne čini kao francuski policajac na ulici koji viče "Hej, ti tamo!". On to čini kroz neprimjetnu modifikaciju ponašanja, unutar same tehnosfere, pretvarajući čovjeka u "dividuu" (Deleuzeov pojam za raspršenog subjekta kontrole). Zato su prosvjedi u školama 2026. godine istovremeno i herojski i tragični: oni pogađaju vidljivu ljušturu staroga IAD-a, dok stvarna operativna moć info-kognitivnoga kapitalizma neometano teče kroz digitalne mreže onkraj svih državnih granica. Ljevica gotovo da unisono nema suvisloga odgovora na razvitak tehnosfere koju ontologijski uspostavljam tako što tvrdim da je AI samo jedan stadij "beskonačne brzine" razvitka autopoietičke logike kraja povijesti. Zato se naivno i dogmatski govori neprestano o tzv. tehno-fašizmu i tehno-feudalizmu i o tradicionalnim humanističkim "utopijskim" frazama o povratku neposrednosti odnosa s prirodom i čovjekom. Sve je to Marx na kojeg se ljevica uvijek krivo poziva za svoje teze odavno radikalno i bezobzirno nazvao "povratkom u feudalni socijalizam". Razlog je taj što se tehnosferu ne može nadzirati tako što će se je etičko-pravno obuzdati. Ideologija je za Marxa bila pojam povijesno-epohalne granice djelovanja svijesti kao iluzije same stvarnosti u modernome kapitalizmu i svijesti kao kritike ove iluzije koja uspostavlja moć djelovanja kroz ono što Vanja Sutlić u svojem tumačenju Marxa i to radikalno protiv "humanizma" i "scijentizma", dakle i Frankfurtske škole i Althusserova neomarksizma naziva praksom rada kao znanstvenom poviješću. (v. https://zarkopaic.net/news/nova-knjiga-zarka-paica-2/ ) Dakle, što ćemo s Marxom ako on eksplicitno zagovara na tragu Hegela apsolutni razvitak tzv. proizvodnih snaga koje određuje smjer kretanja društvenih odnosa, a te su snage znanost, industrija i tehnologija? Biti protiv AI i autogenerativne strukture tehnosfere jer prijeti "čovjeku" da će ga zamijeniti i pretvoriti u suvišnoga čovjeka? Je li zapravo kako to tvrdim sve ovo od Althussera do Žižeka i njegova neolakanovskoga pojma kritike ideologije zapravo pokušaj da se zastarjelost i komunizma i Marxa i svih modernih teorija o društvu (ne samo "lijevih", već i navlastito "desnih") dovede do neke vrste re/humaniziranja svijeta u trenutku dok je mogućnost same ljudske povijesti jedino "smislena" u kretanju spram onoga što je onkraj granica ove totalne neoimperijalne logike osvajanja teritorija, energije i kontrole nad Drugime? Teorijska ljevica je danas zapravo „konzervativna“ jer tehnosferu pokušava misliti kategorijama iz 19. i 20. stoljeća, proglašavajući autopoietički samorazvitak tehnologije „tehno-feudalizmom“ ili „tehno-fašizmom“, što je doista ispod razine mišljenja suvremenosti. 5. Kada definiram tehnosferu i AI kao njezin trenutačni stadij kroz pojam „beskonačne brzine“ i kibernetičkoga autopoiesisa (samostvaranja), time se radikalno ukida iluziju da se ta struktura može „zauzdati“ etičkim povjerenstvima, pravnim regulacijama ili humanističkim apelima. Tehnosfera nije oruđe u rukama zle buržoazije; ona je postala „subjekt povijesti“ koji je usisao i čovjeka i društvo kao „supstanciju povijesti“. Vanja Sutlić je u svojoj epohalnoj interpretaciji Marxa u djelima poput Biti i suvremenosti i nadasve u Praksi rada kao znanstvenoj povijesti prokazao i Frankfurtsku školu s njezinom mantrom o kritičkoj teoriji društva i Althussera kao neomarksistički scijentistički determinizam. Sutlić je prepoznao da Marxov ključni pojam nije ni „čovjek“ ni „struktura“, već praksa rada kao povijesno realizirani bitak tradicionalne ontologije. Za Marxa na tragu Hegela, povijest jest razvitak materijalnih proizvodnih snaga. A te snage su znanost, tehnologija i industrija.Prema tome, kapitalizam nije anomalija koju treba moralno osuditi, već nužna, brutalna faza koja oslobađa te proizvodne snage iz okova prirode. Kada ljevica danas jadikuje nad sudbinom „čovjeka“ kojeg će AI pretvoriti u „suvišnoga“, ona izravno faktično „izdaje“ Marxa. Naime, Marx bi u AI-ju vidio terminalni stadij objektivacije uma – trenutak u kojem živi rad biva potpuno istisnut mrtvim radom (tehnologijom), čime se kapitalistički odnos kao razmjena rada za nadnicu ukida iznutra. No, tehnosfera više ne služi proizvodnji robe radi profita kako je mislio klasični marksizam, već proizvodnji same egzistencije. AI i autogenerativne strukture nisu „lažna svijest“; oni su ontologijsko ustrojstvo stvarnosti. Žižekov pokušaj da spasi kritiku ideologije preko lakanovskoga manjka gdje ideologija funkcionira jer skriva fundamentalnu prazninu/traumu subjekta zakazuje pred tehnosferom. Razlog je u tome što tehnosfera nema „manjak“ – ona je čista, generativna, algoritamska punina. Ona ne skriva ništa zato jer radi. Sve moderne teorije, od lijevoga Althussera do desnih kulturalnih suverenista, pate od melankoličnoga humanizma zato što pokušavaju re/humanizirati svijet koji je ontologijski prešao u sferu posthumanoga stanja. Tražiti „povratak prirodi“ ili „autentičnome ljudskome susretu“ u doba tehnosfere jednako je utopijski kao što je u srednjem vijeku bilo traženje povratka plemenskoj zajednici. Ako je tehnosfera totalni sustav info-kognitivnoga kapitalizma koji proždire prostor, energiju i Drugoga, gdje se uopće otvara prostor slobode? Sugeriram da se izlaz ne nalazi u frontalnome sukobu s tehnosferom jer svaki otpor unutar kôda samo hrani algoritam, već u mišljenju i djelovanju koje se locira onkraj granica te totalne logike. To nije povratak unatrag kao reakcija, već radikalni iskorak prema van. Ako je bit tehnosfere neoimperijalno osvajanje i kontrola nad Drugime u pretvaranju svega u podatak i resurs, onda istinska alternativa može biti samo ontologija razlike i događaja u deleuzeovskome smislu. To znači afirmaciju onoga što je neizračunljivo, nepredvidljivo i što izmiče algoritamskome kodiranju. Činjenica da tehnosfera stvara "suvišnoga čovjeka" kao onoga koji više nije potreban kao radna snaga za kapital ujedno je i trenutak radikalne emancipacije. Čovjek je napokon oslobođen nužnosti da bude "proizvodna snaga". Pitanje je ima li ljevica hrabrosti misliti post-radno društvo, ili će zauvijek ostati zarobljena u sindikalnoj obrani radnoga mjesta koje je tehnologija odavno učinila anakronim. Pravim marksističkim paradoksom, tehnosfera provodi ono što je ljevica samo sanjala – ona uništava tradicionalno građansko društvo i njegove IAD-e. No, umjesto komunizma, ona uspostavlja carstvo beskonačne brzine kôda. Ne vidim danas ni u jednog jedinoga mislioca tzv. globalnoga utjecaja koje ovdje spominjemo ꟷ ni onih na tragu Althussera poput Žižeka ili Sloterdijka ili pak onih poput tehno-determinista kao što su Land i neki drugi ꟷ ništa prekretno za razumijevanje biti suvremenosti jer je riječ o onima koji nisu poput Heideggera, Sutlića i Deleuzea otvorili mogućnost riječi-pojma suvremenosti kao što je tehnosfera u „mojoj“ ontologiji. Svi su i nadalje ispod razine Hegela i Marxa i pokušavaju se orijentirati u mišljenju kritike kapitalizma pojmovima koji su odavno nedjelotvorni, a tako je kako smo vidjeli i s IAD-om u Althussera. Biti na razini zadaće mišljenja suvremenosti ne znači biti na barikadama Pariza i europsoih gradova niti dijeliti naivno uvjerenje da će rušenje autokratskih režima demokratskim izborima riješiti temeljni problem svijeta koji nije izvan sustava i matrice info-kognitivnoga kapitalizma, već u njegovoj "biti" u samoj "praznoj jezgri" kao što je to autopoiesis tehnosfere koja stvara novi život, a ne više čovjek s njegovim željama za povratkom u Ur-Staat ili harmoniju neba i zemlje. 6. Ako povijest više nije genetski razvitak čovjeka od pra-stanja do komunizma, nego otvorenost metafizike koja je samu sebe realizirala i zatvorila u tehnosferi, što uopće znači misliti? Mišljenje na razini zadatka suvremenosti više ne može biti „kritika“ u prosvjetiteljskome smislu kao razotkrivanje laži da bi se došlo do istine, jer tehnosfera ne laže – ona učinkovito proizvodi jedinu funkcionalnu stvarnost. Istinsko mišljenje danas mora biti radikalni epistemologijski i ontologijski rez koji se ne bori protiv tehnosfere, nego je misli u njezinu totalitetu, prepoznavajući da je čovjek unutar te matrice već postao kibernetički privjesak. Ontologija tehnosfere stoga nije tek još jedna teorija u nizu. Ona je dijagnoza trenutka u kojem je bitak postao informacija, a povijest prešla u fazu tehnologijske autopoiesis. Sve izvan toga je nedjelotvorno i anakrono. Bit ću posve uvjeren da postoji mogućnost drugačijega mišljenja nakon što smo dospjeli do realizacije kibernetike u tehnosferi kao APSOLUTNOGA ZIDA kraja povijesti tek kad se otvori u mišljenju mogućnost pronalaska "smisla" ili "ideje" onoga što nije više "novo" kao nastavak kapitalizma drugim sredstvima, već kao radikalno "novoga" koje pretpostavlja kontingentni događaj slobode i otvorenosti "duhovnoga bitka". Zato ne vidim u današnjim teorijama tzv. komunizma nikakve "novosti" i "progresizma" osim starih republikansko-demokratskih i katkad anarhističkih ideala u borbi za novu zajednicu koji nisu ostvareni zapravo nigdje, jer su imperijalni poretci svijeta u 21. stoljeću još uvijek drastična realizacija moći kao apsoluta koji povezuje logiku djelovanja oligarhije-autokracije-posttotalitarizma-neoliberalizna-tehno-korporativne države. Unutar tehnosfere, napredak je uvijek tehnološki napredak – beskonačna brzina kôda. Ako ljevica pokušava biti „progresivna”, ona nužno igra na terenu tehnosfere i gubi. Kontingentni događaj slobode stoga ne može biti u smjeru naprijed (u smislu linearne povijesti). On mora biti vertikalni rez u vremenu – ono što Benjamin naziva sadašnjim vremenom (Jetztzeit) ili Heidegger događajem (Ereignis). Radikalno Novo nije sljedeći stadij u razvitku proizvodnih snaga; ono je prekid te autopoietičke nužnosti. Imperijalni poretci 21. stoljeća funkcioniraju jer su uspjeli svesti „duhovni bitak” na kognitivni kapital – na informaciju koja se može pohraniti, izračunati i monetizirati. Sloboda se pojavljuje tek kada se afirmira ono što nazivam neizračunljivim ostatkom egzistencije. To je točka u kojoj ljudsko mišljenje i djelovanje odbijaju biti funkcionalni. Duhovni bitak se otvara tamo gdje sustav nailazi na radikalnu kontingenciju – na događaj koji se ne može predvidjeti algoritmom niti supsumirati pod logiku neoimperijalnoga osvajanja teritorija i energije.

November 17, 2026
Zemlja kao svjetlo uma

Zemlja kao svjetlo uma

1. Goetheovo Putovanje Italijom (Italienische Reise) predstavlja ključnu prekretnicu u kojoj se prosvjetiteljski ideal univerzalnosti transformira kroz neposredan uvid u partikularnosti svijeta, vođen svjetlom uma i zaokružen idejom svjetske književnosti (Weltliteratur). Za Goethea putovanje na jug (1786. – 1788.) nije bilo samo estetski bijeg, već rigorozan spoznajni proces. Rano prosvjetiteljstvo često je težilo apstraktnim, univerzalnim zakonima uma koji vrijede jednako za sve. Međutim, Goethe u Italiji primjenjuje prosvjetiteljsko „svjetlo uma” na empirijsku stvarnost. Umjesto teoretiziranja o antici ili prirodi iz kabineta, Goethe u Italiji promatra partikularnosti – specifičan oblik lista biljke u botanici (Urpflanze), teksturu talijanskoga kamena u geologiji, ili jedinstveno svjetlo napuljskoga neba. Um ne smije ignorirati specifičnosti svijeta u ime apstraktne univerzalnosti. Prava spoznaja leži u prepoznavanju univerzalnih zakona (prirode i umjetnosti) kroz njihove pojedinačne, opipljive manifestacije. Italija stoga u Goetheovu putopisu funkcionira kao prostor prosvjetljenja. Svjetlo juga za njega nije samo meteorološka pojava, već simbol jasne vizije i oslobađanja od „sjevernjačke magle” i dogmatizma. Kroz susret s talijanskom svakodnevicom, ostacima antike i renesansnom umjetnošću, Goethe shvaća da se ljudski duh razvija u specifičnome kontekstu, ali uvijek teži univerzalnoj estetskoj i moralnoj istini. Ovaj uvid u bogatstvo partikularnih kultura izravno je pripremio teren za Goetheov kasniji koncept Weltliteratur (svjetske književnosti). 2. Weltliteratur nije brisanje nacionalnih specifičnosti u ime jedne globalne kulture. Naprotiv, to je prostor u kojem različite nacije, zadržavajući svoje partikularnosti, stupaju u dijalog i međusobno se prosvjetljuju. Kroz razmjenu ideja i književnih djela, čovječanstvo prepoznaje ono što mu je zajedničko. Tako se krug zatvara: uvid u partikularnosti svijeta, vođen kritičkim umom, na kraju ponovno uspostavlja višu, humanističku univerzalnost. U konačnici, Goetheovo putovanje Italijom redefinira prosvjetiteljstvo: ono prestaje biti samo projekt hladne, apstraktne racionalnosti i postaje živi proces učenja kroz gledanje, doživljaj i povezivanje raznolikosti svijeta pod okriljem kozmopolitskoga uma. U Goetheovu putopisu Venecija, Rim i Napulj ne predstavljaju samo zemljopisne postaje, već tri ključna stupnja njegova prosvjetiteljskog sazrijevanja i transformacije pogleda na svijet. Prolazeći kroz ove i druge povijesne talijanske gradove, Goethe se kreće od promatranja društvenih i tehničkih partikularnosti prema potpunom estetskom i egzistencijalnom prosvjetljenju. Venecija za Goethea predstavlja šok susreta sa stvarnim, opipljivim jugom. Nakon sjevernjačke discipline, ovdje se susreće s gradom koji je organski srastao sa svojim specifičnim okolišem. Umjesto apstraktnih teorija o društvu, Goethe promatra kako funkcionira svakodnevni život na kanalima. Fasciniran je pragmatičnim prilagodbama Venecijanaca njihovom specifičnom okolišu (more, lagune, nedostatak kopna). U Veneciji prvi put doživljava jedinstveno mediteransko svjetlo koje mijenja percepciju boja. To neposredno promatranje prirode i umjetnosti (poput djela Palladija i Tintoretta) potiče ga da odbaci teoretske dogme i osloni se isključivo na vlastite oči i osjetila – što je temeljni prosvjetiteljski imperativ. Rim je, pak, za Goethea središnja točka cijelog putovanja, mjesto koje opisuje kao svoju "visoku školu" i prostor u kojem doživljava vlastito "ponovno rođenje" (Wiedergeburt). U Rimu se Goethe suočava s partikularnim ostacima antike koji, iako fragmentirani i u ruševinama, u sebi nose načela univerzalne ljepote i sklada. Razmatrajući antičku arhitekturu i skulpturu, njegovo svjetlo uma prepoznaje zakonitosti koje nadilaze vrijeme i specifične povijesne epohe. Rim pruža strogost i formu. Ovdje Goethe nadvladava svoj raniji mladenački nemir (Sturm und Drang) i postavlja temelje Vajmarske klasike – književnog smjera koji teži prosvjetiteljskom idealu humanosti, objektivnosti i univerzalnoga sklada, ali proizišlog iz dubokog razumijevanja povijesnih detalja. Ako je Rim bio mjesto intelektualne i estetske discipline, Napulj je mjesto gdje se prosvjetiteljski um suočava s čistom, neukrotivom partikularnošću prirode i ljudske egzistencije. Goethe ovdje zapisuje staru talijansku narodnu uzrečicu koja s njegovim palimpsestom postaje slavna: "Vidi Napulj i umri! (Vedi Napoli e poi muori!) Suprotnost između plodnosti napuljskoga kraja i razorne moći Vezuva duboko fascinira Goethea. Kao prosvjetitelj i prirodoslovac, on ne promatra Vezuv s religijskim strahom, već s empirijskom znatiželjom. Priroda ovdje pokazuje svoju najintenzivniju partikularnost. Očaran je napuljskim ljudima koji žive u trenutku, na ulici, bez teških sjevernjačkih briga i apstraktnih filozofskih sustava. U Napulju prosvjetiteljstvo dobiva svoju vitalnu, životnu komponentu. Um ovdje shvaća da smisao postojanja leži u radosti izravnog sudjelovanja u svijetu, u prihvaćanju njegove šarolikosti i dinamike. Kroz ova tri grada zatvara se krug Goetheove prosvjetiteljske misli: U Veneciji uči gledati specifičnosti svijeta; u Rimu te specifičnosti uzdiže do univerzalnih zakona umjetnosti i povijesti; u Napulju se prepušta neposrednoj energiji života i prirode. 3. Za razliku od romantičara koji su prirodu promatrali kroz prizmu misticizma i straha, Goethe u Napulju i na Siciliji djeluje kao autentični prosvjetiteljski znanstvenik. Njegov pristup temelji se na radikalnom empirizmu, promatranju partikularnih prirodnih fenomena kako bi se razotkrili univerzalni zakoni. Goethe se tri puta penjao na aktivni Vezuv. Umjesto da u vulkanu vidi demonsku silu, on ga geološki analizira, skuplja uzorke lave i proučava mineralnu strukturu kamena. Svjetlo uma ovdje doslovno osvjetljava mrak utrobe zemlje: vulkanska aktivnost za njega postaje dokaz dinamičnih, ali strogo zakonitih procesa unutar prirode. Upravo u botaničkome vrtu u Napulju i kasnije na Siciliji, promatrajući bujnu mediteransku vegetaciju, Goethe dolazi do ključnoga uvida o prabiljci (Urpflanze). Shvaća da se svi beskrajno različiti oblici biljnoga svijeta (partikularnosti) razvijaju transformacijom jednog te istog osnovnoga organa – lista. To je vrhunac prosvjetiteljske sinteze: kroz pažljivo promatranje pojedinačne biljke, um prepoznaje univerzalni morfološki zakon cjelokupne prirode U Rimu se Goetheov književni stil transformira iz buntovnog, subjektivnog i emotivnog pokreta Sturm und Drang u strog, objektivan i univerzalan stil Vajmarske klasike. Glavni poligon za ovu transformaciju bila je drama Ifigenija na Tauridi. Goethe je Ifigeniju sa sobom u Italiju donio napisanu u prozi. Pod utjecajem rimskoga sklada, antičkih skulptura i arhitektonskih proporcija (poput Panteona), on u Rimu u potpunosti prepisuje dramu u uzvišeni stih – jampski dvanaesterac. Ta estetska disciplina i prelazak s proze na stih simboliziraju pobjedu prosvjetiteljskog reda nad kaosom emocija. U središtu drame je prosvjetiteljski ideal čiste čovječnosti (Humanität). Ifigenija odbija lagati barbarima i rješava kletvu obitelji Atreida isključivo kroz istinu, povjerenje i moralnu autonomiju. Susret s rimskom antikom omogućio je Goetheu da shvati kako umjetnost ne smije biti puki izraz individualnog hira, već mora težiti univerzalnim estetskim i etičkim vrijednostima ljudskoga roda. Dok je prvo putovanje u Veneciju (1786.) bilo obilježeno estetskim otkrićima, Goetheov ponovni povratak u Veneciju 1790. godine rezultirao je zbirkom Venecijanski epigrami (Venetianische Epigramme), koja donosi znatno oštriji, ciničniji i kritičniji ton. U ovim kratkim, satiričnim stihovima modeliranim prema rimskom pjesniku Marcijalu, Goethe primjenjuje prosvjetiteljsku kritiku na društvenu zbilju. Oštro napada političku korupciju, ulične prijevare, ali prije svega vjerski dogmatizam i klerikalizam. Za Goethea prosvjetiteljstvo znači raskrinkavanje iluzija. Umjesto idealizirane slike "Arkadije" u kojoj je sve savršeno, Goethe u epigramima prikazuje Veneciju u njezinoj sirovoj, tjelesnoj i društvenoj partikularnosti – promatra ulične akrobate, prljavštinu kanala i progovara o erotici. Time pokazuje da prosvjetiteljski um ne smije bježati u idealizam; on mora imati hrabrosti vidjeti svijet točno onakvim kakav jest, u svoj njegovoj nesavršenoj, materijalnoj zbilji. 4. Njegovo određenje Venecije kao grada u kojem se vječnost okamenila kroz ljepotu zacijelo je jedan od najljepših iskaza ne samo o ovome talijanskome gradu, već uopće o smislu povijesnih europskih gradova u predmoderno vrijeme.Za Goethea i prosvjetiteljski um, povijesni grad nije tek skup zgrada, već materijalizirani ljudski duh, spomenik u kojem su se prolaznost povijesti i univerzalni zakoni estetike stopili u trajni, opipljivi oblik.U predmoderno doba, grad je bio shvaćen kao autonomni prostor civilizacije izgrađen nasuprot divljoj ili neukroćenoj prirodi. U slučaju Venecije, taj je trijumf najradikalniji:Venecija je doslovno oteta od mora. Ljudski je genij uspio nestabilne, partikularne močvarne otoke pretvoriti u fiksnu, okamenjenu strukturu vrhunske ljepote.Za Goethea, ta okamenjena ljepota svjedoči o naporu jedne specifične ljudske zajednice (Venecijanske Republike) koja je kroz arhitekturu i urbanizam izrazila svoju političku neovisnost, trgovačku moć i kulturni identitet.Gradovi poput Venecije ili Rima funkcioniraju kao prostori u kojima se premošćuje ljudska prolaznost.Dok pojedinačni ljudski životi, generacije i politička carstva prolaze, kamen oblikovan ljepotom ostaje. Umjetnost i arhitektura, poput Palladijevih crkava koje je Goethe u Veneciji strastveno proučavao, postaju posude za vječnost. Prosvjetiteljsko svjetlo uma u tim strukturama prepoznaje univerzalne estetske zakone (proporciju, simetriju, harmoniju) koji ne zastarijevaju. Gledajući te građevine stoljećima kasnije, moderni promatrač komunicira s istom onom idejom ljepote koja je vodila njihove renesansne ili antičke graditelje. U predmodernoj Europi, gradovi su bili ključna čvorišta u kojima se partikularno susretalo s univerzalnim. Venecija je, kao vrata Orijenta i spona između sjevera i juga, savršen primjer: U njoj su se križale različite kulture, jezici i trgovački putevi. Ta razmjena unutar okamenjene ljepote grada stvorila je preduvjete za razvoj kozmopolitske svijesti. Promatrajući Veneciju, Goethe ne vidi samo talijansku specifičnost, već univerzalno europsko naslijeđe koje nadilazi nacionalne granice. Ta "okamenjena vječnost" stoga nije statična ili mrtva; ona je živa pozornica povijesti koja nas, kroz materijalne dokaze prošlosti, uči univerzalnim vrijednostima humanizma. Upravo iz takvih urbanih, transnacionalnih iskustava Goethe je mogao crpiti inspiraciju za svoju ideju Weltliteratur – jer ako se vječnost i ljepota mogu okameniti u jednom gradu i postati baština cijeloga svijeta, onda i književnost može nadići granice jedne nacije i postati zajedničko dobro čovječanstva. 5. Dok Goetheovo Putovanje Italijom (pisano s odmakom, a objavljeno 1816.–1817.) predstavlja vrhunac prosvjetiteljskoga optimizma, racionalizma i potrage za univerzalnim skladom, Sumrak u Italiji (Twilight in Italy, 1916.) D. H. Lawrencea donosi radikalan zaokret – to je modernistički, tjeskobni i antimoderni traktat obilježen katastrofom Prvoga svjetskoga rata. Razlika između ova dva putopisa zapravo je zrcalo smjene epoha: prijelaz s prosvjetiteljske vjere u trijumf uma na modernističko razočaranje industrijalizacijom i gubitkom ljudske duše. Ovo je usporedba njihovih ključnih odrednica jasno ocrtava taj bezdan između dvaju svjetova. Goethe u Italiju dolazi kako bi sintetizirao partikularno i univerzalno. Za njega je talijanski jug mjesto gdje se priroda i ljudska kultura spajaju u idealan sklad. Kada promatra talijanski narod, on vidi manifestaciju prirodnog zakona u ljudskom ponašanju. Njegov je cilj objektivnost – on želi vidjeti stvari onakvima kakve jesu, očišćene od predrasuda. To iskustvo na kraju rađa Weltliteratur – ideju da svi narodi, kroz svoje specifičnosti, doprinose jednoj univerzalnoj ljudskoj kulturi obasjanoj umom. Lawrence piše Sumrak u Italiji u predvečerje i na samome početku Prvog svjetskoga rata boraveći na jezeru Garda. Za njega Italija više nije Arkadija univerzalne ljepote, već tragični prostor tranzicije. D.H. Lawrence smatra da je prosvjetiteljski "um" otišao u ekstrem – pretvorio se u hladnu, proračunatu mašineriju i industrijalizam koji dolazi sa Sjevera (iz Njemačke i Engleske) i proždire organski, strastveni način života talijanskoga Juga. Promatrajući talijanske seljake, Lawrence uočava kako oni gube svoju iskonsku povezanost sa zemljom i krvlju, te odlaze raditi u tvornice u Švicarsku ili Ameriku, postajući dijelom "mehanizirane vječnosti" koja je za njega čisti užas.Dok Goethe traži cjelinu i jedinstvo, Lawrence slika fragmentiranost, otuđenje i nemogućnost modernoga čovjeka da pronađe unutarnji mir. Italija za njega nije prostor ponovnog rođenja, već prostor u kojem se jasno vidi kako se moderni svijet samouništava. Koncept „svijesti krvi” (blood-consciousness) D. H. Lawrencea i Goetheovo „svjetlo uma” (Licht der Vernunft) predstavljaju dva radikalno suprotstavljena odgovora na pitanje: Što je temelj ljudskoga postojanja i spoznaje svijeta? Upravo se na talijanskome tlu, promatrajući tamošnji krajolik i ljude, ova dva autora kristaliziraju kao antipodi zapadnoeuropske misli. „Svijest krvi” je Lawrenceov pojam za nekognitivnu, iskonsku, tjelesnu inteligenciju. To je spoznaja koja ne dolazi iz mozga, već iz utrobe, iz seksualne energije, nagona i krvi. To je svijest koju čovjek dijeli s prirodom i kozmosom. Boraveći na jezeru Garda, Lawrence je fasciniran starim talijanskim seljacima. On u njima vidi bića koja još uvijek žive u „svijesti krvi” – oni ne spekuliraju, ne teoretiziraju, već žive u tamnoj, strastvenoj i faličkoj povezanosti sa zemljom i suncem. Njihovo je postojanje cikličko i nagonsko, a ne racionalno. Dok Goethe u Italiji slavi svjesno buđenje i oslobađanje uma od mračnih dogmi prošlosti, Lawrence u Italiji oplakuje gubitak tog svetoga mraka i nagona pred naletom hladnog, mehaniziranoga uma Sjevera. U tom smislu, Lawrenceov putopis funkcionira kao dramatski negativni odjek spram Goetheova optimizma: tamo gdje je Goethe vidio osvit novog, humanoga čovječanstva, Lawrence, stotinu i tridesetak godina kasnije, vidi sumrak ljudske duše progutane vlastitim racionalnim i tehnološkim tvorevinama. No, ono što preostaje nesvodivo jest zemlja kao veliko svjetlo uma unatoč svih sumraka duše.

November 16, 2026