Žarko Paić

1.

U visokim godinama svojeg života najveći pjesnik srednjega vijeka, a za Jorge Luisa Borgesa i čitave svjetske povijesti književnosti, Dante Alighieri poduhvatio se napisati teorijsku studiju iz politike koja će tijekom povijesti političkih ideja imati uglavnom površnu recepciju, jer se uobičajeno smatralo i u ozbiljnih filozofa politike i politologa da je zapravo jedan od prethodnika moderne političke teorije koja otpočinje s Machiavellijem u doba renesanse, kako autor Božanstvene komedije i Novoga života ipak nije u svojim promišljanjima i razmatranjima pojma države, prava i upravljanja društvenim poretkom primjerenim naravi čovjeka i njegovih vrlina na razini istovjetnoj njegovu pjesničkome umijeću. Traktat je naslovljen O monarhiji (De Monarchia), a napisan je na latinskome jeziku 1312-1313. godine.

De Monarchia predstavlja zacijelo teorijski najambiciozniji doprinos Dantea Alighierija srednjovjekovnoj političkoj misli. Napisan dok je bio u egzilu, traktat valja odrediti utjecajem aristotelovske filozofije, rimskoga prava i kršćanske teologije, no nadilazi čisto doktrinarnu refleksiju i postaje uistinu prava geopolitička dijagnoza europske krize s kraja trinaestog i početka četrnaestog stoljeća. Pritom valja kazati da je nesumnjiva korelacija u duhovnome smislu s idejama Božanstvene komedije što nam govori o svezi estetskoga i političkoga u metafizičkome smislu za razliku od bilo kakva svođenja na današnje postmoderne fenomene ispreplitanja ovih suprotstavljenih i ujedno srodnih područja društvenoga života što u suvremenoj filozofiji nastoji uspostaviti svojim mišljenjem francuski mislilac Jacques Rancière.

De Monarchia ne nastaje stoga kao apstraktna intelektualna vježba, već kao racionalan i sustavan odgovor na neuređeni svijet, osobito Europu razdrtu sukobima između lokalnih sila, Crkvu sve više uključenu u upravljanje svjetovnom vlašću i Carstvo svedeno na simboličku instituciju nesposobnu jamčiti mir i pravdu. U tom kontekstu, Dante razrađuje koncepciju moći utemeljenu na strogoj razlici funkcija i na univerzalističkoj viziji čovječanstva. Moram priznati da je čitanje ovog traktata više od 700 godina od njegova nastanka prava intelektualna avantura, jer nam donosi niz ideja i razrada cjelovita shvaćanja koje će u 20. stoljeću u posve drukčijem kontekstu izvesti i najznačajniji politički teoretičar Carl Schmitt u svojoj Političkoj teologiji I-II. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/suverenost-kao-nomos-politike-rousseau-i-schmitt/ ) Usto, unatoč odjeku svojeg vremena s vladavinom „političke transcendencije“, koje je u mnogim aspektima bilo ispod razine grčke demokracije i njezinih borbi s tiranijskim oblicima vladavine, nemojmo zaboraviti da je upravo pisac ovog traktata bio prokazivan od cezaropapističkih metoda diktature u Firenci i da je kao egzilant spašavao živu glavu od dogmatskih ubojitih pokušaja Crkve da ga se odstrani iz javnoga života, a sama je knjiga doživjela posvemašnju osudu od spaljivanja primjeraka do stavljanja na zloglasni Vatikanski index librorum prohibitorum sve do 1881. godine.

2.

Život i djelo Ante Alighierija duboko su oblikovani njegovim, često nasilnim, sudjelovanjem u intenzivnom političkom frakcionizmu srednjovjekovne Firence, borbi koja je na kraju dovela do njegovog trajnoga progonstva 1302. Dante je bio vodeći član Bijelih gvelfa, političke frakcije koja je imala za cilj distancirati Firencu od političkoga utjecaja pape Bonifacija VIII., kojeg je Dante smatrao korumpiranom figurom koja se miješa u svjetovne poslove. Prije progonstva, Dante je bio vrlo aktivan, služeći kao jedan od šest priora (najviših vlasti) u Firenci 1300. godine i boreći se u bitkama protiv susjednih gradova-država. Godine 1301. – 1302., uz podršku pape Bonifacija VIII., suparnički Crni gvelfi preuzeli su kontrolu nad Firencom i protjerali Bijele gvelfe, uključujući Dantea. Suđen je u odsutnosti, kažnjen novčanom kaznom i potom osuđen na spaljivanje ako se vrati, situacija koja je potaknula njegovo duboko ogorčenje i srdžbu prema novome političkome poretku. U briljantnoj studiji Franza Neumanna, Demokratska i autoritarna država (Naprijed, Zagreb, 1974. S njemačkoga preveli Nadežda Čačinovič-Puhovski i Žarko Puhovski) u jednome se poglavlju ukazuje na Danteovu borbu u Firenzi protiv tiranije rimskoga cezaropapizma i pokazuje razloge zašto je spis De monarchia u svojoj biti ujedno „progresivan“ i „konzervativan“.

U Božanstvenoj komediji, Dante smješta svoje političke neprijatelje, uključujući papu Bonifacija VIII. i neke korumpirane firentinske političare, u različite, doslovno ponižavajuće krugove pakla. U egzilu, Dante je, pak, razvio uvjerenje u potrebu za snažnim, ujedinjenim i božanski zaređenim carem Svetog Rimskoga Carstva koji će uspostaviti red u Italiji i ograničiti svjetovnu moć papinstva, stav koji je artikulirao i u De Monarchia. Podržavao je inače Henrika VII. Luksemburškoga, nadajući se povratku u Firencu uz njegovu pomoć, ali ta je nada umrla s Henrikovom smrću 1313. godine. Danteovo političko iskustvo u 13. i 14. stoljeću bilo je duboko isprepleteno s kršćanskom religijom, jer je sukob između pape i cara promatrao kao borbu koja je bila i politička i teologijska, ​​u širem, krajnje burnome kontekstu sukoba Guelfa i Gibelina.

3.

Ovaj temeljni tekst političke filozofije zagovara univerzalno, sekularno carstvo odvojeno od Katoličke crkve kako bi se osigurao svjetski mir. Zato se može kazati da ima iznimnu suvremenu važnost i danas kao rana, radikalna vizija globalnoga upravljanja i diobe vlasti. Dante, naime, tvrdi da je jedan, univerzalni vremenski monarh potreban za nadgledanje ljudskih poslova, jer bi taj vladar bio oslobođen pohlepe koja potiče sukobe između manjih nacija. U tekstu traktata izravno se osporava Papina vlast nad svjetovnim stvarima, tvrdeći da vremenita moć dolazi izravno od Boga, a ne kroz Crkvu. Iako je posrijedi ono što je od pape Euzebija u Rimu već bilo određeno kao logika cezaropapizma odnosno sveze zemaljskoga vladara i namjesnika božanske države u jednoj osobi pape-vladara nad pukom, razdvajanje mjerodavnih nadležnosti Crkve i Države po načelu Kristovu „caru carevo, Bogu Božje“ kako je to teologijski uspostavio sv. Augustin u De civitate Dei, postaje korak do modernoga procesa sekulariziranja što i danas ne samo katolička Crkva smatra temeljnom zabludom i glavnom preprekom u ostvarenju svojih totalnih političkih ciljeva. (v. Jürgen Habermas i Joseph Ratzinger, Dialektik der Säkularisierung: Über Vernunft und Religion, Herder, München, 2018. https://www.herder.de/religion-spiritualitaet/shop/p3/53469-dialektik-der-saekularisierung-kartonierte-ausgabe/

Dante, nadalje, tvrdi da je Rimsko Carstvo određeno od Boga da donese zakon, red i konačni mir svijetu, pružajući okružje za pojavu kršćanstva. No, čovječanstvo ima dva cilja: ozbiljenje sreće u ovome životu ꟷ postignutu moralnom/intelektualnom poukom i kojom upravlja Car ꟷ i vječni život (kojim upravlja Papa).

 De Monarchia je utoliko prepoznata kao duboki prethodnik modernih koncepata međunarodnoga prava, nadnacionalnih institucija i ideje “Ujedinjenih naroda” ili svjetske vlade usmjerene na okončanje međunarodnoga sukoba. Naravno, reći će se opravdano da je pravi spekulativni prethodnik svjetskoga mira prosvjetiteljski nadahnuti Kant u spisu Prema vječnome miru (Zum ewigen Frieden) iz 1795. godine. Nije, međutim, nimalo preuzetno nastojati u pokazivanju da između Dantea i Kanta u tom pogledu, unatoč posvemašnjih razlika u stajalištima, vlada kozmopolitsko suglasje. Politički mislioci našeg vremena poput Claudea Leforta tumače Danteovu Monarhiju kao izrazito moderan tekst koji ističe potencijal globalne političke strukture za upravljanje međunarodnim poretkom neovisno o vjerskim ili isključivim nacionalnim interesima. Iako je u stvarnosti danas tako nešto svedeno na utopiju i pseudo-realitet zbog totalne mobilizacije neoimperijalnih poredaka vladavine i njihovih stalnih sukoba u tzv. proxy-ratovima (SAD, Rusija, Kina), valja naglasiti da je ovo rješenje jedino još razumno protiv raspada svjetske povijesti u globalno-planetarni kaos i entropiju. (v. Žarko Paić,  https://tvrdja.com/political-theory/the-permanent-condition-of-war/ )

4.

Knjiga De Monarchia podijeljena je u tri knjige, slijedeći logičan slijed koji odražava srednjovjekovnu skolastičku metodu, a istovremeno je nadmašuje u sustavnoj ambiciji. U prvoj knjizi Dante se bavi filozofijskim i antropologijskim pitanjem: je li univerzalna monarhija nužna za dobrobit čovječanstva? Njegov odgovor je potvrdan i temelji se na ideji da ljudska bića, kao racionalna i društvena bića, mogu u potpunosti ostvariti svoj potencijal samo u uvjetima univerzalnoga mira i reda. U drugoj knjizi Dante se okreće povijesti, zalažući se za legitimnost Rimskoga Carstva kao institucije koju je htjela Providnost. Veličina Rima nije slučajna, već je rezultat njegovog odabira kao instrumenta univerzalnoga poretka. Treća knjiga suočava se s najosjetljivijim pitanjem: odnosom između carske moći i papinskoga autoriteta. Ovdje Dante razvija jednu od najradikalnijih političkih teorija srednjeg vijeka, potvrđujući autonomiju svjetovne vlasti od duhovne vlasti. Danteova metoda je rigorozno racionalna: vjera se ne poriče, već se ograničava na svoju vlastitu sferu, dok se politika upravlja razumom i prirodnim zakonom.

          De Monarchia minuciozno se bavi geopolitičkim problemom svojega vremena. Dante shvaća da europska politička kriza nije samo moralna ili religijska, već strukturna, koja proizlazi iz nedostatka autoriteta sposobnog regulirati odnose među teritorijalnim silama. Fragmentacija Italije predstavlja, za Dantea, najjasniji simptom ove krize. Bez višeg autoriteta, gradovi se upuštaju u beskrajne sukobe, stvarajući nestabilnost i korupciju. Carstvo, u Danteovoj viziji, trebalo bi obavljati funkciju uravnoteženja, jamčeći mir među lokalnim silama. Ova koncepcija pretkazuje ključne kategorije moderne geopolitike, poput ravnoteže snaga i međunarodnoga poretka. Dante otuda ne zamišlja Carstvo kao vojni dominion, već kao superiornu pravnu strukturu.

          Iako bi sustavno i hermeneutičko čitanje ove Danteove knjige ipak pokazalo koliko je određena upravo skolastičkim „duhom vremena“, te se ne može mjeriti misaono ni s aristotelovski sročenim traktatima u maniri Sv. Tome Akvinskoga ili Sv. Alberta Velikoga, jer se često u tekstu pojavljuju logički apstraktni dokazi bez svojih primjenjivosti u zbilji, De Monarchia zaslužuje onaj filozofijsko-teologijsko-politički status koji smo u ovome tekstu nastojali sažeto dati bez pretenzija ulaska u mnoge njegove stavove koji zahtijevaju poznavanje upravo onoga što je Carl Schmitt nazvao začudnim, ali upravo najpogođenijim izrazom koji u 21. stoljeću pogađa suvremenost. Riječ je o političkoj teologiji.

Monarhije su „danas“ zastarjele forme političke vladavine u razlici spram posttotalitarnih autokracija u okviru geopolitičkoga preustrojstva svijeta. Ono što iz Danteove Monarhije proizlazi kao dalekosežno moćan uvid u bit ljudske vladavine u okružju ratnoga i osvajačkoga načela razaranja Drugoga jest nešto nezaobilazno i za njegovo poetsko djelo kao što je to besmrtna Božanstvena komedija. Što drugo negoli trijada razdiobe na sfere pakla, čistilišta i raja u jednom dubljem metafizičkome smislu od svekolike političke teologije cezaropapizma i njemu suprotne utopije univerzalne vladavine kao uvjeta pravednosti svjetskoga mira. (https://oll.libertyfund.org/titles/reinhardt-de-monarchia )

          Iako su u poetskome smislu umjetničkoga dosega i „čistilište“ i „raj“ po definiciji manje vjerodostojne „knjige“ od vječnoga Pakla, a to vrijedi i za prijepor između „realizma“ i „idealizma“ u spoznajno-političkoj teoriji vladavine u svijetu, Danteova Monarhija ima taj vječni prizvuk osmišljavanja „mračnih vremena“ nadom u nadolazeću mudrost i ljepotu svijeta.