Žarko Paić

1.

U ciklusu filmova posvećenih velikome poljskome redatelju Andrzeju Wajdi, koji gledam svaki petak kasno navečer na HTV 3,  čekam nestrpljivo jedan od možda i najznačajnijih suvremenih filmskih pristupa problemu analogije između istinske sudbine Isusa Krista izvan svih kasnijih teologijsko-biblijskih redukcija na nužnost korelacije između „raspeća“ i „uskrsnuća“, patnje, smrti i ponovnoga rođenja s današnjicom čovjeka razapetog između banalnosti egzistencije i njezine tjeskobne usmjerenosti spram apsurda življenja u ovome svijetu. Riječ je o filmu Pilat i drugi.  Biblijska priča romana, naravno, smještena je u Jeruzalem, ali ju je Wajda prenio u Njemačku u aktualnu sadašnjost početkom 1970ih godina. Levi Matvei, kojeg u filmu igra slavni poljski glumac Daniel Olbrycski, moderni je televizijski reporter koji izvještava s Golgote; Ješua Ha-Nocri prolazi Križni put ulicama Frankfurta.

Moje fascinacije s ovim filmom proizlaze iz parabole-alegorije ravne onoj o „Velikome Inkvizitoru“ iz romana Dostojevskoga Braća Karamazovi o drugome suđenju Isusu Kristu nakon što je uhićen nakon tko zna kojeg Uskrsnuća pod optužbom da subverzivno buni „narod“ na pobunu protiv Crkve i Države, koju je maestralno inkorporirao ruski književnik Mihail Bulgakov u njegov satirično-fantastični roman Majstor i Margarita. Prisjetimo se sadržaja tog romana na kojem je film temeljen. U njemu se isprepliću tri priče: satirična priča u kojoj Sotona, ovdje zvan Woland, odlazi u grad Moskvu 1930-ih kako bi se obračunao s korumpiranim sretnicima, birokratima i profiterima iz Staljinove ere; druga je ona koja opisuje unutarnju borbu koju je Poncije Pilat vodio prije, tijekom i nakon osude i pogubljenja Ješue Ha Nocrija (Isusa iz Nazareta); i treća koja priča priču o ljubavi između majstora, neimenovanog pisca u Moskvi tijekom 1930-ih i njegove voljene Margarite, koja ide u krajnost kako bi spasila svojeg majstora. Majstor je napisao, dakle, roman o Ponciju Pilatu, a totalitarna ga komunistička vlast inkvizitorski istražuje jer je to bilo pitanje koje je u službeno ateističkome Sovjetskom Savezu bilo čudovišni tabu. Wajdin film Pilat i drugi priča samo biblijsku priču romana o Ponciju Pilatu i Isusu.

Zašto govorim o „fascinaciji“? Izraz je filozofijsko-teologijskoga podrijetla i odnosi se na ljudsku svijest koja u susretu s onim bezgraničnim, nepojmovnim, uzvišenim zauzima položaj ushićenja i nesvodiva straha. Mysterium tremendum et fascinans je latinski izraz koji je skovao njemački teolog Rudolf Otto 1917. godine kako bi opisao iskustvo “svetoga” ili numinoznoga. Označava misterij koji istovremeno izaziva strahopoštovanje i užas (tremendum) te privlačnost i očaranost (fascinans), definirajući tako susret s božanskim kao neshvatljivu, nadmoćnu silu koja je “potpuno drugotna”, ali i neodoljiva. Ključne značajke ovog „pojma“ su: mysteriumkaotemeljni oblik numinoznoga iskustva, nešto što nadilazi ljudsko razumijevanje i racionalno poimanje; tremendumkao ono zastrašujuće što odbija i izaziva osjećaj poniznosti, podložnosti i straha pred veličanstvenošću; te naposljetku fascinansonošto očarava, privlači i tješi, nudeći ispunjenje i ljepotu. Ovaj koncept, ekstenzivno analiziran u Ottoovoj knjizi Sveto (Das Heilige), objašnjava da religijsko iskustvo nije samo racionalno, već duboko emotivno i nelogično, gdje se božansko doživljava kao “nešto” što je istovremeno zastrašujuće moćno i privlačno blisko. Koncept se često koristi za opisivanje mističnih iskustava, gdje se osoba osjeća malom pred veličinom božanskoga, ali je istovremeno privučena tom istom silom. Što možemo razabrati iz ovoga negoli da je sveza onog božanskoga i estetičkoga iskustva nešto što u razumijevanju svetoga kao tabua i kao otvorenosti osmišljavanja svijeta u suvremenosti može u svijet donijeti samo umjetnost kao singularni događaj.

Ono što „fascinira“ iz ovog Wajdina filma nije „velika priča“ o Isusu Kristu i Ponciju Pilatu koja se samo tijekom svjetske povijesti ponavlja stvaralački kao ono „novo“ u stalnoj istosti kao drukčije bez obzira je li posrijedi roman Mihaila Bulgakova ili Rogera Cailloisa, već ono što istodobno dovodi gledatelja do estetsko-političkoga obrata u samoj biti metafizike kao proigrane „velike povijesti“. Biblija je „sveti tekst“ u kojem se u Novome zavjetu nalazi taj dramatski događaj susreta Pilata i Mesije koji se mora(o) odigrati faktično baš tako, ako se i nije u tzv. zbilji odigrao kako se odigrao, da bi povijest kao svrhoviti događaj muke i iskupljenja imala svoj „smisao“ u metafizici žrtve i autentične slobode ljudske egzistencije.

Nije joj podobna ironija i nije palimpsest kao parabola i alegorija iz romana Bulgakova i Wajdina „fascinantnoga“ filma koji upravo tih godina savršeno odgovara na pitanje o mogućnostima sveze onog tragičnoga, svetoga i „revolucionarnoga“ u kontekstu neoavangardnoga sraza umjetnosti i politike, uzvišenoga i banalnoga, prevratnoga i svakodnevnoga. Uz Pasolinijev film iz 1964. godine Evanđelje po Mateju u kojem apostola Filipa igra i mladi Giorgio Agamben, to je paradigmatski slučaj nove estetike revolta i radikalne kritike institucionalizirane ideologije koja na isti način s malim razlikama jamči brutalnu legitimnost i kapitalističkome Zapadu i komunističkome Istoku. Nije, dakako, Wajda u ovome filmu „fasciniran“ buntovništvom studentske revolucije 1968. godine jer bi onda on bio samo drugi Godard iza „željezne zavjese“. Ne, Pilat i drugi uopće ne govori ni izravno niti neizravno o posljednjem smislu žrtvovanja u ime Spasitelja čovjeka na ovoj zemlji, već samo i jedino o onome što povezuje sveto, moć i ljudsku tjeskobnu egzistenciju u suočenju s ponavljanjem jedne „vječne drame“ koja se svagda iznova odigrava u srazu ljepote, ljubavi i istine protiv apsolutnoga Zla „kraja povijesti“.

Ta zlokobna nad-ideologija koja nadilazi sve „već viđeno“ i samo se prikriva iza različitih maski aktualnosti jest totalitarni nacizam s njegovom praksom „banalnosti zla“. Znamo kad gledamo Pilata i druge da je riječ o uvijek drugome Pilatu i da su rane genocida nad Židovima i poljskim narodom u 2. svjetskome ratu, što bi rekao filozof Vladimir Jankélévitch, izvan svake „logike oprosta“ žrtve svojem krvniku. No, „fascinacija“ ovim filmom u mojem slučaju nije posredovana nikakvim profanim ni sakralnim čitanjem njegove „vječne aktualnosti“ u svim smjerovima, a ponajmanje ovim izravnim post-ideološkim razračunavanjem s fatalnim strategijama obnove zla u novome kontekstu. Riječ je o nečemu posve drugome.

2.

Uobičajeno se govori da je film Pilatus und Andere bila prva ekranizacija Majstora i Margarite. No, stvari stoje drukčije. Dvije godine ranije, 1970., finski filmski redatelj Seppo Nyyrö Wallin već je snimio Pilata, film temeljen na biblijskim poglavljima romana. Wajdin film Pilatus und Andere, koji također priča samo biblijsku priču o Majstoru i Margariti, iako u tzv. suvremenome okružju, emitiran je na njemačkom televizijskome kanalu ZDF 29. ožujka 1972. Nije objavljen na DVD-u ili kaseti. Poznat je još pod naslovom Ein Film für Karfreitag te je ponovno prikazan na Berlinskome filmskome festivalu 15. veljače 2006., kada je Wajda dobio počasnog Zlatnoga medvjeda.

Na svojoj web stranici redatelj Wajda komentira svoj film ovako. Vrijedi ga ekstenzivno navesti jer je i književno „fascinantno“ napisan.

„Nisam bio zadovoljan s prve dvije verzije scenarija koje sam naručio u Varšavi. U to vrijeme Bulgakovljev roman Mistrz i Malgorzata prvi put je objavljen u Poljskoj. Bio sam jako zadovoljan njime. Shvatio sam da neću pronaći bolji tekst za film od priče o Pilatu. Sve je bilo tamo: Krist, Pilatova mračna intriga, Judina izdaja i očajnička usamljenost samohranog učenika i evanđelista.

Poljske glumce sam angažirao za sve uloge u filmu osim dvije, koje su glumili Nijemci. Također sam odabrao lokaciju za Pilatovu palaču. U početku je to trebala biti čudna, ruševna zgrada na brdu iznad Kassela – vodovod za fontane palače koje su izgradili hugenoti prognani iz Francuske; moj instinkt mi je, međutim, govorio da mi treba nešto suvremeno. Tako sam stigao u Nürnberg, gdje sam prvi put vidio ruševine Trećeg Reicha. Ovaj pseudo-Rim bio je idealno mjesto za Pilata, pružajući ironičan komentar na kratku povijest navodno tisućljetnog Reicha, čiji sam brzi slom vidio vlastitim očima.

Pucanje na platformi, s koje je Hitler držao svoje govore tijekomnirnberških skupova nacističke stranke, bio je za nas posebno dirljiv događaj. Pripadali smo onim slavenskim narodima koji su trebali biti uništeni kako bi Drang nach Osten bio moguć. A evo nas, živi i zdravi, na ruševinama Trećeg Reicha, snimajući film! Tijekom tih tjedana osjećao sam se kao slobodan čovjek. Nikada nisam zaboravio tu osobnu i kreativnu slobodu.

Scenu Kalvarije smjestio sam na odlagalište otpada u blizini autoceste koja je ulazila u grad. Tako su morala izgledati sva mjesta mučenja u davna vremena, budući da im je glavni cilj bio zastrašiti ljude. Dobro se sjećam dva javna pogubljenja tijekom nacističke okupacije. Oba su se dogodila na ulazu u grad, u blizini velikih tvornica koje su zapošljavale tisuće radnika koji su, na putu do posla i natrag, morali proći pored vješala koja su stajala uz cestu.

U filmu sam prikazao turiste koji su se gurali na prozorima autobusa kako bi ugledali pogubljenje. Ali moderna autocesta ima svoju volju: prometni znakovi, koji zabranjuju vozilima zaustavljanje, rješavaju moralni problem. Da smo čovjeka pribili na križ pravim čavlima, njihova bi reakcija bila ista. Što se može učiniti za čovjeka koji pati, kako mu se može pomoći ako se autobus ionako ne može zaustaviti? Vjerujem da je film prenio tugu ravnodušnosti i usamljenosti smrti.

Tijekom snimanja filma Pilat i drugi, Andrzej Lapicki bio je naš mentor ne samo zbog svog savršenog znanja njemačkoga jezika. Vjerujem da je imao najbolji osjećaj za povijesni paradoks koji nam je omogućio da snimimo tako neobičan film u Njemačkoj.

Sve je počelo s kostimima. Afranius, Pilatov tajni agent kojeg je glumio Lapicki, morao je imati suvremeni kostim. Rekao sam Andrzeju da uzme nešto novca iz produkcijskog ureda, ode u robnu kuću i kupi neku običnu odjeću. Nekoliko sati kasnije došao je pokazati mi što je kupio. Bio sam oduševljen: svatko je mogao prepoznati da sivi kaput i neupadljivi šešir skrivaju agenta tajne policije. Moj se dojam ubrzo potvrdio; nekoliko dana kasnije snimali smo neke scene u gradskom stakleniku. Andrzej je sjedio na klupi, raskopčanoga kaputa, grijao se na suncu. Ispod jakne mogli su se vidjeti futrola i pištolj. Odjednom su mu prišli prolaznici: «Neki Poljaci tamo snimaju film». «Da, naravno. Znam», odgovorio je Lapicki. Rekli su: «Bolje da ih pripazite!».

3.

Zašto smatram ovaj Wajdin film o svetome i „revoluciji“ u doba povratka postmodernoga kontekstualnoga fašizma naše „suvremenosti“ (v. https://zarkopaic.net/blog-post/o-postmodernom-kontekstualnome-fasizmu/ ) „fascinantnim“ umjetničkim djelom koje više progovara o sudbini „pobunjenoga čovjeka“ u svijetuod mnoštva pseudo-angažiranih uradaka književne i vizualne kulture 21. stoljeća? Zato što je filmska umjetnost najangažiranija onda kad je u njezinoj „moći“ da priča o svijetu užasa i zla kroz ironiju, travestiju, palimpsest i alegoriju, kad je njezina estetska moć začaravanja gledatelja istovjetna moći metafore u književnosti. Sjetimo se da je Danilo Kiš u jednom razgovoru o odnosu angažmana, književnosti i totalitarnih ideologija 20. stoljeća, nakon što je objavio knjigu pripovjedaka Grobnica za Borisa Davidoviča kazao kako ga od pada u bezdan jeftine politizacije svijeta čuva upravo ta fascinantna moć metafore. Ono što gledamo u Pilatu i drugima pripada svijetu svagda novih drugih Pilata koji u svojoj institucionaliziranoj složenosti odnosa ideoloških sustava Moći i ljudske egzistencije tvore fragmente kaosa jedne treće Apokalipse, one koja ne pogađa više život u njegovoj istini i ozbiljenju temeljnih postulata univerzalnosti ljubavi i slobode, već se kroz „veliku priču“ o umjetnosti i vlasti sve svodi na ono što povezuje iskustvo koje nadilazi i ono religiozno i ono političko i ono estetičko.

Gledatelj koji je već čitao po stotinu puta alegoriju o Pilatu i Ješui-Ga-Nokriju iz Bulgakovljeva romana Majstor i Margarita ne gleda prizore iz Wajdina filma drugim očima naprosto zbog toga što nije čak ni uopće važno zna li nešto više od toga da su i Pilat i Isus u ovoj „velikoj priči“ samo i jedino dramatski suočene figure/akteri jednog „fascinantnoga“ događaja onkraj svođenja na ono uvijek „već viđeno“ što preostaje od života kao banalnosti onog smetlišta od automobilskih guma uz autoput koji snima Levi Matvei svojim foto-aparatom na dugome križnome putu do Frankfurta. Nema povlaštenoga gledanja u iskustvo jedne čudovišne fascinacije koja povezuje noć i tamu s drugim Pilatom iz ove suvremenosti kojoj tako neprispodobivo nedostaje razmak od viška okrutne stvarnosti, što ga je omogućavala moć metafore.

Nema i gotovo.