Žarko Paić

1.

Uvijek je dvoje: prvi i drugi, oni koji utemeljuju i oni koji nasljeđuju, Platon i Aristotel, Proust i Joyce, Heidegger i Wittgenstein… Tako je isto i u teoriji medija i komunikologije koje nisu drugo negoli nasljednice realizacije filozofije u kibernetici. I baš zato što je to tako očigledno, mnogi današnji apologeti novih medija ne vide ono što je bit ove metafizičke realizacije pojma u zbilji. U teoriji medija i komunikologije onaj s kojim sve „novo“ otpočinje jest Marshall McLuhan s postavkom da je medij poruka, da je svijet postao „globalno selo“, da ulazimo u razdoblje implozije informacija, što će njegov pravi učenik Jean Baudrillard izvesti kroz tri poretka simulakruma u doba simulacije zbiljskoga svijeta, te da je razvitak medija samo nastavak ljudske tjelesne osjetilnosti drugim sredstvima. Njegova je paradigmatska forma medijske konstrukcije zbilje stoga televizija koja je uistinu 1960ih godina bila globalno-planetarna moć apsolutne vladavine mozaične slike u njezinoj narkotički usmjerenoj fragmentarnosti na spoznajno-receptivne učinke gledatelja kao objekta TV-slike.

Da, kanadski je mediolog pravi platonist tzv. medijske slike svijeta i tako će ostati zauvijek. No, tko je onda aristotelovski nasljednik njegova teorijskoga poslanstva? Češko-brazilski Židov koji je pisao na njemačkome i engleskome, Vilém Flusser, tvorac svih temeljnih pojmova suvremene komunikologije bez kojeg ne bih ni ja razvio svoj pojam tehnosfere. To su tehnoslike, kodovi, telematika. Postindustrijsko društvo vladavine informacija zamjenjuje komunikaciju na temelju jezika s onom na temelju tehničke slike koja kodirana u svojem prijenosu terminalom omogućuje da telematika postane uvjet mogućnosti globalnoga društva informacijske implozije. Dok, naime, McLuhan „vjeruje“ u sekulariziranoga Boga medijske globalnosti koju donosi televizija svijetu u smislu popularne eshatologije kao smjese novoga prosvjetiteljstva i kozmopolitskoga sustava znanja i mišljenja u tehničkome svijetu, Flusser razotkriva svoju „vjeru“ u mogućnosti novoga telematskoga društva koje ne donosi utopiju svečovještva i blagostanja, već realne mogućnosti ulaska-u-svijet kao simboličke komunikacije s Drugim izvan granica prirodne neposrednosti okovane biološkim i povijesno-epohalnim čimbenicima razlike između životinja, ljudi i strojeva.

Sve što je Flusser pretkazao svojom mediologijom kao komunikologijom već se realiziralo u doba tehnosfere. Njegova najveća teorijska lucidnost jest da je prvi jasno definirao ono što je uvjet mogućnosti interneta kao medija s kojim telematika dovodi do uspona umjetne inteligencije. A to je da je jezik čista pragmatika znanja kao informacije i da je digitalna slika ništa drugo negoli vizualizirani pojam. Ono što je za Aristotela bio pojam energeia u smislu shvaćanja bitka, to je za Flussera pojam kodirane tehnoslike koja omogućuje da komunikacija u globalno-planetarnome okviru ljudskoga djelovanja postane vizualna komunikacija i da u toj totalnoj transparentnosti informacija život od misterija božansko-prirodne moći poprimi značajke sublimne tehnosfere onkraj granica ljudskoga-suviše-ljudskoga. (v. Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, CVS, Zagreb, 2008.)

No, ako je za McLuhana paradigmatski medij bila televizija, a za Flussera ono što neutralno nazivamo internet, jasno je da je za ontologiju digitalnoga doba mjerodavni fluserizam koji nas upućuje na razliku između analognoga i digitalnoga, prirodnoga i tehnologijskoga, ljudskoga i neljudskoga. Ipak, u ovome 20. predavanju iz ciklusa Academiae virtualis nećemo se baviti ponovno Flusserom kao što sam to već izveo u navedenoj knjizi o vizualnim komunikacijama te u raznim prigodama analize svih temeljnih kategorijalnih sklopova tehnosfere u petoknjižju Tehnosfera. Ono što se pojavljuje iskrslim problemom upravo u naše post-digitalno doba, koje je u znaku vladavine tehnosfere kao spoja umjetne inteligencije i umjetne intuicije, nije ništa drugo negoli najavljeni kraj medija kojim i uvelike pragmatičke teorije novih medija i različite arheologije novih medija postaju zastarjelima baš kao i tradicionalni pristup medijalnosti medija uopće.

Zašto su, dakle, mediji kao takvi u trenutku totalne implozije informacija naša već odigrana prošlost koju ubrzano nastojimo arhivirati u postmemorijske terminale „naše“ povijesti? Da bismo to razjasnili i dali eventualno „prognozu“ života u tzv. post-medijskome dobu koje zacijelo ne znači nikakav povratak u pred-medijski svijet špilje i religiozne kontemplacije umjesto sveprisutne virtualne korporativnosti onog što je preostalo od liberalnoga pojma javnosti u demokratskim poretcima suvremenosti, potrebno je vidjeti što o tome govori onaj „treći“, najznačajniji teoretičar medija nakon McLuhana i Flussera. Jasno je da je riječ o Kittleru.

2.

Friedrich A. Kittler (1943. – 2011.) bio je utjecajni njemački književni i medijski znanstvenik čiji je rad značajno oblikovao ideju da tehnologija određuje ljudsku kulturu i percepciju. U tom kontekstu, “kraj medija” se manje odnosi na iznenadni nestanak televizije ili novina, već na teorijski prekid pokrenut digitalizacijom i zamjenom analognih medija za pohranu (gramofon, film, pisaći stroj) optičkim mrežama i računalima. Evo središnjih aspekata njegove teorije o “kraju medija”. Kittler je tvrdio da digitalizacija eliminira odvajanje različitih medija (slika, zvuk, tekst) jer se sve informacije pretvaraju u binarne kodove (0 i 1). To je označilo kraj ere specifičnih “tehničkih medija” (kao što je gramofon za zvuk, film za sliku), koje je analizirao u svom djelu Gramofon, film, pisaći stroj. “Kraj” znači da se mediji više ne shvaćaju kao prijenosnici sadržaja ljudskim osjetilima, već kao sustavi algoritama i obrade podataka koji uvelike izmiču ljudskome razumijevanju.

Tehnologija kao odlučujući čimbenik proizlazi iz njegova provokativne izjave kako ne postoji softver. Kittler je naglasio da hardver (tehnička infrastruktura) određuje softver i time komunikaciju, a ne obrnuto. U jeziku informatike kao zapravo „jeziku novih medija“ pokazao je odlučno ono što ovaj obrat u biti realizirane metafizike u kibernetici znači za novo shvaćanje odnosa između tzv. subjekta i objekta. A znači ništa drugo negoli da je taj dualizam zauvijek dovršen i bačen na smetlište povijesti. Kittler je u svojim ontologijskim stavovima spoj Heideggera i francuskoga poststrukturalizma i nije nimalo začudno zašto je sklon onome što bismo mogli nazvati posthumanističkom perspektivom, jer dovodi u pitanje koncept ljudi kao autonomnih subjekata. Umjesto toga, ispituje kako tehnologija konstruira, mijenja ili čak briše našu stvarnost. (v. o tome, Žarko Paić, Vizualne komunikacije: uvod, CVS, Zagreb, 2008.) Ukratko, Kittlerov “kraj medija” označava da je era analognih medija za pohranu završila i da živimo u vremenu kada se svi mediji stapaju u univerzalni digitalni stroj koji određuje ljudsko djelovanje i misao.

Ključna Kittlerova postavka glasi ovako: sve što se može opisati, može se predstaviti terminologijom tehnoloških procesa. Naravno, „medijski humanisti“ i „historijski epistemolozi“, zagovornici kantovske diobe na noumenon i fenomenon, te klasične marksističke ideje da je tehnologija u svojoj biti uvijek instrumentalne naravi u smislu ljudskoga usavršavanja u budućem razvitku i napretku proizvodnih snaga, svi kritičari tzv. tehno-determinizma, bit će narogušeni na ovaj način mišljenja koji je nemilosrdna dekonstrukcija/destrukcija svih ljudskih zabluda o tome da je tehnologija kao medij svagda samo nastavak ljudske osjetilnosti drugim sredstvima. Za moje razumijevanje biti stvari, Kittler je radikalni nastavljač cjelokupnih nastojanja fluserizma uz dodatak onoga što je posthumanizam otvorio kao temeljni problem, a to je prevladavanje „čovjeka“ onime što ga nadilazi na putu spram tehnološke singularnosti. Sve što iskazuje Kittler u mojim se filozofijskim istraživanjima tehnosfere gotovo samorazumljivo pretpostavlja.

Da je, naime, tehnoslika zapravo „izračunata slika“ i da je prijelaz iz analognoga u digitalno doba te u post-digitalnu budućnost naprosto izvan logike tzv. razvitka i napretka medija. Nije uopće riječ o medijima, ni starim ni novim, niti o antropologiji medija koja kao ni svaka posebna antropologija nema svojeg misaonoga opravdanja jednostavno zbog toga što „čovjek“ nije subjekt, a medij objekt, već su tzv. mediji zastarjeli instrumentarij nostalgije za jezikom koji prethodi slici kao u slučaju radija, a ne televizije. Medij je samo i jedino pojam koji označava posredovanje između osjetilnosti čovjeka i njegova „svijeta“ s pomoću jezika i slike. Onog trenutka kada nastaje tehnosfera, ili kada slika postaje vizualnom informacijom kao „izračunatom slikom“ u okviru binarnoga koda 0-1, gotovo je s tzv. medijskom slikom svijeta. Ni televizija, ni internet nisu više paradigmatski mediji suvremenosti, već transformacija jezika i slike u broj. Pogledajmo pritom samo jednu očiglednu teorijsku i praktičnu nesuvislost u razjašnjenju napretka i razvitka medija u razlici tzv. analognoga od digitalnoga doba. Mediji koji pripadaju pojmu analognoga su uvijek su i produžeci ljudskoga tijela drugim sredstvima (olovka, knjiga, radio, televizija) u smislu linearnosti oblikovanja.

To je jasno uvidio McLuhan u svojoj antropologijskoj teoriji po kojoj je medij poruka. Naime, svaki medij u svojoj dvoznačnosti (tehničko-tehnološkoj i društveno-kulturalnoj) izražava uvijek nešto intencionalno i naravno intermedijalno. Olovka i knjiga su prst i nokat sveze pisanja i čitanja u kauzalno-teleologijskome smislu. Ruka koja piše i ruka koja lista stranice u knjizi odgovaraju primatu duhovno-tjelesnoga sustava biološke navlastitosti čovjeka za razliku od životinjske strukture ponašanja. Svako sredstvo ima neku posljednju svrhu, ali sve to u analognoj matrici medija nije spojeno, već razdvojeno, pa imamo razliku tiskanih od tzv. elektroničkih medija, „hladnih“ od „toplih“ kako to metaforički pokazuje McLuhan u svojem temeljnome djelu Razumijevanje medija: Produžeci čovjeka (Understanding Media: The Extensions of Man) iz 1964. godine. Jasno je pritom da je pojam „produljenja“ (extensio) relikt kartezijanske diobe čovjeka na res cogitans i res extensa.

Ono što se produljuje jest materijalna ili tjelesna supstancija kao aparat u tehničko-tehnološkome smislu, ali ovo ne valja shvatiti iz pojma kvantiteta jer postoje i mali tranzistori i veliki gramofoni još 1960ih godina, kao i portabl-televizori i mega-projektori mozaične slike. Produljenje je kvalitativno širenje materijalnosti u smislu njezine oblikotvornosti koja zahvaljujući energiji i brzini mijenja oblik u materijalnoj supstanciji. Dakle, iz ovog je već bjelodano da tzv. stari mediji analognoga doba „ne misle“, jer za to nemaju temeljni uvjet postojanja onoga što pripada logici „novih medija“. Riječ je, naravno, o mislećoj supstanciji ili umjetnoj inteligenciji koja u tendenciji sama-o-i-za-sebe pokreće i upravlja sustavom policentričnih informacija, da se poslužim jednim primjerenim izrazom Donne Haraway.

3.

Obrat nastaje kada internet kao međumreža omogućuje kako je to formulirao Claude Shannon sredinom 1950ih godina matematičku teoriju komunikacije ili nastanak mislećega stroja (računala) koji se zasniva na komputaciji informacija i u načelu sintetiziranju ljudskih osjetila u integralan sklop (knjiga, radio i televizija, izvedba i filmska projekcija) koji sada autonomno djeluje neovisno od svih dosadašnjih formi posredovanja osjetilnosti i svijeta. Telefon više ne potrebuje telefonsku govornicu, televizor nije nepokretni uređaj kao TV-prijemnik u sobi, radio postaje pokretan medij, knjiga se reproducira u nematerijalnoj formi e-book u pdf-u ili sličnome načinu svoje percepcije-recepcije).

Tzv. novi mediji ili mediji digitalnoga doba su samorazumljivo vezani uz djelovanje umjetnoga mozga i prstiju ruke, jer interkonekcija pretpostavlja još uvijek vladavinu fenomena kroz tjelesnu samoprezenciju u prostoru-vremenu. Stvarne interakcije između AI i čovjeka nisu još uvijek posve „neposredne“ jer AI kao kraj medija nije dospio do posljednjeg stupnja onog što se naziva trećim poretkom kibernetike u kojem tehnosfera djeluje kao novi apsolut iz biti autopoiesisa. No, recimo to hegelovski. Ako se zbilja još uvijek u potpunosti ne podudara s pojmom, utoliko gore po zbilju. Činjenice ipak ukazuju na to da se „beskonačnom brzinom“ približavamo tzv. sintezi pojma i zbilje jer tehnosfera je „imanentna transcendencija“ i pretpostavlja numeričku vizualizaciju svijeta koja se spekulativno iskazuje lajbnicovski jedinstvom metafizičke i matematičke točke u prostoru-vremenu. Nikakve više tzv. razlike staroga i novoga nemaju smisla, jer je ireverzibilnost povijesti onog što je preostalo od „napretka“ i „razvitka“ takva da postoji samo „vječna sadašnjost“ u bezvremenome vremenu postajanja razlike u pojmu beskonačne suvremenosti koja se događa onkraj granica bergsonovski shvaćenoga trajanja.

Zato tzv. mediji u doba tehnosfere ne mogu biti „trajni“ i „postojani“. Oni su realizacija simondonovskoga koncepta metastabilnosti jer je njihov prostor-vrijeme u umrežavanju informacija i stalnoj produkciji „novoga“ bez kraja i konca. „Čovjek“ kao homo kybernetes ubrzano gubi značajke „subjekta“ i postaje „interaktor“ jednog ćudovišnoga sustava koji upravlja njegovim vizijama i snovima, njegovom mentalnom mappa mundi 24 sata na dan/noć. Sve smjera spram apsolutne res cogitans, a posljednje osjetilo koje sintetizira sva druga jest viđenje samoga gledanja kao procesa totalne vizualizacije „bitka“ i „vremena“. Zato je Jean-Luc Godard bio onaj koji je shvatio da je kinematosfera ujedno i „kraj filma“ i „kraj medija“ uopće. (v. Žarko Paić, O filozofiji filma: Slike događaja, Bijeli val, Zagreb, 2024.)

Nakon McLuhana, Flussera i Kittlera više ne može biti nikakvih teoretičara medija i tzv. novih medija jer je sam pojam posve izgubio vjerodostojnost. Tzv. medijski studiji (media studies) su uvijek kao i vizualni studiji (visual studies) samo relikt postmoderne težnje da se „velike priče“ metafizike Zapada rastemelje i demokratiziraju kroz „male priče“, kako je to izveo Lyotard, a da se pojam fundamentalnih znanosti i njihove diobe na prirodno-tehničke i društveno-humanističke pokaže u krajnjoj potencijalnosti pojma medija „digitalnim prividom“. Sve što se događa u doba tehnosfere jest integralni sklop vladavine apsolutne imanencije i umjesto teo-kozmo-geneze na djelu je totalna tehno-geneza svih mogućih svjetova koji počivaju na trijadi računanja-planiranja-konstrukcije. To što smo svjedoci kako „čovjek“ u svojoj paklenoj ludosti i u svemu tome vidi mogućnost za destrukciju samoga života proizvodnjom „lažnih vijesti“ (fake news) i svih mogućih strategija uništenja Drugoga uz pomoć „zlokobne tehnosfere“ nije više stvar nikakve primijenjene tehno-bio-etike i sličnih papazjanija kojima se „mediji“ bave govoreći o tzv. ljudskoj odgovornosti.

Umjesto toga, sve je u novoj zadaći mišljenja koja nakon kraja medija mora promisliti je li neuro-kognitivni sklop vladavine slike kroz numerički kôd samoga umjetnoga života posljednji dokaz kraja metafizike ili njezine metamorfoze u nešto za što, rekao bi Heidegger, mi svojim jezikom uopće još nismo pripremljeni da bismo dospjeli do rasključanosti tajne novoga života?

Medij ne odašilje više nikakve poruke, jer informacija ne stvara uzročno-posljedično komunikaciju. Postoje samo još transformacije svijeta mišljenja i djelovanja onkraj svih granica tzv. forme i materije. Najznačajnije umjetničko djelo 20. stoljeće, film Orsona Wellesa, Građanin Kane (Citizen Kane) iz 1941. godine već je u svim aspektima diskurzivnosti i retorike, vizualnosti i transformacije pokreta u sliku najava ovog mojeg 20. predavanja iz ciklusa Academia virtualis, a koje završava onako kako nije započelo ꟷ slikom apsolutne moći onog što stoji iza medija.

Što je to drugo negoli „Veliki Treći“ u svojoj sublimnoj sferi transformacije medija u „spiritualni stroj“ za stvaranje novih svjetova iz vječne magle i praha…

„Rosebud“.