Žarko Paić

1. O ljubavi, filozofiji i visokoj Ruži u kojoj nestaje Beatrice

Svaku Borgesovu knjigu čitam polako, pomno, s odgodama. Tako je bilo kad sam ga prvi put dobio na uvid još u davnim danima gimnazijskoga školovanja. Isto je bilo kad sam u Puli 1986. godine ljeto provodio na Muzilu kao poštanski službenik VE-7 ondašnje JRM uz pogled na Dolinu ćupova, otvoreno more i divne pinije uokolo male Arene. Knjige koje sam čitao nakon kraja dnevne službe bile su poredane uz smaragdnu noćnu svjetiljku: Friedrich Nietzsche, Rođenje tragedije, Thomas Mann, Doktor Faustus, Martin Heidegger, Bitak i vrijeme, Danilo Kiš, Peščanik, Jorge Luis Borges, Sabrana djela u šest svezaka, izdanje GZH (1975-1982). Tako je i s knjigom Devet ogleda o Danteu, još jednom istinskome dragulju u kruni izvrsne biblioteke „Speculum“. Borges je više od postmodernoga zaštitnika kulta čitanja, na što s pravom upozorava u svojem pogovoru Stanko Andrić, jer nije posrijedi nikakvo puko razmetanje učenošću i eruditskim umijećima čuvara sedam pečata aleksandrinizma i tajne babilonske knjižnice kao metafore svijeta.

Ne, s Borgesom ulazimo u posvećeni prostor svetkovine riječi kojom se ono napisano svagda prožima s pročitanim, suvremenost s tradicijom koja ne otvara svojim sjajem prostore nadolazeće budućnosti bez pisca koji, doduše, vjeruje kao i Schelling da je u iskonu svjetskoga doba sve već zacrtano i zamišljeno, te da je povijest u znaku razvitka svekolike dekadencije, ali ta njegova estetska religija samo uzvisuje „povijest vječnosti“ kao nikad prije. Njegova metoda i eksperiment u suvremenoj književnosti stoga sjedinjuje iskustvo onirizma i kozmopolitizma, mitopoetske vedrine bitka i paralogičke strogosti „znanstvene rasprave“ kojom njegove parabole, pripovijesti i poezija postaju „sveopća povijest beščašća“, a svijet platonski i plotinski svoju osmišljenost zadobiva kroz umnožena zrcala, kristale, nemoguće korelacije udaljenih zemljopisnih područja od Istoka do Zapada, od Sjevera do Juga, i to ponajprije zbog toga što je temeljna ideja koju razvija ona koja proizlazi iz stvaralačkoga simulakruma svijeta kao Knjige.

Borges je kralj ove suptilne hermeneutike svijeta kao slučaja u kojem se, naravno, Bog ne kocka s Einsteinom, već se na šahovskoj ploči univerzalne drame čovječanstva vuku najlucidniji i najsmioniji potezi pisca kao čitatelja velike „Knjige prirode“ koja nije drugo negoli jedinstvo svih postojećih knjiga od Biblije do Tao te Kinga, od Upanišada do Danteove Božanstvene komedije. Borgesovi ogledi o Danteu, a kako drugo, moraju imati numerološki fatum koji povezuju tri trojke u cjelinu, ali ta je cjelina kao i svijet u našem razdoblju neodređenosti, kaosa i entropije, tek moguća kao fantastična predstava o singularnosti koja se rascjepljuje na elementarne čestice kojoj cjelovitost podaruje figura plemenite ironije. Trijade se utrostručuju kao što se čitav svemir monadologijski zrcali u mnoštvu različitih svemira kroz singularnost bića, kako na jednom mjestu Borges navodi Leibniza Sjetimo se klasifikacije tigrova u Foucaultovim Riječima i stvarima kad francuski filozof „hermeneutike subjekta“ kao „arheologije znanja/moći“ ubacuje u „Predgovor“ sve ono što ima prizvuk veličajne enciklopedije ljudskoga znanja na kojem je izgrađen svijet Zapada, ali onda odjednom citira i Borgesa iz Priručnika fantastične zoologije i to tako da svi znamo kako je težnja za univerzalnim redom u stvarnosti samo opsesija čovjeka koji svoj vlastiti nered i kaos želi nadomjestiti iluzijom vječne postojanosti i vladavine svrhovitosti nad hirom slučaja.

Čitao sam, dakle, ovih devet ogleda o Danteu („Otmjeni zamak iz Četvrtog  pjevanja“, „Ugolinov lažni problem“, „Posljednje Odisejevo putovanje“, „Samilosni krvnik“, „Dante i anglosaksonski vizionari“, „Čistilište, Prvo pjevanje, stih trinaesti“, „Simurgh i orao“, „Susret u snu“ i „Posljednji Beatricein osmijeh“) kao pohvalu vrhunske poezije koja nadilazi, rekao bi Benedetto Croce, svaki suhoparni teološki roman. Čitao sam, dakle, ovu Borgesovu knjigu usput čitajući i samoga Dantea i neke ključne knjige komentara uz Božanstvenu komediju, od kojih ću izdvojiti ipak samo onu najmisaoniju po mojem sudu, premda se s time oficijelni danteolozi (teolozi i književni teoretičari skloni dogmi o poslanstvu književnosti u službi Božjoj na ovaj ili onaj „sekularni“ način) neće složiti u svojoj već poslovično zadrtoj institucionalnoj mrzovoljnosti. To je knjiga francuskoga filozofa, neotomista i cijenjenoga ontologa srednjovjekovlja, stručnjaka za sv. Tomu Akvinskoga, Étienne Gilsona, Dante i filozofija iz 1939. godine objavljena u izdanju Vrina iz Pariza.Što nam to kazuje u svojim komentarima uz Dantea jedan gotovo zaboravljeni vrhunski znalac epohe srednjovjekovlja kojemu pripada Dante Alighieri svim svojim misaonim nagnućem i težnjom dosezanja božanske svjetlosti.       

Gilson tvrdi da je filozofija, ili, kako je sam Dante definira, „ljubavna povezanost s mudrošću“, na kraju potisnula njihov uzrok koji se odnosi na ljubav njega i njegove vječne Beatrice. Da je Dante ikada prestao je voljeti, ne bi bilo istina da je Dante svoju ljubav prema filozofiji prikazao kao uzrok iščeznuća njegove ljubavi prema Beatrice. Odjednom se nalazimo u svojevrsnoj aporiji koja nije slučajna ni u Danteovu „slučaju“. Jer, priznat ćete, Beatrice je paradigmatski „slučaj“ skolastički prenesene i uskrsnute Euridike koja u svojoj besmrtnosti ostaje zauvijek ime i sudbina onoga što je norma i ideal poezije koja u spjevu Božanstvena komedija doseže vrhunac eteričnosti i tjelesne uzvišenosti. Nije riječ tek o ženi koja sjedinjuje bit ljubavi onkraj svekolike traume tjelesnih očitovanja. Naprotiv, Beatrice predstavlja medij književne tvorbe istinske stvarnosti koja nadilazi pojavne muke upojedinjenja čovjeka u rodno-spolnoj singularnosti. Gilson u svojim komentarima zacijelo nije nikakav uzor za Borgesovu univerzalnu hermeneutiku „rajskoga stanja“ u kojem ideja književnosti prethodi pravoj zbilji kao što Beatricein osmijeh u posljednjem, devetom ogledu o Danteu odvodi Borgesa do najviše razine kontemplacije i suzdržanosti pjeva o naravi istinske ljubavi. Znamo da je u Raju, XXXI, 91-93, Dante spazio Beatrice

„gore visoko, u jednom od krugova Ruže. Poput čovjeka koji s dna mora podiže pogled k mjestu gdje se rađaju munje, tako se i on njoj divi i preklinje je. Zahvaljuje joj na dobrostivu milosrđu i zagovara kod nje svoju dušu.“(J.L. Borges, „“Posljednji Beatricein osmijeh“, str. 88).

Jesmo li sada na čistu da je ovdje posrijedi posve osobito, nesumnjivo kršćansko shvaćanje ljubavi koja ne dovodi do razočaranja što je možda u zbilji ostala tek „platonskom opsjenom“, već kako tvrdi Gilson, upornost ljubavi prema Beatrice dovela je Dantea do čitanja i studija iz kojih je proizašla njegova ljubav prema filozofiji. Borges u svojem ogledu ironično pokazuje da se na mjestu Beatrice u okružju visoke Ruže nalazi „neki starac“, koji mu sada kad više nema pouzdanoga Vergilija koji ga vodi kroz Pakao pokazuje put k Beatrice „okrunjenoj aureolom“. (str. 90) Uglavnom, usporedno čitanje Borgesa i Gilsona otvorio sam kao mogućnost da se iz samoga teksta ogleda „Posljednji Beatricein osmijeh“ vidi nešto čudovišno, ništa drugo negoli kraj povijesti u samoj ideji nemogućnosti bilo kakve „povijesti vječnosti“.

Borges je, zapravo, u ovom ogledu o Danteu, Beatrice i „rajskome stanju“ dospio do krajnjih mogućnosti ideje književnosti i Knjige kao krunskoga dokaza njezine propasti. Ono što preostaje, nije ništa drugo negoli svojevrsna „utjeha filozofije“, jer kad Beatrice više nema na horizontu pojavnosti svijeta, sve se premješta u vječno vraćanje jednakoga, u sjećanje na ono što se nikad možda i nije dogodilo, jer kao što je poznato Beatrice de Folco Portinari možda je samo puka opsjena koju je, rekao bi Borges u jednom razgovoru o ljubavi za „Magazine Littéraire“ (br. 259/1988.), stvorila književnost, u ovom slučaju Danteova, a zbilja ionako nije ništa drugo negoli sklop snoviđenja i obmane osjetila.

Dante je u svojoj najvišoj misaonoj ushićenosti u svim svojim djelima od Novoga života do Božanstvene komedije mitopoetski neoplatonist. Tako je jedino moguće shvatiti razlog zašto Borges na kraju svojeg „nedovršenoga ogleda“ ima za potrebu komentirati Beatricein nestanak, potom „starca koji zauzima njezino mjesto, njezino naglo uzdizanje do Ruže, nepostojanost smiješka i pogleda, vječno nezadovoljstvo na licu.“ (str. 92) Ako se još za trenutak vratimo nadahnutome komentaru Gilsona, onda valja kazati i sljedeće. Svaka simbolički nepronična književnost kakva u načelu bijaše ona klasična, osobito kad je riječ o spjevu i poeziji srednjovjekovlja i renesanse (Dante i Petrarca), ostavlja iza sebe zagonetke i tajne. Je li, dakle, Beatrice stvarno postojala ili je samo utvara, je li Laura bila djevica aristokratskoga podrijetla ili izmaštana figura poetske, naravno muške opsesije idealom Majke/Žene/ljubavnice onkraj granica i jezika i vremena? Tako i Gilson u svojoj analizi iskazuje kako argumenti oca Mandonneta pokušavaju dokazati ono što jest vrlo jednostavan zaključak koji se tiče skrivenoga značenja Vita Nuova. A to, posljedično, vrijedi i za Božansku komediju. On, naime, tvrdi da, pod velom prozirnih simbola i poetskih fikcija koje bi doslovno mogao shvatiti samo „pomalo tup um, Danteova prva knjiga ne priča priču o njegovoj ljubavi prema mladoj firentinskoj djevojci, već o njegovom napuštanju teologije, koja je bila njegova prva ljubav, prema ljudskoj mudrosti: „Dante je, dakle, dezerter iz teologije koji je prešao na filozofiju, da, i to je smarrimento, kako Dante kaže, obraćajući se svojoj duši, nel quale se’ caduta vilmente per questa donna che e apparita“ (Conv., II). Gilson nadalje kaže da teza oca Mandonneta ne samo da ima „instinkt samoodržanja; ona ima svu svoju „kreativnu plodnost“.

„Beatrice Portinari, ili bilo koja druga stvarna žena kojom bismo je htjeli zamijeniti, mogla je biti žena koju je Dante volio; ipak ostaje istina da je Beatrice rođena iz Danteovog genija, a ne iz braka Falca Portinarija i Cilie Caponsacchi. Tvrdnja da se raspravlja od jednog do drugog kao da se radi o jednoj te istoj osobi proizlazi iz zbrke koja je kobna za naše studije. Beatrice Portinari je povijesna osoba čija sjena diskretno prati vječno živuću Beatrice koju je sam Dante stvorio. O toj sjeni povijest praktički ne zna ništa i govori o njoj samo zato što je Dante obogatio prirodu te eminentne stvarnosti koja je Beatrice, umjetničko djelo koje je on stvorio; ali čak i kad bi nam povijest mogla reći sve o Beatrice Portinari, rođenje Beatrice time ni na koji način ne bi bilo objašnjeno. Sada su povjesničari ovdje razoružani. Nema grobnice koju treba oskvrnuti, nema ladica koje treba provaliti da bi se mrtvima oduzele tajne, nema intimnih radosti ili jada koje bi se prostituirale u javnosti za novac. Beatrice Portinari, hvala Bogu, nema povijest, ali da ju je imala, to bi bila samo povijest mlade firentinske djevojke koju je Dante sreo, koja je postala druga supruga Simone dei Bardija i umrla u lipnju 1290. Da nam je Beatrice Portinari ostavila ikakva pisma, memoare ili neki intimni dnevnik, mogli bismo napisati njezinu povijest. Da je Dante napisao Secretum, kao što je to učinio Petrarca, mogli bismo naslutiti, ispod površine Vita Nuova, nešto od stvarnosti koju poetski obrađuje. Zapravo, nemamo ništa od svega toga. Ne znamo čak ni je li Dante imao Secretum za napisati, i ne postoji ništa što nas ovlašćuje da pretpostavimo da su njegovi odnosi s Beatrice bili složeniji nego što on kaže. Istina je da bi netko po imenu Beatrice Portinari postojao čak i da Dante nije pjevao o njoj, ali upravo je to razlog zašto, čak i da imamo materijal kojim bismo to napisali, njezina povijest ne bi bila povijest Beatrice.“ (E. Gilson, str. 53)

Eto, zar nije Gilson na svoj način otmjenoga znalca skolastike, neotomizma i Dantea bio duhovni prethodnik Borgesove suzdržane ironije koja pripada našem vremenu više od njezina bučnoga političkog plakatiranja i etiketiranja u književnosti i filozofiji, jer čemu inače stalno bavljenje svijetom teksta kroz svagda nove komentare onog što je u svojoj nepokretnosti gotovo „dosadno“, osim pitanja koga postaviti u „Pakao“ a koga u „Čistilište“ i „Raj“ kao simbolička mjesta susretišta čovjeka i Boga i možda nekog Trećeg?

2. Između „argumentacije“ i „ornamentalizma: Igre gladi

 Naslov ove Borgesove knjige upućuje na devet ogleda posvećenih Danteu. Već sam to spomenuo. Ništa nije slučajno, sve se odvija u nužnosti trijada od Platona do kršćanskih teologa i filozofa, a završava s Hegelovim apsolutom: devet krugova Pakla i devet sfera Raja u Božanstvenoj komediji. Ako se i dalje pitamo zašto ga rimski klasik Vergilije, autor spjeva Eneide i niz različitih ekloga, vodi kroz Pakao, onda to nije svakako zbog toga što bi Dante bio nesposoban sam kretati se kroz nepoznato da ne zaluta u „mračnoj šumi“ simbola i metafora zla. Ne vodi ga Homer, jer Grci su za srednjovjekovlje strano tijelo, nešto mitologijski Unheimlich, upravo stoga što su imali svijest o slobodi i stvaranju kao tragičnome krugu ispunjenja onoga što Nietzsche naziva amor fati. Kršćanstvo je rođeno u Rimu i to u njegovu podzemnome svijetu, u katakombama kao poziv preobrazbe ljudske duše iz agona/agonije u blaženstvo življenja u drugome svijetu. Sve što određuje profano podrijetlo Rimske Crkve i čitav imaginarij srednjovjekovnoga puta od pakla, preko čistilišta do raja svodi se na ono što Borges neprestano ponavlja u svojoj poeziji i parabolama u kojima Teokritov slavuj u svojoj singularnosti postaje univerzalnim pjevom svijeta i u Schopenhauera i u nekoj anonimnoj argentinskoj izbi u kojoj odzvanja ljepota milonge u sumračju veličajne prijestolnice Buenos Airesa.

U svakom od devet ogleda, Borges uzima u razmatranje epizodu Komedije koja je tijekom književne povijesti izazvala različita tumačenja i prijepore te nam, naravno, nudi vlastito čitanje i tumačenje. Ali zaboravlja se da nas Borges zavodi time što u ruhu mythosa podmeće apologiju logosa, pa kao da imamo pred sobom nekog književnoga interpreta Drugih i drugih izvora istoga, kao da padamo u napast da ne vjerujemo piscu Alepha ako nam ne ostavlja mnoštvo citata i komentara iz različitih znanstvenih izvora, iz filozofije, teologije, povijesti umjetnosti i povijesti književnosti. Sam je u jednom predavanju govorio o razlici između argumentacijskoga i ornamentalnog citata, između potrebe suvremenog čovjeka za „istinom“ i „zbiljom“ kao dokumentom koji je vjerodostojan poput baš te nepouzdane životne avanture Danteove Beatrice, ali istodobno dobro znamo da je svaki dokument prazan u svojem „značenju“ bez mjerodavna tumačenja. Pa, što su onda njegovi ogledi o Danteu ꟷ posljednje istine suverene književne argumentacije ili „ornamentalni“ putokazi koji svi vode u ono što Deleuze na jednom mjestu svojih promišljanja pojma utopije kao nigdine naziva engleskom dvoznačnom riječju no-where/now-here)?

Prvo, Borges izlaže određenu epizodu i predstavlja neka tumačenja koja su prethodno iznijeli stručnjaci za tekst, rekli bismo filologijski vjerni egzegeti, a potom sàm komentira ta tumačenja. Zatim se vraća Danteovoj izvornoj epizodi kako bi predstavio novo moguće čitanje koje je njegovo vlastito. Sve ide glatko kao u vrlo dobro napisanoj filozofijsko-teologijskoj raspravi. No, jedno je pritom osobito „originalno“. Što? To da Borgesovi ogledi o Danteu nisu ni „argumentacijski“ protokol novih spoznaja o Božanstvenoj komediji, a niti „ornamentalni“ labirint svih zamislivih izmišljanja i razmišljanja o onome što nam Dante otvara kao problem kroz određenu situaciju, događaj, kontekst, sklop značenja za koji se mora postaviti mjerodavnim upravo svatko tko se upušta u analizu Dantea. Inače, zašto bi netko uopće pisao o Danteu i njegovom „Samilosnome krvniku“ koji kao ogled zaslužuje sav moj i Vaš respekt naprosto zato što je činjenica kako je Dante smjestio Francescu u Pakao „dok s beskrajnom sućuti sluša povijest njezina grijeha.“ (str. 45)

Međutim, ja se ovdje neću baviti „Samilosnim krvnikom“, već s „Ugolinovim lažnim problemom“ u kojem spominje „poznati 75. redak pretposljednjeg pjevanja Pakla“. Evo, zašto je to od posebne važnosti za Borgesov prelazak vlastitih granica citatnosti i duha hermeneutičkoga komentara svagda smjernoga spram „opće povijesti beščašća“.Ugolino je, naime, zatočen sa svoje četvero djece u zatvoru. Zazidani su. Tamo Ugolino svjedoči kako mu jedno po jedno djeca umiru od gladi, a on zatim oslijepi. Razgovara sa svojom mrtvom djecom, suosjeća s njima i plače. Dante završava scenu ovim stihovima u Ugolinovim ustima: „Tada je post imao više moći od tuge.“ Prijepor koji je zaokupljao brojne tumače Dantea kroz stoljeća, a koju Borges pokazuje, jest je li Ugolino umro od gladi poput svoje djece ili ih je na kraju pojeo zbog gladi. Borges pokazuje odgovore koje su na interpretativnu dilemu dali Chaucer, Rambaldi de Imola, Francesco Torraca, Croce itd., te govori o „beskorisnoj kontroverzi“ u kojoj će i sam sudjelovati. Kontroverza je „beskorisna“ jer nikada nećemo saznati hermeneutičku „istinu“ tog stiha. Već na početku ovog „horor“ ogleda Borges daje rješenje. Treba ga samo drukčije „pročitati“ i sve se odjednom otvara u svojoj zastrašujućoj nesvodivosti. Evo.

„Nisam pročitao (nitko nije pročitao) sve komentare Dantea, ali naslućujem da je u slučaju poznatog 75. stiha pretposljednjeg pjevanja Pakla nastao problem koji je posljedica brkanja umjetnosti i stvarnosti. U tom stihu Ugolino iz Pise, pripovijedajući o smrti svojih sinova u Kuli gladi, kaže da je glad učinila više od boli (Poscia, piꞿ che, l’dolor, potè il digiꞿno). (str. 27)

Što je književnost? Borges bi sa svojeg stajališta kazao gotovo „pragmatično“: to je niz čitanja i tumačenja teksta. Mi ne živimo u doba Dantea i naš odnos s pojmom izvornika uvijek je prožet „logocentrizmom“ čitanja i pisanja, kao što bi to izveo Jacques Derrida u kanonskome djelu poststrukturalizma O gramatologiji iz 1967. godine. Borges je svjedok upravo ovog načina čitanja kao pisanja iz perspektive Drugoga. Tako Geoffrey Chaucer čita epizodu o Ugolinu i integrira je u „Priču o redovniku“, iz Canterburyjskog ciklusa, pred kraj četrnaestoga stoljeća. Epizoda o Ugolinu se potom drukčije pojavljuje u Canterburyjskim pričama, koje pak čitaju drugi autori, koji će „priče“ iz Canterburyjskih priča (i Danteove Božanstvene komedije) umetnuti u niz drugih tekstova koje će čitati drugi autori i tako dalje, formalno u beskraj.

Bez čitanja, književnost postaje mrtav spomenik zaboravu iskona povijesti. I još nešto. Nije slučajno najznačajniji filozof digitalnoga konstruktivizma kao što je to bio Gilles Deleuze za svoj pojam kaosmosa sjedinio ideje i tekstove Joycea, Borgesa i Gombrowicza. Ako nema nikakva pouzdana dokaza o „prvome početku“ teksta kao što to svjedoči ogled „Ugolinov lažni problem“, onda nema ni iluzije stvaranja „novoga početka“ kao autentične originalnosti. U svim Borgesovim tekstovima sve se križa i sve teži jednoj novoj cjelini koja pomiruje i kineski zid i firentinske kule iz kojih se Sunce vidi uvijek kroz „monade bez prozora“, da iznova navedemo neizbježnoga Leibniza, baroknoga filozofa i matematičara bez kojeg ne bismo dobili umjetnu inteligenciju i najracionalniju ideju Opće Providnosti ove zemaljske fatalne povijesti koja ide svojem kraju.

3. “Hijena koja slaže stihove nad grobovima“?

Najdublji smisao svega onog što sam Borges u ovih devet ogleda iskazuje o Danteu sadržano je u njegovu „Proslovu“. Kakav tekst, savršenstvo mudrosti, znanja i stila! Negdje pri kraju Borges nas podsjeća na jedan „nepromišljeni epigram“ u kojem Nietzsche u Sumraku bogova (1888.) „Dantea proglašava „hijenom koja slaže stihove nad grobovima“. (str. 12) Naravno, Borges je pisac starinskoga kova, smjeran, obziran, klasičan i umjereno dekadentan, onaj koji nikad ničime nije skrenuo put tradicije u „rajsko stanje“  i zato je upravo on mjerodavan svjedok za upućenost u Dantea i posljednje tajne njegove „panteističke teologije“. Nitko ne bi osim njega, i valjda dotorea Luigija iz „Maloga mista“ proglasio Dantea najvećim piscem kojeg nitko nikad ne može nadmašiti. No, što ako Nietzscheov izrijek nije ni „pretjeran ni duhovit“, već ponajprije onaj koji mora rušiti sve obzire spram kanonski određene tradicije kojoj nije baš uvijek bilo suđeno da je od zaborava spašava vrhunska poezija koja nadilazi svaki suhoparni teološki roman?

Gdje bismo mi, suvremeni, onkraj svake razlike pakla, čistilišta i raja, smjestili Dantea Alighierija kojeg tako zanosno prihvaća za svoj životni imperativ i Karl Marx u „Predgovoru“ Kapitala navodeći ove njegove riječi: Segui il tuo corso e lascia dir le genti. (Idi svojim putem i pusti svjetinu neka misli što hoće)?

Borges nam je ovdje najpouzdaniji putokaz. Kamo drugdje negoli u biblioteku koja spaja i Francescu i Beatrice, i Ugolina i anglosaksonske vizionare. A takva biblioteka ne bi bila spasonosni izvor našeg čitateljskoga blaženstva bez Borgesove pjesme naslovljene Pakao, V, 129.

„Puštaju da im knjiga padne, jer već znaju

            da oni su sami osobe iz knjige.

            (Iz neke druge knjige, izvanredne,

            ali to ih nije briga.)

            Sada su Paolo i Francesca,

            a ne dva prijatelja koji skupa

            uživaju u sočnosti jedne-priče.

            Promatraju se s nevjericom i čuđenjem.

            Rukama se ne dodiruju.

            Otkrili su jedino blago:

            susreli su drugoga.

            Oni ne varaju Malatestu

            jer je za prijevaru potreban netko treći,

            a samo oni dvoje postoje na svijetu.

            Oni su Paolo i Francesca,

            ali su također kraljica i njezin ljubavnik,

            i svi ljubavnici koji su postojali

            od vremena Adama i njegove Eve

            u rajskom vrtu.

            Jedna ih knjiga, jedan san, upozorava

            da su oblici sna već snivanog

            u bretonskoj zemlji.

            Druga će pak knjiga navesti ljude,

            koji su također san, da ih snivaju.

(J. L.Borges, Sabrana djela 1923-1982., Lozinka (1981), str. 129. GZH, Zagreb, 1985. Prepjev: Tonko Maroević)