Žarko Paić

Je li ključ za odnos između posthumanoga tijela i ljudske-suviše-ljudske onto-patologije s patnjom i čitavim repertoarom ekstatičke osjetilnosti histerije kao u slici Francisa Bacona Study after Velázquez’s Portrait of Pope Inocent X iz 1953. godine u pojmu autopoietičke interakcije mišljenja kao vizije i programa? Kad čitamo različite filozofijske i teologijske analize o ljudskome tijelu poput spisa Jeana-Luc Nancyja Noli me tangere suočavamo se s pitanjem o fenomenologiji dodira i tjelesne patnje i blaženstva. Ako ‘brutalno’ svedemo ovu novu metafiziku tijela i njezine suptilne osjetilnosti na zajednički nazivnik kibernetike, vidjet ćemo da sve ono što je živo osjeća u vibraciji užitka i patnje. Uostalom, iskustvo boli je nužno za estetsku katarzu kao duhovno-duševno pročišćenje tijela od nasrta zlih demona. Grčka tragedija je rođena u iskustvu pra-boli i i patnje kako je to bjelodano pokazao Nietzsche u ranome spisu Rođenje tragedije iz duha glazbe iz 1872. godine. Njezini su temeljni pojmovi oni koji proizlaze iz područja psyché kao što su to strah i suosjećanje, kako to tvrdi Aristotel u Poetici.

No, suosjećanje nadilazi estetsku razinu afekcije živoga stvora kao što je čovjek i prelazi u ključnu etičku kategoriju i to ne grčkoga svijeta, već suvremenoga svijeta posvemašnje apatije i nedostatka empatije spram Drugoga. Nikakav, čak ni glazbeni mesijanizam u Wagnerovim operama poput Parsifala ne bi bio moguć bez primarnoga iskustva boli i patnje. No, oba su osjećaja samo odnos intenziteta fizičke i psihičke ranjivosti čovjeka i ne mogu biti apsolutizirani kao uvjet mogućnosti estetike i etike ranjivosti bez onog što ovo stanje tragedije uopće omogućuje, a to je bezrazložnost faktičnosti bitka kao bezdana između prirode i duha, volje i slobode.

Utoliko se čini samorazumljivim zašto u mojoj analizi tehnosfere s obzirom na iskustvo čiste tjelesnosti tzv. posthumanoga stanja pitanje boli i patnje zahtijeva drukčije ‘utemeljenje’ sinestetičkoga događaja kojim se odnos čovjeka i mislećega stroja dovodi do nove katarze izvan metafizičkoga dosega grčke tragedije te kršćanske ekstaze i agonije tijela.

         Što je to sinestetički događaj? To je ono što proizvodi osjećaje koji su rezultat biokibernetičke osjetilnosti i o tome bi nam mogli više govoriti jedan teorijski fizičar i kozmolog poput Hawkinga i jedan filozof poput Nancyja. Hawking je živio i mislio samo zahvaljujući razvijenoj tehno-medicini koja mu je omogućavala da se kreće prikovan uz pokretnu stolicu i da govori s pomoću modulacije zvuka. O svojem vlastitome sinestetičkom iskustvu užitka, boli i patnje tijela poznati znanstvenik nije reflektirao i od njega se to nije niti očekivalo. Ali, Nancy jest u sjajnome ogledu L’Intrus (Uljez). (Jean-Luc Nancy, L’Intrus, Galilée, Pariz, 2000..) U njemu se bavi mišljenjem o vlastitome iskustvu življenja s transplantiranim srcem, onim Drugim u sebi.

Sinestetički događaj označava ulazak drugog živoga bića kao organa u ljudsko tijelo, npr. svinje ili čovjeka koji umirući podaruje svoje srce kao anonimni davatelj organa u svrhu buduće transplantacije. Ipak, posthumano tijelo jest viša razina djelovanja zato što se radi o tehničkome objektu koji poput umjetnoga mozga biološkome tijelu daje veće izvedbene moći življenja u složenoj biokibernetičkoj situaciji. Umjesto svinje ili drugoga čovjeka tehno-patologija će očito biti ‘napredak’ u medicini iz jednostavnoga razloga što se metafizika boli i patnje, tzv. ljudska tragedija povijesti, nadomješta s pragmatikom transhumanoga uploadinga. Umjesto bioetičko-estetskoga ‘uljeza’ potrebno je govoriti o ‘ugradnji’ implantata koji funkcioniraju operativno i mijenjaju se kad im istekne rok trajanja s novim, još boljim i svrsishodnijim. Znamo, naravno, da tijelo čovjeka i životinje nije bezdušni aparat i automat. Ta, nismo mi valjda bezosjećajna kohorta Kartezijanaca, već sve samo fino bioetičko društvo mrtvih Alterijanaca kojima je Lévinas na srcu i Jonas u duši. I baš zato moramo imperativno kazati da ugradnja implantata znači i produljenje života svinje koju će na kraju drugoga života čovjek možda ipak zaklati iz svojih povijesno-metafizičkih razloga preživljavanja unatoč tome što o tome misli kritička teorija društvenoga veganizma.

Tehnosfera kao sinestički događaj kraj je svake onto-patologije i zato je logika mesa-metala-koda, što bi rekao Stelarc, s onu stranu tragedije povijesti i njezinih veličajnih herojskih žrtava. To što se u suvremenosti nastavljaju obredna klanja naroda s još većim intenzitetom samo je dokaz da je čovjek u svojoj čudovišnosti biološke vrste suvišan da bi tehno-patologija bila djelotvornom.