Svi smo mi fedonisti

May 24, 2024
diogenes_laertius
Diogen Laercije

Diogen Laertije, bio je Grk koji je živio na prijelazu iz drugog u treće stoljeće nove ere. Napisao je Pammetros, knjigu epigrama o poznatim ljudima svoga doba. Kao doksograf, onaj koji je prepričavao tuđe misli i ideje, ostat će vezan uz povijest filozofije i povijest književnosti po svojem znamenitome djelu Životi i misli istaknutih filozofa. Najzanimljivije je u tom arhiviranju prvih izvora o ekscentricima iz Helade to što su njihovi životi uistinu bili manje-više rezultat njihovih misaonih nastojanja. Poznato je, naime, da je stoa zapravo jedina prava filozofija života starog doba u razlici spram akademizma Platonove filozofije. Stoa je bila nauk egzistencijalnoga rizika da se sam život izbavi od jarma dispozitiva moći teksta u formi knjige. Zato su stoički mudraci danas toliko obljubljeni teoretičarima performativne umjetnosti.

Što ćemo s Aristotelom koji je napisao gomile tekstova, poučavao najvećeg vojskovođu Grčke u pohodu na Malu Aziju, i umro? A što s Platonom koji je zapravo dramski lik  pripovjedača Sokratove Apologije i drugih besmrtnih djela? Ma, stoici su performativno blago ako u njihove srodnike u mišljenju ubrojimo i kinike i cinike poput ‘ludoga’ Diogena iz bačve, a najveći je hedonist Epikur još i danas uzor za razmišljanje o posthumanizmu jer je tvrdio da se smrti ne treba bojati zato što dok sam ja tu, nema smrti, a dok je smrt tu, nema mene. Svi osim Platona i Aristotela su ekscentrični misaoni autsajderi, zajebanti, luzeri, nepokorni mudraci, slobodnjaci, likovi apsolutne drugosti od normalnoga života. A sofisti, ti preteče biblijskih farizeja i postmodernoga cirkusa u društvu spektakla, njih ne treba ni spominjati.

Oni su pošast bijede filozofije koja se prodaje za male pare i medijsku pompu masa. Mnogi od njih, totalno nesvodivih i svojih, bježe u samoću hramova, bacaju se u vulkanska grotla, masturbiraju pred tiranima ili odlaze u smrt spokojno ispijajući dva deci otrova na eks iz principijelnih razloga borbe za pravednost protiv opskurne vladavine oligarha u Ateni. Knjiga Diogena Laertija je ponajprije neka vrsta kronike transcendentalnoga ekscentričnoga eskapizma kao nužnog stila života potrebnog da se misli ono što se ima misliti o ovome svijetu i njegovim tlapnjama i istinama. Jezik je filozofije stoga uvijek i jedino ono što filozofija od iskona jest – naime, ljubav spram mudrosti. Ova ‘luda’ erotozofija važnija je od svega drugoga, pa čak i od života samoga. Ne živi se za život, već za istinsku besmrtnost onog što iz filozofije proizlazi kao zavjet ‒ melete thanatou.

Platonov Fedon zato je najznačajnije djelo u povijesti mišljenja o onome što zapravo filozofija uopće hoće. Iako nije bio ekscentrik poput Heraklita i Empedokla, ovaj ga dijalog uzdiže do nebeskoga Hada. Svi smo mi na kraju fedonisti.

Recent Posts

Društvo kao stroj

Zemlja postaje ludnica.Deleuze i Guattari, Anti-Edip 1. O politici deteritorijalizacije  Je li točna tvrdnja da je shvaćanje Deleuzea i Guattarija o „državi“ uistinu zagonetno? Ako se, kako to tumači francuski teoretičar Guillame Sibertin-Blanc, pojavljivanje ovog izvorno političkoga pojma može pronaći u 3. poglavlju knjige Anti-Edip: Kapitalizam i shizofrenija 1 unutar rasprave o „genealogiji moralnosti i kapitalizma“, onda to […]

June 27, 2026

Cioran ili o „filozofijskoj prozi“

1. Svaki susret s bilo kojom Cioranovom knjigom eseja bez obzira je li riječ o njegovu mladenačkome razdoblju početkom 1930ih godina kad je pisao na rumunjskome i po vlastitu priznanju imao simpatije za ono što Umberto Eco zove „pra-fašizmom“, ili, pak, o tekstovima zreloga i kasnoga razdoblja na francuskome jeziku 1960ih godina do smrti 1995. […]

June 26, 2026